Prve uspomene Božića idu u rano djetinjstvo. Kad je još na kominu gorio badnjak, a električno svjetlo bilo samo do 10 sati na večer. Na Badnjak već u suton, nas je mama stavljala leći, jer se trebalo rano dići. Tada je Božićna jutarnja počimala u 2 i pol u jutro i da može oprati robu i na kominu je osušiti. Cijele noći su zvona zvonila, koja sam čuo kroz san jer sam stalno bio u strahu da me mama neće probuditi.  I kad sam je čuo gdje govori:" Ala dignite se evo zvoni treći." Veselo smo poskakali iz slamarice na krevetu. Iako zvona nisu bila intornirana ni kvalitetna, ali u mojim ušima i danas zvoni veličanstvena zvonjava. Čitavo selo u mraku, tada još nije bilo vanjske rasvjete, a kroz prozore se vidjelo slabašno svjetlo petrolejki ili uljanica. Prozori crkve su bili rasvijetljeni čudesnim sjajem, a crkva je bliještila u sjaju. U crkvi je gorio veliki ribarski "petromas" (ribarska svjetiljka na petrolej) a dok je gorjela onda je i šumila tako da je sve to davalo jedan posebni ugođaj. Crkva je bila dupkom puna naroda, naprijed djeca, drhture, što sanjiva, što loše obučena. Meni su gola bedra, između kratkih hlačica i dugih čarapa, uvijek bila plava od zime. Iza nas u Crkvi masa naroda. Izlazi župnik u zlatnom pluvijalu, orgulje zasviraše: Župnik lijepim glasom zapjeva uz pratnju orgulja: Otvori Gospodine usne moje...a sva crkva odgovori: i usta će moja naviještati hvalu tvoju... Sada čujem to pjevanje koje nije izbrisalo ni dugo razdoblje od 60 godina života...Pa orgulje umukoše: a pjevači zapjevaše: Isukrst nam se porodi, dođite, poklonimo se...Kako me ispunjalo ovo pjevanje jednom neopisivom radošću..pa opet orgulje i himan: Isuse svih spasitelju...i danas mi srce zaigra čudnom radošću kad pjevači to zapjevaju...potom je slijedilo 3 puta po tri psalma i tri lekcije, sveukupno je rajalo oko 2 sata. A za vrijeme pjevanja lekc ija -"štenja" - zvona su zvonila prvi, drugi, treći za na misu. Kako je bilo interesantno slušati one stare pjevače, i danas ih čujem: i pokojnog organištu barba Jozu, i Toneta Koru i Tonceta Šilića i Jakova Giricu i Ivu Mišu i svaki od njih je davao nešto svoga, i vjere i oduševljenja. ponekad su prvo štenje znali zapjevati momčići... a onda smo znali promatrati one ljude koji su dolazili samo na polnoćku. neki od straha da ih se ne vidi po danu ići u crkvu, jer je bilo opasno makar za neka zvanja i zanimanja. Kako su me se doimale riječi pjevača koje onda nisam razumio a upisivale su se u moji djetinju dušu: "On se rađa u Betlehemu, a Betlehem znači kuća kruha... On se ne rađa u kući roditeljskoj nego na putu..." u međuvremenu crkva postaje sve punija jer dolaze i mame sa malom djecom. I onda se približava vrhunac. Završeno je pjevanje svih 9 psalama postavlja se "leturin na središtu kapele" pred njim župnik uz njega dva momka sa dva torca.. pa na drugo župnikovo štenje dođu druga dva i konačno treća dva: Župnik pjeva "I nek izađe ne znam koji nevjerni

Arijanac i neka reče da riječ Božja nije stvorena..." Nisam ništa shvaćao, ali znao sam da se radi o nečem veličanstvenom,,, danas znam o čemu je bila riječ.. I onda vrhunac: priprema se procesija sa Ditićem po crkvi: orgulje preludiraju Tebe Boga hvalimo, miris tamjana, žamor djece u postavljanju u koridor kojim će proći procesija, stariji momci pripremaju napuhane svinjske mjehure koje će puknut, vani se čuju žbaronice, mame tresu, drmaju, bude pozaspalu djecu... koji doživljaj. Svima sjaj u očima a župnik se okreće drži jaslice u rukama sa ditićem i pjeva "Tebe Boga hvalimo." Tada stotine zvonaca  (koje su djeca poskidali sa životinja, pa veliko sakristijsko zvono,a brojna djeca imaju male svirke napunjene vodom koji imitiraju pjev ptica, sadašnji župnik to zabranio...  pa zanosno pjevanje .. i procesija polako se probija kroz crkvu svi žele poljubiti Ditića...djeci poseban sjaj u očima, stariji plaču (to sam kasnije shvatio) sjetiše se svojih i poginulih u ratu i odseljenih...Dogodilo se da se jedan starac u želji da poljubi Ditiuća sagnuo kad i jedna curica i poljubio curicu umjesto Ditića i uzdahnuo: Isuse moj kako si sladak... I kad je procesija došla kraju počima misa Veselje ti navješćujem, pa onda svečana Pauletijeva misa , a oni solo pjevači i pjevačice poput anđela.. O divne božićne noći... a preko propovjedi mnoga djeca pozaspala, neki se srušio s klupe na opći smijeh drugih.. a župnik završi propovjed: Na dobro vam došlo Porojenje Gospodinovo...a svi u crkvi odgovore "i vami"  a neki šaljivčina ponekad glasno dobaci: i vašoj mami...

          Pa ona "Pastorela" koja mi i dan danas fali, koja mi je zvučila tako nebeski. Pa na kraju procesija sa Ditićem i ona je završavala pred Gospinim oltarom, gdje je župnik odlagao Ditića i tu bi ostajao do Tri kralja kad bi  Božićno vrijeme završilo ponovnom procesijom.

           Nakon Jutarnje, već bi počelo svitati pošli bi kući i čestitali svojima Božić, a za uzvrat bi nas čekala "Roguša" kolač poput pletenice a na njemu bajama. Ili bi jeli pršurata i smjeli popiti malo prošeka. Bože, koji je to bio užitak, uz komin, na kojem je gorio veliki "Badnjok". Iako su djeca morali ići u školu, a radnici raditi jer je bio radni dan, na Božić nas, ni mene ni braću, nisu roditelji slali u školu. Zbog toga sam dobivao toliko jedinica,  koliko je bilo sati, no kasnije je učiteljima dodijalo pa nam nisu davali jedinice.

            Koji je bio užitak na Velikoj misi svirati svirkom preko "U se vrime godišća" ili "Veseli se" Lijepe tople slike Božića redaju se i sada u mojoj duši.

            Do popodnevne večernje bi se posjetilo rodbinu i čestitali im Božić. Dobili bi ili "rogušu", šaku bajama, ili malo suhih smokava. Koje bogatstvo!

           Na večer bi se malo igralo uz komin, redovito smo igrali "na tolete" stavila bi se jedna daska, kosa, preko nje bi se spuštale bajama i čija pogodi drugu bajamu taj je skupi. Bilo je smijeha, suza, vikanja..dok nas ne bi svladao san i pošli na spavanje, jer sutra je trebalo poći u školu.

        Kroz božićne dane odzvanjale su "kolendre po mjestu" a završavale su na Bogojavljenje pred župnikovom kućom pjevanjem "Kad se Bog ćovik učini" pa su i to komunisti bili zabranili i župnik je pjevanje te pjesme prenio u crkvu, tako da se ona do danas sačuvala.

         Kad sam malo ponarastao dane i dane sam provodio u crkvi prije Božića najprije božićna devetnica. Jutro rano je bila pjevana misa, jasno jedino svjetlo su bile svijeće. Nakon mise bi župnik klekao pred oltar Majke Božje na njem je gorjelo 9 svijeća, izmolili bi 9 očenaša na čast devet mjeseci koje je nosila prečista Djevica svoga Sina a onda bi zapjevali himan "Kog zemlja nebo i more" a na večer je bio blagoslov sa presvetim i molilo bi se jednu večer trideset , drugu trideset i jednu zdravu mariju već prema tome koliko je koji mjesec imao dana. Pred sam blagdan bi brali mahovinu, borove pa kititi jaslice. Sjećam se jedne zgode kad je bilo zabranjeno brati borove. A mi ih ipak donijeli u jedno dvorište. No tog jutra su milicioneri bili oko crkve, ali pokojni barba Bepo Kampanora i Miko Šilić su ih nadmudrili. Miko je imao dinamit, i zapalio ga, kad je puklo, neki dečki su potrčali prema Podježicama, milicioneri misleći da su oni ispalili dinamit poletili za njima, a drugi su već brzo unijeli borove u crkvu. Kako su milicioneri otišli nasamareni, a mi se smijali za njima.

          Takvi su bili Božići moga djetinjstva samo što se je kasnije promijenilo vrijeme početka Polnoćke, a pred odlazak u sjemenište došla je i električna struja koja je sjala cijele noći, pa je nestalo one idile. Polako su pjevači starili, mlađi nisu imali volje i ljubavi nastaviti to pjevanje pa se s vremenom kratilo pjevanje Jutarnje, a i komoditet ljudi je polako vršio pritisak na župnika pa se malo po malo polnoćka kratila i danas, sa žalošću mogu reći da od one stare Jutarnje jedva ostao mali trag u rodnoj župi, ali u Dolu smo sačuvali skrativši psalme i čitanja "štenja" da se sačuvaju melodije i obred.Crkva je i danas puna ali neka druga klima, neko drugo ponašanje je ušlo, ono lijepo mog djetinjstva, nestalo sa djetinjstvom.

          Za vrijeme sjemenišnih godina dolazili smo za Božić na praznike. Tako da od sjemenišnog Božića nemam uspomena.  Don Ante nas je pozivao na ručak, sjećam se jedne scene koju je vrijedno zapisati. Don Ante je svake godine o Božiću običavao Morkotu Zecu dat jedan nošeni klobuk. Don Ante je imaodosta veliku glavu a Morko malu. I Morko bi namjestio klobuk na uši i kako je išao klobuk se ljuljao. Nakon Božićne dnevne mise Stipe Kampanora je došao iza Morkota i s obje ruke mu nabio klobuk na glavu, tako da je Morkotova glava uletila u klobuk i rekao: "Pizda ti ga je dola" to je Morkota toliko razljutilo da je uzeo klobuk otišao do don Ante koji je taman s nama sjeo za stol. Ulazi Morko i govori: "Evo van klobuk, Stipe Kampanora je reko, pizda ti ga je dola." Kad je to čuo don Ante stao se derat na Morkota kako to govori i to na Božić. A Morko uvjerava don Antu da on ni reko "pizda ti ga je dola nego Stipe Kampanora je reko pizdati ga je dola." A don Ante pun bijesa viče na Morka a Morko uvjerava don Antu da on ni reko i opet sve iz početka. Mi smo se valjali od smijeha, konačno smo ipak Morkota udaljili, ali kad bi se pogledali prasli bi u smijeh, a don Ante se ljuti kako smo tako šašavi da se smijemo Morkotovim "ričetinima" I danas ova anegdota izaziva smijeh. Sjećam se  kad sam to jednom pričao u Vrbanju za stolom, od silnog smijeha  don Andro Ursić prevrnuo stol i vrč sa crnim vinom se izlio u krilo pokojnog dominikanca o. dr.  Dedića. A on u bijelom dominikanskom habitu... Ajme cirkusa..

            Božić za vrijeme teoloških studija u Đakovu smo sprovodili u Đakovu. Sve mi je djelovalo hladno namješteno, od bogoslovske "vigilancije" pa tombole. Možda o toj tomboli na drugom mjestu. Pa ona pontifikalna svečana misa sa asistencijom, ukrućenom, dostojanstvena koraka bezličnim licima, kanonicima u koru u ogromnoj katedrali. Sa strane oltara u pokrajnoj lađi su stajale kandidatice časnih sestra kao kipovi.. Bez žara, bez topline... uvijek sam tada u mislima putovao doma i slušao ono lijepo pjevanje, pa su mi možda i zbog toga ostale te uspomene tako žive. Praktično od pet Božića u đakovačkoj bogosloviji mi nije ostao ni jedan u posebnom sjećanju. Ipak trebam spomenuti ono buđenje na sam dan Božića kad nas je pjevanje i sviranje tamburaša budilo umjesto zvona.

                No zato su mi ostali u sjećanju blagolsovi kuće - bogoslovije i biskupskog dvora.

             Najprije blagoslov zgrade bogoslovije.  Bili smo u drugoj godini "drugotečajci" samo nas 12 i prozvali smo se "Dvanaest gnjevnih" prema istoimenom filmu. Svaka je godina trebala u svojoj sobu nabaviti i urediti bor. Te godine smo zaključili da nećemo kupiti bor nego da ćemo jednu granu zataknuti u ventilaciju i na njo objesiti naslovnice i srednje stranice zabranjenih časopisa "Arena" i "Studio" a čini mi se da je bio i "Globus". Bili su zabranjeni za čitanje bogoslovima zbog golišavih slika. Ajme ono su bile čedne slike prema današnjoj golotinji. Dogovoreno napravljeno. Kakva je to senzacija bila, svi su jurili vidjeti taj naš bor. Rektor, krtitizirao, kao i prefekt. Došao i duhovnik o. Tonča Weissgerber. Napravio svoju grimasu pogladivši sa dva prsta oko usta i bradu pa kaže: "AAAAA ovi su darovali malom Isusu ono što im  je bilo na srcu...aaaaa" Došao blagoslov kuće. I blagolsov je krenuo iz kapelice jednim pravcem pa obilazio po zgradi od sobe do sobe, profesorske, bogolsovske, a ostali bogoslovi su išli u procesiji i pjevali božićne pjesme. U to vrijeme jedan kolega je iz kapelice sa oltara odnio bor u sobu.. kakvo čuđenje je nastalo kad su našli bor u sobi, a mi smo svi pobožno klečali oko bora dok se molilo... Procesija je krenula dalje, kad se ugasilo svjetlo na hodniku a procesija krenula na drugi kraj, jedan kolega je opet vratio bor u kapelicu na oltar. No zvijezda se na vrhu bora nakrivila...Blagolsov kuće je završavao u kapelici. Došavši bogoslovi u kapelicu stali su se smijurljiti gledajući nakrivljenu zvijezdu... Kad je završio blagolsov slijedila je večera, jedan je kolega neopazice zaostao u kapelici i ispravio zvijezdu. Pod večerom diže se sakristan i kaže "Tko je nakrivio zvijzdu neka je i ispravi." I nakon večere je uvijek bio pohod Presvetom. Kakav smijeh je nastao kad su vidjeli ipravljenu zvijezdu a svi bili na večeri.. Dugo se još razglabalo među bogoslovima tko je tako neprimjetno nosio bor, ispravio zvijezdu, a da ga nitko nije primjetio...

 Blagolsov biskupskog dvora 1967

             REĐENICI (to jest kandidati za ređenje te godine) su odlazili blagoslivljati biskupski dvor i jasno glasovite đakovačke podrume. Ekonom biskupije je bio prečasni  Ilija Anaković, bio je to čovjek nekakvog dostojanstvenog pokretam visok a govorio polako i odsječeno. Nakon blagolsova u podrumu je bila zakuska. Tada sam prvi i jedini put vidio te silne prostore poznatih đakovačkih podruma. Prečasni Anaković je često dolazio na Brač na ljetovanje pa me je počeo zafrkavati da je to vino bolje od bračkog plavca i prošeka. I neprestano mi nalijevao čašu. Vino je bilo tako pitko, nisam osjećao da je jako. A jeli smo kobasice i kulene pa je vino išlo.  I konačno dođe kraj večeri. Pošli smo prema bogosloviji, ali negdje na pol trga meni otkazaše noge hoću naprijed a noge idu nazad. Rekao sam kolegi da me pridrži. Priskočio je i drugi u pomoć. Tako su me doveli do sobe i legao sam. A tada počela se soba vrtit sve brže i brže. Te večeri su bile za večeru palačinke sa kompotom od šljiva. Jedini put u godini! Zvoni za večeru ali ja ne mogu ustati. Bio sam svijestan svega... kad su svi prošli ja sam se polako digao, glavu stavio pod pipu u umivaoniku i pustio hladnu vodu. Istog časa sam povratio. Sve sam oprao da ne bi primjetili. Legao i zaspao. Više ništa nisam čuo. U jutro su me pokušali zafrkavati da sam propustiuo palačinke. Odgovarao sam kako sam tako dobro jeo i pio da sam odmah zaspao. A bio sam pijan. Te večeri sam zaključio nikada više biti pijan. Bilo je to 5.I.1967 i od tada više nikada nisam bio pijan, iako su me mnogi pokušavali opiti.

Vojnički Božić 1963 u Ohridu.

 Situaciju u JNA (Jugoslavensoj narodnoj armiji) a posebno u Ohridu ću opisati na drugom mjestu. Ovdje samo Božić. Znajući da mi neće biti nikako moguće doživjeti Božić. Zamolio sam četnog pisara da me stavi na stražu "na Vodenice" (to je bio nekakav magazin bunker sa municijom) pričalo se da je nekoliko stražara ubijeno, ali u moje vrijeme nije bio nitko tamo ubijen (osim što se jedan vojnik sam ustrijelio) I stavio me uz veliko ćuđenje što tražim najgoru smjenu od 11-1. Sjećam se, noć je bila vedra, ugodna. Dolje ispod mene osvijetljeni grad na jezeru. Zvjezdano nebo iznad mene, amo dalje preko jezera tamna albanska brda. Tu i tamo neko svjetlo. Tišina samo lavež pasa i blejanje ovaca negdje gore u p brdu - planini - iznad mene. Neopisiv jedinstven doživljaj Božića. Pjevušio sam božićne pjesme, oko mi se orasalo suzom, a srce osjećalo neku neopisivu radost, neko posebnu Božju blizinu. Negdje pred kraj smjene velika meteor proleti nebom ... prekrasno... nezaboravno.. Doživljaj kojeg se stalno prisjećam. Kolege bogoslovi su tražili izlaz na Božić, jasno nisu ga dobili. Ja sam bio na straži. Na svetog Ivana preko dnevnika je objavljeno da se skraćuje vojni rok za 6 mjeseci. Bio sam kod kasarne na straži na drugom stražarskom mjestu, kod "sjenjaka" Kad sam čuo da se vojska u kasarni veseli i viče još 180 dana ispalio sam svu municiju u puški, imali smo  rezervne, skrivene municije koliko smo htjeli. Novu 1964 sam dočekao na istom mjestu gdje i Božić. Došao je pravoslavni Božić prijavio sam se za jutarnji izlaz. Dobio sam ga bez problema. Otišao sam u crkvu sv. Sofije mislim da je to bila biskupska crkva. Kako su me razrogačeno gledali. Posebno neke žene oficira. A čuđenju nije bilo kraja kad sam se križao "po našu" Pristupio sam i svetoj pričesti. Svećenik me poslije pozvao na ručak. I tada sam saznao da je sramota makedonskoj djevojci družiti se sa vojnikom.

Sutradan sam pozvan na odgovornost kod majora KOSa. "Kako ti katolički pop možeš poći na pravoslavni Božić u pravoslavnu crkvu..?" I tu smo se natezali dugo vremena, njemu nikako nije moglo u glavu da je to isti Isus i isti Božić samo je kalendar drugačiji. Nije me kaznio, ali mi se zaprijetio..Tako sam eto doživio jedan izvanredan Božić.  Zbog ovoga sam kasnije imao velikih poteškoća!

 Svećenički Božići

            Prvi svećenički Božić sam čekao s ljubavlju i velikim nestrpljenjem. Iako sam već uočio da će mi biti dva sasvim različita Božića, onaj u Brusju i onaj u Grablju. U Brusju su imali dosta lijepe pjesme koje su se pjevale u devetnici. Sviđale su mi se i žao mi je da ih danas nemam negdje snimljeno. U Brusju nije postojala nikakva noćna služba, već bi pjevači počeli Božićnu Jutarnju na na Božić prije mise. To sam odmah sljedeće godine promijenio, iako je meni bilo teže. Nešto djece i mladih se ispovjedilo, na Misi na Božić je bila puna crkva, lijepo su pjevali, ali nisam imao nikakvog raspoloženja. Bili su mi došli i otac i majka da budu sa mnom. I za ručkom mama kaže: "A gdje je, sinko, oni naš lipi Božić" Mislila je na postirski. A meni srce i onako puno nekakvog razočaranja, pa me mamine riječi još više pogodile i od tada više nisam dopustio da ni za jedan veći blagdan budu sa mnom. Ako već trpim, onda ću trpiti sam.

            Grabajski Božić je bio nešto sasvim drugo. Na dvetnicu su dolazila sva školska djeca i dosta žena. O ispovijedi i pričesti da ne govorim. I došao je Badnjak. Sve u pokretu, crkovinari i njihove žene jedne uređuju crkvu, pale stotine lumina, koje crkovinari razmještaju po oltarima, po rubu plafona, treba se penjati visoko gore..druge žene frigaju pršurate. Crkva izgleda lijepo, miris svježeg izgorenog ulja od brojnih lumina daje poseban čar. Kroz to vrijeme ispovijedam..dolazi vrijeme ručka. Idemo kod "Bortetovih" na ručak. Kao što je to običaj od pamtivijeka nekoliko vrsta jela od ribe, vrhunac je bio brujet, kojeg je skuhao Tonko "Pićetov" dan danas, 40 godina kasnije još uvijek mi je taj brujet u ustima... A smijeha i šale, podbadanja, društvo nezaboravno: Miko "Petrov", Ive "Mandičin", spomenuti Ive "Bortetov", Đorđo "Bakarić", a Luka "Doničin" remeta. Ovim dragim ljudima od kojih su većina pokojni  neka dobri Bog udijeli svoj raj za onu ljubav koju su pokazivali i prema Crkvi i meni osobno, u vremenima kad to baš i nije bilo lako.

               Skoro cijele noći zvone i slave zvona, a u sakristiji puna konistra pršurata, tu se nađe i rakije i prošeka. U dva i po poslije pola noći započima Jutarnja, pjevači zdušno pjevaju, devet psalama i devet lekcija: Pjeva se bez orgulja, nije bilo orgulja ni u Brusju ni u Grablju. Interesantno je da na Braču velika većina sela ima orgulje, dok na Hvaru ih nisu imali. Sada dolaze "Homilije" Na svako evanđelje izlaze po četri bratima u tunikama, a na sljedeće evanđelje oni se pomaknu a dolaze druga četvorica. Kako je svečana bila ona procesija sa Ditićem po crkvi. Sjećnja ostali kao lijepi san. Nakon "Polnoćke" otišli bi na doručak kod "Bakarića" (inače bio grobar u Hvaru) i kod njega ostali do Mise u 9.00. Nakon mise odlazak u Brusje. Pa večernja u Brusje onda opet u Grablje. A nakon Večernje bi otišli u "koleju" kolendranje Božotima i Božidarima. Bilo je vrlo zanimljivo, naporno ali sretno i zadovoljno. O jednom kolendranju govorit ću na drugom mjestu.

           Spomenuo sam da je na Brusju Jutarnja bila na Božić u jutro pa sam odlučio okrenuti na Badnjak na večer. No odaziv nije bio baš nešto veliki. Jedne godine sam bio u Trstu kupiti tamjana i drugih potrebnih artikala kojih nije bilo. Tako sam vidio nešto, pomislio sam "vatromet" za u sobu. I kupio kutiju. Dogovorio sam se sa pjevačem Peretom Marušić "Kaketovim" da će on to upaliti kad bude procesija sa "Ditićem"Otpjevali smo jutarnju u sve po redu kako je bio običaj. Za taj Božić nabavio sam i novu misnicu, jest da nije od nekog posebnog materijala, ali koliko je župa imala  novca jedino to sam i mogao kupiti. Dakle, Uzimam "Ditića" Okrećem se prema narodu. Tamo dalje desno, stoji Pere Kaketov u "fermi" sad ga gledam u tamnom odijelu, spreman za svečani čin paljenja. Ministranti s torcima raspoređeni za procesiju. Svi gledajhu u Pereta. Pjevam "Tebe Boga hvalimo" Pere potpali - cak - iz kutije izleti milijun "luštrina" i zaspu Pereta. Djeca prasnu u smijeh, pjevači se naglas smiju, nitko ništa ne pjeva svi se u crkvi od srca smiju. Ostavim Ditića na oltar i bjež u sakristiju. Za mnom ministranti, suze na očima od smijeha. Kad evo Pereta: Don Ivane, don Ivane... dica u gruhotan smijeh, Pere samo što nne pukne od bijesa... kad evo njegove žene Jeline na vratima sakristije.. jednim onako kreštavim glasom: A Don Ivane, ča ste mi od Pereta naprivili na Božić- karnevola... opet grohotan smijeh.. pa je počela čistit muža od luštrini. Smijeh je trajao koš nekoliko minuta  a onda smo nastavili sa Božićnim slavljem i bilo vrlo svečano... Sutradan je taj događaj bio tema Božićnih ćakula. Jasno da je za idući Božić crkva bila puna ljudi. Ali ovaj put nije bilo luštrini.

         Par godina kasnije, opet u Trstu sam kupio startni pištolj za rakete i desetak signalnih raketa. Nakon polnoćke sam ih ispalio s prozora kuće.Nešto sam ostavio za "Staru godinu" Jasno to je bio "nezamisliv zločin." Na Božić poslije mise dolazi milicijski volksvagen i dva milicionera u uniformi. Bez kucanja, bez pozdrava, bez čestitanja daju mi nalog za premetačinu kuće.Pitam zašto. Oni odgovore: "Tražimo pištolj i rakete". Ja rekoh: "Eno sve na stolu". Pokupili, napravili zapisnik, potpisao i oni odoše. Na staru godinu na večer sekretar partije je cijelu većer pucao rakete ali nije bio kažnjen.  Nakon dva tri dana sam dobio poziv od sudca za prekršaje za dan 6.I. u 11 sati (Točno na Tri kralja kad je misa) jasno da su sve znali i zato su me pozvali toga dana. Rekao sam da toga dana u Brusju neće biti mise jer sam pozvan na sud. Osuđen sam na plaćanje globe od 2500 dinara ili dvadeset dana zatvora. Odlučio sam poći u zatvor. Neću platiti. Kad je prošao predviđeni rok došli dva policajca po mene. Ja u reverendi, zaključao crkvu i kuću, ako tko umre nema ulaza u crkvu dok sam ja u zatvoru (Jasno da su se s ovim složili crkovinari i pjevači). Nekoliko žena me došlo otpratiti plaču. Sjeo sam na zadnje sjedalo milicijskog auta. Odveli me u Hvar u policijsku stanicu. Ja u sredini u reverendi a dva milicionera sa strane. Ljudi koji me poznaju dovikuju:" O don Ivane, ol su vas uapsili"? "A ne,idem na odmor na državnu hranu i spavanje" odgovorio sam. Milicioner bijesni: "Ne rugajte se sa zakonom."  U policijskoj stanici šef hoće da platim globu a ja neću. Natezanje je trajalo neko vrijeme. Na kraju mi on kaže da će zvati biskupa. Ja njemu da meni tu biskup ne može ništa jer ja neću platiti i hoću u zatvor. Onda nazove biskupa telefonom. I sad je on toumačio biskupu kako bi ja trebao platiti globu a ne ići u zatvor. Na kraju zatraži biskup da razgovara sa mnom telefonom. I šef mi dade slušalicu. Biskup me nagovarao da pristanem platiti globu, što ja nikako nisam pristajao. Kad je šef već počeo gubiti strpljenje uzme slušalicu i kaže biskupu: "Pa kakve to vi svećenike imate koji vas ne slušaju." Onda biskup kaže da će on platiti za mene. Nakon dvadesetak minuta dođe biskupov tajnik i donese odrezak da je uplaćeno. Ja sam bio slobodan, ali sam rekao šefu da me sada policija odvede doma kako su me i doveli. I stvarno odvezu me na Brusje. U sljedećem broju župnog lista sam štampao osudu. I čitatelji su mi poslali za platiti globu. Biskup doznao da sam dobio novca od čitatelja i kaže mi jednom: "Kad si dobio novac na račun globe mogao bi mi vratiti."Odgovorio sam "Ja od vas nisam tražio, niti posudio, vi ste to od svoje, ja se ne osjećam dužnim, ja ću to iskoristiti u druge svrhe." I nisam mu dao, nego sam sa ministrantima išao na izlet.

        Sjećam se jednog Božića u Škripu 1980 ili 1981 god. Badnjak. Užasno jugo kiša. Nitko ništa nije pripremio ni bor ni jaslice. Onda smo išli, sada pokojni,  Pjero Salamunović i ja ubrati bor i mahovinu. Napravili smo nekakve jaslice, ali sam već bio dobrano mokar. Pred večer smo išli zvonit u kampanel za Polnoćku (koja je bila na Badnjak na večer u 8 ) silna kiša, vjetar, krov crkve curi kao rešeto, i dok smo zvonili kiša s jugom me okupala do kože. Pjero kaže nakon zvonjenja idem se probuć za Polnoćku. Ja ostao mokar u sakristiji. Na polnoćku došlo 19 ljudi. Osjećam nekakvu zimu. Došao sam u Dol, grlo me steže, sve slabije govorim. Pripremio sam termosicu toplog čaja i prije svakog pjevanja sam malo popio vrućeg čaja. No pri kraju polnoćke sam jedva govorio. Veliku misu nisam mogao ni pjevat ni govorit. Oni su pjevali sve a ja sam samo tiho izgovarao riječi. To je mislim bio jedini put kad sam bio tako teško prehlađen da nisam mogao ni pjevat ni propovijedat.

 Zahvaljujući benediktinkama u Hvaru  dobio sam nazad pisma koja sam pisao jednoj časnoj sestri  1981 i kasnije. Sada moram ta pisma prepisati  i objaviti. Kao jedno svjedočanstvo onoga što sam doživio..

 Božići u Austriji

          Pred prvu nedjelju  Adventa 1985. bio sam ispovijedat u Stinjake (Stinatz) masa svijeta. Na večer se vozim kroz Bortu (Oberwarth) ostao sam zadivljen ljepotom rasvjetljenih ulica. Ovako nešto nakon komunističkog mraka mi je razgaljivalo dušu. Sutra na večer, prvu nedjelju Adventa došao sam u Bortu šetati rasvjetljenim ulicama, uživati. Kroz advenat su bile "Roratemesse" Zornice vrlo mnogo ljudi. Što se više približavao Božić tim više je raslo raspoloženje medju djecom. Svi su govorili o "Beschehrung" A moje iznenađenje je bilo užasno kad na Polnoćki nije bilo puno djece. Zadovolnjni poklonima malo bi se igrali pa zaspali. Prvu Božićnu Polnoćku u Austriji sam imao u Cikljinu (Spitzzicken) a odatle sam trebao poću u kojih 50 km daleku Čembu (Schachendorf). Nikada do tada nisam bio u to mjesto, ali znao sam od prilike gdje je. Cesta je bila smrznuta ali posuta, snijeg ležao po poljima. Vedra noć, hladna. Božić, a ja od Božića ne osjećam ništa. Ipak došav do mađarske granice (selo je bilo uz mađarsku granicu) spopadne me neka čudna jeza vidjevši onu bodljikavu žicu "željezne zavjese" koja je dijelila Evropu na dva dijela. A tek kad sam prolazio mimo mađarskog stražarskog tornja... S ove strane žice rasvjeta, praznik, s druge mrak, radni dan.. Čudna razmišljanja još čudniji osjećaji, jer od onog do sada naviknutog Božića ništa. Ipak kad se danas nakon 23 godine sjećam tog Božića onda vidim da mi je ta hladnoća mnogo govorila, nisam tada sve mogao dokučiti.

         Došao sam u župu Veliki Medveš  (Grossmuerbisch) nekakve siromašne jaslice, u nekoj kutiji naslagano par figura. Na Polnoćki malo djece, ni baš puno ljudi. Za idući Božić sam to odlučio popraviti. Bilo je dosta protivljenja, jedna ženska je posebno prednjačila. No ipak su neki crkvovinari stali uz mene i pošli smo u Italiju kupiti kipove(pastire) za jaslice. Napravili smo lijepe jaslice, s djecom sam pripremio nekakvu priredbicu za Polnoćku, govorili su mi svi da je to uzalud jer da djeca ne mogu izdržati. No došla je Polnoćka, sva djeca su došla - nitko se nije sjećao da je toliko djece došlo na Polnoćku, a jasno s njima i roditelji. Svi su bili zadivljeni koliko je ljudi došlo u crkvu. Idućih godina su dolazili ljudi iz susjednij sela, jer je tamo Polnoćka trajala malo više od pola sata, a kod mene više od sata i četvrt. Govorili su: "Ovdje se osjeća nešto što u našoj crkvi ne možemo osjetiti." Tako samo jednom bio na koru (molio, da me slučajno nitko ne vidi) ulazi spomenuta žena, koja je bila protiv novih jaslica, sa nekim prijateljicama i kad su ove začuđeno promatrale jaslice, ova žena kaže "da vidite kako smo lijepo napravili." Ni spomena na župnika koji je sve to sam napravio. No navikao sam ja na gore stvari.

          U Bijelom selu (Pami) na zornice je dolazilo dosta ljudi. Jedno jutro napadalo dosta snijega, ustao sam ranije i razgrnuo stazu do crkve, a staza je bila skoro 100 metara dugačka. Oznojio se, pa sam se presvukao i zakasnio par minuta. Ulazeći u crkvu čujem zlobni komentar:"verschlofn" (u dijalektu prespavao) a prošli mimo mene kad sam razgrtao snijeg. Par djece bilo na toj misi Zornici "Rorate", pozvao djecu na doručak, pa su pričala u školi kako su odlično prošli na doručku i pade mi na pamet da kažem djeci da će kod mene biti "Roratefruestueck" i skoro sva djeca došla na iduću Zornicu, neke majke su se ljutile, jer su one morale ustati i dovesti djecu do crkve. Ali taj potez sam kasnije činio i u Dolu pa se djeci jako svidio i rado dolaze na Zornice.

          Znao sam da moram nešto učiniti da djeca dođu na Polnoćku, jer inače vrlo malo djece dolazi na Polnoćku. Na Badnjak dobiju darove pa ih nije ni briga za polnoćku. Odlučio sam s djecom spremiti jednu malu priredbicu za polnoćku. I direktor škole i učitelji su mi govorili da je to nemoguće da jeca dođu na Polnoćku, da neće moći izdržati, da ću se blamirati. No nisam poslušao. I došla je Polnoćka. Sva djeca došla. I ne samo djeca koja su "glumila" nego i druga, starija, došli i roditelji. Došao i direktor.. (jer je živio u drugom selu)  masa ljudi, raspoloženje izvrsno. Djeca ne samo da su lijepo izvela, nego ni jedno dijete nije zaspalo.. i tako svakog Božića, samo s tom razlikom što su me djeca sama prije Božića pitala "a hoćemo li i ove godine što činiti na Polnoćki. I direktor me je često znao pitati nije mi jasno kako ste ih tako oduševili, neki roditelji su bili oduševljeni, drugi baš i ne, jer su i oni morali doći radi djece....

Nakon što sam ja otišao iz Bijelog sela, opet je sve utonulo u staru kolotečinu, samo neki su spremni priznati, da su im ono bili najljepše doživljeni Božići.

 

O Božićima nakon povratka 2000.  u Dol i Škrip još moram stvari „prožvakati" !