Memorandum – kriva dijagnoza – krivi lijek!

Memorandum ne pokazuje nikakav izlaz iz krize, nego je, dapače i sam produkt ove krize.

 Quarten (kat.net) Potrebno je da učeni ljudi u Crkvi razmišljaju kakao izaći iz krize. Kao profesori i profesorice  teologije oni su i mjerodavni odgojitelji svećenika. 140 potpisnika memoranduma pozivaju na hitni „novi početak."

            A jer memorandum nisu napisali ni novinari, ni teološki laici, nego stručnjaci onda ga se može i kritički promatrati. I tada dolaze sumnje da li je moguće  da na tom temelju može biti obnove Crkve. Ako neko stablo ne donosi plodova, ne koristi ni za što pa ni ako se njegovo deblo oboji novim bojama.  Treba  mu korijenje njegovati i hraniti.  Katolička Crkva je poput ogromnog stabla koje nema svoje korijene na ovome svijetu. Tko želi govoriti o obnovi Crkve, mora te činjenice uzeti u obzir.

            Isus je rekao, o svojim učenicima, u molitvi Ocu: „Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi, jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja šaljem njih u svijet. I za njih posvećujem samoga sebe da i oni budu posvećeni u istini." (Iv 17,14-19)

            Crkva nije „od ovoga svijeta". Ona ima svoje korijenje u tajni Presvetog Trojstva, kao što to kaže Koncil  (Lumen gentium 1). A memorandum kaže: „Samo ako slika odgovara onoj slici izvana, Crkva će biti vjerodostojna." Kako ovu izjavu pomiriti s Evanđeljem? Crkvu će „svijet" uvijek promatrati kao strano tijelo. I Isus nije bez razloga rekao: „Evo ja vas šaljem kao janjce među vukove." (Lk 10,3) A Pavao opominje : „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno."(Rim 12,2)

            Memorandum zahtijeva „obnovu Crkvenih struktura" koje treba mijenjati prema kritičkim impulsima izvana. Treba stvoriti „demokratske strukture", oženjene ljude i žene pripustiti svećeništvu.  Ovdje se raspravlja o službama u Crkvi na čisto ljudskoj razini. Na ovoj razini vidljive su samo osobe i funkcioniranje službe. Što su koncili i pape pisali o toj službi u memorandumu se ne spominje.  Čisto ljudska dimenzija je slijepa za dimenziju vjere.

            I zajednica vjernika, koju vode pastiri, se ovdje ne shvaća kao „tijelo u Kristu", kao što to Pavao piše: „Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu. Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana ..." Ako pastiri, a tu spadaju i profesori i profesorice teologije, ne njeguju kontakt s dobrim Pastirom onda će vrlo brzo pasti na čisto ljudsku razinu. Onda su u opasnosti svoju službu koristiti kao aparat prisile ili na druge načine zloupotrebljavati. Ovaj problem se ne može riješiti strukturalnim promjenama na ljudskoj razini.

            Memorandum piše: „Prema starom pravnom principu 'što se svih tiče, svi trebaju odlučivati'..." Gdje se takav princip primjenjuje? Čak se i u direktnoj demokraciji ne može potpuno primijeniti, a u privredi  uopće ne igra nikakvu ulogu. Mnogo je bolje opravdavati odgovorno i višestruko sudjelovanje u vodstvu Crkve  utemeljeno na članstvu Tijela Kristova,  nego s nekakvim, utopijskim „pravnim principom". Radi se o živim vezama i odnosima, kao što su to posljednji pape i mnogi biskupi živjeli i žive. Na ovu teološku razinu se memorandum uopće ne osvrće.

            Memorandum često govori o slobodi (slobodna poruka evanđelja), a posebno o slobodi savjesti. Misli se na „slobodu ljudi kao Božjih stvorova." No, pri tome zaboravlja na činjenicu da se veliki dio čovječanstva više ne osjeća Božjim stvorom i tako se ne osjeća ni odgovornim pred Stvoriteljem. Tako, mnogi krivo shvaćaju slobodu kao neovisnost, proizvoljnost ili konkurentsku borbu - kao „pravo struktura". Memorandum pojačava ovo nerazumijevanje kroz napomene o slobodi savjesti: „osobne životne odluke" i „pojedinačni oblici života" se ne smiju ograničavati „očinstvom". Tako se zamračuje istina da je savjest vezana uz objektivne Božje zakone.  Sloboda savjesti se ne smije miješati sa  subjektivnim osobnim raspoloženjem. (usporedi naučavanje bl.J.H, Newmann za ovu temu!)

            O specifično kršćanskoj slobodi memorandum ne govori ništa, a posebno ništa o onom otkupljenju od grijeha koje ljude dovodi do pravog oslobođenja. Pavao piše o tome: „ Uistinu, kad bijaste robovi grijeha, "slobodni" bijaste od pravednosti. Pa kakav ste plod onda imali? Onoga se sada stidite, jer svršetak je tomu - smrt. Sada pak, pošto ste oslobođeni grijeha i postali sluge Božje, imate plod svoj za posvećenje, a svršetak - život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu" (Rim 6,20-23). Pavao naziva vjernike „sluge Božje". Poslušnost igra važnu ulogu u životu vjernika i životu Crkve. I molimo za to da se ispuni volja Božja.  Dostojanstvo „slobode djece Božje, prepoznatljivo je samo na razini vjere.

            Memorandum ne pokazuje nikakav izlaz iz krize. On sam je proizvod ove krize. Njegova dijagnoza ne osvjetljava Crkvu sa strane vjere, nego u sumnjivom svjetlu sociologa i lažnom svjetlu javnog mnijenja. Sve ostaje na čisto zemaljskom. Time se Crkva ne može obnoviti. Pisci i potpisnici memoranduma bi trebali svoje riječi i djela mjeriti prema Pavlu: „A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha, izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati, jer po Duhu valja prosuđivati" (1 Kor 2,12-14) Dvije zadnje rečenice citata sv. Pavla su pravi temelj zbog kojeg nisu uzeti u obzir brojni odgovori papa i biskupa kao i stari zahtjevi.

            Da su memorandum pisali sociolozi koji nemaju veze s teologijom i da su potpisnici ljudi koji svoje znanje crpe iz medija, onda bismo imao veliko razumijevanje za njih.  Ali, sastavili su ga teolozi, profesori teologije, a takvi su ga i potpisali! Ta činjenica pokazuje krizu sadašnjosti u njezinoj biti.  Kad odgovorni u Crkvi - tome pripadaju profesori teologije i profesorice - u jednom takvom dokumentu prešućuju egzistencijalni odnos Crkve Isusa Krista sa Presvetim Trojstvom, onda pokazuju da su oni sami postali žrtva krize. Glavni razlog krize kršćana našeg vremena je u tome da ljudi više ne doživljavaju Boga, niti se osjećaju njegovim stvorenjima.

            Što je Isus reče apostolima, vrijedi i danas za profesore i profesorice teologije: "Ja sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici. Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj."  (Iv 15, 1-10)

         Žalosni slučajevi zlostavljanja su postali mogući, jer dotični svećenici (više) nisu živjeli u povezanosti s Isusom Kristom. Možda toga nedostaje i kod profesora teologije, koji su svojim studentima prenosili samo hladnu znanost s mnogo  kritike, ali bez svijesti vjere i ljubavi prema Crkvi. Bez vjerske topline i ljubavi prema Crkvi nitko ne može dugo biti svećenik. Profesori imaju veliki utjecaj na studente.  Jer sastavljači memoranduma tako jako dotiču slučajeve zlostavljanja, onda je to prigoda da oni ispitaju svoju savjest!

Max Syfrig svećenik u miru iz Quarten/ Švicarska