Ovaj članak je odgovor na poziv Biskupa Slobodana da se napišu razmišljanja Laik u poslanju Crkve:
Jedno sjećanje: Dok sam bio u biskupiji Željezno, 1994. sam došao u najsjeverniji dekanat te biskupije. Biskup je imao običaj svake korizme sresti se sa svećenicima svakog dekanata (tada sam obavljao i službu duhovnika Katoličkog muškog pokreta - KMB). Naš dekanat je bio zadnji na redu. Susret je tekao ovako: nakon molitve i pozdrava svaki bi svećenik, ukratko, opisao stanje u svojoj župi. Svećenici su se „natjecali“ pred biskupom prikazivati svoju župu (svoj rad) u najljepšim bojama. Sve odlično funkcionira od pastoralnog vijeća do ministranata, od posjeta crkvi do pojedinih manifestacija. Ja sam, igrom slučaja, sjedio zadnji za stolom. Slušam što kolege govore. I kad je došao na mene red onda sam počeo, otprilike, ovako: „Slušam kolege kako lijepo govore o svojim župama, svi lijepo govore. No, činjenice govore drukčije. Naš dekanat je na vrhu izlazaka iz Crkve, nitko nije spomenuo koliko je ljudi napustilo Crkvu prošle godine..iz mojih župa, toliko. Svi lijepo govorore o odličnim pomoćnicima za krizmu, a nitko nije rekao koliko je krizmanika (7-8 raz) nastavilo dolaziti na nedjeljnu misu...i tako redom, da ne nabrajam.“ Svećenici su mrmljali na moj govor, a biskup je rekao: „Zar nemate ništa pozitvnoga za reći?“ No, iduće godine mi smo bili prvi na redu i biskup je započeo svoj govor: „A sada molim župnike da iznesu stanje u svojoj župi, ali vas molim da najprije iznesete ono što je negativno!“
Stanje danas: na ovu scenu me podsjetio članak u Prigodniku 32/2014. „Laik u poslanju Crkve“ pa se nabrajaju, da ne citiram, članovi ekonomskih vijeća „crkovinari“pa članovi bratovština, pa zvonari, pa ministranti, pa žene koje čiste, pa pjevači i pjevačice....pa...pa. I razmišljam o svojim iskustvima sa svim tim navedenim grupama. Žalim naglasiti da cijenim i poštujem svakog pojedinog čovjeka i njegovu vjeru i njegovo uvjerenje. Ali od njihovog djelovanja kao osvjedočenih vjernika u životu, kao i u životu župe, nema baš puno. Koliko je samo prvopričesnika i krizmanika i ministranata prodefiliralo ispred mene kroz ovih 46 godina svećeničkog djelovanja. Sjećam se svih uvjeta i okolnosti djelovanja onda (na početku mog djelovanja i sada), sjećam se svih poteškoća i opasnosti. I sada mogu reći (a da nije lažna skromnost) radio sam u najboljoj vjeri, najbolje što sam mogao i znao i davao tim ljudima najviše što sam mogao. I kad gledam unazad što sam dobio - vrlo malo i ništa. Što je ostalo? Ima netko Drugi tko će prosuditi, ali s ponosm mogu reći da sam svjestan da u mnogim stvarima moj rad nije bio uzaludan. Mnogo toga je ostalo što je i danas vidljivo. Mnogi mi to priznaju. (Ne mislim na materijalno djelovanje!) No, postavljam uvijek sebi jedno pitanje koje me muči i danas: Zašto to djelovanje nije ostavilo više ploda i zašto ga ono ne daje i sada? I jedan od prvih razloga, po mom mišljenju, je što nismo nikada imali neki biskupijski plan rada s određenim grupama, a niti smo imali kakve razrađene materijale, baš za naše otočke okolnosti. Bilo je, tu i tamo, dekanatskih sastanaka na tu temu, ali su predavači dovođeni izvana i od svega, za konkretan život i rad, ništa. Imamo Godišnju skupštinu svećenika biskupije, daju se izvještaji koje već znam na pamet! Slično onome u biskupiji Željezno! Nikada pa ni danas nisam osjećao podršku biskupa i svećenika u svom radu,a niti sam je osjetio i vidio u radu drugih svećenika.Ovimeniti osuđujem, niti kritiziram, nego iznosim činjenice. Sjećam se da je grupa nas mladih svećenika imala jedan sastanak na Brusju s biskupom Celestinom, sudionik tog razgovora je bio i sadašnji biskup Slobodan Štambuk, tada župnik u Vrbanju. I sjećam se dobro, biskup Celestin nam je rekao: „Iz srca ste mi izvlačili, to trebamo raditi.“ A bilo je govora o ekipnom radu i našim zamislima za otok Hvar. No, ubrzo je sve minirano. Nas se proglasilo buntovnicima, a meni je rektor splitske bogoslovije zabranio dolazak među bogoslove, jer da kvarim mlade, jer da sam biskupa pozvao u Canossu. Na to sam reagirao ostavkom promotora za zvanja! Nikada nisam osjetio da mi, kao svećenici u biskupiji (nakon premještaja sa Hvara) djelujemo kao jedno tijelo, nisam osjetio da smo suradnici, nego dapače suparnici! I to su po mom mišljenju razlozi da smo ostali sami i usamljeni.
A sada o laicima: Napisao sam, u svom razmišljanju na upit Izvanredne biskupske sinode: „Za poznavanje učenja Biblije i Crkvenog učiteljstva u mojim župama mogu reći da je nikakvo ili bijedno. Ne vjerujem da je stanje u cijeloj Biskupiji išta bolje. Odgovorno mogu reći da mislim da u Biskupiji ima, možda, mali broj parova koji dobro poznaju nauk Biblije i Crkve o braku!“ Ovo se odnosi i na svo drugo poznavanje Crkvenog učenja. A koliko ih je briga za vjersku nauku i pokazuje samo jedna stvar. Kroz ovo vrijeme otkad sam u Pražnicima pokušavam organizirati predavanja za odrasle. Birao sam interesantne teme i spremao PP prezentacije, a uspjeh? Dolazile je 2-6 žena (ni jedna rodom iz Pražnica!). A sličan rezultat su pokazali i neki drugi pokušaji na višim razinama.
Nepoznavanje Crkvene nauke ima za plod i odnos prema vjeri i život po vjeri. A sada po grupama: ministranti -puno sam u njih ulagao i puno radio a dobio? Primjer: Dol i odgovor njihov i njihovih roditelja na moj rad s tom djecom! Oni su tu do neke dobi, ai vrlo rijetki, iz brojnih razloga, a mali dio je svećenik, ostaju povezani s Crkvom odnosno oltarom i svećenikom. Prvopričesnici i krizmanici isto tako. To treba obaviti! Djeca i mladi su teško zaraženi duhom svoga vremena i tako pristupaju sakramentima - kao paradi. Slično je i sa zaručnicima i zaručničkim poukama. Bratovštine i bratimi – čast izuzecima, ali uglavnom su to „paradni konji“. Pjevači, zbor - tko i koliko radi s njima na školovanju za vjeru, za iskreno i duboko poznavanje liturgije? Malo tko od njih ima želju i volju to i proučavati. „Crkovinari“ sebe shvaćaju kao one koji trebaju kontrolirati župnika. Meni su, u svećeničkom životu, najviše problema zadali upravo „crkovinari“. Sjećam se jednoga među prvim crkovinarima u mojoj službi – kad sam htio urediti banju i wc u župnoj kući u Brusju, koju je galamu digao, demonstrativno napustio sjednicu...a kad je vidio kako je to dobro i korisno, onda je prvi to učinio u svojoj kući! Kada sam isto tako u Dol počeo uređivati wc i kupatilo, onda je kolcem na mene došao jedan bivši crkovinar. Iznimka su bili crkovinari i bratimi u Grablju, a čujem da su i danas! I u Škripu se danas pokreće nešto, ali ne mogu reći da je to plod vjere – iako nisam taj koji smijem prosuđivati. Jednom riječju, velika većina naših kršćana su samo paradni kršćani iz tradicije. Dosta je samo pogledati kako idu na pričest i kako se ponašaju. Iz svega proizlazi: vjera je samo jedan paravan kojega sve manje ljudi koristi. A život ide nekim drugim smjerovima.
I što sada, ima li lijeka i izlaza? Možda nam u ovom slučaju može poslužiti Odgovor Biskupske konferencije Njemačke na pitanja Izvanredne sinode biskupa. Iako u tim odgovorima na 18 stranica (nisam vidio odgovore naše HBK) ima i vrlo čudnih odgovora, ova rečenica mi je pala u oko: „Crkveno učenje o braku i obitelji u radu s mladima igra vrlo neznatnu ulogu. U propovijedima se samo pojedinačno govori o katoličkoj obiteljskoj slici. K tome sekularizacija društva i zahtjevi fleksibilnog tržišta rada otežavaju molitvu i vjerski život u obitelji.“ Kao da su ocrtali našu situaciju. Što bi trebalo učiniti?
- Sagledati stanje u biskupiji – nije potrebna nikakvo skupo sociološko istraživanje, dovoljno je iskreno sagledati situaciju. Koje okolnosti utječu na takvu situaciju?
- Napraviti desetogodišnji plan pastoralnag rada. Biskup će imenovati grupu svećenika koji će sakupiti i davati potebne materijale i smjernice. Biskup će posebnu brigu posvetiti ovome prigodom vizitacije.
- Početi organizirati grupice vjernika – laika – koji bi htjeli sudjelovati u ovoj akciji – uz njihovo nužno
- Prirediti plan i program „školovanja laika“ za naše otočke okolnosti. Izabrati i one koji će vršiti to školovanje.
- Sagledati stvarnu situaciju naših župa, potrebe kao i mogućnosti.
- Uključiti i laike u ovo razmišljanje!
- Na zadnjem mjestu, ali ne kao manje važno – apostolat molitve za uspjeh ove akcije!
„školovanje“, ne mora to biti na fakultetima.
Don Ivica Matulić