Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Sva tri teksta današnjih čitanja nisu donesena za to da probude pažnju slušatelja. Tekst iz Sir 24, 1-2.8-12 (1-4.12-16) koji predstavlja mudrost u obličju žene vrlo blizu Bogu, ostavlja kod slušatelja nekakav strani dojam. Ovaj baš ne može, sve što je rečeno, složiti.  Početak poslanice Efežanima (1,3-6.15-18) iznosi najprije proturječje i time stvara prigodu za razglabanje i izgleda kao da služi za propagiranje spasenja i nespasenja za pojedince. I  zato interes brzo popušta. Prolog Ivanovog evanđelja (Iv 1,1-18 (1-5. 9-14) konačno, tako malo spada u očaravajuću idilu Božića, djeluje na slušatelje tako apstraktrno i prekomplicirano. A, uostalom, ovaj tekst nije baš fascinirao na dan Božića.

U isto vrijeme, ova tri teksta mogu pružiti kršćanima prigodu, danas, koje baš nije prijateljsko prema Crkvi, da se malo razmišlja, jer se na Božić, s dosta osjećaja slavilo (vjerujem i propovijedalo): Kristovo rođenje kao povijesna činjenica u prvom redu za kršćane - tako bi s pravom trebali i očekivati - pa i za čovječanstvo u cjelini kao događaj od prvorazredne važnosti. Ova refleksija se ograničava samo prisutne koji redovito dolaze na nedjeljnu svetu misu.

Temeljna misao evanđelja utjelovljenja Sina Božjega bi trebala biti pristupnica za Božićnu tajnu, zaključcima i posljedicama koje nam to daje. Današnji čovjek ima svoja iskustva  s pojmom „Riječ" : vrlo često  učenici imaju zadivljujuće visoku kompetenciju riječi, a s druge strane,  današnji čovjek, čezne za oslobađajućom, otpuštajućom, raspoređujućom, znalačkom riječi za svoj život i traži je. Istovremeno je obasut brojnim riječima i rječetinama iz kojih je vrlo teško pronaći i izvući riječi koje bi bile vrijedne i vodilje za život.  Mnogi se tuže da su mediji prisvojili riječi (pa to je i njihov posao) potpomognute slikom koje tim riječima, svjesno ili nesvjesno, daju jednu novu konotaciju. S ovog stajališta čini se svrhovitim pokušati pristupiti kroz fenomen riječi tajni Božića.  I treba današnjim ljudima jačati spoznaju da su ljudi uvijek tražili mudru riječ kao voditeljicu života pa i u vremenu ranog kršćanstva.  Pod tim vidom dade se shvatiti i gnostičko traženje onoga vremena kojemu se protivi prvo čitanje. Ti korijeni leže u generacijama ljudi kojima se, riječima, želi osmisliti život i izvan tadašnjeg židovstva. U traženoj riječi - jednom zauvijek, u „postaloj tijelom" -  zasjalo je kršćanima  - i moglo bi i danas zasvijetliti a kršćanska zajednica je polje za učenje.  Zato pisac poslanice Efežanima govori ondašnjim kršćanima, u gradu i njegovoj okolici, da se osjećaju kao zajednica koja je pozvana na spasenje. Njoj nudi  mudrost i rasvjetljujuće otkrivenje (drugo čitanje).

Misno slavlje

Pozdrav

Riječ Božja koja je tijelom postala, neka bude sa svima vama

Uvod

Božićna drvca se polako raspremaju. Dani božićne čarolije prolaze. Svagdašnjica ponovno zauzima svog maha. Što ostaje od Božića? „I ako se Krist tisuću puta u Betlehemu rodi, a ne rodi se u tebi, ostaješ zauvijek izgubljen" - davno je to rekao Angelus Silesius. Jesmo li ga otkrili u sebi? Znam da ste mogli čuti njegove riječi ovih dana, ali ne znam jeste li ga vidjeli. I sada će doći među nas, pokušajmo ga prepoznati i vidjeti.

 Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste, ti si Riječ Božja tijelom postala. I zato možemo vjerovati da si nam blizu i možemo ti izreći svoje molitve.

 Za Crkvu, koja čuva tvoju riječ, da je dalje predaje i sama se orijentira prema njoj, molimo te

Za sve koji nose političku i privrednu odgovornost, da  se ne plaše reći otvorenu, pravednu i istinitu riječ, molimo te

Za sve koji traže tvoju riječ, da im ona prosvijetli život i dade mu smisao, molimo te

Za sve one koji ne mogu više vjerovati velikim riječima ljudi, čiji je život srušen, a nada ubijena, molimo te

Za sve, koji u mnoštvu riječi ne mogu više pronaći pravu riječ koja bi usmjerila njihov život, molimo te

Za sve koji trebaju ohrabrujuću, poticajnu riječ i riječ punu nade i utjehe, molimo te

Za sve one kojima smo mi naškodili i nanijeli štetu u životu svojim riječima, molimo te

Za naše pokojne da, po tvojoj životvornoj riječi, uđu u život vječni, molimo te

 Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista, ti si Bog koji ne šutiš, nego nam govoriš. I mi smo tebi sada izrekli naše molitve. Primi ih i usliši, to te molimo po Kristu, Gospodinu našemu.

 Prije blagoslova:

 Propovijedi

a)

Riječ tijelom postala

 Snaga ljudske riječi

Riječi, velike i male, sakrivaju strahovitu snagu. To ne vrijedi samo za „snagu riječi" koje upotrebljavaju vladajući ili odgojitelji. Sa skrivenom snagom se razbacuju snažne riječi po svijetu koje izazivaju još snažnije osjećaje.  Tako, nekome riječ može biti teža od zaušnice, koju je, tu i tamo, dijete dobilo.

Postoje riječi koje su pune asocijacija kao danas npr. Ujedinjeni narodi. U tim riječima se krije i borba za dobrobit čovječanstva, ali i mnoštvo mračnih manipulacija protiv čovječanstva. Slično je i s riječima „ulazak u Europu". Ili, kad Zavod za zapošljavanje govori o svojim „klijentima", onda to nisu kraljevi kojima se ispunjaju želje, nego se često radi o zakonu koji obećava rad i kruh, ali često to i ne uspijeva ostvariti.

Riječi mogu varati i zavesti. Riječi se daju u javnost s određenom nakanom: obećanje raznih stranaka, ili uvjeravanja o sigurnosti atomske energije. Mogu to biti riječi reklame koje obećavaju udoban i sretan život, prije svega djeci koja sve-hoće-žele- imati. Zar  i sami nismo bili žrtve takvih riječi, ovog Božića?  Ili, zar nam se mnogo ne obećava  raznim „tabletama" ili raznim „mješavinama"  koje će smjesta ukloniti  nepotrebnu težinu, glavobolju ili druge nevolje svih vrsta? Dovoljno je kupiti taj proizvod i sve si riješio.

Riječi mogu potvrđivati i čuvati sadržaj. Riječi poput „disciplina", „točnost", „poslušnost".

Ima riječi  koje označuju i nemoć. No, tko zna da li i najnemoćnija riječ ostavlja  duboke korijene u ljudskoj psihi?

 Božja riječ u ljudskoj riječi

Ako pogledamo u Sveto pismo, tu ćemo, također, naći veličanstvene riječi, ali i opis njihovog djelovanja ili posljedice. Upravo Stari zavjet za to daje velik zbor, bilo da mi te riječi priznamo ili ne.  Samo po svojoj riječi Bog stvara svijet, po njegovoj riječi je postalo svjetlo, po njegovoj riječi odijelili su se kopno i voda, njegova riječ poziva ljudski život i postavlja Adamu i Evi  granicu između dozvoljenog  i nedozvoljenog. Božje očekivanje od ljudi izrečeno je kroz riječi - uklesane u kamen: riječi Tore su najsvetije i najdragocjenije koje je Jahve darovao svom narodu, Izraelu. Da, i Tora postaje čak i prebivalište Božje. Riječi opomene dolaze iz proročkih usta. Ove riječi su htjele probuditi ljude iz sna svagdašnje rutine. Proročke riječi su trebale opominjati i alarmirati da se prepoznaju znakovi vremena i boriti se za pravdu u Izraelu, zbog Boga i ljudi.  Mnogo puta je poziv proroka ostao neuslišan, jer su ljudi više voljeli riječi ugodne i zabavne, nego riječi prijetnje i opomene - jer nisu htjeli shvatiti glavni motiv tih riječi - Božju želju za dobrobit ljudi. I same riječi mudrosti  su nastale iz ljudskog iskustva i prožete Božjim autoritetom - kasnije predstavljene kao „izazovna" žena (prvo čitanje) - ne nalaze uvijek na odaziv.

Iako smo pažljivo slušali naviještaj prologa Ivanova evanđelja, može se nekome zavrtjeti u glavi zbog toliko riječi o riječi. No, i to je djelovanje koje mogu imati riječi.

Ipak, te riječi predstavljaju jednu sasvim drugu stvarnost: Božja riječ stvara povijesnu stvarnost Božića.  Riječ uzima ljudski oblik. Mogli bismo ovako, čisto ljudski, razmišljati: Bog je uvidio da njegove riječi - pa čak ako su izrečene anđeoskim jezikom - ljudima nisu bile od pomoći.  U svakom slučaju znači da je Bog, krvlju i mesom, uz nas, da želi biti sa svojim ljudima.  Bog se nije zadovoljio time da pošalje svoju riječ kroz usta inspiriranih - nadahnutih - ljudi. I zato se je ponizio i svoju riječ u pravom smislu učinio vidljivom. On čini da ona bude vidljiva za naše oči, opipljiva za naša osjetila.  I zato je riječ postala tijelom, zato nam je ON došao tjelesno blizu da bismo mi njegovu riječ mogli sricati, slovo po slovo, kao dijete koje raste u obitelji, kao mladić koji se razvija u čovjeka koji sasvim svjesno živi. Tako Božja riječ želi da je ljudi pronađu među ljudima.

Ljudi koji su upoznali Isusa, ovu ikonu Božju, nisu samo osjećali u srcu, nego i životno, tjelesno što to znači susresti Boga. Isus je pokazivao osjećaje, brinuo se za druge,  sve je predao za prihvaćanje drugih u ljubavi i iz ljubavi pa i čak svoj život. U Isusu je Bog postao čovjekom koji sjedi za istim stolom s javnim grješnicama, prostitutkama i onima na rubu zakona, koji čuva preljubnicu od smrtne osude kamenovanjem, koji izrabljivača carinika susreće kao prijatelja, kao onaj koji omraženog Samarijanca čini uzorom, koji one koji su u tamnoj strani života izvodi u središte i svjetlo.

 Božja riječ i naš odgovor

Riječi treba slušati, one žele biti prihvaćene, žele da se na njih odgovori. Riječ Božja koja je postala čovjekom je riječ ljubavi: Isus je poticao ljude svojom riječju, on im je jasno govorio i pokazivao da smo predodređeni da mu pripadamo( Ef 1,5), on je poticao ljude na obraćenje, da žive po njegovom uzoru i da tako žive sve do naših dana. Njegov život i smrt su provocirali odgovor ljudi.

Danas je na nama red da odgovorimo. Ako smo ovih dana slavili da je Riječ tijelom postala, da nam se ON pokazao, onda ne bi smjelo ništa ostati po starom. Onda ni nama ništa drugo nije preostalo, nego odgovoriti na tu Božju dobrotu prema ljudima.  Trebamo odgovoriti zbog naše djece, koja se ne žele, ovih dana, samo igrati s novim igračkama, nego žele od nas čuti i nešto lijepo. Zbog starijih i bolesnih ljudi koji žele osjetiti da pripadaju nama, ali isto tako i zbog onih koji su s nama u svađi.  Ni u jedno drugo vrijeme nije čežnja ljudi za mirom tako velika kao u božićno vrijeme, vrijeme za pružiti ruku pomirenja, neki znak približavanja drugima. Ima mnogo načina i mogućnosti kako ćemo pokazati da je nas potaknula i dotaknula Božja riječ i da mi na nju odgovaramo.

Što nam se može boljega dogoditi nego da riječ Božja postaje čovjekom i da živi među nama i da će i dalje živjeti?

I što bih drugo poželio, i vama i sebi, nego da se Božić nastavi i u novoj godini?

 1.

1.  Patnja (nakon tsunamija u Aziji)

Prošle nedjelje bilo je kritike. Oko podne stigle su prve vijesti o katastrofalnoj poplavi u južnoj Aziji. Prve procjene su govorile o tri do četiri tisuće žrtava. Nakon mise reče jedna žena: „Ova se Misa nije mogla uobičajeno slaviti, spomenuvši žrtve samo u molitvi vjernika." Vjerujem da shvaćam što ta žena misli.

Što danas reći? Svaka rečenica koju kažem stoji nasuprot stravične stvarnosti. Kako bi glasila rečenica koja bi imala smisla? Kakva teorija ovdje može dati objašnjenje, kakva teologija može tješiti?  Ostat će nepremostiva provalija između teorije i života. Ne vjerujem nikome tko bi rekao da ima pravu riječ. Svakog dana raste broj  procijenjenih žrtava. Priroda je imala krvavu žetvu.

Lakše, tako izgleda, se može razumjeti zašto bezbrojni ljudi moraju umrijeti u nekom besciljnom ratu. Tu se može prstom pokazati na počinitelje i na njih prebaciti krivnju. No, što je s onih 800.000 žrtava u Ruandi koje su pale kao žrtve u samo par sedmica? Kasnije nikada nije dano objašnjenje. Tako je i kod potresa ispod oceana, čiji val je odnio bezbrojne žrtve, njihove kuće, dobro i imanje. Nasuprot tome ostaje samo vapaj prema nebu, prema Bogu.

 2. Svjetlo svijeta

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i bez nje nije postalo ništa. U njemu je bio život i život je bio svjetlo ljudima." U ovih par rečenica donesena je bit kršćanskog vjerovanja o postanku svijeta. No kad sami stojimo pred patnjom onda smo prisiljeni vratiti se na ovu vjeru.

Kršćanska vjera ne daje nikakvo objašnjenje za patnju u svijetu. Mislim da takvo nešto ne može dati niti jedna religija, jer to izlazi iz iskustva. Pretpostavka da Bog nesrećama kažnjava ili odgaja, za mene, nije nikakvo objašnjenje i nije spojivo s Evanđeljem (usp. Lk 13, 1-9). Još manje može cinizam pomoći čistom materijalizmu. Zato smo upućeni da razmišljamo što vjera govori o tome što je svijet i tko smo mi.

Ivanovo evanđelje počinje s početkom. Počinje s nečim još prije iako se ne može govoriti o kategoriji vremena kod toga «prije». Prije svih vremena, početak svih vremena, u početku je Bog. Mi, novozavjetni ljudi, pretpostavljamo stvaranje kao «iz ništa napraviti». Bibliji je ovakvo filozofsko pretpostavljanje strano. Božje stvaranjeBiblija shvaća kao uređenje i izgradnju. Bez Boga je kaos i zato Božje stvaranje počinje s mudrošću. Knjiga Isusa Siraha, iz koje smo čuli prvo čitanje, govori to ovako: prvo što je Bog stvorio bila je mudrost. Bog suprotstavlja mudrost kaosu. Ivan, u evanđelju, gleda dublje i kaže da prvo stvaranje Bog čini po nestvorenoj Riječi.

Za Bibliju svijet ne počinje praeksplozijom. Prvi izvještaj o stvaranju u Knjizi postanka govori da Bog pušta da se svijet razvija. Bog čini svoje stvarateljsko djelo u izmjeničnom ritmu od šest dana rada i subote koja je počinak. Nije važno i odlučujuće to da Bog stvara iz ničega, nego da Bog neprestano udahnjuje život. U Riječi Božjoj je život i život je svjetlo ljudima. Božje stvaranje nije čas, trenutak, u «početku», nego se nalazi u početku svijeta i ostaje neprestano i zato stvaranje nije završeno. Da li je Bog mogao svijet stvoriti drugačijim - to ne znamo. Činjenica je da Božje djelo nije dovršeno i da patnja ima mjesta u njemu. Tama nije obuhvatila svjetlo i ne može ga nadvladati, ali tama još nije uklonjena. Dovršenje stoji nasuprot katastrofama koje se nad nas nadvijaju, a mi vičemo prema Bogu.

3. Oznaka križa

Katastrofa nije iznimka, ona je pravilo, samo što redovito umiranje od gladi i u ratovima, već davno, ne puni naslovnice. Postalo je pravilo da je samo autobus s deset žrtava vrijedan pojavljivanja na naslovnici, ali nesreća s deset automobila i jednim mrtvim, više nije vijest. Kolikogod bile stravične vijesti iz zemalja oko Indijskog oceana, svatko od nas mora sebi postaviti pitanje koje izaziva smrt jednog čovjeka, bilo da je žrtva bolesti ili automobilske nesreće ili bilo gdje na svijetu umro od glada.

Upravo u početku je bila Riječ. Riječ o kojoj govori evanđelje nije apstraktna teorija i prolazni dašak, nego Bog koji je postao čovjek u Isusu Kristu. Od svih vremena Krist je onaj kojega prepoznajemo kao nekoga tko je među nama boravio i nosio križ. Njegova oznaka je prešla na cijelo stvorenje. Njegov križ prepoznajemo u križu svakog čovjeka.

Sveta misa nije nikakva teorija koja bi nam mogla objasniti zašto ljudi trpe. Ni jedna misa, po sebi, ne može dati odgovor, jer ona nije nikakva teorija. Ono što slavimo je događaj. I u našoj sredini se Krist daruje ljudima, i mi smo uzeti u tajnu njegova križa. Nasuprot patnji povjerimo se ovom Gospodinu koji nam je dao »...moć da budemo djeca Božja.» Molimo ga kao svoga Oca da se ne okrene od nas, nego da nastavi svoje stvaralačko djelo.