Kako mi sveti Ante nije našao mudante

 

Dakle, radnja se događa negdje 1955. godine. Otac je radio u tvornici sardina u Postirima. Radno mjesto uvala Gabrova kojih dva km, možda i manje, udaljena od mjesta. Kuhao je riblje glave za proizvodnju ribljeg ulja. A to je smrdilo, užas (a kako je tek bilo piti to riblje ulje kao lijek!) Lipanj mjesec. Majka me šalje da ocu odnesem marendu u jednoj košari: «I da nikoga nisi poveo sobom» Taman posla, a klapa je već dole na obali čekala. Otišli smo. Predao sam ocu košaricu: «I da si ravno išo doma.» Hm, a napast je bila velika. Vruće, more toplo... prijedlog je pao idemo se kupati (tada se nismo smjeli kupati nego samo nedjeljom poslije podne, joj romane bih mogao pisati o tom kupanju i kako je otac pobjegao sa plaže kad ga je mama pošpricala – a on nije imao kupaće gaće, nego duge bijele mudante(gaće). Idemo zaključak je pao. Ali jao nemamo kupaćih...(onda nam nije ni padalo na pamet kupati se goli – nudisti su bili potpuno nepoznati). Pade prijedlog «pa u mudante» (obične gaćice) za tren oka smo bili u moru. Nakupali se. Presvukli se (u grmlju) i postavili mudante da se suše po kamenju na suncu, dotle mi u hladovini zaigrali briškulu....I sada nastupa tragedija. Mojih mudanti nigdje. Tražimo, nestale. Jedan dečko kaže: » Hajmo molit 13 Očenaša na čast i poštenje sv. Ante.Čuo sam da on stvari nađe ako se mole Očenaši» I klekli mi po kamenju...ja na najoštrijem kamenju uz more. Krvava koljena..Očenaš za Očenašem, a mudanti nigdje...nestale...i tako svih trinaest, a krv je tekla iz kolina..a mudanti nima...a sveti Ante ča san ti skrivi...kad mi ih nisi našao...I od onda sam izgubi svaku opinjun (vjeru da može pomoći) od svetog Ante. I pošao sam kući. Odmah u ormar uzeo druge...a mama videći da sam kasnije došao, da su koljena okrvavljena pita:» Ča se dogodilo, zašto si toliko okasnio, zašto su koljena krvava..» A ja na brzinu slagao:» Išao sam gornjim putem(taj put je malo duži)..pa sam posrnuo i pao». Mama: «Vidiš kaštig Božji ča nisi posluša i ravno došo doma.» Ali tek je kaštig Božji preko mamine šibe uslijedio kad je ona otkrila da fale jedne mudante. Prištevi od šibe po nogama su se vidjeli danima. Djeca su mi se smijala, a ja zaključio: E, sveti Ante, nikad se ja tebi u nevoji uticat, kad mi nisi naša mudante.



I tako eto dođoh do svojih roditelja koji su igrali vidnu ulogu u mom životu.



Otac – siromašni ribar, odveden je od Nijemaca zajedno s drugim brojnim muškarcima - doživljavaju nesreću – naišli na minu- bilo je i poginulih, on je imao iščašeno rame što se vidjelo do smrti. Zbog toga odlučuje nikada se više voziti autom. I tek je taj zavjet prekršio na nagovor biskupa Celestina na dan mog đakonskog ređenja, kad smo se odvezli iz Hvara u Velo Grablje. Preplivava po burnom moru od Dugog rata do Brača - kad god je o tome pričao (a rijetko je pričao) uvijek je plakao, jer su ga njegovi kolege koji su ostali na kopnu, bili prekrižili. Mislili su da se utopio. Iduće večeri im je dao dogovoreni signal da nije bilo Njemaca na tom području.


1952. operiran, kamen u mjehuru oblika i veličine srednjeg zelenog kestena sa bodljama uokolo.A tada je bila kriza u tvornici, pa ga je medicinska sestra napala da sabotira. Sjećam se kako smo plakali kad nam je poslao oproštajno pismo prije operacije. Nakon operacije pojavila se temperatura..Šalju ga da kući umre. Bolničar koji mu je podigao karton sa kreveta je promrmljao:» .. laka ti zemlja...» No domaći liječnik dr. Josip Škarić ga spašava sa injekcijama penicilina. Nikad tom liječniku neću prestati biti zahvalan.


Kaznio me je samo dva puta: prvi put za vrijeme oporavka dok je ležao u krevetu mi smo se nešto u dvorištu svađali (zbog ulovljenih ptica) i on me je pozvao u sobu i naredio mi da skinem kaiš sa njegovih hlača i da se vežem za krevet. Tako sam ostao možda pola sata, možda i više.. a onda je samo rekao «odriješi se». Ali više nikada nisam galamio u dvorištu kad bi on išao spavati.


Drugi put me je sav ljutit, jer ja nisam radio u čupanju korova kako je trebalo (ma nisam ja za to bio) pa je uzeo kamen i bacio za mnom: «Biž mi s očiju, i da te više nisam vidio u vinogradu...» Da, nisam više išao - osim pomagati u berbi....


I kad sam u gimnaziji upao u krizu, pa nakupio 7 jedinica i onda mi je pisao pismo:» Čujem da imaš sedam jedinica, ako ne ispraviš do kraja mjeseca, ja za tebe više ne plaćam, a ti se brini. Ja nemam novca za bacanje. Tvoj otac.» Ovo pismo je tako na mene djelovalo da sam otišao od profesora do profesora i zamolio da mi dadu rok za ispravljanje jedinica. I sve sam ispravio i više nikada nisam imao negativnu ocjenu. Osim jednom kod dr. Benkovića u bogosloviji, ali to je druga priča. I danas žalim što to pismo nemam sačuvano. Inače redovito je mama pisala.
Tiho je otac živio i 19. listopada 1979. umro od raka na prostati. Na sprovodu mu je bio 21 svećenik, brojni bogoslovi i sjemeništarci. O njemu bih mogao mnogo napisati ali iz ovoga je jasno kakvu je ulogu moj otac imao u mom životu. Zato neka mu Bog bude vječnom nagradom.

Majka, iz bolje stojeće obitelji. Roditelji bili protivni ovom vjenčanju. No ona je htjela. Pozvali su je kao nevjestu prvi put na Uskrs na ručak. Njena svekrva joj govori: »A eto, ćerce, krepa nam je kozlić, pa smo te pozvali na ručak, da nam ne propadne...» A mama je sjedila na jednom banku (banak je bio sanduk – klupa- ) i govori joj «Digni se, ćerce, da uzmem kruha.» I mama se podigne. U jednom kutu kruh, a u drugom mladi mačići koje je mačka te noći tu okotila.


Župnik je držao 2 napovjedi za vjenčanje i umre joj iznenada brat od upale pluća. Vjnčanje se odgodilo, a napovjedi je trebalo opet ponoviti. Tako je mama imala 5 napovjedi (proloncija). Prije udaje otišla je kupiti s ocem «dotu» miraz, ali zbog rata nisu kupili ništa osim mlinca za kavu, rekao joj je kad svrši rat, onda ćemo kupiti. Kako joj je kupio onda, tako i sada. Pa ni oporuka punih dvadeset godina iza smrti nije dovršena. A majka joj je rekla na izlazu iz kuće pri odlasku u crkvu na vjenčanje: «Kćerka udana, susjedom nazvana» I tako su se ponašali. Pa kad je mami prvi put bilo teško, nije otišla plakati mami, nego otišla gore na brdo, sjela pod jedan red (ogromni kamen) jednom mi ga pokazala, i tu nekoliko sati plakala, a onda se vratila u novu obitelj.

Mnogo bih mogao pričati o majci (i ocu) ovo su samo neki pabirci.

Sveti Ivan evanđelist. Otišli smo po običaju na Misu u 5 sati u jutro. Tako je bio običaj, puna crkva svijeta. Mama je ostala u kući frigati pršurate (fritule) i kad smo se vratili ona priča nevjerojatnu priču. Tada smo imali u kuhinji otvoreni komin sa vatrom. A otac je pronašao ogromni panj od suhe višnje i donio ga za «Badnjok» zapalilo ga se na badnjak i sve je dane gorio na kominu. A mama je frigala pršurate. Najednom iz ognja počne nešto puhati, zavijati, tresti se «badnjok» ona mrtvo preplašena. Puhanje sve jače, drmanje «badnjoka» sve jače najednom se badnjok prevrne a u oganj ispadne ogromni kravošac (najduža evropska zmija) koja je u tom panju spavala zimski san. I otac ga je na ramenima kilometrima nosio u nekoliko navrata. I kad je vatra došla tako blizu da se više nije mogao povlačiti i zbijati počeo se peći, to je prouzrokovalo sve ono puhanje i zviždanje... I da joj vjerujemo sačuvala je jedan komad izgorenog kravošca.

A tukla me je «kao vola» Šiba je bila njezino blagoslovljeno sredstvo odgoja. I mnogo puta je imala pravo. Jasno da je efekt možda ponekad mogao biti bolji da je sa mnom možda razgovarala (danas promatrano i sa ovim znanjem i iskustvom) ali u borbi za preživljavanje i život djece (nas 4 brata) nije imala vremena. I šiba je radila. Nešto sam već i opisao. Na dan Mlade Mise, sam joj rekao:»I hvala ti za svaki udarac šibom, bio je bolan, možda ponekad i nepravedan, ali znam da si ga iz ljubavi dala. Hvala ti.»

Kad je otac umro, rekao sam joj da ne bi što govorila na sprovodu. Obećala mi je da neće. No kad su iznosili očev lijes iz kuće, ona provali: «Jure moj, odnijeli su mi te kao iz peruna!» Tresao sam se u sebi od smijeha cijelog sprovoda. Nisam smio pogledati ni kolege svećenike, ni braću. I danas se ona tome smije. Budući da sam najstariji i nema sestre, smatrao sam da joj u danima nakon smrti očeve moram biti posebno blizu.

I tako jednog dana dok smo sami u jutro pili kavu (bio sam na župi samo 2 km od rodne kuće) pitam je: «Mama, recite mi (ja njoj i danas govorim Vi) kako to da nikada nisam primjetio da se Vi i otac svađate. Pa kao muškarac i kao svećenik to ne mogu zamisliti.» Jasno da je počela plakati, ali kad se smirila otkrila mi je tajnu. Da vi niste nikad vidjeli da se svađamo. Znaš kad smo išli kod don Ante najaviti proloncije onda nam je držao nekoliko savjeta i rekao: »A sad dico, pojte prid oltar Gospe od Karmela i jedan drugom obećajte da se nikada nećete svađati da to dica vide.» I otišli smo i obećali jedno drugom. I održali riječ. A bilo je kad misecima jedan s drugim nismo u krevetu razgovarali, a u jutro je bilo sve normalno. Ja sam kuhala, s njim pričala, pomagala mu. I kad smo zajedno išli u polje, kad vas dice nije bilo, opet muk. I ja taj recept danas i od onda stalno preporučam mladim bračnim parovima.

Mama je još živa - živi s bratom kojemu je odgojila djecu, ne samo njemu nego i drugoj braći, posebno najmlađemu. Starica je od 85 godina još uvjek vedra duha. Jučer sam je vidio, otišla sa sprovodom na groblje, otpratiti jednog mladog čovjeka, 49 godina, na vječni počinak.