Zimska idila u šumi „Repaš"

Najveća šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj. Tako sam učio u školi. I danas se tako uči. Ekolozi viču da će se uništiti ova dragocjena šuma zbog planiranih izgradnji umjetnih jezera i hidroelektrana na Dravi.  Šuma „Repaš" krije tajne raznih divljih životinja, jer je to ograđeno lovište za „odabrane". Tamo je i poseban restoran u kojega redovito ne zalazi noga malog čovjeka ..ili bez pozivnice...

Pa eto, zahvaljujući dobroti sakristana župe sv. Nikole, upoznah se sa tajnom šume „Repaš". I obećah ljudima koje sretoh napisati svoje dojmove.

Legrad: Ušće Mure u Dravu

Put nas vodi preko Legrada, mjesta na Dravi gdje se Mura ulijeva u Dravu. Dva rukavca Mure vode do Drave. Odmah iza ušća Mure vidimo Mađarsku i mađarski vlak koji upravo prolazi. Gore na brdu je crkva sv. Mihovila. Nekad su ovdje ljudi prelazili u Mađarsku skelom, danas je taj prijelaz zatvoren i dopušten samo o svetoj Ani kad se okupe brojni izletnici i hodočasnici. A mjesto je ugodno kupalište ljeti i omiljelo mjesto ribolovaca.

Snijegom prekriveni krajolik Prekodravlja

Prelazimo preko Drave pa  dugo vozimo po dravskom nasipu, a onda preko  snijegom prekrivenog Prekodravlja. Prvo mjesto na tom putu je Gola. Granični cestovni prijelaz. Nekoć veliko selo, danas je svaka druga kuća prazna i za nevelik novac bi se mogla kupiti kuća. Mnoge su ruševne. Žalosna slika.  A zemlja je vrlo bogata. Nekada je sve ovo Drava poplavljivala i mijenjala svoj tok.

Župna crkva u Ždali

Priča o Ždali.

Selo, nekada preko 4000 ljudi, a danas deset puta manje. Najprije je selo (kao i cijeli sjeverni dio Hrvatske) dugo uništavala bijela kuga. Malo djece. Prirodni položaj: vrlo često odvojeni od ostalog dijela Hrvatske poplavama, pa su više saobraćali s Mađarskom, nego s Hrvatskom. I zato svi govore nekim čudnim „ždalskim jezikom" više mađarski, nego hrvatski. No, svi su u selu bili pravi Hrvati. Kažu da je odavde pokojni predsjednik Tuđman počeo svoju kampanju. Uz samo selo ide mađarska granica. U drugom svjetskom ratu velika većina muškaraca su bili u domobranskoj vojsci. Proglašeni su ustašama. I kad su partizani nadirali, u pomoć su pristigli i drugi domobrani. Pala su četvorica i pokopana na mjesnom groblju. Dvojica prezimenom Dabo s otoka Paga, ali se nikada nitko za njih nije propitivao.

Unutrašnjost župne crkve u Ždali

I selo su osvojili partizani. Na Uskrs ujutro, 1945. nasumce odvedeno 42 ljudi i obješeno. Očevidac pripovijeda i o ubojstvu jednoga fratra, kojemu je pucano s leđa. I od tada započima teški križni put mjesta. Na graničnu karaulu su dovedeni Srbi, selo proglašeno „ustaškim leglom."  Najprije je „izgubio glavu" kip Svete obitelji. Zakopan negdje - ni do danas nije pronađen. A onda je slijedilo protjerivanje ljudi. Nitko nije mogao dobiti nikakvog posla, represalije svakovrsne i ljudi su počeli napuštati svoja ognjišta. Ni do danas selo nema plina, iako Molve (nalazišta plina) nisu tako daleko. Što su sve tu radili Srbi dovedeni sa Korduna skoro da je i teško povjerovati. No, svjedočanstvo to glasno govori: prazne kuće, mnoge već ruševne. Nekoć bogato selo,  danas,  skoro gladno.  Moj vozač nekima daruje kruh kojeg Caritas u  Koprivnici dobiva od Interspara.

Kapelica na rubu sela

Ovu kapelicu je sagradio moj vozač, kako reče, nakon svog obraćenja 1994. Odmah iza jarka koji se vidi na slici je Mađarska. S desne strane kapelice, odmah uz rub, se vidi granični kamen. I odosmo na kapućino u mjesnu gostionicu. Pridružuje nam se vozačev kum. I idemo prema selu BUKEVJE, selu roditelja mog vozača. Koji kilometar iza Ždale rampa. „Inače se u šumu ne može, ali mi domorodci smijemo."

TRAGEDIJA BUKEVJA

Ulazimo u veličanstvu hrastovu šumu. Zimski ugođaj. Prolazi, tamo malo dalje, poneka srna. Pokazuju

mi tragove divljih svinja. Pred nama, na šumskom putu, neobičan šleper zagrebačkih registracija. Prekrcavaju se ogromna hrastova debla. Promjera i više od metra. Moji suputnici komentiraju „da se ne vidi što prevoze - sigurno za neke na položajima." Slušam od njih priču o selu Bukevje koje je smješteno negdje posred ogromne šume. Okolo su nekad bili kanali puni ribe, oblaci komaraca. Selo je imalo oko 600 ljudi i školu.

 

Prikaz sela Bukevje - u prednjem planu rijeka Drava

 

Nakon dovođenja Srbina sa Korduna za upravitelja šumarije počele su muke sela. I jedan po jedan su se počeli iseljavati. Selo nije moglo dobiti ni struju. Tek kad je i posljednji stanovnik napustio selo, stigla je struja.  A bilo je i strogo zabranjeno loviti ribu po brojnim kanalima koji su okruživali selo. No, ne samo to, nego je bilo strogo zabranjeno i strogo se kažnjavalo skupljati i brati drva za ogrjev posred ogromne šume. I mala djeca se smrzavala od zime. I posljednji napustiše selo. Nitko se nije mogao zaposliti u šumariji.

 

Nijemi svjedok tragedije sela Bukevje

 

Naokolo samo tragovi temelja porušenih kuća i škole, kao da snijeg želi prekriti zločin.

No, potomci rastjeranih predaka, prije nekoliko godina, ne mogoše odoljeti zovu domaćeg ognjišta  i napraviše malu drvenu nadstrešnicu nad križem i tu se svake godine, koncem kolovoza, sakupi i do 3000 ljudi sjećajući se tragedije i žalosne povijesti jednog sela.

 

Križ s nadstrešnicom - jedina uspomena na nestalo selo.

 

Nisam želio fotografirati poznato lovačko izletište, gdje su dolazili vrhovi komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske u lov i lovačke gozbe i zbog čega je trebalo uništiti selo, protjerati ljude. Šumu ograditi, ah i to je moja domovina Hrvatska.

 

Na povratku pohodismo jedinog stanovnika te šume, naivnog umjetnika, kipara koji ukrasi pročelje svoje kuće reljefima iz hrvatske povijesti.  U dvorištu stoji veliki kip blaženog Alojzija Stepinca, naručen za jednu župu, ali je mecena bankrotirao pa je kip ostao u dvorištu. I čeka nekog kupca, a meni taj kip čudno izgleda na  kraju ove tužne priče.

 

Kip bl. Alojzija u dvorištu kipara naivca

 

A nas put odvede preko Molva na Virje gdje se okrijepismo ukusnim tripicama. Tu nam se pridružio i donačelnik općine Ždale koji mi je mjerodavno dao mnoge informacije. Na kraju me, na rastanku, obdario i flašom vrlo vrijednog vina.

Došavši u Koprivnicu ispričah, u jednom društvu, da sam bio i u Bukevju. Začuđeno me pogledaše i rekoše:  „Nikad nismo čuli za to selo."  I zato odlučih na svojoj stranici napisati ovaj mali putopis. I zato mi ni malo nije čudno razočaranje izborom Milanovića za predsjednika vlade, jer njegova stranka, koliko god da je promijenila ime nikad nije osudila zločine, niti kaznila zločince koji sada „uživaju povlaštene mirovine."

Sjetih se one zgode Isusovog ulaska u Jeruzalem kad su mu govorili: „Zabrani ovima da govore!" A Isus im odgovori: „Ako ovi ušute, kamenje će vikati".  Ovdje bih rekao da iako svi o ovim i drugim zločinima šute, „šuma Repaš" glasno viče.  Pa je možda i zbog toga izgradnjom brana i hidroelektrana žele uništiti. Tko zna.