Kardinal Brandmüller: Crkva je u najtežoj krizi od reformacije

Brandmüller u propovijedi:  Mnogi katolici ne pridaju nikakvu vrijednost sakramentima, mnogi svećenici  osporavaju vjeru  i red  u Crkvi, čak su i visoko obrazovani  šokantne vjerske neznalice.

Rim (kath.net) „Prazne crkve, sakramenti ... - mislim osobito na ispovijed i bolesničko pomazanje -  koji veoma velikom broju katolika ništa ne znače, a  uz to i stotine svećenika  se bore protiv vjere  i reda u Crkvi. Konačno, ali ne i najmanje važno brojni visoko obrazovani pokazuju  šokantno vjersko neznanje,  više ne znaju razlikovati istinitog i lažnog. U takvoj situaciji se može govoriti samo o jednoj egzistencijalnoj ugroženosti  krizom vjere  kakvu Crkva nije doživjela od vremena reformacije 16. stoljeća."  Ovo je kardinal Walter Brandmüller izjavio prošle nedjelje, u Rimu, na  propovijedi u povodu godišnjice osnutka bratstva" Capitolina ". Temelj na kojem sve počiva  treba biti vjera, a taj temelj treba obnoviti: „Egzistencijalno potvrditi svoju vjeru znači uzimati, sa svom ozbiljnošću, stvarnost Boga, stvarnost milosti i nadnaravnog, jednako tako ozbiljno kao stanje našeg računa u banci."

Kath.net dokumentira propovijed kardinala Waltera Brandmüllera na proslavi godišnjice bratstva "Capitolina",  29. 04. 2012.  povodom "Godine vjere":

Ova zajednica, okupljena na bogoslužju prigodom slavlja ovog katoličkog bratstva, ujedinjuje muževe i žene koji  su odgovorni u politici, znanosti, privredi, kulturi - i na odgovornim su položajima u Crkve te imaju veliki utjecaj.  Imajući ovo u vidu, neću tumačiti današnja čitanja, nego želim pred oči staviti najveći problem koji danas potresa,  kako Crkvu, tako i društvo i ispunja, naravno, Svetog oca  velikom brigom. A taj problem prijeti temeljima vjere, prije svega u tzv.  Zapadnom svijetu.

Prazne crkve, mnoga djeca koja nisu rođena,  rođena koja nisu krštena, brakovi koji nisu sklopljeni, a od onih koji su sklopljeni, skoro polovica se rastavlja. Sakramenti - mislim  prije svega na ispovijed  i bolesničko pomazanje - kojima katolici više ne daju nikakvo značenje. K tome na stotine svećenika se bori protiv vjere i reda u Crkvi. I ne na zadnjem mjestu, zastrašujuće neznanje kod brojnih srednje i visoko obrazovanih koji ne znaju razlikovati između istine i laži, pravog i nepravog. Zbog ovoga se može govoriti o egzistencijalnoj, prijetećoj krizi vjere  kakvu Crkva nije doživjela od reformacije u 16.stoljeću. I ovu krizu rezignirano promatraju, nesigurni i bez ikakvog djelovanja, ne tako mali broj onih koji nose odgovornost u Crkvi.
To je činjenica koju ne mogu otkloniti  nikakvi izuzeci, posebno među mladima, barem ne na prvi pogled.
To je činjenica koju Sveti otac jasno spominje i koja ga je potakla da, s obzirom na 50 godišnjicu otvaranja II. vatikanskog koncila,  najavi otvaranje „Godine vjere."
Treba obnoviti temelje, osigurati da se ne sruši cijela zgrada. Temelj te zgrade je vjera.

I.

Naravno,  postavlja se pitanje što je vjera?

a)      Za ne mali broj  ljudi vjera je nekakav nedefinirani osjećaj, nešto što ima veze s poezijom,
utjehom duše ili slično. Poznati povjesničar je rekao da je njegova majka bila vrlo velika vjernica: ona bi za svake oluje palila svijeću.  Sada ne smijemo zamijeniti „vjeru" za folklor i običaje.

b)       Kod vjere se najprije radi, čisto ljudski gledano - o događanju među dvjema osobama:
„Vjerujem ti, jer imam povjerenja u tebe."  Vjera o kojoj se ovdje radi ide dalje od toga: Vjerujem u Boga koji se u Isusu Kristu objavio ljudima, dakle i meni. „Nitko nije Boga vidio. Jedinorođeni koji je u srcu Očevu, on nam ga je objavio." Tako čitamo u Ivanovu evanđelju.

Vjerujem onome Isusu iz Nazareta kojega su doživjeli njegovi učenici i suvremenici, koji su nadišli okvire ljudskih mogućnosti. Iskustvo koje je nadahnulo Petra da rekne: „Ti si Mesija, sin živoga Boga." - Tome dodajmo da je sve ovo povijesno vjerodostojno potvrđeno.

Sada valja napraviti još jedan korak : nakon pitanja  „komu vjerujem", treba postaviti pitanje  „što vjerujem?"
Kod vjere se ne radi o slijepom povjerenju, već se radi o konkretnom, jasnom sadržaju istine na koju je uključen moj „Credo - vjerujem." Te istine imamo u konkretnom obliku „Vjerovanja"  i rastumačene u Katekizmu Katoličke Crkve,  blaženog pape Ivana Pavla II.

Vjera je moj prijatelj, naš razumski i egzistencijalni odgovor na Božju objavu, koju nam propovijeda i tumači Crkva Božja.  Egzistencijalno prihvatiti ovu vjeru znači: Božju stvarnost , stvarnost milosti, nadnaravi, u najmanju ruku, tako ozbiljno shvatiti kao što ozbiljno shvaćamo stanje na našem bankovnom računu.

II.

I sada pitanje: poznaje li većina naših vjernika vjerske istine? Da li ih razumiju onako i onoliko koliko čovjek može razumjeti?

Deprimirajuće je iskustvo koje mora imati današnji svećenik da jedan veliki dio takozvanih prakticirajućih katolika nije u stanju odgovoriti na osnovna pitanja što se tiče vjere. Mnogi ne znaju o čemu je riječ kad govorimo o Bezgrješnom začeću, da se tu ne radi o tome  da je Isus imao ljudskog oca, nego da je majka Gospodinova  u prvom trenutku života bila oslobođena grijeha.

Na mnogim mjestima se vjeronauk predugo ograničavao na socijalna, ekološka i politička pitanja umjesto da se usmjeri na tumačenje vjerskih istina, deset zapovijedi, sedam sakramenata, kao i na liturgijski život i povijest Crkve.

Zar nije tako značajno da muškarci i žene  velikih profesionalnih  kompetencija, upravo ondje gdje se više radi o egzistencijalnim  pitanjima, to manje znaju?

Draga braćo i sestre, na našem semestarskom programu treba se osjećati odraz poziva kojega je Sveti otac uputio, za godinu vjere, kako na osobnom području, tako i u cijelom njemačkom govornom području.
Najprije bi se trebalo boriti za čisto i povjerljivo poznavanje vjere  koje će nam omogućiti da naš razum odgovori svojim DA  za vjeru.  Samo tako možemo dati odgovor „za" - kako kaže Apostol - za temelj nade koja je u nama.

Samo tako ćemo biti u stanju razlikovati istinu od laži u „džungli vjerskih istina."

Trebamo i veličanstvene religiozne gurue  - pa makar nosili i talar - usprkos brojnih televizijskih nastupa  i ogromnog broja naslova izdanih knjiga - ne uzimati tako jednostavno i lakomisleno, zdravo za gotovo, nego poslušati opomenu Apostola - „sve iskušajte - dobro zadržite . No, tko želi istraživati, propitivati, mora poznavati!
Slijedimo li, dragi prijatelji, ovaj trag, naša će vjera biti trjeznija, ali također dublja i čvršća u krizama.

III

Da bismo razumski odgovorili potrebi solidnog poznavanja vjerskog pologa, naša vjera treba biti bez sumnji.
Ne zaboravimo: poznavanje vjere je dar, nezasluženi, slobodni dar Božji.  A dar Božji (milost)  - treba izmoliti.  Dnevna molitva za milost vjere je, u našim društvenim i kulturnim odnosima, još potrebnija nego u vremenima kad je društvo i kultura davalo oslonac.  Sada svatko stoji za sebe, posebno vi mladi prijatelji u bratstvu. Na neki način ćete, vi mladi, ustanoviti da se vaša vjera, nošena krilima lijepih običaj,a može poljuljati ako presuše religiozni doživljaji i osjećaji.  Tek tada počima ozbiljna, čvrsta, zrela vjera. To nije nikakav put za šetnje pod palmama i zvjezdanim nebom.
Čovjek vjernik  stoji nasuprot sve brojnijih kategorija i pojmova  koji ruše Božju stvarnost  koja svekoliko nadmašuje njegovo shvaćanje i mogućnosti predodžba. Što  dalje kršćanin korača  putem vjere, tim više prepoznaje - kako je to doživjela Majka Terezija  - da ovaj put vodi kroz tamu, suhoću, hladnoću. Vjerovati  - možemo uspoređivati s pilotom  koji ne vidi tlo, nego je usmjeren na svoje instrumente.
Sve ovo izdržati, neranjen kročiti ovim putem  je nemoguće bez Božje milosti.  I zato je svagdanja molitva za dar vjere od životne važnosti.
Učili smo u školi ovu molitvu: „Moj Bože, vjerujem sve što si objavio i što nam predlažeš vjerovati po tvojoj svetoj Crkvi, jer si ti vječna Istina. Umnoži moju vjeru!

A sada braćo i sestre ovog bratstva Capitoline, prihvatimo lijepe doživljaje koji nam predstoje u ovom slavlju  i uzmimo za zadaću koju nam preporuča naš brat, vrhovni pastir i učitelj  Crkve Isusa Krista. Zajedno s njim, pod njegovim vodstvom stupati putem vjere kojim nas vodi Crkva  u produbljivanju našeg odnosa prema Presvetom Trojstvu u čije ime smo kršteni.