Moramo biti ljudi koji ljube!
msgr Peter Steinitz *
Münster, 9. studeni 2012. (ZENIT.org). - Danas je 32. nedjelja kroz godinu, ali istovremeno, a da ne igra nikakvu liturgijsku ulogu, posvećen je spomenu svetoga Martina i želi nas potaknuti na krepost velikodušnosti.
Ovdje je sasvim siromašna udovica koje je „imala jedva potrebito za život (Mk 12,44) i žrtvovala je sav svoj imetak. I tu je, s pravom, tako obljubljeni sveti Martin, koji je, čak i prije nego je postao kršćanin, jednom siromahu dao polovicu svoga ogrtača da se ovaj ne smrzne, a da nije mislio da se, zbog toga, on može smrznuti.
I za primatelje će ova velika krepost ljubavi dobiti svoj poseban šarm tek onda kad darovatelj ostavi svoj vlastiti ja. A baš to nama ljudima nije lako. I to zato što se u nama nalazi posljedica istočnoga grijeha koja se očituje najprije u tome da smo skloni onome što nama ide u prilog, što miluje naš vlastiti ego - ja ili što nas zadovoljava. Biti sebičan, u nekim slučajevima, baš i nije smrtni grijeh. Ako bolesnoj susjedi ne idem nešto kupiti, nisam baš počinio teški grijeh. Ali upravo ovdje, na ovom „odresku" između dobra i zla, ima nešto interesantno. Ako izbjegavam zlo, ali isto tako ne činim dobro, bit ću „politički korektan". No, zar se ne pokazuje uistinu da je naša suvremena generacija upola, da ne kažem cijela, bezvrijedna stvar? Kad bi se svi ljudi bili politički korektni - što je skoro nemoguće - onda bi jedno komunističko društvo bilo vrhunac. A kako je bio bijedan život u Istočnoj Njemačkoj, Jugoslaviji, a da ne govorimo u Sovjetskom savezu.
Kršćanin zna da on ne bi smio biti samo politički korektan, nego da bi trebao biti svetac. Svi bi razumjeli sirotu udovicu da nije ništa dala, nitko ne bi prekorio Martina da je projahao mimo siromaha, jer je morao ispuniti neku hitnu zadaću.
Jedan svetac devetnaestog stoljeća, za kojega mnogi nikada nisu čuli i o njemu ništa ne znaju, ali je zato mnogo poznatiji u carskoj Rusiji. To je Friedrih Haas iz Münstereifela. Kao liječnik dobio bi mnoga priznanja da je jednostavno vršio svoju službu. Ali i on je činio više nego „što je bilo potrebno". On je besplatno liječio svoje siromašne pacijente, čak je iskoristio svoju reputaciju pred carem da se sa zatvorenicima u Sibiru postupa malo ljudskije. Iskoristio je činjenicu da ga je car i carski dvor smatrao malo nesretnom figurom (možda je zbog toga i bio obljubljen u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi, koja na poseban način cijeni neku vrstu „svetih budala"). On je imao jednostavno geslo koje ne zvuči baš originalno: „Požurite činiti dobro".
Svatko zna da je činiti dobro vrlo pohvalno i vrijedno i ovaj malo iritirajući naglasak na brzinu nam pomaže da, u jednom novom svjetlu, gledamo na ono biti dobar.
I to bismo mi stvarno trebali činiti. To je jedna situacija gdje je sasvim sigurno potrebno dovesti u pitanje ono dosadašnje. Da, postavimo sami sebe u pitanje (u našem ispitu savjesti), jesam li nekome učinio dobro i pri tome preskočio svoju vlastitu sjenu? Ili sam li nekome učinio nešto potrebno zato što je ta osoba prema meni nekako ugodna? Isus bi odgovorio: To čine i pogani! Majka Terezija iz Kalkute nas potiče na „ljubav do boli".
Kao i uvijek, tu nam je Majka Božja dobar primjer. Mogla je ne učiniti ništa, kod nestanka vina na svadbi u Kani. Odgovornost za to bi snosio domaćin koji se, zbog toga, pokazao potpuno nesposobnim, koji čak ni nakon čuda nije shvatio što se oko njega događa. On je bio zaokupljen samim sobom. Marija, naprotiv, je bila samo gost i vidjela je kakva bi sramota mogla pasti na zaručnike i ona ih je htjela toga poštedjeti. Zašto baš ona vidi problem, a drugi ne? Jer osobe zahvaćene ljubavlju više vide! I upravo to je rješenje. Zvuči sasvim jednostavno, i u biti jest jednostavno.
Papa Benedikt kaže: „ Trebamo više postati ljudi koji ljube!"