Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

 Prvo čitanje (Iz 2.1-5)

Prorok je imao vizije. Vizije, danas društveno važne slike, koje bi trebale pomoći nekoj ustanovi, nekom poduzetniku, nekoj partiji pa i zajednici spremiti se za budućnost. Izaija viziju širi od Izraela na sve narode, a ona pred oči stavlja Boga Izraelova kao mjerilo i cilj.  U njemu se otvara jedna nova budućnost, po njemu se otvaraju novi putovi, s njim mir dobiva ostvarljivu mogućnost. Njegove zapovijedi, Tora, su podloga za budućnost u Božjem svijetlu.

 

I od nas se, danas, traži da napravimo slike vodilje  i da razvijemo vizije kako se trebaju razviti  Crkva, škola i odgoj, socijalna država. Da li je to naš odnos s Bogom koji nas vodi, kada gledamo unaprijed?  Imamo li vizije koje počivaju i izviru iz jake vjere?  U ovom tekstu nas se potiče da, pri planiranju budućnosti našega života, uzmemo riječ Božju kao mjerilo. Možda jedna zadaća koja nam (kao zajednici, svakom pojedinom od nas i u obitelji) je dana danas, na prvu nedjelju došašća, kao zlatna nit kroz Crkvenu godinu koja danas započinje. Mi možemo i želimo prelaziti ovaj put u svjetlu Gospodnjem.

 Drugo čitanje (Rim 13, 11-14a)

Pri koncu poslanice Rimljanima Pavao razvija viziju o zajedničkom životu ljudi kao novog Božjeg stvorenja.  Ovo je već utemeljeno u Isusu Kristu i djeluje u našoj današnjici da bi se sutra moglo pojaviti u svjetlu Gospodnjem.  Po krštenju u kojem smo se obukli u Krista, imamo novo odijelo po kojemu smo već uzeti u slavu Gospodnju. Kao nosioci svjetla, smo mi ujedno i glasnici dana povratka Kristova.  Način kako živimo očituje da je Bog i da se približava njegovo spasenje - to zahtijeva samosvijest, budnost prema našem vlastitom djelovanju i mišljenju i svjesni napredak onoga  što je po krštenju u nas bitno usađeno. Ako smo „obukli odjeću spasenja" jesmo li postali prepoznatljivi kroz spasonosno djelovanje među ljudima, životinjama i cjelokupnom stvorenju? Kakvu viziju imamo o zajedničkom životu ljudi - i kako se to odražava u našem odnosu prema Bogu?

Možda pitanje koje šalje naša zajednica u novoj Crkvenoj godini: razviti viziju kako naša zajednica kao Crkva može, pred mjestom, učiniti da raste svjetlo Božje.

Evanđelje (Mt 24,29-44)

 

Evanđelist Matej opisuje kako je Isus, na kraju svog djelovanja, dao jednu svoju viziju. Pri tome Isus koristi simbole i slike koje su bile vrlo česte u židovskoj tradiciji, staru mudrost i tako pokazuje svoj vlastiti put.  I reagira na zahtjeve za znakovima svojih protivnika - opominje da se tome ne pridaje krivo značenje. To što ljudi često koriste prijeteće slike Božjeg suda kao slike za posljednja vremena samo potiče na ljutnju. A ipak, vrijedi da se treba svjesno oduprijeti ravnodušnosti i neozbiljnosti. Kao što su suvremenici Noini doslovno utonuli u zaborav na Boga,  čovječanstvo je i danas u opasnosti da ono najvažnije u životu ne shvati ozbiljno.

Isusova opomena da se računa s njegovim dolaskom u svagdašnjici, vrijedi i danas. Pojava novog kraljevstva će, najprije, prekinuti ili čak uništiti  ono staro na što smo navikli,  povjerljivo i što smo rado imali. To bi moglo zvučati kao propast svijeta, ali to je - kao što često u našem životu biva - jedno potrebno rušenje i građenje, ili raspad i propast, da bismo mogli sagraditi novo.  Dakle „ustajanje svijeta." U budnosti i spremnosti je svaki raskid - bilo mali ili veliki potres u vlastitom životu, ili u globalu, ili čak kozmički - tako promatran je susret sa Gospodinom.  To vrijedi danas i na kraju vremena - našeg životnog, isto tako kao i onda kad ON dođe u velikoj sili  i slavi.

Kako gledam sve te lomove, rušenja i urušavanja u mojem životu, u svjetlu vjere?  Mogu li mi ta životna i vjerska iskustva  pomoći da razvijem takvo ponašanje koje cijeli moj život i moje ponašanje čini adventskim u svakom danu moga života?

 Misno slavlje

Potaknuti vjernike, nedjelju prije,  da donesu po jednu svijeću sa svog adventskog vijenca i blagosloviti svijeće na početku mise. Na kraju blagoslova zapaliti svijeću na adventskom vijencu u crkvi. U nekim krajevima se obavlja blagoslov adventskog vijenca u subotu uoči 1. nedjelje došašća.

Pozdrav:

Gospodin naš Isus Krist, koji je došao donijeti kraljevstvo Božje, i sada je u našoj sredini, a na kraju vremena će doći kao sudac živih i mrtvih, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Bilo bi prikladno na početku mise upozoriti vjernike na Papinu molitvu (subota 27.XI) za nerođenu djecu. I pozvati vjernike da se pomole na papainu nakanu preko svete mise.

Želim vam danas sretnu Novu godinu - možda me čudno gledate?

Kao kršćani, danas, prvom nedjeljom došašća, počinjemo novu  Crkveno liturgijsku godinu, komad našeg životnog puta kojim Bog s nama želi ići.

Očekujemo li išta od njezinog adventskog početka?  Na što usmjeravamo pažnju: na Isusov dolazak, negdašnje utjelovljenje Božje među nama? To je bio početak, jer su ljudi u tom dolasku nešto našli što im je dalo životni pravac, smisao, ispunjenje i snagu, zato je sve što se dogodilo prije 2000 godina bilo i zapisano.  Oni su doživjeli da ispunjeni, spašeni život ne dolazi od bogataša svijeta, nego samo od Božjeg kraljevstva. To je jedino kraljevstvo koje daje oslonac, jedino koje naš raskomadani život bacan amo tamo,  koje naš potrošeni život drži zajedno i nosi preko granica smrti.  Prve nedjelje došašća slušamo obećanje da naš život Bog može iznova ispuniti. Njegov dolazak nije nikakva povijest, njegov dolazak  je jedina nada.

Početak nove Crkvene godine traži od nas da budemo pažljivi i da otvorimo svoj život za spasenje i ozdravljenje, za Isusa samog.  S njim možemo pokušati ponovo započeti i ujedno vizionarski živjeti kao ljudi koji se ne žele utopiti, sada i ovdje.

 Pozdravimo ga, u našoj sredini, kao Gospodara vremena, našeg života i ovog slavlja:

 Molitva vjernika

/Bilo bi lijepo u došašću pjevati „Bože, daj mir jedinstvo"/

Dobri Bože, tvoj nas Sin poziva na budnost i vodi naš pogled od svih naših doživljaja nespasenja prema novom oslobođenom životu. S ovom nadom ti se danas obraćamo:

 -      Neka dođe Kraljevstvo tvoje - u nemir našeg vremena, onima koji se svađaju i ratuju, u sve sukobe i suprotnosti, molimo te

-      Neka dođe Kraljevstvo tvoje - u sva naša nezadovoljstva, koja nas opterećuju, ogorčenima i frustriranima, u sve bračne drame i situacije kad se ostaje bez riječi, molimo te

-      Neka dođe Kraljevstvo tvoje - svugdje gdje vladaju sila i nasilje, potlačenima i protjeranima, svim bespomoćnima i obespravljenima, molimo te

-      Neka dođe Kraljevstvo tvoje - u sve sumnje i zdvajanja koja mogu oslabiti vjeru, onima koji traže i pitaju, ondje gdje je nestalo povjerenje u Boga i gdje je usahla ljubav prema Crkvi, molimo te

-      Neka dođe Kraljevstvo tvoje - tamo gdje vladaju smrt i tuga, onima koji žive u smrtnom strahu i onima koji su umorni od života, molimo te

 Gospodine, dođi i nemoj kasniti, ne ostavljaj nas same, jačaj nas na našem putu sve dok ne prispijemo do gledanja tebe, licem u  licem, koji živiš u vijeke vjekova.

 Meditacija nakon pričesti

 Propovijed

 a)

Došašće - danas, sutra, ili kada?

 Četiri sedmice došašća

Četiri sedmice došašća, četiri sedmice adventskog vijenca, možda i adventskih pjesama kada pjevamo: „Padaj s neba, roso sveta" ili „Visom leteć, ptice male"

Četiri sedmice vježbanja drukčijeg života: odricanja, razmišljanja, više molitve, odlaska na ispovijed - onda konačno Božić, veliki blagdan.

Biblijsko došašće

Evanđelje nam govori da Gospodin ne dolazi prema planu i kalendarskom terminu, Gospodin ne dolazi predvidljivo, u naručenom trenutku. Njegov dolazak se ne može planirati - ali ga ipak treba čekati.

Možda ćemo kasno shvatiti da se ovdje ne radi o nekom satu i trenutku, niti o datumu, ne radi se ni o nekakvom „redu vožnje" događaja. Radi se o našem životu.

 Došašće usred života

Naš život, svi naši sukobi, sve svađe, koje vodimo, sve prolazno i lomljivo, sve naše jadikovke i bijede, naše male i velike tame ... sve je to u suprotnosti s Božjom prisutnošću. Nespasenje - nasuprot spasenju, neutješnost nasuprot utjesi, nemir nasuprot mira. Može se rezignirati u ovom svijetu i životu - ali i nadati se i razviti vizije.

 Došašće kao vizija

 Prorok Izaija poziva svojom vizijom: ljudi u zajedništvu na putu - na putu prema viskom brdu. Pogled se usmjerava prema gore, iznad svagdašnjega. To je zajednički cilj ali ne zemaljski, kojega treba postići. To je Bog sam, koji boravi kod ljudi i s nama želi živjeti. Četiri tjedna imamo to pred očima. Više ne?

 Došašće kao bogoslužje

Kod svake mise ispovijedamo „tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo." - Slušamo riječi Svetoga pisma  kao riječi živoga Boga koji nam tako govori i u svakom Očenašu zazivamo:  „Dođi kraljevstvo tvoje."

U svemu se krije očekivanje, skrivena čežnja, tu se izražava želja. No, da li je to još uvijek i naša želja ili je to samo molitvena formula? Ili molimo sve to, a da i ne mislimo? I računamo li još uvijek s tim da će ON doći - usred našeg života?

 Vlastito došašće

 Promatram cijeli svoj život kao jedno došašće, očekivanje. Ne znam kako vi to doživljavate.

 Koliko često čekam  riječ - koja će me utješiti.

Doticaj, milovanje duše - koje će me ohrabriti,

Sigurnu ruku koja će me voditi.

Na  to da osjetim mir i puninu kako se to govori u pjesmi, na lice koje svijetli, koje se nada mnom saginje, kao što to u psalmu govori: „Gospodine, neka tvoje lice nada mnom zasvijetli, onda će mi pomoći."

 Došašće - život s vizijom

I tako smo u središtu Izaijine vizije: zajedno koračati prema domu Gospodnjem, prema Božjoj blizini. Onda možda nećemo sve tenkove pretvoriti u traktore, niti preraditi sve rakete u radne stolove, niti će se sve vojarne i poligoni pretvoriti u domove i igrališta za djecu, niti će sve sprave za nadgledavanje biti iskorištene za kulturu.

Ali  bit ćemo zajedno na putu - ne jedni protiv drugih. Možemo jedni druge slušati i zajednički dijeliti. Naša mračna lica će se osvijetliti, a svjetlo Božje će na obrazima ležati, njegovo lice će biti nad nama i to će nam lijepo pomoći. Time bi kraljevstvo Božje već došlo među nas i imali bismo predokus Isusovog konačnog dolaska. Zraka Božjeg svjetla već pada na naš život. I tako bismo našli viziju koja će nas učiniti spremnima za budućnost, za sutra, a ne za četiri sedmice u godini. Amen

 1.

Došašće, put budnosti i pažnje

Došaće romantično vrijeme

Prije nekoliko dana sam se vozio autom i, po običaju, uključio radio. Onda sam čuo novu pjesmu našeg starog dobrog Wolfganga Ambrosa. No, da, već je ostario, naš dragi Wolferl. Više nema ništa od ruganja i ironije iz pjesama sedamdesetih ili osamdesetih godina Ne, danas on pjeva o Božiću, a to on želi tako lijepo učiniti uz svjetlo svijeće i s dragim prijateljima. Iz nostalgije se smiju postaviti i božićne jaslice.

Tako je pohvalno da se on, u svojim pjesmama, bori protiv našeg današnjeg mentaliteta potrošačkog društva, tako se on ulazi i u adventsko razmišljanje, koje nam donose današnji tekstovi.

 Pokret i budnost

Misli vodilje današnjih čitanja i evanđelja su pojmovi pokret i budnost. Svi tekstovi nam govore o budućnosti, nadi, o čekanju, o spasenju koje dolazi. Ali od svega toga se ništa ne opaža u našim danima i često ostaju neostvarene čežnje za intimnijom povučenošću pri svjetlu svijeće i nostalgično shvaćenom religioznošću.

Došašće je vrijeme, u kojemu ćemo mi kršćani postati svjesni da je naš boravak ovdje, na zemlji ograničen i da smijemo pogledati u ono što mi kršćani nazivamo spasenjem.

 Spasenje - je li još suvremeno?

Naravno, danas nam je teško govoriti o pojmu spasenje. Od čega trebamo biti spašeni? Bijeda i glad, pa u našim okolnostima malo ih je koji su bijedni i gladni, a u Europi još manje. Postoje među nama siromašni ljudi koji trebaju našu pomoć i podršku. Ali konačno je i ostaje  to stvar, koju možemo susretati s dobrom voljom.

Ali mnoge druge, kojima smo izloženi, kao na primjer sve više osamljivanja,  gubitka smisla za solidarnost, gubitak smisla našeg života i mnoge druge, ne uzimamo  više tako ozbiljno, jer nam je toliko toga ponuđeno da se ne možemo suočiti s našim nutarnjim težnjama života.

A upravo Božićno vrijeme možemo koristiti da jednom pogledamo naš život u cijelosti i osjetimo  najdublje čežnje i nadanja, ali i ono od čega se sastoje strahovi i brige.

 Čežnje

To je  čežnja za sigurnošću, zaštićenošću, čežnja da se u životu nađe neki oslonac, upravo onda ako netko ima osjećaj da stoji pred životnom provalijom. A provalije nam se često u životu otvaraju: propast neke veze, neuspjesi u školi ili zvanju, propast životnog plana, smrt neke ljubljene osobe i mnogo, mnogo više.

Upravo u ovom vremenu je čežnja da se odmorim na nečijem ramenu, da se mogu čak i isplakati, da mogu  bol i tugu slobodno pustiti tako velika. Upravo to se u našem društvu pokazuje kao slabost, slabost koja se nikako ne smije dopustiti. Posebno su muškarci navikavani da ne pokazuju znakove boli i žalosti. Znakove koji bi im omogućili da dozvole drugima da ih tješe i da s njima suosjećaju. Samo onaj koji svoje čežnje shvaća ozbiljno, može biti spreman dopustiti da mu ih netko ispuni.

 Budnost

Naše društvo je spremno sve naše čežnje, u većoj ili manjoj mjeri, ispuniti s mnogo pompe. A zapravo, vrlo često opažamo da ono pokušava naše čežnje prebaciti na kanale različitih proizvoda, posebno da probude u nama težnju za većim i boljim ponudama. Ovo sprječava mnoge ljude da ozbiljno shvate svoje najdublje čežnje i da ih izraze.

Upravo na toj pozadini je poziv na adventsku budnost vrlo hitan zahtjev. Tko budnim očima promatra vlastite čežnje i potrebu za spasenjem, taj će biti sposoban prihvatiti spasiteljske ruke Božje u svom životu.

 Put budnosti i pažnje

Vrijeme došašća nas poziva da izađemo iz predbožićne groznice, ali ne da bismo uši u prividnu idilu adventskog vremena i običaja, nego da krenemo onim, sasvim drukčijim putem, kojega nam pokazuju tekstovi ove i idućih nedjelja: putem budnosti i pažnje na vlastite najdublje čežnje i nadanja, ali isto tako na put najdubljih čežnji i nadanja drugih ljudi, cijelog čovječanstva.

 2.

Isus se prevario

 «Čovjek trči po vodi», naslov je velikog plakata kojim se reklamira vrlo jeftino izdanje Biblije. «Čovjek trči po vodi», tiskano je velikim crnim slovima, a nešto manjim slovima «kad bi to bilo, našlo bi se na prvim stranicama ilustriranih časopisa.» Rečenica s plakata ima dva pogodbena vremena, a što bi tek pisalo kad bi se stvarno dogodilo ono što je Isus navijestio. Koliko  pogodbenog načina  upotrebljavamo kad govorimo o dolasku Gospodnjem? Advent podrazumijeva dolazak. Ili, sav naš advent više nema ništa zajedničkog s onim o čemu danas govori evanđelje? Zar nije advent, pomalo, slatko duševno vrijeme prije Božića?!

Ako jest, onda ima nešto što bi trebalo popraviti. Rutinirano i uobičajeno odgovara zajednica: «Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!» Ova ispovijest ne može biti u središtu liturgije više nego što jest. Ovaj slavni dolazak, ovaj advent je sadržaj današnjeg evanđelja. Isus obećava, vrlo sigurno, da će se ovaj dolazak dogoditi još za života ovih učenika i da će svijet propasti, a on se pojaviti slavi.

Isus  se prevario. To bismo trebali reći javno. Nema sumnje da se očekivanje da će svijet kakvog mi poznamo propasti u najskorije vrijeme, da će zvijezde padati s neba, da će se pojaviti znak Sina čovječjega, da će sve to nastupiti nešto godina iza Isusove smrti, i da je to bilo Isusovo najdublje uvjerenje, nije ostvarilo. U 2 tisuće godina kršćani su pronašli  mnogo lijepih razjašnjenja da je Isus mislio nešto sasvim drugo, da je to Isus simbolično govorio. Ja predlažem da prihvatimo zamisao da se Isus prevario.

 2. Mislimo li ono što govorimo

 Možda kršćani imaju priznato narušeni odnos sa stvarnošću. Na to smo navikli, da pretpostavljamo stvari koje ne mogu izdržati provjeru: da li to odgovara istini? Mi zamišljamo, pretpostavljamo u potvrdnom obliku. Ako netko pokuša to staviti u pitanje, slijede različiti «ako» i  bježanje u moglo bi biti, možda. Zato je dobro postaviti pitanje i učiniti pokus:  odgovara li stvarnosti, da li je moguće da će svijet jednog dana propasti, da mu se bliži završetak - i to ne do nekoliko milijuna godina kad se naše sunce ugasi? Vjerujemo li u to sasvim sigurno ili je čitavo naše uvjerenje o Isusovom povratku, drugom dolasku na zemlju samo neka šifra za ono što će se dogoditi u  smrti svakog pojedinog od nas? Zar naše tvrdnje nisu neozbiljne?

Ipak, postoji jedan temelj da vjerujemo u konac svijeta. To se ne može odbaciti i zbog našeg promatranja prirode i znanstvenih istraživanja. Mi smo dio svijeta i u načinu razmišljanja ovog svijeta nema uopće misli o njegovu završetku. Jedini razlog da u to vjerujemo je uvjerenje da je izvan ovog svijeta  kojega si možemo predstaviti, ova riječ, ova objava došla k nama kao Božja objava. Ako Isus  zna od Boga, onda je moguće vjerovati i ono što je rekao: «Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći.»

Ipak se Isus prevario. Najmanje u jednoj stvari se prevario, a to je da bi sve to moglo biti za života one generacije njegovih učenika. A ta činjenica je za mene dokaz o istinitosti Evanđelja, jer se ta Isusova riječ nije  stidljivo stavila pod tepih, nego je ostala javna. Sigurno je blizo očekivanje Isusa bilo tako važno da se mlada Crkva nije usuđivala to prekrižiti ni onda kada je naznačeno vrijeme sigurno prošlo.

To bi trebalo dati misliti svima onima koji tvrde da je Crkva svojeglavo mijenjala Isusovu poruku, jer bi današnje evanđelje prvo bilo dotjerano. No, Isusov život  se ne bi moglo shvatiti, niti bi kršćansko vjerovanje bilo moguće ako ne prihvatimo da će se sve to dogoditi i da sve to stoji,  neposredno, pred vratima.

 3. Advent treba biti uskoro

Kršćanska vjera nije nikakva religija ugodnosti.  To jasno govori poruka križa. Ona me još više stavlja u zdvajanje koje mi ne da mira. Ne mogu ovaj svijet, s njegovim zakonitostima, držati za konačan i neupitan, a od nedjelje biti kršćanin. To je intelektualno neodrživo, a za duže vrijeme i šizofrenično. Isus nas potiče da  uobičajene zakonitosti stavimo u pitanje: zvijezde koje idu svojim tokom, red odozgo i odozgo, bogate i siromašne, silne i vladajuće  i konačno, sebe samog staviti u središte svojih interesa kao najkorisniji individuum.

Isusovo božanstvo i čovještvo ujedno, to je  skandal. To mi je očito, još jednom, u ovom evanđelju. Da i Amen. Vjerujem da je Isus Božja objava za nas. Jedinorođeni Sin Božji, pravi Bog. Ipak, taj Sin Božji dijeli sa mnom, pred Božjim licem, ovu moju sumnju. Kao čovjek ovisan je, svakim dijelom života, o ovom svijetu. A istodobno je tako ispunjen Božjom stvarnošću da nije, ni jednog trenutka, sumnjao da ovaj svijet mora završiti, da, i da drukčije ne može biti, kao da će se to uskoro dogoditi. Kada će se to dogoditi - ne znaju ni anđeli - još manje propovjednici raznih sekti - pa ni Sin u  kojemu je Bog postao jedan od nas.

Advent mora biti vrijeme sumnji. Tumaranje kroz muziku robnih kuća ne pripada tome. Još više moramo dovesti u pitanje sve naše odnose prema svim, po sebi razumljivim, navikama našeg života. Ne u pogodbenom  načinu « što bih činio» nego u indikativu «što činim» kad bi sutra svijet završio? Zaključak nije okretanje od života, nego okretanje prema nedokučivoj ljubavi. Martin Luther je htio, još danas, posaditi jedno stabalce jabuke ako bi sutra vrijeme prestalo, a počela vječnost. Što biste vi radili ako bi Gospodin stajao pred vratima, ne bilo kada,nego vrlo blizu- sutra- danas?

3.

Ne bismo smjeli biti kovači mačeva, nego plugova

 «On će biti sudac narodima, mnogim će suditi plemenima koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove, neće više narod dizat mača protiv naroda, niti se više učit ratovanju.»

U gradu Gordiji, u Maloj Aziji, pokazivali su jedan čvor koji je bio tako precizno vezan da ga nitko nije mogao razriješiti, iako su mnogi pokušali. Čvor je postao glasovit. I kad je tamo došao veliki osvajač, Aleksandar Veliki, želio je i on vidjeti čvor i on ga je pokušao razriješiti. Uskoro izgubi strpljenje, uzme svoj  mač i rasiječe ga po sredini. Tako je taj glasoviti gordijski čvor bio razriješen - mačem.

U našem svijetu ima veoma mnogo čvorova: nerazrješive zavrzlame zahtjeva, pravde i nepravde,  onoga što je bio uobičajeno u prošlosti i zahtjeva sadašnjice. Čvorovi u koje se život zapliće ili pak potpuno uguši. I uvijek i ponovo, nudi se brzo i jednostavno rješenje:  mač. Vlast koja želi sve osigurati, revolucija koja želi sve mijenjati. Obje se prihvaćaju najjednostavnijeg rješenja -nasilja. Obje žele živjeti, ali vjeruju da se život kupuje kroz smrt drugoga.

Ne samo u politici, nego i u Crkvi se često puta prihvaća takvo jednostavno rješenje - posebno ako se ide za očuvanjem prave vjere. Ne bi se smjelo, uvijek zbog istine, potezati mač iz korica. Često puta se treba posegnuti za duhovnim mačem - kojim se drugog izbacuje iz zajedništva. Želi se biti na čistu, na miru, pa i nasiljem.

Mač ima nešto zapanjujuće u sebi. On odgovara težnji za brzim i naglim promjenama svega onoga što muči i nepravedno je. Težnja koja leži u svakom čovjeku. Da sutra sve treba biti drugačije. Poput munje koja zaiskri i para nebom - tako bi trebala naići bolja budućnost. To je prastari san od kojega živi svaka čežnja.

Ovaj san je, s jedne strane, opravdan, on hrani nadu kršćana. Sam Krist Gospodin je govorio o konačnoj velikoj promjeni, o dolasku kraljevstva Božjega. Za kršćane nije ovo vrijeme, vrijeme prošlosti, nego vrijeme budućnosti. Pa ipak se smijemo pitati: kako ćemo ući u tu budućnost. Možda preko mača?

Pola tisućljeća prije Isusa, izgovorio je prorok Izaija riječi koje smo na početku čuli: o novom, nastupajućem vremenu, budućnosti bez ratova, o vječnome miru: o svijetu u kojem neće biti mačeva, nego samo plugovi.

Ali i plug je od željeza, on siječe zemlju.

Tko njega koristi mora imati snage. Poput osvetničkog ili izbaviteljskog mača, tako i plug daje život. Tako, nekako oba dolaze zajedno: plug i mač.

Pa ipak, to ne odgovara predodžbi proroka. Ne plug i mač, nego plug će doći na mjesto mača. jer uza sve sličnosti, plug se uvelike razlikuje od mača. Ako bi se mač i koristio u najboljoj varijanti, svoj problem rješava u trenutku. Dok plug ako se i na najbolji način koristi, treba vremena da bi se vidio njegov plod. Mač koji pogađa ne treba dva put upotrijebiti. A plug donosi svoj plod samo ako se više puta navraćaš na to mjesto. Čovjek može mač odložiti, ali plug ne.

Budući svijet o kojem govori prorok nije neka čudesna zemlja. To je svijet dugotrajnih i ustrajnih napora, zato se i ne može prevariti u svojoj plaći. Taj novi svijet stoji često pred očima onima koji bi ga htjeli na brzinu steći mačem. Ipak, gube iz vida da se mačem ne može stvoriti nikakav prostor za mir. Takvi zaboravljaju da vlast i moć koje nemaju budućnosti, ne mogu budućnost ni donijeti. Nova budućnost može samo započeti onda kad počnemo mačeva pretvarati u plugove. Drugim riječima: moramo se osloniti na strpljenje i upornost, umjesto na iznenadne udarce.

Strpljenje ne znači da čovjek, prekriženih ruku, jednostavno čeka da padne s neba.  To je mukotrpan posao - mačeve prekovati u plugove. I nije to baš ni jednostavno, ni lagano raditi s velikim plugom. Ovdje se uočava ona uporna snaga koja je potrebna, a o kojoj govori prorok. Samo ta snaga može mijenjati, a da ne uništava. Zato njoj pripada budućnost. Dapače i više. Tamo gdje ta uporna snaga djeluje, tamo se počima pokazivati novi svijet.

Ne dopustimo da nas opčinjaju brza rješenja mačem. Silom se ne može osigurati ni sadašnjost, a još manje dobiti budućnost. Još uvijek se beznadno razmrsuju konci na silu raskinutog čvora. Još nešto nam mora biti jasno: hvatanje za mač je jedna iluzija prošlosti. Samo je smrt, koju mač donosi, nešto trajno.

Moramo se, također, čuvati duhovnog mača - rastavljanja i proklinjanja. Možda to i pročišćava, ali što na kraju ostaje: možda jedan invalid - ali ne potpun čovjek. Neka sekta, ali nikako narod Božji. Mostove je puno lakše rušiti, nego graditi. To prejasno pokazuje razjedinjeno kršćanstvo.  Želimo li tome stalno dodavati porušene mostove?

Advent znači budućnost. Naša budućnost nije nešto nevažno. To je Kraljevstvo Božje. Ipak nam advent govori da je budućnost već započela. Ona je prisutna tu, usred nas. To opaža onaj koji marljivo i ustrajno radi. Zato nam se, po riječima proroka, daje plug, a ne mač.

4.

Došašće, put pozornosti i budnosti

 

Pokret i budnost

Vodeće riječi obaju čitanja i evanđelja su pojmovi pokreta i budnosti. Svi tekstovi sadrže nešto o budućnosti, nadi i čekanju na dolazeće spasenje. Tu se ne govori ništa o ostaloj čežnji, često neispunjenoj u našim danima, za intenzivnijom povučenosti pri svjetlu svijeća i nostalgično-osjećajnoj religioznosti. Došašće je vrijeme u kojemu, nama kršćanima, postaje razumljivo da je naše postojanje, ovdje na zemlji, ograničeno i da smijemo očekivati ono što mi kršćani nazivamo spasenjem.

 Spasenje - da li je to još suvremeno?

Naravno da mi danas imamo teškoću s pojmom spasenja. Od čega trebamo biti spašeni? Nuždu i glad mora trpjeti, u našem području,  tek manjina. Sigurno da među nama postoje siromašni ljudi koji potrebuju posebnu podršku i potporu. Ali konačno, to je stvar koju možemo, s dobrom voljom, predusresti.

Mnoge druge potrebe kojima smo izloženi, bilo da se radi o porastu osamljenosti, nesolidarnosti, osjećaja besmisla našega života i mnogo drugog, ne smatramo više važnim, jer nam je tako mnogo ponuđeno da mi - ili bolje rečeno kako mi ne bismo - bili više konfrontirani s unutrašnjom prazninom svoga života. Ali, upravo vrijeme došašća možemo iskoristiti da sagledamo naš život kao jednu cjelinu te da osjetimo zašto postoje naše najdublje čežnje i nade, ali također i strahovi i brige.

Čežnje

Tu je sigurno jedna čežnja za sigurnošću, čežnja da se u životu nađe oslonac, upravo tada kada netko ima osjećaj da stoji pred provalijom. A provalije se otvaraju često u životu: lom jednog međuljudskog odnosa, neuspjeh u školi i zvanju, neuspjeh životnog plana, smrt voljenog čovjeka i još mnogo toga.

Upravo u ovim vremenima je čežnja velika da se nasloni na nečija ramena, da se može isplakati, može dati boli njen tok. Ali upravo to biva, u našem društvu, tretirano kao slabost koju si ne možemo priuštiti. Naročito su muškarci naučili potisnuti znakove tuge i boli. To su znakovi koji mogu učiniti mogućim da si dozvole obdarivanje od drugih, utjehom i sućuti. Samo onaj tko shvati svoje čežnje, može biti spreman da si dozvoli njih od nekoga utažiti.

 Budnost

Naše društvo je spremno zadovoljiti naše veće ili manje čežnje s mnogostrukim ponudama. Često pak,  društvo radi marljivo na tome da upravlja naše čežnje u produktivne kanale, npr. da u nama pobudi čežnje koje bolje odgovaraju njegovim ponudama. Ovo pak, istovremeno, sprječava mnoge ljude da spoznaju svoje najdublje čežnje i da ih ispolje.

Upravo iz ove pozadine je budno držanje došašća jedan prijeki zahtjev. Onaj tko budnim okom spozna vlastitu čežnju i svoju potrebu za spasenjem, bit će sposoban prihvatiti spasonosnu ruku Božju u svome životu.

Put pozornosti i budnosti

Vrijeme došašća nas poziva da izađemo iz naredbene hektike predbožićnog vremena. Ali ne da prijeđemo u prividnu idilu običaja došašća, već da pođemo onim, posve drugim putem na kojega nam ukazuju tekstovi Radosne vijesti ove i sljedećih nedjelja:

-          putem pozornosti i budnosti u odnosu na osobne čežnje i nadanja, te putem pozornosti i budnosti također i u odnosu na čežnje i nadanja drugih ljudi, da, cijeloga čovječanstva.

Gerhard Gruber