„A ovo je život vječni da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga – i koga si poslao, Isusa Krista!“

Koliko ova rečenica dotiče nas ovdje u Pražnicima? Mi smo dio okruženja u kojemu živimo. A to okruženje, Europa, je sve udaljenija od ovog smisla vjere ili, jednostavnije rečeno, vjere nestaje kako u Europi, tako i u Pražnicima. Po čemu se vidi da nestaje vjere? Ne možemo govoriti da je osobna vjera danas slabija nego nekada, jer za to nemamo mjerila. Ali da nestaje ona zajadnička vjera ili vjera zajednice, to je sasvim jasno. A vjera zajednice raste iz osobne vjere.

   Prvo čitanje nam govori jednu interesantnu rečenicu: „Svi bijahu jednodušno postojani u molitvi..“ Dakle prvi znak da nestaje vjere jest činjenica da više nismo „jednodušni“: Jednodušno znači da imamo iste misli, iste želje isto nastojanje. Koliko je sada nas ovdje u crkvi jednodušnih? Nema nas! Jedni su došli na misu iz ovog razloga, drugi iz onoga. A onaj zajednički razlog „upoznati jedinoga istinskog Boga – i koga si poslao Isusa Krista“ je potpuno nestao. Nema ga. A kad nema ovog osnovnog razloga, onda su posljedice jasne. Sve manje ljudi dolazi na misu, sve manje ljudi pristupa sakramentima, dakle život po vjeri i iz vjere nestaje. Reći ćete mi da su okolnosti života takve. Mora se raditi i ovo i ono, navodi se bezbroj izlika samo da bismo sami sebe opravdali. A u stvari jedini razlog pada broja vjernika na nedjeljnoj misi, kako u nas, tako i drugdje, jest što nas nije briga. Ta misa, u našim očima, nema nikakve važnosti i vrijednosti za nas. I to je činjenica i to moramo sebi priznati. Jer kako drugačije protumačiti činjenicu da preko 50 ljudi u Pražnicima nikada ne dolazi na misu.

     Druga zanimljivost: prvi kršćani su bili jednodušni u molitvi. Oni su svi zajedno molili. Skupljali su se na molitvu i to zajedničku. Ja se usuđujem pitati koliko naših župljana moli, posebno od one srednje i mlađe generacije. I moj odgovor je vjerojatno porazan. Ne molimo, ne osjećamo potrebu i radost u molitvi. Današnji čovjek je preohol da bi priznao da mu je potrebna molitva, da mu je potrebna pomoć od Boga. Evo samo jedan primjer. Svibanjska pobožnost, nekoć tako draga i lijepa, nekoć dobro posjećena, danas jedva desetak starijih žena i nešto djece. Tu i tamo dođe po neka mlađa žena. Lanjske godine su dolazila i starija djeca, ove godine ne, skoro se nisu ni pojavljivali. Vjerojatno ni njima više nije potrebno moliti Majku Božju. Ulaze u svijet velikih i primaju njihove mustre ponašanja, pa najprije otpada molitva. Ovo navodim samo kao jedan očiti primjer!

Drugi primjer: sakramenti i Crkvene svečanosti. Sakramenti i Crkvene svečanosti postaju sve više samo jedan teatar, parada bez ikakve pobožnosti i dubljega značenja. Prošla je prva pričest. Ovo je jedna od boljih ako ne najbolja grupa prvopričesnika koje sam imao, iako neka djeca nisu baš pokazivala neku zavidnu visinu. No, u cjelini gledano, rekoh jedna od najboljih prvopričesničkih grupa! No, moja je velika bojazan da se vjera i ljubav ove djece izgubi u moru bezvjerja koji ih okružuje. Ako izuzmem prvopričesnike, onda je sve ostalo bila parada. I ako se promatra ova prva pričest očima parade, onda je bila lijepa parada, ali ja kao dušobrižnik time nisam zadovoljan. Isto tako je i s prošlogodišnjom krizmom. Lijepa parada, čast nekim krizmanicima, koji su redoviti na misi, ali neke baš i ne vidim na nedjeljnoj misi.

     Uzmite jedan drugi primjer. Netko tko nikada ne dolazi u crkvu. Svi vi ćete u razgovoru reći, pa što će taj onda sa sprovodom u crkvi. I ja se slažem. Ali kad bih sada stvarno netko tražio sprovod i ja rekao: jer taj nikada nije dolazio u crkvu, nikada nije slavio nedjeljnu misu..neću učiniti sprovod po crkvi... kakvo bi vikanje nastalo..pa i on je kršćanin, pa on je dobar čovjek, Bog nikoga ne odbacuje, mi ne smijemo nikoga osuditi.. kao da taj dotični ne može ići u nebo i bez Crkvenog sprovoda. Očiti primjer da se sprovodu daje važnost koju taj čin nema. Očito da sada ne vrijedi ono da li je bio sa zajednicom jednodušan u molitvi. A još veća galama bi nastala kad bih nekome uskratio Crkveno vjenčanje. Sveti Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. ukazivali su na problem sklapanja ženidbe bez vjere. A danas ima sve više takvih. Papa Franjo ukazuje na taj problem. Kakvo bi nastalo vikanje kad bih nekom paru uskratio vjenčanje po Crkvi, a time bi u konačnici pomogao samim zaručnicima. Dakle važna je samo parada, a kasnije posljedice se nikoga ne tiču...kasnije se sve opet podlaže istim principima, važna je parada.

Jednodušnost u ponašanju je bila vrlo važna kvaliteta prve kršćanske zajednice. I neprijatelji i protivnici su im priznali „gledaj kako se ljube“ . A što se može reći za našu zajednicu. Može li se reći da smo svi jedna zajednica gdje vlada međusobna ljubav... Nikako. Sami sebi dajte ocjenu... Na žalost za nas se ne može reći „gledaj kako se ljube.“

     Prva zajednica nije bila samo jednodušna u molitvi, nego im je sve bilo zajedničko. Pa zbog toga su rado komunisti govorili kako je Isus bio prvi komunist. Gledajte našu zajednicu danas ovdje, ja nisam ovdje u više od godinu i pol dana doživio da je ikoga briga za zajednicu. Možda u razgovoru i u parolama da, ali u djelima ne. Evo gledajte, lani je ostalo nepobranih maslina, a one pobrane brale su iste osobe. Shvaćam ja svu problematiku, ali isto tako ne mogu shvatiti da je samo 10 posto ljudi odgovorilo na ono moje pismo prije 6 mjeseci. To odgovara stanju. Koga brine kako živi ova župa. Nikad me nitko nije, u ovih godinu i pol dana, upitao kako vezujete kraj s krajem s prihodima i rashodima! Čak nitko ne želi ući u crkovinarstvo. Znam sve poteškoće i realno gledam na stvari, ali ova župa može i treba živjeti od ljudi koji je sačinjavaju. Ako ti isti ljudi nisu spremni nositi troškove župe, onda tu župu treba ukinuti. To je bolna istina i o njoj treba govoriti i s njom se trebamo suočiti. U to spada i Crkvena imovina od koje župa nema nikakve koristi, a od nje je nekada župa živjela.Kad je prije 100 godina grom srušio dio kampanela, onda je on popravljen uljem Velike i Mole Skule, to jest bratovština sv. Sakramneta i Gospe od ruzarija. Evo samo jedan primjer, hvala Bogu da nemamo često sprovode, ali postavljam vam samo jedno pitanje: koliko se novca baca uzalud za vijence. A taj novac nitko ne bi želio dati na uspomenu pokojnika u neku dobru svrhu. Radije se taj novac baca u smeće, nego u neku korisnu svrhu. Moje je iskustvo sa sprovodima, kroz ovih 46 godina, što je bilo manje ljubavi za života, to je više cvijeća i vijenaca na sprovodima. Eto do kakvih suprotnosti dolazi u našim župama. Na žalost, Pražnica nisu osamljeni slučaj.

I još samo jedan osvrt: Vidite naslov ove propovijedi „Vječni život je da upoznaju tebe jedinoga i istinitog Boga i Isusa Krista koga si poslao...“ Koliko vjernici ove župe znaju i poznaju Boga i Isusa Krista?.. Svjestan ove činjenice, ja sam od početka počeo održavati vjerske teme za odrasle. Rezultat je poražavajući. 7-8 žena i to sve koje su udajom došle iz vanka. Ni jedna domaća, hoću reći žena po rodu iz Pražnica, niti jedan muškarac. Što ova činjenica govori? Odgovorite sami.

Znam da se ovo izrečeno mnogima neće sviđati, ali se osjećam odgovornim pred Bogom i pred svojim poslanjem kao župnik o ovim stvarima govoriti. I kad bih šutio, smatrao bih da sam izdao svoje poslanje. Isus je rekao „Istina će vas spasiti!“ Samo spoznaja Boga i onoga kojega je on poslao dovest će nas do jasnoće i sigurnosti koja nam je potrebna ovim vremenima. Jer ako mi upoznamo Boga i onoga koji ga je poslao, onda ćemo shvatiti što znači ono da će on nas proslaviti. Pitanje je spadamo li i mi u one za koje Isus moli u današnjem evanđelju ili spadamo među svijet za kojega izričito kaže da ne moli. Pa ako Isus ne moli za nas, onda ne možemo pripadati onima koji su dioničari njegovih patnji. A onda nas svijet neće ni progoniti zbog toga što ne pripadamo Isusovom imenu. Bolno ali istinito! Amen