Aschaffenburg (kath.net) Kath.net donosi u cijelosti propovijed Waltera kardinala Brandmüllera na zaključnoj misi kongresa „Radost u vjeri" 16.IX. 2012.
„Radost u vjeri" dovela nas je na prag 50. godišnjice otvaranja II. vatikanskog koncila, a tim danom, po želji sv. Oca, u cijeloj Crkvi počima „godina vjere." „Porta fidei" - vrata vjere, glase riječi kojima počima apostolsko pismo kojim papa Benedikt XVI. uvodi godinu vjere.
Zar svaka godina ne bi trebala biti „godina vjere"? Sigurno! Zar nam trijezan pogled na naše vrijeme ne pokazuje da je ne samo svijet, nego i Crkva je zahvaćena dubokom krizom vjere. I sada nas potiče Petrov nasljednik da odvažno pristupimo vratima vjere tako da ova 50. godišnjica koncila bude zaista prava godina vjere, godina spasenja. „Vrata vjere" mogu imati dvostruko značenje: vrata koja nam dopuštaju ući u vjeru i koja nam otvaraju vjeru. O obima želimo razmišljati.
I.Najprije postavimo sebi pitanje „što znači vjerovati?" Ovo je prigoda da kažemo što nije vjera. Mnogi, i to ne mali broj, misle da se vjera sastoji u dubokim doživljajima i osjećajima, svečanim raspoloženjima i osjećajima religioznih doživljavanja. Sve to može biti nešto radosno i može se u zahvalnosti doživjeti, ali vjera, prava vjera počima ondje gdje prestaje sve to što neki smatraju vjerom. Vjerovati znači najprije čisto - ljudski gledano- reći: Vjerujem ti, vjerujem da je istina što govoriš. Ovu vjeru vježbamo više puta na dan. Tako isto se događa između čovjeka i Boga. I ovdje se podsjećamo na izreku: „Imaj povjerenja, pazi u koga!" Vjerovati, vjerovati u Boga nije nekakav skok sa 7 metarske skakaonice s daske, zatvorenih očiju, u bazen u kojemu možda ima vode. Samo u onoga mogu vjerovati koga sam upoznao kao vjernog, istinitog i povjerljivog. Ovdje se traži upotreba razuma kojim ispitujemo vjerodostojnost onoga koji nam prilazi s određenom porukom. Vjera bez razuma može biti smrtonosna. Tek kad smo učinili ovo propitivanje, onda se može dogoditi ono svjesno DA poruci Isusa Krista i ono predanje puno povjerenja koje nazivamo vjerom. Tako nam najprije razum otvara vrata vjere, a onda dolazi milosni poticaj i snaga od Boga da taj prag prijeđemo.
Jedan tako intelektualni i tako egzistencijalni DA poruci Evanđelja je prava vjera. Kad govorimo o vjeri, onda mislimo i na sadržaj ove poruke. Vjera - kaže Apostol - dolazi od slušanja, slušanje od glasnika - a to su apostoli i njihovi nasljednici - papa, biskupi. Po njihovom živom navješćivanju dolazi k nama od Boga objavljena istina. Crkva je ona koja nam u ruku daje Sveto pismo i tumači ga. Ona to čini po naučavanju papa i koncila, po Crkvenim ocima, i svecima. Vjerovati se ne može sam, nego u zajedništvu Crkve na svim krajevima svijeta i u svim vremenima. Vjera nije nikakav osamljeni čin, niti je nekakav „jelovnik po želji" u kojem svatko bira ono što želi. Vjera je DA cijelom i neiskrivljenom pologu vjere Crkve. Ono DA se tek onda pokazuje kao pravo i ozbiljno ako mi s Bogom tako stvarno računamo i postupamo kao s našim računom u banci.
II.Sveti Otac govori o „Vratima vjere". U stvari otvaraju nam se jedna vrata u času kad počimamo vjerovati, vrata koja nam otvaraju pristup u jedan svijet koji je nepristupačan čisto ljudskom poimanju i nadilazi sve naše pretpostavke i zamišljanja, a ipak je stvarniji od svih naših ljudskih stvarnosti. Bog, milost, vječni život, sudjelovanje otkupljenih na božanskoj naravi, Crkva kao otajstveno tijelo Kristovo sve to nisu prazne izjave, nego stvarnosti pune života. Stvarnije od svega što očima vidimo i što rukama možemo opipati.
Do svega toga dolazimo ako prijeđemo vrata vjere i stanemo na put vjere.
Ako bismo sada upitali svece, velikane vjere kako su oni doživjeli taj put, kako su ga prevladali, onda će nam oni, iznimke nisu tako brojne, govoriti o puno svjetla, utješnim pogledima, o dubokoj nutarnjoj svijesti i sigurnosti. Pripovijedat će nam o snazi milosti koja im je omogućila nadvladavanje zapreka sebičnosti, slabosti i sumnji. Da, sve je to istina i nama nije strano. Ali pitajmo dalje - poput Ivana od Križa i Majku Tereziju - onda ćemo slušati o tami, hladnoći i teškoj pustinji kroz koje vodi dugi put vjere. A za sve to je potrebna nepokolebiva vjernost, izdržljivost: „In patientia vestra possidebitis animas vestras." „Ako i dolinom smrti prođem, zla se ne bojim jer ti si sa mnom." (ps 23,4)
Govorili smo o vratima koja nam utvaraju put vjere. Sveti Ambrozije govori: „Mi sami imamo vrata i naša duša ih ima također". I citira ps 24: „ Otvorite se vrata vječna, podignite se vi stari pragovi da uniđe kralj slave". Ako ti želiš, misli sveti Ambrozije, otvoriti vrata vjere onda će k tebi ući Kralj slave. „Na ovim vratima kuca Krist. Otvori mu, jer on želi naći svoju zaručnicu budnu." (K ps 118 CSEL 62,258 sl).
Ako bismo se sada ovdje zaustavili, mogli bismo upitati svete: „Otvoriti vrata duše? Kako se to čini?" Odgovor ne može biti drukčiji od: „Ne plaši se strmog puta koji vodi kroz tamu, hladnoću i pustinju. Nemoj se umoriti i ne gledaj na izranjene noge." A to nije ništa drugo nego svagdanje vježbanje u vjeri.
U prijašnjim vremenima su naučavali moralni teolozi kad se govorilo o vjeri, da čovjek treba češće, a posebno u određenim prilikama svjesno ponavljati čin vjere: „Moj Bože, čvrsto vjerujem sve što si objavio i što nas uči tvoja sveta Crkva. Umnoži, o Bože, moju vjeru. „
U međuvremenu su se vremena promijenila. Nekoć je vjera bila po sebi razumljiva, a nevjera iznimka, a danas se događa suprotno. Ako se nekada govorilo o društveno kulturnom području koje je bilo prožeto kršćanstvom i koje je podržavalo vjeru, tako danas treba vjeru svakog pojedinca iznova, sve više, potvrđivati u jednom, sve više, bezbožnom svijetu ako ne i protivnom vjeri. Da bi ovo uspjelo, potrebno je svakog dana iznova obnavljati :"Da, vjerujem!" Molitva za očuvanje, produbljivanje i jačanje vjere spada u svagdanji molitveni program. No, veoma je potreban i napor za upoznavanje vjere i vjerske prakse Crkve.
III.
Ovu godinu vjere nam je sveti Otac odredio kao poseban i spasonosan lijek za cijelu Crkvu. Ovom lijeku je predstojala dijagnoza da su katolici - svjesno ne govorim Crkva - posebno u srednjoj Europi, zahvaćeni velikim nestankom vjere. O simptomima ove duboke, životno prijeteće, krize je već mnogo rečeno, zato ovdje ne trebam ponavljati. Jedno je pak jasno: u ovom stanju malaksalosti, ukočenosti u kojem se njemački katolicizam desetljećima nalazi nismo u stanju ispuniti osnovno poslanje: „idite i navijestite Evanđelje svim narodima i učinite sve ljude mojim učenicima jer tko povjeruje i krsti se spasit će se."
O dijalogu u cijelom Evanđelju nema ni govora. Davati svjedočanstvo spasenja koje nam je Krist dao, naviještanje njegove Blagovijesti - to je njegova zapovijed i zadaća ovog povijesnog trenutka.
Pitamo se kako se to može dogoditi?
Traži se jasnoća pojmova, podudarnost s učenjem Crkve, u prvom redu profesora teologije, vjeronauka, propovijedi i školovanja odraslih. Treba uzeti moderna komunikacijska sredstva u službi navještaja i više ih upotrebljavati.
No, najdjelotvornije je životni primjer svakog pojedinog katolika. Ovdje treba spomenuti i riječ „odsvjetovnjenje" Crkve čime je sveti Otac vrlo šokirao službene njemačke katolike. Njemu odzvanja u ušima Pavlova riječ: „Ne izjednačavajte se ovom svijetu. Obnovite vaše misli." Kršćanin ne smije i ne može svoje misli, prosuđivanja, odluke donositi prema mjerilima današnjeg društva koje je Boga zaboravilo, nego se mora orijentirati prema Evanđelju Isusa Krista. Ako neki kršćanin ne popusti stjecanju nepravednog bogatstva; ako se u svom vladanju i djelovanju ne ravna lažima i prijevarama, ako mu je bračna ljubav sveta, dobrota i ljubav vladaju u ophođenjima s ljudima, ako mu je diskretna, ali jasna ispovijest vjere, onda će ovaj kršćanin postati magnet koji će velikom snagom privlačiti ljude koji su do sada bili daleko od Isusa Krista i njegove Crkve.
Sve ovo, a ne pastoralne strukture i strategije je bilo, u prvim vjekovima tajna zadivljujućeg širenja Evanđelja nakon apostola. Barem tako pokazuju najnovija istraživanja.
IV.
Društvene i kulturne povezanosti među onima kojima danas treba živjeti i svjedočiti izgledaju slične onima koje su vladale u prvim stoljećima kršćanstva. Kao što je nekad budućnost pripadala vjeri, tako se i danas može ponovo dogoditi ako odbacimo od sebe svaki umor i malodušje. „Gaudium Domini fortitudo nostra", reče prorok, a to smo ovih dana doživjeli.
U ovoj radosti u vjeri, oboružani novom snagom krenimo u naš svagdašnji život. Amen