Moja razmišljanja o pitanjima Biskupske sinode

Moja razmišljanja o  pitanjima Izvanredne sinode biskupa o obitelji

1. O raširenosti Svetog pisma  i učiteljstva Crkve  s obzirom na obitelj
a)           Kako je sa stvarnim poznavanjem učenja Biblije, poznavanjem  „Gaudium et spes" i  „Familiaris consortio", kao i drugih poslije koncilskih dokumenata Učiteljstva o značenju obitelji  prema učenju Katoličke Crkve? Kako se naši vjernici  odgajaju za obiteljski život prema učenju Crkve?
b)           Da li se učenje Crkve, ondje gdje je poznato,  uzima potpuno? Pokazuju li se poteškoće u odnosu na ostvarivanje u životu? Koje?

a)
Iskreno  ću pokušati odgovoriti kako vidim situaciju i sve ono što mi je poznato.
Za poznavanje  učenja Biblije i Crkvenog učiteljstva u mojim župama mogu reći da je nikakvo ili bijedno. Ne vjerujem da je stanje u cijeloj Biskupiji išta bolje. Odgovorno mogu reći da mislim da u Biskupiji ima, možda, mali broj parova koji dobro poznaju nauk Biblije i Crkve o braku!
Nema, ne postoji nikakav sistematski, ciljani odgoj vjernika za obiteljski život.  Doista, imali smo u zadnje vrijeme u Biskupiji „Godinu obitelji", ali nikakvog većeg odjeka to nije imalo kod naših vjernika. Održalo se nekoliko tematskih sastanaka, predavanja za svećenike, možda je i bilo pokušaja za bračne drugove, ali sve je ostalo na sporadičnim pokušajima i s vrlo malim brojem sudionika pa ne znam kakve je to plodove donijelo.
U osobnom razgovoru s pojedinim osobama, „dobrim kršćanima"  došao sam do poraznog saznanja kako oni gledaju na obitelj. O kršćanskom poimanju obitelji tu ne mogu reći ni slova. Moj pokušaj ukazivanja na problematiku kršćanskog braka doživio sam  da to shvaćaju kao moj pokušaj miješanja u njihove intimne stvari.
Iz vlastitog iskustva u radu s krizmanicima (16 - 17 godišnjaci) naslućujem  da je sav taj moj govor otišao u vjetar. Ta tema ih nije puno zanimala. Pa nisam ni ja puno inzistirao, tim više što nema nikakvih priručnih materijala.
Pokušaj okupljanja bračnih drugova sa 10, 15, 20 godina bračnog života je potpuno zakazao, u mojim župama ni jedan se par nije odazvao!
Pozivanje roditelja na roditeljski sastanak za pripremu djece za prvu pričest ili mladih za krizmu - dolaze, u principu, samo majke i zanimaju ih samo „tehničke stvari", a da bi  se otvorili za neko poučavanje  - nisam primjetio.
Pokušao sam održati predavanje „vjeronauk za odrasle" s temom Problemi kršćanskih obitelji. Došle samo 2 žene, iako u župi  ima četrdesetak  bračnih parova s djecom!
Istine radi, bilo je i ima propovijedi o obiteljskom životu, ali sve to nije ostavilo nikakvog jačeg odjeka kod ljudi, jer su te propovijedi, vrlo često, bez „adrese."

b)
Budući da bračni drugovi vrlo slabo poznaju naučavanje Biblije i Crkvenog učiteljstva ne mogu reći ni da se drže, ni da odbijaju, već žive vođeni nekom tradicijom i nekim ustaljenim shvaćanjima obiteljskih odnosa.  A što se tiče prihvaćanja i ostvarivanja u životu, tu ima mnogo razloga: mislim da je na prvom mjestu nepoznavanje naučavanja, komoditet, uvriježena praksa i mnogi drugi elementi.

c)            Kako  je prošireno učenje Crkve u kontekstu ovog pastoralnog programa  na nacionalnoj, biskupijskoj i župskoj razini? Kako izgleda kateheza o obitelji?
d)            U kojoj mjeri - posebno pod kojim vidovima  - je ovo učenje stvarno poznato u izvan crkvenom području, prihvaća li se, odbacuje ili kritizira? Koji kulturni faktori  sprječavaju potpuno prihvaćanje učiteljstva Crkve o obitelji?
c)
Već  sam rekao da  je vrlo slabo  prošireno poznavanje naučavanja Crkve o obitelji, a nije mi poznato da postoje neki razrađeni nacionalni programi,  ni na jednoj razini.  Moji pokušaji da nešto na tom planu napravim razbijaju se o nezainteresiranost vjernika.

d)
Ne osjećam se mjerodavnim govoriti o tim pitanjima, ali ukazujem na sveopću klimu društva, posebno medija koji imaju vrlo veliki utjecaj.

2 - O braku prema prirodnom pravu

a)            Koje mjesto zauzima pojam prirodnog prava u civilnoj  kulturi,  kako na institucionalnoj, odgojnoj i akademskoj razini, kao i u  pučkoj kulturi?  Koji antropološki pogledi dolaze do izražaja u  ovoj diskusiji o prirodnom temelju obitelji?
b)            Da li se općenito prihvaća  pojam prirodnog prava s obzirom na vezu između muškarca i žene i sa strane vjernika?
c)             Na koji način se, u teoriji i praksi,  osporava prirodno pravo s obzirom na vezu između muškarca i žene,  s obzirom na stvaranje obitelji?
d)            Kako treba prihvatiti pastoralne izazove koji se javljaju ako neprakticirajući vjernici ili čak nevjerni kršteni  traže sklapanje ženidbe?

a)     b)  c)
Na ove točke se ne osjećam kompetentnim  odgovoriti. U mojim župama još uvijek vlada temeljno
prirodno pravo obitelji.

d)
S ovom  problematikom se susrećem.  Nisam imao slučaj da mi nevjernici traže sakramenat ženidbe, ali mislim da se u tom slučaju treba držati pravila: nema ni jednog sakramenta bez krštenja.
Kod vjernika, bilo prakticirajućih i neprakticirajućih, sve više se gubi smisao za svetost sakramenta ženidbe pod utjecajem raznih TV sapunica.  Svakako treba (ja to uvijek činim)  inzistirati na svetosti sakramenta i držanja isključivo obreda vjenčanja. Ne dopustiti nekakve  moderne  „cirkusarije" kao npr.  da otac dovodi zaručnicu do oltara (nikad ili rijetko kada je otac bio na prvoj pričesti djeteta, krizmi - jer je bio zauzet pečenjem janjaca),  a sada ovdje glumi velikog kršćanina. Ne bih odobravao vjenčanja izvan župne crkve i slično. Sve ovo me ponekad dovodilo u sukob s nekim zaručnicima, jer njima je važna parada. Mnogi od njih su prihvaćali moje zahtjeve i kasnije su mi priznali da je bilo izuzetno lijepo i svečano. Dakle, svakako poštovati kako svetost mjesta, tako i svetost sakramenta pa makar zaručnici potpuno to ne shvaćali ili ne htjeli prihvatiti.
3 - Obiteljski pastoral u kontekstu evangelizacije
a)           Kakva imate iskustva u posljednjim godinama s obzirom na pripravu za brak? Na koji  način se  trudite dati poticaja evangelizaciji bračnih parova i obitelji?  Kako se može poticati svijest obitelji  kao „kućne Crkve?"
b)           Da li je uspjelo pronaći oblike molitve za obitelji koji mogu opstati u kompleksnosti današnjeg života i aktualne kulture?
c)            Imaju li obitelji  razumijevanja, u sadašnjoj situaciji sukoba generacija, i za svoj poziv daljnjeg prenošenja vjere?  Kako?
d)           Kako mjesne Crkve i pokreti  shvaćaju obiteljsku duhovnost, jesu li pokušali naći pogodne putove i oblike kao i obrazovanje za to?
e)            Kakav poseban doprinos mogu dati bračni drugovi i obitelji na širenju vjerodostojnog  i cjelovitog gledanja na brak i obitelj?
f)            Kakvu je posebnu pažnju Crkva pokazala  da bi pratila i bila potpora  parovima na početku njihovog zajedničkog puta  ili u vremenima kriza?

a)
Na početku moje svećeničke službe (prije 45 godina) imao sam dojam da će svi brakovi biti čvrsti i trajni, samo poneki se raspao! Danas imam dojam, u susretu sa zaručnicima, da će vrlo malo brakova  biti trajno i ostati do kraja.  Moja iskustva pokazuju da veliku većinu zaručnika ne zanima učenje Biblije, ni Crkve. Kad im govorim, slušaju me, klimaju glavom ali imam dojam da riječi prolaze mimo njihove glave, čak ne ulaze ni „u jedno uho, a kroz drugo izlaze". Na pitanja odgovaraju onako kako misle da ja očekujem da odgovore, vrlo rijetki ulaze u iskreni razgovor i pokazuju želju da se stvarno upoznaju s naukom Evanđelja i Crkve!  Imam osjećaj da je svaki moj trud i napor uzaludan jer oni već imaju izgradjena svoja gledišta i svoje stavove. Slično sam čuo i o „služebno organiziranim bračnim pokuma - priprave za brak"  Odlaze tamo jer moraju donijeti „papir" ali ih ostalo nije zanimalo!
Svijest „kućne Crkve"  to je dalek željeni pojam. Pokušavam im  pojasniti potrebu zajedničke molitve, posebno s djecom, potrebu biti zajedno obitelji, makar jedan sat sedmično, ukazujem na potrebu da otac blagoslivlja svoju djecu. No, što oni od ponuđenog prihvaćaju, nemam povratnu informaciju!
b)
Budući da ne postoji neki „nacionalni molitvenik", u zadnje vrijeme, darujem zaručnicima svijeću koju u jednom trenutku - pred prikazanje- (vjenčanje je uvijek s misom) pozovem da zajedno zapale i preporučim im da tu svijeću zapale i zajedno mole, makar Očenaš u trenucima kad osjete da nastupa kriza.
c)
Mislim da velika većina bračnih drugova (govorim za svoje župe - a i za svoju biskupiju) uopće nema osjećaj za prenošenje vjere. To se vidi posebno po sastancima roditelja prije prvih pričesti i krizme, a taj dojam dobivam i u razgovoru s roditeljima za krštenje. Usjekao mi se u pamćenje jedan događaj, a mislim da on jasno ocrtava situaciju. Došli mladi roditelji na pouku o krštenju. I ja počnem govoriti kako krštenjem dijete ulazi u poseban odnos s Bogom. Majka djeteta me prekine i kaže: „Ma ostavite vi to, recite gdje možemo kupit svijeću za krštenje!"

d) e)  f)
U točkama d) i e) nemam što reći, jer za to ovdašnji bračni drugovi ne pokazuju zanimanja.
Za točku f) mogu samo reći da zbog malog broja župljana održavam kontakt s obiteljima, ali ja sam (kao župnik) posljednji kome bi se obratili u slučaju krize. Imao sam i par slučajeva u praksi da su mi došli bračni drugovi sa svojim problemima. Uspješno su prešli krizu.  Jedan sam brak  dugo godina pokušavao spasiti pa sam skoro ispao krivac  (iako se brak nije raspao) i zato baš ne bih više ulazio u takvu „avanturu"!

4.  O pastoralu za vjernike u problematičnim bračnim situacijama?

a)   Da li je zajednički život „ad expeimentum"  u mjesnoj Crkvi  osjetljiva pastoralna stvarnost? Koliki se procjenjuje,  otprilike, postotak?
b)   Ima li praktičnih životnih zajednica bez civilnog ili vjerskog  priznanja? Postoje li o tome pouzdani  podaci?
c)    Da li rastavljeni ili  opet vjenčani  čine ozbiljnu pastoralnu stvarnost u mjesnoj Crkvi?
Koliki je  postotak, prema procjeni?  Susreće li se takve situacije s određenim pastoralnim planom? Kakvim?
d)    S obzirom na sve ove slučajeve: kako kršteni žive ove nepravilne situacije? Jesu li toga svjesni?
Pokazuju li se ravnodušnima?  Osjećaju li se ograničenima i trpe li zbog nemogućnosti primanja  sakramenata?
e)     Koja pitanja/molbe postoje sa strane rastavljenih i opet oženjenih Crkvi s obzirom na sakramente   Euharistije i pokore? Koliko vjernika živi u takvoj situaciji i traže sakramente?
f)     Može li kažnjavanje s Crkveno pravne strane do priznavanja ništavosti bračnog saveza  dovesti do stvarnog  pozitivnog učinka  pogođenih osoba? Ako da, u kojem obliku?  Postoji li pastoral koji bi izišao u susret takvim  slučajevima?  Kako izgleda ovaj pastoral na nacionalnoj i biskupijskoj razini?
Kako se naviješta  milosrđe Božje onima koji žive rastavljeno ili ponovno vjenčano, kako izgleda poticaj Crkve  na  putu vjere tih ljudi?
a) b)  c)  d)
Ta problematika uglavnom ne postoji u mojim sadašnjim župama. No, u jednoj bivšoj mojoj župi
koja je inače slovila  kao tradicionalno katolička, dobra župa, bilo je preko 50 rastavljenih u prvoj i drugoj generaciji. Zanimljivo bi bilo istražiti tu činjenicu dok u drugoj župi koja slovi kao „mala Moskva"  ima tek nekoliko takvih. Kršteni, nakon prve negativne reakcije kad za to čuju, kasnije se pomire i prihvaćaju kao normalno. Čak i dotični, barem neki, na silu traže da ih se prihvaća kao „normalne"!
e)
Takvi  redovito znaju da ne smiju na sakramente pa i ne traže. Iako za svaki slučaj baš ne bi trebala vrijediti ista pravila. Nekima ne bih uskraćivao sakramente, posebno s obzirom na one „poštene", a koji godinama nemaju nikakvog kontakta s braćom. Da budem jasniji bez problema se pričešćuju oni kršćani koji svake nedjelje idu na pričesta a mnoge su upropastili svojim jezikom (klevetanjima) ili čak čine zlo svojim najbližima pa su s njima u svadji, a stvaraju se problemi kod onih koji su bez svoje krivnje rastavljeni.  Nekima sam preporučao „duhovnu pričest", a nekima sam savjetovao radi izbjegavanja „javne sablazni - zbog nepoznavanja situacije" da idu na pričest gdje su nepoznati!

f)
1. dio:  ne osjećam  se kompetentnim! No, problematično mi je što se inzistira na nerazrješivosti braka ondje gdje sakramenat žemidbe nije sklopljen! Naime, neki bračni parovi su samo formalno primili sakramenat i ja sam uvjeren da kod njih ne postoji sakramenat ženidbe. Pa se i prema takvima tako ponašam.
2. dio:  Božjeg milosrđa smo svi potrebni, posebno oni koji se nalaze u posebnim situacijama. Pa ovisno od slučaja do slučaja postupam kako mi savjest u tom času govori! Rekao bi sveti otac papa Franjo: „Tko sam ja da nekoga sudim!"

5. O istospolnim životnim zajednicama
a)           Postoji li u vašoj zemlji civilni zakon po kojem se veze među osobama istog spola priznaju i proglašavaju kao brak?
b)           Kakav je stav pokrajinske i mjesne Crkve  kako nasuprot države koja potiče takve veze istih spolova, tako i  protiv takvih osoba koji ulaze u takve veze?
c)            Kakvu pastoralnu pažnju je moguće pokazati prema ljudima koji su se odlučili za takvu životnu vezu?
d)           Kako se treba ponašati, na pastoralnoj razini, s obzirom na vjerodostojno predanje vjere  u slučajevima
u kojima su istospolni partneri adoptirali djecu?
a)
Država nastoji uvesti civilni zakon po kojem priznaje istospolnim zajednicama pravo na brak. Referendum će pokazati što misle građani Hrvatske o tom pitanju!
b)
Pa Crkva, kako mjesna, tako i pokrajinska se tome protivi. Ostalo nije u mojoj domeni!
c)
Pastoralna pažnja - ništa posebno, kao i prema svim drugima koji se ne drže Božjeg i Crkvenog zakona. Svakako treba razlikovati homoseksualnu sklonost (ukoliko takvi zatraže pomoć), to je nešto sasvim drugo od onih  koji stupajući u homoseksualne odnose krše Božji i prirodni zakon.  To im treba jasno reći, a prema njima kao ljudima i vjernicima postupati  s dužnim poštovanjem koje zaslužuje svaka osoba.
d)
Pokušati, prema tom djetetu, pokazati svu brigu i pažnju, jer mu je napadnut, na najgrublji način, spolni identitet, što može imati teške posljedice! Jer po mišljenju uvaženih psihologa i psihoterapeuta dijete u najranijoj dobi treba pažnju i brigu oca i majke, kao i braće i sestara da pravilno izgradi svoj spolni identitet. I država koja zakonski odbrava ovo usvajanje djece strahovito griješi protiv prava djeteta na oca i majku! Stoga svećenik ne bi smio i s tog vida djetetu otežavati život!
6. O odgoju djece u nepravilnim bračnim situacijama
a) Koliki je procijenjeni postotak  djece i mladih koji rastu u takvim vezama u usporedbi s onima koji su rođeni i rastu u  zakonitim obiteljima?
b) Kako se odnose roditelji  i kakvo je njihovo držanje prema Crkvi? Što traže? Samo sakramente ili  i katehezu i vjeronauk općenito?
c) Kako mjesne Crkve  odgovaraju želji roditelja  da se njihovoj djeci dade vjerski odgoj?
d) Kako, u tim slučajevima, teče priprava, dijeljenje sakramenata i kasnije praćenje?
U mojim župama nema ovog problema, ali ako bi mi takvi roditelji zatražili dijeljenje sakramenata, dijete ne bih odbio ukoliko ispunjava sve uvjete - poput ostale djece. Roditelji bi mi trebali dati dodatne garancije da će dijete odgajati po nauci evanđelja i Crkve.
7 - O otvorenosti bračnih drugova za život?
a) Kako stoji stvarno poznavanje vjernika s obzirom na učenje Humanae vitae o odgovornom roditeljstvu? Kakvo je poznavanje moralnih vrijednosti različitih metoda reguliranja poroda?  Ima li prijedloga s pastoralne strane za produbljivanje ovih tema?
b) Prihvaća li se ovo moralno učenje? Koji su najproblematičniji  vidovi kod većine bračnih drugova i otežavaju li im život?
c) Koje prirodne metode preporuča mjesna Crkva da bi se pomoglo bračnim drugovima provesti u život učenje Humanae vitae?
d) Kakva iskustva postoje, s obzirom na ovu temu, u primanju sakramenata pokore i euharistije?
e) Kakve se suprotnosti nalaze između učenja Crkve i svjetskog odgoja u ovom području?
f) Kako se može poticati otvoreniji mentalitet za prihvaćanje potomstva? Kako se može poticati povećanje broja rađanja?
Ovo je praktično ostvarivanje prve točke iz ovog upitnika, a tu sam ustvrdio da vjernici slabo poznaju Crkveno učenje pa se shodno tome, toga i ne drže. Vlada nenapisano pravilo: poželjno je dvoje djece i to muško i žensko ako nije tako onda možda dolazi treće. Jedna žena s više djece mi se požalila da su je najviše napadali što ima toliko djece „oni najbolji katolici" ! A poznati su mi slučajevi gdje su takve majke bile i javno izrugivane! Opet od „dobrih katolika"!  Ako je znak da je netko „dobar katolik" samo brojni porod, onda je to loš znak!

8 - O odnosu između obitelji i pojedinca?
a) Isus Krist je objavio tajnu i poslanje ljudi: obitelj je  privilegirano mjesto  da se to može odvijati?
b) Kakve kritične situacije obitelji,  u današnjem svijetu, mogu  postati zaprekom u susretu pojedinca s Isusom?
c) U kojoj mjeri  djeluju krize vjere pojedinca na obiteljski život?
S obzirom da kršćanski vjernici vrlo malo drže do praktične strane svoga vjerovanja, ovdje nemam što reći.

9 - Daljnji izazovi i prijedlozi

Ima li drugih izazova i prijedloga s obzirom na teme iz ovog upitnika, koji su prema mišljenju upitanih hitni i korisni?
Uvesti strogi katekumenat za roditelje koji traže krštenje djeteta - najmanje godinu dana redovitog slavljenja nedjeljne mise, a ako imaju stariju djecu gledati kakav je vjerski odgoj te djece!

Dokinuti „čoporativna" slavljenja prvih priočesti. Uvesti da roditelji pripravljaju dijete za prvu pričest (a roditelje  pripravlja svećenik - kateheta )  i s djetetom  redovito dolaze na misu. I kad je pojedino dijete pripravno, tada za njega napraviti slavlje prve pričesti!

Krizmu spojiti sa sakramentom krštenja!


don Ivan Matulić, upravitelj župe Pražnica i župnik Škripa


Na znanje: dekanatu Brač
Biskupskom ordinarijatu Hvar
Prdsjedniku HBK - Zadar