Kralj Kraljeva
Msgr. Dr. Peter von Steinitz*
MÜNSTER, 23. November 2012 (ZENIT.org). -
U evanđelju posljednje nedjelje kroz godinu sasvim nam je jasno koliko je Kristovo kraljevstvo bilo prikriveno kod njegovog prvog dolaska. Još jasnije rečeno: njegova sveopća vladavina pokazala se u ispitivanju pred Pilatom kao sigurna nemoć. Da je ovaj izrugani i izbičevani čovjek koji drhteći stoji pred Pilatom kralj nad kraljevima ne bi mogao nitko ni zamisliti.
Pilat pita, napola se rugajući, a napola nešto pretpostavljajući: "Jesi li ti kralj židovski?" (Iv 18,33) Rimljanin, koji se svjesno distancirao od svađe među Židovima ne može nikako predstaviti da bi ovaj čovjek iz čijih očiju svijetli istina mogao biti razbojnik. Isusov odgovor "Ja sam kralj, ali moje kraljevstvo nije odavde!" (iv 18,35) dao mu je misliti.
I opet veliki paradoks, kao i u cijelom Isusovom životu i učenju, poput nekih blaženstava u kojima se hvali nešto što je u očima ljudi negativno: biti siromašan, progonjen, zbog Krista popljuvan i izrugan. I onako kratak Gospodinov odgovor Pilatu daje rješenje problema: proturječje je samo prividno. Ono nastaje iz ograničenog pogleda, kojeg imamo „na ovom svijetu". Na drugom svijetu, gdje ćemo mnogo više vidjeti, sve će ove suprotnosti biti uklonjene.
Da li je onda nešto krivo na ovom svijetu?
Odgovor mora glasiti: ne na ovom svijetu, nego u ljudima koji žive na ovom svijetu, recimo poslije raja zemaljskog. Suprotno od onog svijeta ovdje vrijede drugi pojmovi i zakoni koji nisu potpuno ispravni. Pilat je na neki način predstavnik ljudi koji zemaljski misle. Poput njega i mnogi danas misle, čak i kršćani- Ako se nema nikakvog pojma o onom svijetu, ako se ne prihvaća da izvan vidljivog svijeta postoji nevidljivi svijet (kao što to u Vjerovanju govorimo), onda je skoro sve na osobi Isusa Bogočovjeka nerazumljivo. Onda su mnoge njegove izjave tako izvanredne kao „ Tko ljubi oca ili majku više nego mene nije mene dostojan! (Mt 10,37)
U Isusovom biću postoji nesto što zadivljuje i ljude koji misle samo zemaljski materijalno, a to je njegova ljubav. Činjenica je da je ljubav ono najviše, i podloga svemu, i vrhunac. Ljubav, koja je Bog sam, ujedinjuje sve zakone i uzdiže ih. Po ljubavi Bog zahvaća sve pa i one koji su savim dolje. A i najplemenitiji ljudi nadahnjuju se njegovom ljubavlju.
Po svojoj ljubavi vodi sve koji mu se povjeravaju u visinu, u nezamislivo blaženstvo ljubavi neba. Krist se trebao spustiti do najdubljeg poniženja (kenoza, kako to crkveni oci nazivaju) napustiti svoje pravo kraljevstvo i ući u prljavštinu da bi tako mogao, one najdublje posrnule, privući i uzdignuti u svoje kraljesvsto „istine, pravde, ljubavi i mira, kako to govori predslovlje.
Kristovu bezgraničnu vlast se može prpoznati samo očima vjere. Tek na koncu svijeta, kada ponovno dođe u slavi, onda će se pred njegovim sudištem pojaviti svi ljudi svih vremena i prepoznati ga i priznati ga kao kralja. Onda će se otkriti sve pa i ono najtajnije, jer i to je oznaka zemaljskih stvari, jer tu nema pravednosti ni smisla. Postoje bolesti, ratovi, čak i smrt. Sve će to po Kristu biti nadvladano.
I to je poruka zadnje nedjelje u Crkvenoj godini. Krist će se pojaviti u svoj svojoj slavi kad i zadnji ljudi na zemlji učine ono za što su određeni kad postignu svoj cilj, a taj je, kako kaže papa Benedikt „kad svi postanu ljudi koji ljube". Tko zaista ljubi, taj spoznaje da je Isus pred Pilatom u stvari Gospodin, a njegovi mučitelji su robovi.
Molimo Mariju, kraljicu, koja je sa strane Kristove da nas sve više uvodi u ovu, božanski duboku, tajnu ljubavi.