Za rana sam počeo upadati u mane i poroke. Ne znam jesam li imao 3 ili 4 godine, a mrtvo pijan. Zanimljiva priča. Roditeljska kuća je bila «potlehušica», prizemnica (takvih je bilo u tom dijelu Postira mnogo, mislim da jedan sklop postoji netaknut iz onog vremena i trebalo bi ga zaštiti kao spomenik kulture). Sastojala se od omanjeg predsoblja i još manje roditeljske sobe. U njihovoj sobi je bila bračna postelja (francuski krevet) ormar, lavabo, ormarić i zikva (zipka). Nabijeno. Iznad majčinog kreveta slika Isusa (ne znam gdje se zagubila) a iznad zikve slika Majke Božje kako doji malog Isusa. Nigdje nisam vidio takvu sliku (još uvijek je čuvam). U predsoblju sa lijeve strane vratiju posudica sa blagoslovljenom vodom, vrata mamine sobe, sa desne strane je bio bakin krevet do njega stol, a onda jedna visoka vitrina na trokut (vjerojatno neka vitrina iz brijačnice,) a onda je bio krevet za mene i brata. Pa bi na večer molili zajedno s bakom večernju molitvu, koju i danas tako rado molim: «Ja gren u postelju moju kao u grob moj. Ako svanem hvala ti budi, Bože moj. A ako preminem primi, Gospodine, duh moj.» Baka, «Nona», je predvodila, a mi bi za njom ponavljali. Pa kad bi ona rekla «primi, Gospodine, duh moj, mi smo znali krivo ponoviti i umjesto ponoviti: primi, Gospodine, duh moj, mi bi rekli: «ako preminem, probudit ću se mrtav.» Tada bi se Nona naljutila i okrenula se u stranu i zaspala, a mi bi jedan drugom prebacivali, ti si kriv. Spavali smo na istom krevetu, jedan na uzglavlju drugi na nogama. A pod nama je bila slamnjača. I ta slamnjača je bila kriva svemu. Naime, da bi se imalo kukuruzne slame trebalo je sijati kukuruz, njega je trebalo najprije oguliti i slamu osušiti za slamnjaču, a zrna ručno «otruniti.» U to vrijeme otac je radio kao noćni čuvar i odlazio pred polnoć na rad. Onda bi prišao vitrini i uzeo nešto iz jednog škartoca (papirnata vrećica) i napio se iz jedne četvrtaste duguljaste zelene flaše. Došao na vrata okrenuo se prema nama smočio prst u blagoslovljenu vodu i poškropio nas u znaku križa. I otišao. Mnogo puta sam potajno promatrao oca kako izvodi čitavu ceremoniju. I dugo nisam shvaćao što on ono na vratima radi. A on nas je blagoslivljao. I kad sam nakon mnogo godina, kao duhovnik «Katoličkog muškog pokreta» za dekanat Neuesiedlersee (Niuzalj) pitao sudionike da li kada blagoslivljaju svoju djecu, odgovorio mi je jedan seljak: «Nikad nisam izašao iz štale, a da nisam krave blagoslovio, ali istinu govorim, djecu mi nije nikada palo na pamet blagosloviti.» Ne leže li mnogi problemi djece i mladih danas u činjenici da OČEVIMA nikad ne pada na pamet svoju djecu blagolsoviti?! Ja preporučam mladim zaručnicima kad dođu na pouku (na žalost vrlo rijetka su vjenčanja) da uvedu običaj kad se rode djeca, da otac na večer blagoslovi svoje dijete.

 

Vratimo se kukuruzu i slami. Te godine nasred predsoblja je bila velika hrpa oguljenih kukuruznih klipova. Mama je prala na dvorištu robu (nije bilo mašina za pranje). Vrtio sam se oko nje i po običaju dosađivao joj pitanjima. Pa da me se riješi pošalje me «truniti kukuruze» Logika jasna. Koliko ja više otrunim, toliko njoj ostaje manje za dovršiti. I pošao sam, a tada nastupa napast kojoj nisam odolio: Da vidim što to otac jede iz škartoca. Sa strahom, ali i nekim strahopoštovanjem sam prišao vitrini (osjećao sam da činim nešto nedopušteno) pružio ruku u škartoc i na moje veliko iznenađenje otkrio: suhe smokve. Danas ih djeca neće ni da jedu, a to je bilo jedino voće u zimi, koje sam poznavao. Kako je ta smokva bila slatka. I još jedna. I onda sam posegnuo za zelenom kockastom uskom flašom: srknuo: prekrasno! Liker od kave kojeg je mama pravila: kaferica. Koji prekrasan osjećaj. I još jedan gutalj. Flašicu na mjesto. Zatvorio vitrinu odšuljao se do vratiju (kao što se otac šuljao da nas ne probudi) smočio prst u blagoslovljenu vodu okrenuo se i poškropio kako je to radio otac. Koliko sam ja puta ponavljao taj ritual ne znam. Ali brat je u zikvi počeo plakati. Mama me pošalje zibati brata, ali je nije imao tko poslušati. Ja sam bio mrtvo pijan. Tada je majka ušla i našla me kako ležim glavom u kukuruze i podigla me. Ali ja opet glavom u kukuruze. Mislila je da se igram. Povela me do zikve i stavila sjesti na krevet, ali ja sam se izvrnuo na leđa i njoj je postalo jasno da se nešto dogodilo. Pozvala je tetku. Kad me tetka vidjela onako beživotnog stala je na nju vikati da me ubila, da me možda udarila po glavi, jer je nisam poslušao, i ja se onesvijestio. Ipak je majka uspjela uvjeriti tetku nakon kratke svađe da me nije udarila. Pokušale su me uspraviti ali bi se ja «skljokao.» A što sada? Liječnika nije bilo. Što činiti? Jedina pomoć je bila šjora Mare Kušćića koja je vadila uroke. Mama i tetka su zaključile da me je netko urekao. Jer temperaturu nisam imao. I došla je šara Mare. I počela mi vaditi urok.. Na lopaticu ili plehnati tanjurić stavila bi nekoliko žerava a onda na njih par listova blagoslovljene maslinove grančice i dok se dimilo ona bi oko glave obilazila, po tijelu i nešto mumljala. Žao mi je da je kasnije nisam pitao što je mumljala. I onda bi žar stavila u čašu vode. Ishod čaranja bi ovisio o ponašanju žerava u vodi. Ako je ugalj tonuo značilo je da će bolest krenuti na gore, ako je ugalj plivao, značilo je da će bolest ići na bolje. A kod mene ugalj ostao, na zaprepaštenje svih po sredini vode u čaši. Jadnoj šjora Mari nije ostalo ništa drugo nego konstatirati: «Ovakve bolesti još nisam srela.» I otišla. Malo poslije sam povratio. Zasmrdila je rakija: a tetka je rekla »He tu si lupežu.» To je prvo što sam čuo nakon pijanstva i tih riječi se sjećam. Za puno vremena nisam mogao ni blizu osjetiti rakiju, a i danas se moram psihički pripraviti za s nekim popiti čašicu jačeg alkohola. Još dva puta sam u životu bio pijan. Opisat ću oba puta iako ne spadaju u djetinjstvo.

Drugi put sam bio pijan u JNA u Ohridu. Bio je to 6.II.1964 dan sv. Doroteje, mamin imendan. Dan ranije od nje sam dobio paket. I unutra je bila flaša prošeka. Flaša je bila od «Cezara» Budući da nikada nisam pio ta žestoka pića, niti posjećivao lokale nisam poznavao to piće. Kako mi nisu dopustili unijeti alkohol u kasarnu to su prošek, nakon što sam ja malo popio iz flaše, popili prisutni oficiri i vojnici. 6. II. u jutro dolazi pred stroj dežurni oficir i pita ima li dragovoljaca za prekrcavati ugalj. Odmah sam se javio. Računao sam u pauzi dok se kamion vrati mi ćemo u susjednoj oficirskoj kantini nešto pojesti i to će mi biti proslava maminog imendana. Tako bi. Natovarili smo prvi kamion i mi smo ošli u kantinu. Naručio sam topli burek od jabuka (to sam obožavao) i vidio istu flašu kao što sam jučer dobio od mame, misleći da je isto piće, ja sam naručio decilitar Cezara. Konobar me čudno pogledao, ponovio: «decilitar» i dao čašu punu «Cezara» dok su drugi vojnici naručivali normalno čašicu pića. Kad sam okusio vidio sam, da sam učinio ludost. Ali tko će se osramotiti i ostaviti ili vratiti, ne skupio sam dušu i popio. Došao je drugi kamion za utovar. No lopata me više nije slušala, nikako da pogodim gdje treba. Vojnici su se smijali i savjetovali mi, da me ne uhvati dežurni oficir pijanog, da odvezem kamionom do kasarne i natrag. Jasno sjedeći na ugljenu. Padala je sitna kišica. I vožnja i kišica su učinile da sam povratio. Opet sam bio trijezan. I rekao sam sebi. E neće više u mene ova nova žestoka pića. Ni danas ih ne volim.

Treći put u životu sam bio pijan 5.I.1967, krivac je bio blagoslov Biskupskog podruma u Đakovu. Običaj je bio da se u oči Bogojavljenja blagoslivlja zgrada bogoslovije, biskupski dvor i, jasno, podrumi. Poznati đakovački biskupski podrumi. Obred su pratili i pjevali redovito «ređenici» oni koji će na Petrovo te godine biti zaređeni. A toga dana su bile u bogosloviji palačinke za večeru. A ja lud za palačinkama. To su svi znali. Nakon obavljenog blagoslova prečasni Anaković (upravitelj podruma) častio nas je izvrsnom zakuskom i biranim vinima. «Hajde Bracaninu, govorio je nisi ovakvoga pio». I nisam. Praznio sam čaše, a nisam ni vino u grlu osjetio. «Pij, govorio je, bolje je ovo nego brački prošek.» A mnogo puta me molio da mu donesem malo bračkog prošeka. Zakuska je završila sve je bilo u redu. No kad samo prelazili trg pred biskupijom prema bogosloviji, meni su noge zakazale. Ja hoću naprijed noge idu nazad. Jedva sam se dovukao dao svoje sobe. Bacio se na krevet. A onda počela se soba vrtjeti sve brže i brže. Čujem zvono zove na večeru. Palačinke. Joj što će mi se oni vrazi u jutro za stolom smijati. A još kad doznaju da sam pijan. Joj. Ne to se ne smije dogoditi. Okrenuo sam se zidu i učinio se kao da spavam. Sustanar (kolega koji je bio sa mnom u sobi) me pozvao: »Palačinke su, zar nećeš na večeru.» Nisam reagirao neka misli da spavam, dobro smo se najeli. Otišao je, a ja izvukao zadnji atom snage pa do lavandina i glavu pod pipu. Hladna voda je učinila da sam povratio. Oprao sam dobro lavandin, odmah mi je bilo lakše, i legao u krevet i zaspao kao klada. No prije nego sam zaspao odlučio sam nikada više biti pijan. I do danas sam održao, a mnogi su se kladili da će me opiti. Ne uspijevaju. Imam svoj sistem kako se branim u takvim zgodama od pijanstva, a da opet nikoga ne povrijedim, i da se ne pokažem kukavica, da pijem samo vodu.

 

Sada se vratimo u djetinjstvo. Do jaja nije bilo lako doći. Čitavu korizmu su se jaja sakupljala da ima za pincu, garitulu, i druge uskrsne kolače. Velika srijeda je bila. Nismo imali škole (učitelji su odlazili na nekakve sastanke u Split). Završavalo je četrdesetsatno klanjanje sa Misom u 10 sati i procesijom sa Presvetim. Pomogli smo raspremiti Veliki oltar i napravili «Božji grob» i dogovorili se idemo na «fraju» nešto zajedno pojest. Ali što? I nekome pade ludi prijedlog na pamet svaki neka doma ukrade deset jaja pa idemo na »Rotac» pa ćemo tamo peći jaja. Dogovoreno. U određeno vrijeme bili smo na dogovorenom mjestu. Hrpa od stotinjak jaja. Što sada? Netko predloži - naložimo vatru i onda ćemo u žeravi peći jaja. Naložili smo vatru nanijeli granja, prava lomača. I kad se vatra razgorila i kad smo mislili staviti jaja u vatru zazvonio je prvi za «Baraban ». Požurili smo. I kad su sva jaja bila zapretena. Čuje se pjesma «Isuse ufanje naše» kolona težaka se vraća iz polja. I kad je kolona došla na put iznad nas, mi smo bili 2 metra niže, najednom su jaja popčela pucati. Prava kanonada. Konji se preplašili, pjesma prestala (tih dana je jedno dijete stradalo od mine zaostale od rata). Ljudi su mislili da je opet nešto slično. Mi se posakrivali. Kad se sve smirilo, težaci otišli, došli smo do vatre a jajima ni traga, ni jednog jedinog nismo našli. Pokunjeni smo otišli uzeti škrgojke «klepetaljke» i na Baraban. A Baraban traje preko 2 sata. A dok sam ja bio u crkvi doma je bila prava drama. Jedan susjed je htio ići na Baraban i rekao ženi da mu sprži koje jaje a da će večerati kasnije. Ošla žena po jaja – nema. nastala je vika, kuknjava. Mama čula, išla pogledati i ja skoro sve očistio. Jedan dječak nije bio na Barabanu i on je svojoj majci rekao što se dogodilo. Ubrzo su sve majke znale. Završio je Baraban. Izlazimo iz polumračne crkve klepećeći klepetaljkama. Jedna me ruka iz mraka zgrabi za kragnu, bila je to majčina ruka. Pa šibom po bedrima, udri. Kad su to djeca vidjela formirala kolonu za njom i klepečući pratila nas do kuće a majka me šibom mlatila cijelog puta. Nisam plakao, da mi se ne rugaju. A bolilo me, svrbilo i peklo. Po bedrima su se vidjeli tragovi šibe. Djeca su još dugo na ulici klepetala, a ja nisam ni sada majku prijavio nikome da me je maltretirala. Znao sam, kriv sam. Te godine nismo imali ni pince, niti sam dobio garitule. I s pravom. Taj Baraban mi je ostao u uspomeni. Puno puta je ona za mnom trčala šibom po mjestu, jasno uvijek bi joj umakao. Ovaj put sam upao u klanac.

Ne mogu a da ne spomenem i Rogacijune. Tri dana pred Uzašašće («Sensu») bili su Rogciuni. Svakog dana u jutro rano išlo se u procesiji po poljskim putovima, svakog jutra drugi pravac. Vrlo dobro se sjećam jedne postaje na raskršću na Glavici jedan se put odvajao za Mirje a drugi za Prodol i dalje. Tu je bila širina. Barba Bepo je uvijek nosio križ. Pjevači su pjevali litanije svih svetih, a on je pobožno nosio križ i odgovarao na svoj način što je nas djecu zabavljalo i znali smo se glasno nasmijati, što je uznemiravalo župnika i stare žene. A on, barba Bepo, je ozbiljno nosio križ: evo nekih bisera: Pjevači:» Sveta divo divice» a on je poluglasno odgovarao da ga mi čujemo «Moli Koko na dvi vilice (dvije štake)» Pjevači: «Sveti Toma» on: «Ubij projca(svinju)doma» i tako redom. Dok se mi ne bi na glas nasmijali. Onda je, kako rekoh nastalo glasno, umirivanje «divje dice.» I sada dolazi ono: postaja. Braba Bepo se namjestio križem na određeno mjesto, uvijek je okolo bilo kamenja, mi, djeca klečimo okolo križa uvjek smo se gurali tko će biti bliže križu, ne za čuti župnika što pjeva, nego slušati barba Bepa što komentira, tamo podalje muškarci, žene pronašli zgodno mjesto za pokleknuti. I župnik pjeva: «ptice nebeske niti siju niti žanju» a Berba Bepo: «hm ma su meni izili smokve.» A onda bi svi klekli a župnik pjevao blagoslivajući križem: «Od munje, groma i grada....» a barba Bepo bi križem pomaknuo kamen a ispod njega bi se rastrčali kukci, koje je on laganom, neprimjetnim trzajem, križa ubijao uz kometar: «E ti mi nećeš već žderat kupus, ... a ti fažol.....gubo neka te već ni» jasno župnik bi nas ispod naočala pogledao i kašljao, a žene su stenjale: «o vražje dice.»

I ako je te godine bila dobra godina, onda sam znao da je Bog blagoslovio našu molitvu. A ako je godina bila loša, znao sam da je to radi mene jer nisam pobožno molio na Rogaciunima. I odlučio sam biti bolji i do godine usrdnije moliti. Na žalost nikad više nisam imao šanse ovaj zavjet ostvariti, jer su komunisti zabranili Rogaciune, jer smetaju prometu. Tako je pisalo u rješenju. A tim putovima mogle su ići samo koze i mi pobožni i marljivi narod Božji. A danas više ni koze tuda ne idu.