Klanjamo se tebi Isukrste i blagoslivljamo tebe! (1)

User Rating: 0 / 5

Star InactiveStar InactiveStar InactiveStar InactiveStar Inactive
 

 Slijedi serija od 4 propovijedi koje sam izrekao u Pučišćima za vrijeme "Kvarantora" 2014 - Među slušateljima se nalazi i nuncij u Njemačkoj  msgr. Nikola Etereović. - U 46 godina svećeništva nisma nikada propovijedao pred uvaženijom publikom. Na kraju me upitao u koju on grupu biskupa spada?

Zašto smo večeras došli, braćo i sestre, u ovako lijepom broju. Je li nas privukao ovako lijepo okićeni oltar, s puno cvijeća i svijeća? Da li je to lijepo pjevanje koje se čuje samo ovih večeri? Da li je to tradicija, običaj? Da, sve to ima važnosti u večerašnjem našem okupljanju, ali ako smo samo radi toga došli, onda je naš dolazak prazan, bez dubljeg sadržaja.

                               Došli smo, duboko sam uvjeren, zbog onoga što smo tako lijepo i svečano pjevali: Klanjamo se tebi Isukrste i blagolsivljamo tebe. Došli smo se pokloniti Gospodinu i blagoslivljati ga. Došli smo mu reći hvala za njegovu muku, smrt i uskrsnuće.

                Ruku na srce, je li da vam se ove moje riječi čine stranima? Klanjati mu se zbog muke, zbog patnje, zbog smrti...ma zar nisi ti don Ivica malo smišan?! Mi se takvom nečemu ne klanjamo. Prije par godina, na zadnjem satu vjeronauka pred krizmu, dečko koji je 10 godina bio ministrant, reče mi: „Što za mene znači smrt tamo jednoga Židova i to baš na križu?!“ Mislim da je to mišljenje mnogih ovdje prisutnih: što se mene tiče smrt jednoga Židova i to baš na križu? I zapravo, ruku na srce, barem velika većina prisutnih, ne osjeća potrebu, ni želju klanjati se Isusu Kristu, klanjati se Bogu!

A kome se klanja današnji čovjek?

                Kad je Isus bio u pustinji, napastovao ga je đavao. Ponudio mu je tri stvari: kruh, što znači standard, ponudio mu je moć – vlast – što znači potrošnju. Ponudio mu je senzaciju. I sve te tri napasti , sva ta tri idola, lažna božanstva je Isus glatko odbio. To su upravo tri lažna božanstva pred kojima se današnji čovjek baca na

koljena.

U standard spada i kuća i kruh i prestiž. Zbog toga zaboravljamo, bolje rečeno, zapuštamo Boga i njegove nedjelje. Više nas savjest uopće ne smeta, niti grize ako radimo nedjeljom, ako ne idemo na misu. Čujem od djece i mladih: što ću tamo, tamo mi je dosadno. Jednostavno, to lažno božanstvo traži od nas žrtvu, a da nismo ni svjesni da žrtvujući mu nedjelju i poštovanje Božjega zakona, žrtvujemo sami sebe. To lažno božanstvo nas polako mrvi, lomi dok nas, konačno, potpuno uništi.

Moć – vlast – potrošnja je drugo lažno božanstvo pred kojim današnji čovjek pada na koljena. Zbog časti i vlasti spremni smo pogaziti i svoje i tuđe dostojanstvo. Nije potrebno ovdje gubiti riječi i vrijeme da dokazujemo istinitost ove tvrdnje. Svatko od nas je, ponekad u životu, pokleknuo pred ovim božanstvom. A to božansto ima velike zahtjeve; kad jednom počneš, nikad dosta. Uvijek bolje, brže, više. Da, to je parola Olimpijskih igara koji su simbol ovog modernog idola – lažnog božanstva.

Senzacija – je treći idol modernog čovjeka. Tamo gdje je senzacija – tamo trče ljudi. Tamo gdje je senzacija, tamo je novac, uspjeh. Toga idola ima puno i u našoj Crkvi. Samo senzacije, Gospina ukazanja, poruke, plaču križevi, slike, ljudi padaju kao mrtvi, a to se proglašava počivanjem u Duhu. No, dugoročno od svih tih senzacija danas nema ništa. Posebno mladi danas trče za senzacijama i upravo zbog toga srljaju u alkohol, drogu, seksualnu razvratnost i razne sekte. Ondje gdje se život koristi za senzaciju, događa se ono što kaže pjesma: „Uzmi sve što ti život pruža – danas si cvijet, sutra uvela ruža.“

                I zato nikakvo čudo da imamo istrošenu mladost, razočarane sredovječne ljude, uništene starce. To je plod klanjanja idolima – lažnim božanstvima.

Što nama danas treba?

Kada bih sada počeo nabrajati sve što nam treba, lista naših želja i potreba bila bi poprilična. Ako samo letimično bacimo pogled na današnju situaciju u svijetu, onda nam svakako, na prvom mjestu, treba mir. Mir je tako ugrožen kao malo kada prije. Na našem domovinskom planu, svakako, na prvo mjesto dolazi nezaposlenost, siromaštvo ljudi. Na mjesnom planu nedostaje sloge, razumijevanja. U Crkvi nasloga, gubitak povjerenja, ljudi sve manje dolaze u crkvu i sve im manje znače vjerski blagdani. Svećenici su umorni, dezorijentirani, biskupi kao da su izvan vremena i prostora, osim par iznimaka. Jednostavno, vlada nesigurnost. U obiteljima nema komunikacije među generacijama. Roditelji su sve nervozniji, sve manje vremena imaju jedan za drugoga, djeca mnoga gladna, zapuštena, prepuštena ulici, internetu, video igricama. Rekao mi je jedan mladić: „Dao bih ne znam što da mogu razgovarati s ocem kao s prijateljem.“ Ne trebam više nabrajati da bih opisao situaciju u kojoj se nalazimo.

A što nam to Isus nudi?

A Isus nam večeras govori: mir vam svoj dajem, mir vam ostavljam, ne dajem mir kakvog svijet daje. Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, jer ja sam blaga i milosrdna srca. Dođite k meni vi djeco i mladi, jer ja sam put istina i život. I opet govori: Tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ na sebe i pođe za mnom. Jer gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga. Ja sam došao na svijet da život imaju i da ga imaju u izobilju. A gdje je to On, gdje će biti i njegov učenik? Odgovor nam daje Sveto pismo: „Oko ljudsko nije vidjelo, uho nije čulo što je Bog pripremio onima koji ga ljube.“ No, sve se to postiže samo na jednom putu. Taj put se zove put nasljedovanja Isusa Krista. Svašta smo, u zadnjih pola stoljeća, nasljedovali. Od fašističkih kukastih križeva preko partizansko komunističkih petokraki do neoliberalnih znakova - i sve nam se to obilo o glavu, na ovaj ili onaj način. Evo, sada nas Isus poziva da ga nasljedujemo. Imamo li snage i volje makar pokušati njega nasljedovati putem križa do slave uskrsnuća?

     I zato smo s punim pravom došli večeras iz punog srca i glasa pjevati „Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo tebe. Amen!