Kad je biskup  Franz-Josef Bode  označio pisce memoranduma kao „ljude  s kompetencijom" - sigurno nije mislio ozbiljno!  Kath.net-Kommentar Michaela Schäfera, bivšeg suradnika na Romano-Guardini-Lehrstuhl der LMU München

Stuttgart (kath.net)   Može se  mnogo toga reći o„memorandumu slobode", kako ga neki nazivaju, a mnogo je i rečeno ovih dana. Može se  - čak i kao biskup - smatrati ove ili one zahtjeve opravdanima. No, ono što se ni u jednom slučaju ne smije smatrati - sasvim sigurno ne kao biskup - da je to djelo ljudi s kompetencijom.  S obzirom da je to memorandum teologa, onda se oni smatraju ljudima  s „teološkom kompetencijom." A ovom dokumentu, na zaprepašćujući način, fali baš teološka kompetencija.

            Pisci i potpisnici sigurno nemaju Crkveno povijesnu kompetenciju, jer u zemlji Reformacije ne mogu smatrati da je Crkva u Njemačkoj u 2010. godini doživjela besprimjernu krizu.

            Ne posjeduju niti religijsko-sociološku kompetenciju, jer ne bi mogli tvrditi da su oni koji su 2010. napustili Crkvu „okrenuli leđa Crkvenom vodstvu i otkazali posluh" (zašto samo Crkvenom vodstvu, a ne i teolozima?) jer konačno napuštanje Crkve je završna točka dugog i bolnog procesa gubitka vjere, a time i povezanosti s Crkvom.

            Ne posjeduju niti liturgijsku kompetenciju, inače ne bi mogli misliti „liturgija živi od aktivnog sudjelovanja vjernika." Jer samo će obratno biti jedna (teološka) cipela: „vjernici žive od živog sudjelovanja na liturgiji."

            Najjasniji je manjak teološke kompetencije pisaca memoranduma ondje  gdje se radi o temeljnom  razumijevanju Crkve o kojoj se oni tako brinu.

            „Crkva nije sama za sebe", glasi središnja rečenica teksta. To dobro zvuči, čak prosvjetljujuće. No, rečenica je teološki sasvim kriva. U Crkvi ide Uskrsli kroz povijest i tako ima dijela na Kraljevstvu Božjem i vječnom Božjem samosmislu . II. Vatikanski koncil stručno objašnjava u konstituciji  „Lumen Gentium", u prvom uvodnom poglavlju: „Ona je bila predoznačena od postanka svijeta; u povijesti naroda Božjeg i u Starom zavjetu je bila na čudesan način pripravljena; u posljednjim vremenima utemeljena po izlijevanju Duha Svetoga i na kraju svijeta bit će dovršena u slavi, kad ćemo, kao što se čita kod svetih otaca (...) okupljeni u sveopćoj Crkvi kod Oca. ... (LG 1,2)

            Posebno je uočljiva smislenost Crkve ondje gdje se slavi Euharistija. „Nutarnjost"  Crkve (vjernički život iz molitve i sakramenata kao sudjelovanje na kraljevstvu Božjem) ne dolazi do izražaja u memorandumu, a bez ove „nutarnjosti" Crkve - vrlo rječito opisana  „izvanjskost" (društveni angažman za pravdu, ljudska prava i solidarnost) je nezamislivo - slobodno i bez prisile nutarnje ostvarenje, ono je preduvjet za svaku vanjsku aktivnost. Naravno, Crkva ima poslanje, zadaću, ali „smisao" nema.

            Još jedna kratka rečenica otkriva teološko neznanje pisaca: „Samo ako se slažu slike o sebi i slike izvana, onda „Crkva" može biti vjerodostojna." Ako se polazi od toga da „Crkva" ne može biti vjerodostojna, nego ljudi u njoj daju vjerodostojno svjedočanstvo o Radosnoj vijesti, onda se daje mogućnost disanja nastupajućem sekularizmu koji se očituje  u želji za izjednačavanjem „samo slike" i „strane slike".

            Kako može netko tko ne pripada Crkvi, , nego je „stran" i izvana na nju gleda, dijeliti njezino samoshvaćanje?  Ako pak dijeli to samoshvaćanje, kako joj onda taj može ostati „stranac" ?

            Ponor između samo i strane slike Crkve nastaje od onoga koji za sebe kaže „Ja sam Put, Istina i Život."  i svih onih koji su odbijali ovaj provokantni izraz - sve do poziva na Veliki petak: „Propni ga!"

            Tko želi pobijediti ovu napetost sanja o nekakvoj instituciji koja se, kao korisni član, integrira u državi i društvu i pleše po melodiji onih koji udaraju takt.  To bi, prolazno, moglo biti vrlo dobro za održanje od države financiranih teoloških katedri - ali s Crkvom Isusa Krista ima vrlo malo zajedničkog.

            Ako je memorandum „Crkva 2011" izraz teološke kompetencije onog procesa dijaloga kojeg je najavio biskup Bode i njegove kolege, onda bi ga trebalo odbiti, a njemačke katolike pozvati na devetnicu  Duhu Svetome - možda čak kao alternativu  za jeftin vic o „krizi Crkve": tacere, adorare (šutjeti,moliti).

 Dr. Michael Schäfer je bio suradnik na  Romano-Gardini-katedri u LMU München i danas je zaposlen u jednoj poslovnoj firmi kao savjetnik u Stuttgartu.