Svi moji Uskrsi!

 Evo nas pred najvećim blagdanima našega spasenja. I zato ću sada iznijeti neka sjećanja iz svećeničkog života.

Cvjetnica 1969. , prva svećenička cvjetnica u malom selu Velo Grablje na otoku Hvaru. Selo sa oko 160 stanovnika od toga je bilo 45 djece na vjeronauku. Vezani uz crkvu. Bio mi je pravi užitak tamo raditi, iako se još osjećala krv ubijenog župnika i crkovinara na hvarskom groblju 1944.

 U jutro rano zvona su počela svečano slaviti (poseban način zvonjave u Dalmaciji za blagdane). Lijepo proljetno jutro. Osjeća se neka posebnost. Čujem užurbanost djece, majki koje kite maslinove grane cvijećem. Na Cvjetnicu djevojke oblače proljetnu odjeću. Muškarci u odijelima. Svi nose u ruci maslinove grane. Crkva je svečano okićena. Jučer su to kitili crkovinari i njihove žene. Na glavnom oltaru postavljeno preko 40 svijeća. Ljudi se okupljaju oko crkve, vidim po pozdravima na licima neki posebna zanos: danas će Isus na poseban način doći u Grobje (tako se selo u dijalektu naziva) Djeca i mladi nose ogromne bukete maslinovih grančica, ne vidim im glave, šuma maslina. Osjećam posebno raspoloženje izlazimo pred Crkvu oko križa stoje djeca sa maslinovim granama iza njih muškarci ozbiljni ali na licima razdraganost: Isus danas na poseban način dolazi, mi ćemo ga sada dočekati ovdje pred crkvom. Iza mene stoje pjevači: gromko zanosno pjevaju: Djeca židovska s maslinovim granama dolaze u susret Kristu….Oči djece se žare, poneka suza na licu žena. Pjevam evanđelje o Isusovu ulasku u Jeruzalem, ne mogu obuzdati glasa a da mi ne titra. Isus sada ulazi..tu je među nama..osjećam ga…ali vidim da to osjećaju i djeca i odrasli…pjevam staru melodiju staru nekoliko stoljeća, možda i od krštenja Hrvata: «ako ovi ušute i kamenje će progovoriti..» Pođimo u miru…i procesija kreće, obilazimo crkvu i ulazimo u crkvu i Isus s nama: pjevači gromoglasno pjeva ju: «Slava, čast i hvala ti..kralju Kriste Otkupitelju…da slava ti Kriste, i molim te za ove, meni povjerene duše da ne propadne ni jedan od ovih koje si mi dao…ulazimo u crkvu a pjevači zapjevaju: Kad je Gospodin ulazio u sveti grad….A ja mislim: a sada Gospodin ulazi s nama da ovdje muku podnese. Da mi zajedno s njim proživimo te trenutke.

Melodija se mijenja, a s njom raspoloženje. Pjevači me mole da pjevaju staru poslanicu, koja se nekada pjevala. Da, pjevajte jer tu na riječi: I da se u Ime njegovo pokloni svako koljeno nebesnika i zemnika i podzemnika…svi u crkvi padnu na koljena. I počima pjevanje muke svi pobožno stoje, slušaju, doživljavaju i mala djeca vide da je ovo neki poseban trenutak: Riječi «razdijeliše među sobom haljine moje i za odjeću moju baciše kocku».se pjevaju posebnim napjevom «Plača Jeremije proroka.» Kakva grobna tišina zavlada crkvom na riječi: «Nakloni glavu i predade duh» ni muha se ne čuje. Isus je umro za nas, kako se bolno odražava njegova smrt na licu nevine djece, izmučenih težaka, brižnih majki. Nastavljamo sa svetom Misom ,preko prikazanja sakristan pali svijeće na oltaru sve su oči uperene u njega, doista tu mora biti vještina tankom trskom koja u ruci drhti, gore visoko upaliti svijeću. To sam kao dijete u rodnoj župi, gdje je najgornja svijeća bila vrlo visoko, sa divljenjem promatrao. Tamo su dvojica palila svijeće(pa je to bila mala utakmica spretnosti). I okružen morem svijeća, muškarci odjeveni u bijele tonike (odjeća bratima) drže torce (svijeće na drvenim štapovima) oko oltara. Čudno raspoloženje u crkvi prenosi se i na mene, jedva zadržavam suzu od uzbuđenja… Ovo je krv njegova koja će se proliti za vas…ovdje je prolivena svećenička krv, krv crkovinara, poštenih težaka, koje su partizani ubili (nitko za to nije u Hag išao) samo za to što su bili i katolici. S njima je bio i 16 godišnji mladić... Osjećam da svi u crkvi misle kao i ja. U spomenu mrtvih (još je bio na latinskom jeziku) pozivam prisutne da se pomole za njih, tada je to bilo vrlo opasno, a crkvom prođe jecaj….

Nakon Mise opet jedno drugo raspoloženje: pripremam pokaznicu za procesiju. Nakon Mise se izlaže Presveti oltarski sakramenat, a počinje procesijom. Opet idemo oko crkve, ovaj put nosim presveti oltarski Sakramenat, a pjevači tugaljivo pjevaju: O jezici hvale dajte, tajni tila slavnoga, i krv svetu opjevajte… A ja molim Gospodina da blagoslovi ove ljude, da im oprosti ono što po slabosti sagriješiše.


Penjem se provizornim stepenicama na oltar i postavljam pokaznicu gore visoko na oltar među svijeće, a narod tri puta pjeva: Klanjamo se tebi Isukrste i blagoslivljamo tebe….A potom se oglasi veliko zvono udaranjem o jednu stranu i nastane tajac u crkvi, savršeni muk, ni najmanje dijete se ne miče, majka mu šapće: «Sada Isus trpi….» i tako će zvono udarati svakog punog sata a klanjatelji će se u savršenoj tišini izmjenjivati i «činiti uru» pred izloženim svetotajstvenim Isusom pod prilikom kruha. A posebni čuvar će oko crkve održavati mir, da ne bi netko galamio ili se djeca igrala. Prošla su već dva i pol sata od početka.

Sada žurim u drugu župu, Brusje, sve iz početka. Oni imaju svoj prekrasan napjev: »slava čast i hvala ti»zastanu pred vratima crkve i to otpjevaju. Kako je bilo prekrasno slušati one basove. Dolazili su iz svih krajeva, gdje su bili raseljeni samo zbog te pjesme. I ovdje isto raspoloženje. I ovdje traje dva i po sata. Zbog rekonstrukcije oltara ovdje nije tako bogato okićeno. No ipak lijepo i ukusno.


Nakon Mise poziva me barba Dragutin, Bog mu dao pokoj, na ručak. Na brzinu jedemo, ja moram paziti u crkvi, ovdje baš nije kao u Grablju, barba Dragutin žuri «učinit uru». Oko pet sati imamo opet zajedničku završnu uru. Pjeva se ganutljivi «Prosti moj Bože…»
Odlazim opet u Groblje. Crkva je puna kao jutros... ganutljive ceremonije, završne ure... uspinjem se na propovjedaonicu i dogovaram sa sakristanom znak kada će on skinuti zavjesicu ispred Svetotajstva, koju je stavio pred početak propovijedi da ljudi mogu sjesti. To je jedina prigoda kada se na Cvjetnicu sjedilo. A kad se ukloni zavjesica svi padnu na koljena, a ja sa propovjedaonice zazivam Božji blagoslov, na staro i mlado, na polja i na živine, ništa i nikoga ne smijem preskočiti.


Nakon propovijedi pjevači zapjevaju:»Isuse ufanje naše, smiluj se nami.» a narod to ponavljajući odgovara na daljnje zazive. A po tom slijedi» «Prosti moj Bože» zidovi crkve se tresu: «Ne samo suze, neg i krv istu…ze teb' Isuse htio bih prolit…» dojam se ne može opisati….

I završavamo, koljena mi klecaju, danas sam bio sedam i pol sati u aktivnoj službi punoj emocija. Srušio sam se kao mrtav na krevet.

 



Cvjetnica 1974 ili 75. Nigdje cvijeća za okititi oltar. Žene su zdvojne (tada nije bilo cvjećarna). Kakva je to Cvjetnica bez cvijeća? Palo mi je na pamet. Oko novoizgrađenog hotela Helios u Starom Gradu sam vidio lijepo bijelo cvijeće u punom cvatu, puno toga. Sjeo sam oko 10 na večer u auto i hajd u Stari Grad i nabrali cvijeća, sa mnom je bio Prošper Puizov. Okitili smo oltar, oko jedan poslije pola noći sam legao sutra me čekao naporan dan. Kakvo je bilo iznenađenje žena kad su vidjeli oltar bogato urešen cvijećem. Nikada nisu saznali od kuda je cvijeće došlo.

 




Veliki četvrtak 197.. i neke. Obnovljeni obred posvete ulja. Biskup je imao gripu pa je obred bio u kućnoj kapelici. Biskup Celestin, prisutni don Petar Rudan, starac uskoro umro, župnik i kanonik don Jure Belić, nikad se nije brijao, iza mene dvije časne Simeona (zvali smo je Šima) i Mateja i ja. A prije toga sam se nešto bio zarječkao sa biskupom i župnikom. I nikad neću tu scenu zaboraviti. Dolazi obred obnavljanja svećeničkih zavjeta. Ja gledam u biskupa. Zna on dobro što ja mislim: ma gdje ću ti ja ovdje na ovom «groblju» obnavljati celibat.. odlučio sam šutjeti. Biskup pita: Obećajte li vjerno obdržavati ….nešto su ona dva svećenika promrmljala, a iza mene čujem zvonki glas časne Mateje: «Obećajemo» tresao sam se od smijeha, vidio sam da je biskup ljut, a opet sam mu opazio smiješak negdje na usnama. Pred ručak (a uvijek je bilo toga dana pečeno kozle na ražnju) kaže mi biskup:»Mogao si barem usta otvorit» Svi su već pokojni, Bog ih raja napojio, rekla bi moja pokojna nona..

A ja na večer najprije u Brusju Misu večer Gospodnje, u tom selu Veliki četvrtak nije baš bio slavljen, jer je po tradiciji to bio dan bratima presvetog Sakramenta. Ovdje se sada prisjećam jednog bračnog para iz Brusja, starci, nisu imali djece, posebno su poštovali presveti Oltarski Sakramenat molili su da umru na Veliki četvrtak. I zbilja on je umro jedne godina, a ona iduće godine i oba baš na Veliki četvrtak.

I u Grablju je manje ljudi na Misi Večere Gospodnje jer idu «u sela» na poznatu procesiju «Za križem» Prvi put u selu sam oprao noge ministrantima, drugi put bratimima. Nakon obreda ide «Škuri prisjecun» (Mračna procesija) na uspomenu kako su Isusa uhvatili i odveli. Pjeva se «O propeti mučni Isuse…
I nakon obreda odvezem se i ja malo biti sudionikom poznate procesije za križem. Svojevrstan doživljaj. Procesije njih 6, idu cijele noći pjevajući i moleći. Već punih 400 godina neprekinuto. Nijemci su bili zabranili ali su ljudi opet išli, a i oni koji su bili u zbjegu u El Šatu u Africi tamo su organizirali procesiju. Te godine mi je bila mama u posjete. Spremala se ružna noć. Grmilo je i sijevalo. Svi Božji grobovi su bili prekrasno uređeni svijeta puno kao i uvijek. Poneki križonoša ide bos, Bilo je oko dva sata u noći. Mislim da je jelšanski križ bio u vrbanjskoj crkvi, kad se spustila strahovita oluja. Savjetovali su križonoši da ne ide. On je nakon molitava uzeo križ i rekao: ja idem a vi kako znate i krenuo. Za njim su pošli u olujnu noć svi, nitko nije ostao ni najmanje dijete. Kiša je lijevala, sručila se tuča….mi smo krenuli prema Brusju, jer je mene sutra čekao naporan dan, a mama je vidjela i sve Božje grobove i sve procesije. Kasnije smo čuli, da se nitko ni prehladio nije, a svi su bili pokisli do kože, a nitko se i prehladio nije i tako je išlo to iz godine u godinu, a želje i molbe su se izmjenjivale kao što su se izmjenjivala ružna i lijepa vremena Velikog četvrtka. Uspomena na ove procesije mi ostaje neizbrisiva.


Mnogo puta sam vozeći se nakon procesija u svoju župu razmišljao o tragediji noći Velikog četvrtka. Noć bogoizdaje. Kakva stravična sudbina svih sudionika u izdaji ali Veliki četvrtak je i noć izdaje čovjeka : » prijatelju, zar poljupcem izdaješ Sina čovječeg ? « Sjećam se mnogih tragedija gdje su prijatelji izdali prijatelje, jedna od takvih izdaja utjecala je na moj život. Koliki iskreni poljupci u zanosu ljubavi uništili su mnoge mlade živote. « Prijatelju, zar poljupcem? «. U takvom raspoloženju mi sviće Veliki petak.



Moj prvi Veliki petak 1969 god.



Mnogo me posla toga dana čekalo, ispovijedanje, pripremanje za obrede posebno propovijed koja je trebala biti veoma svečana i ganutljiva. Večernju službu božju započinjrm u Grablju u sutonu, ne mogu opisati dojam koji me prožimao. Prvi put kao svećenik i župnik predvodim liturgiju Velikog petka, svi stanovnici sela i oni odseljeni dođu na tu liturgiju, zanosno pjevanje čak je jednom došao na tu liturgiju i glasovit franjevac Bernardin Škunca kao vodeći profesor liturgije. Pjevamo molitvu jeremije proroka « Tuđinci zavladaju, djeca naša odlaze tražeć kruha ( u to vrijeme Srbi u Hvaru imaju sve vodeće položaje ) i onda ono najganutljivije u obredu Velikog petka otkrivanje i ljubljenje Svetog križa.Velika većina vjernika, (iako se to ne traži) « lizu » tj., na koljenima od dna crkve koja i nije bas tako mala, idu na koljenima do križa i ljube ga. A kroz to vrijeme pjevači zdušno pjevaju « Puče moj, što učinih tebi …« a ja mislim na nevine žrtve Grabaljske na čiju zajedničku jamu na hvarskom ne smiju pristupiti a kamoli cvijeće okititi danas na Veliki petak. A sada se sprema procesija jedinstveni događaj Velikog petka koji ne poznaje sjeverna Hrvatska a niti veliki dio katoličanstva, ta procesija je protiv važećih liturgijskih propisa. Tko može takav propis održavati kad za tu i o toj procesiji ovisi Duhovni život mnogih. Muškarci se oblače u «tonike» uzimaju križeve, torce, ferale. Uzimam u ruke Presveto umotano prozirnim velom (kao da nosimo Gospodina na pokop) no svi vjerujemo da Krist u euharistiji među nama živi, znamo da ovo vršimo samo spomen čin. Procesija ide po starom običaju do mjesnog groblja a to su komunisti inače zabranjivali. Selo položeno na obroncima brda svo u sjaju, svi prozori otvoreni i sva svjetla upaljena u kući, nezaboravna slika. Pjevači zanosno pjevaju « Barjaci kreću kraljevi, otajstvo križa blista se «. došavši na groblje, zastajemo i daje se blagoslov pokojnima. A pjevači pjevaju « Slatko drivo, slatki čavli nose teret slatki taj» što sam tada osjećao i molio mogu čitatelji samo zamišljati, dozvolite da to ostane u mojoj intimi.. Došao nazad u crkvu, očekuje nas dramatičar prizor, svi križevi, svijećnjaci, ferali uokolo oltara, električno svijetlo ugašeno a pjevači pjevaju « Ispovil'te se Gospodinu jer je dobar « a narod sav : staro i mlado odgovara sa puno vjere i ljubavi : « Jer je u vike milosarje njegovo «. A nakon toga držim u ruci Sveto otajstvo i pjevam tri puta : « Puče moj što učinih tebi?» a narod gromoglasno odgovara « Klanjamo se tebi Isukrste «. Na kraju prolomi se štropot od «škrgojki» (klepetalke ) na uspomenu potresa koji je nastao prigodom Isusove smrti i pjevači zapjevaju « kad Gospodin bi pokopan navališe veliki kamen na vrata od groba, zapečatiše kamen i postaviše stražare da ga čuvaju i otiđu «. Svi se u tišini raziđu a ja moram žuriti u Brusje sve iz početka. Već je dobrano prošlo 9 sati tu smo išli procesijom preko sela sa istim dojmovima, svatko je te večeri imao što moliti dok su pjevači u procesiji pjevali « O propeti, mučni Isuse «. Završio sam sa obredima na Veliku subotu u 01 sat.


Odgovor vlasti na ovakvo moje nepoštivanje zakona i neposluh je bio da sam bio osuđen na plaćanje kazne a to je bila visina svih mojih mjesečnih prihoda. Drugu godinu su me na Uskrs rano ujutro pokupili i poslali u rezervu na otok Vis.





Veliki Petak u Dolu


Znao sam da je u Dolu postojala procesija. Na Mihov rot, brdo koje dominira nad selom, a na vrhu brda je starohrvatska crkvica sv. Mihovila iz XI stoljeća. Interesantnost te crkvice je što je na ulazu sarkofag sa probušenim dnom. Dakle kroz grob se ulazi u crkvicu.

Polazimo u jutro rano nakon poklona Božjem grobu krećemo seoskim ulicama da bi se ubrzo počeli penjati strmim puteljcima prema starohrvatskoj crkvici sv. Petra, negdašnja župna crkva. Molimo pet Očenaša na čast pet rana Isusovih, a onda se zaori dolinom «Klanjamo se tebi Isukrste..» I procesija kreće dalje, djeca trče pred procesijom škrgoćući škrgojkama . A Pjevači nastavljaju pjevati «Gospin plač». Stariji i bolesni su nas pratili dotle i ostali kod svetog Petra a mi se počeli uspinjati strmim kamenjarom visoko gore prema Mihov rotu. Na najtežem i najružnijem dijelu puta pjevači mijenjaju melodiju pjesme: »Ajme sinko, diko moja, tužna li je majka tvoja» Nestaje zraka u plućima uspon je težak a pjeva se iz svega grla. Stazicom kuda samo koze idu probijamo se do crkvice. Prizor je veličanstven, široki horizonti, a još više ljepota izlazećeg sunca. Tu doživljavamo dah stoljeća. I opet molimo pet Očenaša koje namjenjujemo i za najstarijeg i najmlađeg među nama (lanjske godine je to bilo dijete sa ne pune tri godine, išlo je cijelim putem)A najstariji je bio 83 godišnjak. I onda se zaori: Klanjamo se tebi Isukrste..Stoljećima se ovako pjevalo. U podesnom strujanju zraka pjesmu čuju mještani okolnih sela. I onda svatko ubere grančicu jedne biljke koju jednostavno nazivaju «blagoslov»


I sada se spuštamo uskom stazom «u koloni po jedan» a s lijeve strane strmina nekoliko stotina metara duboka. Ima i posrtaja i padanja. A pjevači i dalje zdušno pjevaju. Preko brdskog sedla se usponjemo na drugo brdo do srušene crkvice sv. Vida. Lijepo je tu moliti okružen djecom, starima i mladima. I sada slijedi spuštanje prema župnoj crkvi. Na drugom brdu vidimo procesiju Splitske koja je došla u Škrip..Pjesma odzvanja od brda, lagano se spuštamo opet u koloni po jedan sve do ulaza u crkveno dvorište. Tu nas čekaju oni koji nisu mogli s nama sa torcima i prate križ. Obilazimo oko crkve i završavamo pred Božjim grobom: «Pogledaj molimo, Gospodine, na ovu tvoju obitelj, zbog koje se naš Gospodin nije sustezao predati u ruke zlotvora i podnijeti muku križa.» Dva i pol sata teškog puta je za nama. Zadovoljni puni ohrabrenja za nošenje svagdanjeg križa skupljamo se pred župni dvor na malu zakusku, riblja paštete, slane srdele, čaj, vino. I raspoloženje razgovori, stare korizmene pjesme. Selo ima 108 duša a prošle godine nas je na procesiji bilo 159.
Ovu procesiju su 15 godina zabranjivale komunističke vlasti, sa obrazloženjem: smeta prometu.

 


A o večernjoj procesiji neću ni govoriti. To je svojevrstan doživljaj. Posebno je impresivno kad se iziđe vani a sve u jednoj vatri oko crkve. Doživljaj za pamćenje.
A tek veličanstveni završetak nešto slično kao što je to opisano u Grablju samo što ovdje ambijent daje jedan drugi dojam.

 


Veliki petak u Austriji




Zaprepastio sam se obredi u 3 sata popodne, a skoro prazne crkve. I odmah sam iduće godine uveo obrede na večer, svećenici su me kritizirali, neki protestirali, ali crkva se napunila dupkom. Rekoše mi neki da su mi zahvalni jer nikada nisu sudjelovali na tim obredima. A danas u tom dekanatu u svim župama je večernja služba Velikog petka. No ipak onaj doživljaj, nikad nisam imao. Hladno. I zato mi je jasno da su crkve sve praznije.
No ipak nikad neću zaboraviti onog dojma kada sam se tih dana vozio tik uz željeznu zavjesu, dok sam išao u drugu župu.

 


Velika subota



Vratimo se u prvu svećeničku godinu: osjećam glad ali nema vremena jesti jer posla je previše, moram pomoći urediti crkvu za Obrede vazmenog bdijenja, ispovijedati, a mnogo ljudi je došlo, posebno muškaraca takozvanih godišnjaka.
Obredi Vazmenog bdijenja su lijepi, ali nekako vrhunac je bio Veliki patak na večer, ali što se više približavamo trenutku kad se zapjeva Slava i kad zvona ponovno zazvone onda nastupa novo raspoloženje, razdraganost. Uskrs nije Božić. Uskrs je ozbiljan, pun nade ipak doživljajno nedokučiv. Svečana noćna bdijenja u obje župe. Pa onda svečane dnevne Mise. Ljudi svečano raspoloženi, crkve okićene, I Otpjevao sam u Brusju u 12 i 30. «Idite u miru aleluja, aleluja.» Zanosno odgovaraju: «Bogu hvala, aleluja, aleluja» I odoše. A ja ostadoh sam. I osjetih silnu glad. Ta nisam jeo od Velikog četvrtka. Ulazim u kuhinju da makar zgrijem mlijeko, jer ništa i nemam u frižideru, ajme nasred kuhinje leži uginula mačka, koja je ostala u kuhinji zatvorena, ne znam ni sam od kada…legoh, da malo snage skupim i nakon jednog sata odvezem se u Hvar, tu uz biskupsku palaču , župsku kuću, uđoh u restoran. Malo su me začuđeno gledali, ali naručih juhu, pa punjene lignje na žaru. Uskrs je.
I vama dragi čitatelji želim da doživite lijepe uskrsne blagdane, pokušajte ih duboko proživjeti, a ove ružne stvari spadaju u svagdanji život.