Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Mudr 6, 12-16)

„Znanje životom, umjesto znanja glavom“.  Tako bi se, ukratko, moglo zaoštreno sažeti ono što se u Svetom pismu misli pod pojmom mudrost. Izrazi jednog mudrosnog pisca govore danas, iz duše, mnogim ljudima: „I na kraju, sine moj, znaj da je neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga i da mnogo učenje umara tijelo“  (Prop 12,12) 

Čitati i znati nema nikakav smisao samo za sebe, nego se radi o znanju koje pomaže životu. O ovom znanju života govori odlomak o kojemu se govori skoro kao o osobi, koja je blizu svima koji je traže: Mudrost! Poput osobe stoji pred kućnim vratima onih koji je traže: „Tko je traži ranom zorom, ne treba se mučiti, ona mu sjedi pred vratima.“ (Mudr 6,14)  Glagoli koje se stavlja uz mudrost: ljubi, gleda, traži, naći, razmišlja, bdije, misli. To su djelovanja koja vode k znanju života.

Odlomak izgleda kao prijetnja protiv mogućnika, koji bi trebali biti svjesni da i oni stoje pod Božjom vlašću: „Vama , vladari, upravljam riječ da naučite mudrost i tako ne griješite (Mudr 6,9). Takvo znanje je mudrost, kaže čitanje: mudrost je  krepost  koja povezuje ideale i cilj u jednu stvarnost: vjera i život, znanje i življenje, mišljenje i djelovanje, uvijek se radi o dva pola koji tek povezani vode k uspješnom biti čovjek.

Kao primjer za ovu mudrost evanđelje nam pokazuje na pet djevica, koje misle unaprijed, i mogu planirati i koje smatraju da se može dogoditi drukčije nego što je zamišljeno. (usp Mt 25,1-13).  Primjer mudrih djevica koje su uzele ulja može nas potaknuti da pažljivo planiramo male stvari koje su nam moguće. „Znanje životom, umjesto znanja glavom“ traže danas mnogi ljudi. 

Drugo čitanje ( 1 Sol 4, 13-18) 

      Odlomak iz najstarijeg Pavlovog pisma još odražava jaku nadu da je blizu novi dolazak, to znači vjeru prvih učenika da je konac vremena i ponovni dolazak Kristov neposredna činjenica.  Slike u kojima Pavao misli na konac vremena potječu iz njegove okolice i odgoja: teološki pravac apokaliptike  (usp. knjigu Danijela u Starom zavjetu) koji je, u tadašnjem židovstvu, razvio zamisli (arkanđeli, trube, putovanje na oblacima) koje nam se prikazuju u posljednjoj knjizi Novog zavjeta, u Otkrivenju sv. Ivana apostola. Pavao, kao dijete svoga vremena, upotrebljava ove zamisli i povlači ih u srž svoje vjere, na smrt i uskrsnuće Isusovo.  Iz ovog spoja on dobiva nadu za pokojne: bit ćemo uvijek s Gospodinom. Tema  o „pokojnima“ i pitanje njihovog života, upućuju nas na završetak Crkvene godine.  Mnogi ljudi u tamnom dijelu godine usmjereni su na nadu, povjerenje i sigurnost. Pavlova sigurnost  se uklapa u tematiku evanđelja: Što nas čeka? Veliko slavlje, svadba na nebu. Evanđelje govori o „ulaznicama“  za to slavlje i kako ćemo doći tamo.

Evanđelje  (Mt 25, 1-13)

    Današnjim slušateljima će možda ovaj odlomak malo zasmetati, zašto mudre djevice u prispodobi nisu podijelile svoje ulje s drugima?  Religija je danas tako usmjerena na moral i etiku da se svi tekstovi  slušaju i čitaju pod motom „dijeliti i biti dobar“. Svaki tekst odgovara na jedno pitanje, ali ne na svako pitanje. Zato se isplati jedan dublji pogled na ovaj odlomak: Što je ovdje zapravo tema?

    Prispodoba o mudrim i ludim djevicama stoji u kontekstu s prijetnjama i riječima suda (od Mt 24,1 počima govor o posljednjim vremenima, koje završava sa scenom suda  - Mt 25,31). Slušatelji se žele motivirati za temeljno opredjeljenje. Radi se o svemu.

    U prispodobi se govori o „kraljevstvu Božjemu“ kako to nazivaju Marko i Luka. Matej, kao judeokršćanski autor opisuje ime Božje i naziva ono o čemu se radi „kraljevstvom nebeskim.  „Kraljevstvo neba“ nije nebo koje vidimo ili nebo kao Božje boravište, nego se ovdje radi o sadržaju cijele Isusove poruke, teme njegovih propovijedi: Božja vladavina ovdje na zemlji. Prispodoba je „posebno blago“ Matejeva evanđelja. On želi reći nešto ciljano  - kako čovjek može ući u ovo Božje područje na zemlji.

    Današnjim rječnikom bi se reklo: „Gdje je još Bog danas šef na ovoj zemlji?“ „Gdje on ima riječ i moć?“ To je Isusova stvar - otvoriti  Božju vladavinu, Božje kraljevstvo, kraljevstvo nebesko ovdje na zemlji.

    U ovoj temi je središnji smisao prispodobe da svaki pojedini treba i mora djelovati.  Čini se da Božje kraljevstvo pušta da ga se čeka, prijeti opasnost da se možda ne zaspi, ali može se i na to pripraviti: rečeno je uzeti ulje za lampe.  I kad dođe odlučujući trenutak, treba biti budan i spreman. Pri tome se nitko ne može držati po strani i reći: „ To će drugi napraviti za mene“ ili „Mi ćemo kupiti ono najpotrebnije.“ Ne, oštrina ove prispodobe o koju se malo spotiču današnji slušatelji, je baš u tome da se radi o svakom pojedinom. Nitko se ne može, u odlučujućim momentima, oslanjati na drugoga.  I s tog stajališta prispodoba je vrlo impresivna  i funkcionira do danas. Ona potiče, uznemirava i drži budnim slušatelje: „Ti si u pitanju! Ne spavaj i ne oslanjaj se na grupu!  Promisli o tome da ćeš ti jednoga dana stajati sam!“ Poziv u Božje područje je nešto što upravo danas dostiže pojedince.  Svatko se mora, uvijek iznova, odlučivati otići na nedjeljnu misu, nešto se angažirati u zajednici. Prijedlog propovijedi će se ovoga dotaknuti. A što se danas podrazumijeva pod uljem? Izgleda da je, u ovoj prispodobi, ulje nešto što bi bilo duboko osobno.  Što je „ulaznica“ za kraljevstvo Božje? Kako dolazimo u odnos s Bogom?

    Polazeći od mističkih i alegorijskih tumačenja raznih biblijskih mjesta, a prije svega Pjesme nad pjesmama, u Srednjem vijeku su sve okolnosti sklopljene u jednu sliku: Na ulazima  mnogih velikih crkava može se, do danas,  vidjeti mudre i lude djevice lijevo i desno od glavnih ulaznih vratiju (katedrala u Magdeburgu, St.Mariän Osnabrück, razne francuske katedrale), a iznad njih, u većini slučajeva ,stoji krunjenje Marijino, koje je predstavljeno kao svadba, pa se često ta vrata nazivaju „zaručnička vrata“ (slike se mogu naći pod naslovom „Brautportal“ ili „Krönung Masriäns“  www.wikipedia.de). Ovaj motiv je bio centralna figura na brojnim oltarima prije reformacije, a nakon reformacije u središte dolazi scena razapinjanja zbog luteranske teologije.

    Zaručnica iz Pjesme nad pjesmama , odnosno Marija,  su vrijedili mističarima i alegorijskim tumačima ne samo kao povijesne osobe, nego i kao slike  za dušu svakog pojedinog  čovjeka, one stoje kao „anima“ . Ulazak u Crkvu ima za cilj sjedinjenje duše s Bogom (mistična svadba). Unutra duše ulaze samo onda ako poput mudrih djevica imaju ulja u uljanicama. Ovdje ulje vrijedi kao ulaznica za sjedinjenje s Bogom.  Ovo ulje se tumači kao djelotvorna ljubav koju svaki pojedini može činiti. Malo ljubavi koja je kršćanima moguća je čaša vode žednome, posjeta bolesniku, mala djela ljubavi (Mt 28) su te ulaznice! Ovdje je pragmatski vrhunac: „Počni ljubiti.“ To ti ne može nitko oduzeti. To možeš učiniti! Tko ne ljubi, nije Boga upoznao (usp. 1Iv4) jer Bog je ljubav. Zato u prispodobi kaže zaručnik: „Ne poznam vas!“ Ovdje ima neku vezu i biblijski pojam „spoznati“ kao duhovno – tjelesno sjedinjenje bračnih drugova.  Ljubav spoznaje ljubav. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga (1 Iv 4). Na koncu se radi o tome jesmo li ljubili.

    Da li je misao o zastupništvu pa i za pokojne suprotna ovakvom načinu razmišljanja? Sigurno ne, jer se u našoj perikopi radi samo o tome da se slušatelje, sada i ovdje, potakne. Da li će i kako nastati  zajedništvo vjernika i za druge, za to treba promatrati cijelu Isusovu poruku. Ni jedno Biblijsko mjesto ne može, istovremeno, sve protumačiti.

    Jedan citat Martina Luthera može ukratko sažeti: „ Današnja prispodoba nam pokazuje kako bi trebala djelovati kršćanska zajednica. Ako govorimo o vjeri, evanđelju, nadi  i ljubavi, da ako samo govorimo o jednoj od tih stvari, isto je kao da govorimo o kraljevstvu nebeskom. Ako se samo govori o tom kraljevstvu, uzima se nešto iz srca i poočima se ozbiljno promatrati . Vjerujete riječi, a vaša vjera se objavljuje u vašim dobrim djelima Vi činite da vaše svjetiljke svijetle pred svijetom jer, ste opskrbljeni i svjetiljkama i uljem.“

Misno slavlje

Pozdrav: 

Isus Krist, Kruh i Riječ života, neka bude sa svima vama.

Uvod:

 Doživljavamo, u ovom stoljeću,  jedan bum u znanju. Posebno u prirodoslovnim znanostima, dosegnut je veliki napredak. Zahvaljujući medijima, ovo saznanju može pristupati veliki krug zainteresiranih. Izgleda da čovjek stoji na najboljem putu riješiti neke od velikih zagonetki.

    A što mi, od svega toga, moramo neophodno znati? Koju emisiju moramo neophodno gledati  i koju knjigu obavezno pročitati? Mislim da tu ide "Knjiga nad knjigama", jer nam u njoj Bog sam govori što je iznad našeg života.

Pripravimo se, jer želimo sada susresti Isusa u njegovoj riječi i blagovanju kruha:

Molitva vjernih:

 I

        Gospodine Isuse, ti ćeš doći da ispuniš svijet i ljude. Zato te molimo:

Nauči sve nas kršćane da težimo za onim što vrijedi i može opstati pred tobom i da se pripravimo za tvoj dolazak, molimo te

Nauči pametne i moćne da slijede tragove tvoje mudrosti i da služe tebi, ljudima i tvome stvorenju, molimo te

Daj da siromašni isto tako sudjeluju na dijeljenju bogatstva zemlje i pristupu znanju, jačaj duh dijeljenja i spremnosti za pomoći, molimo te

Nagradi težnju naših pokojnih njihovu da te nađu i daruj im vječno zajedništvo s tobom, molimo te

Gospodine, Bože naš, tvoja je slava i moć u vijeke vjekova. Amen

II

         Gospodine i Bože naš, ti si nas pozvao da budemo dionici tvoje vječne gozbe. Zato te molimo:

Ispuni kršćane odvažnošću i mudrošću da se jasno opredijele za Isusa i učini da radosno služe braći ljudima u svijetu, molimo te

Ojačaj sve kojima su bol i patnja postali kamen spoticaja i uvećaj njihovo strpljenje, molimo te

Budi svjetlo siromasima i beznadnima i pošalji im ljude koji će im rado pomagati, molimo te

Učini da tvoja zajednica, koja se ovdje okupila, prepoznaje znakove vremena i daj joj budnost i postojanost, molimo te

Dobri Bože, svi smo mi na putu prema tebi. Vodi nas k tom cilju pune radosti. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Meditacija poslije pričesti

Gospodine, otvori nam,

Otvori nam, Gospodine,

vrata tvoga kraljevstva

vrata k tvome srcu,

tako želimo zazivati.

Zar nisi već davno

svoja vrata otvorio,

zar odavno već ne čekaš

da mi konačno k tebi dođemo?

Gospodine, mi moramo ustati i krenuti

a ne spavajući ovdje živjeti

i bez djela čekati.

Moramo na put krenuti

od nas k tebi.

Moramo otvoriti naše srce tebi,

za tvoju istinu i ljubav.

Mi moramo otvoriti usta i govoriti

i onda kad bi bilo ugodnije šutjeti.

Mi moramo osloboditi i ruke i noge od okova

i poći onamo kamo nas šalješ,

i činiti ono što nam naređuješ.

Ti si se već za nas otvorio,

k nama si došao,

da ideš s nama.

Gospodine podigni nas k sebi,

da mi sami sebe k tebi uzdignemo.

Propovijedi

a)

 Bog - odnos

Prvi dojam

„Zašto nisu dale ulja? To nisu uopće dobri kršćani, te mudre djevice uopće nisu podijelile s drugima…“ Možda ste i vi ovako promislili kad ste slušali ili čitali ovaj odlomak.  Zašto je Isus ispripovjedio prispodobu ovako, a ne drukčije?

Ne samo riječi, nego i djelovanje

Kad Isus govori i nešto kaže, onda to nikad nije da iznese neku stvar i objektivno procijeni i prosuđuje, nego uvijek želi postići  neko djelovanje. Ne radi se o akademskom znaju u sebi, nego o životnom znanju.  Ovim načinom govora Isus ima mnogo zajedničkoga sa starozavjetnim mudrosnim učenjem, kao što smo danas čuli u prvom čitanju.  Tako je isto i kod drugih ljudi: i mi ne govorimo jednostavno tako, nego želimo nešto postići.  Rijetko se radi o spoznaji u sebi, nego o potpuno praktičnim pitanjima. Želimo nešto postići, promijeniti, potaknuti. Što je Isus želio postići današnjom prispodobom?

Predložena je budnost

    Ako pogledamo današnje evanđelje iz ovog kuta gledanja, onda možemo pretpostaviti situaciju. Isus sjedi među pobožnim ljudima lica punih očekivanja. Lica izgleda da govore bez riječi: „Mi smo, u biti, dobri ljudi, mi držimo normalne zakone i vršimo naš dio. Bog je tu, ali ne baš tako prebrzo. I ako dođe takva situacija, onda ćemo moliti i sigurno ćemo nešto darovati, ali sada nam je sasvim dobro.“ Možda je bilo ovako ili nešto slično.

    Što treba Isus činiti? Kako može pokrenuti slušatelje? Kako ih navesti na razmišljanje, probuditi, učiniti otvorenima za novo?  Jednostavno tješiti?  Ili izgovarati moralne apele? Isus počima jednostavno pričanjem malih zgoda, priča, usporedbi kako je to s Bogom. Priče koje i do danas „funkcioniraju“. To su brojne prispodobe koje čujemo i u evanđelju. Ovim kratkim pričama Isus je htio nešto postići i zato epizode imaju uglavnom mjesto koje prisiljavaju na mrmljanje. I mi mrmljamo o tome  kako one koje su imale ulja nisu htjele dijeliti…sa nerazumnim djevicama.

Ulaznica u odnos

    O čemu se stvarno radi? Što je tema priče ? Mislim da se radi o pitanju kako ću ja stupiti u odnos s Bogom? Kako ću „ući“ na veliko slavlje? Što je „ulaznica“, kako bi se danas reklo, u kraljevstvo Božje?  No, Isus ne misli da je nebo tek poslije smrti, nego misli na Božje kraljevstvo ovdje na zemlji.  Gdje Bog ima danas što reći, ovdje i sada? Ono što čovjek razmišlja ili planira i računa s Bogom može se izvući iz današnje prispodobe. Ovaj „račun“ nitko ne može na drugoga prepisati, tu može samo svatko za sebe nastupati „misli se na ja“, a ne na mi.

    Svakom pojedinom je slobodno! Nitko ne može biti miran i reći: to s Bogom već ide. Ovdje je ona uznemiravajuća poruka: Budi budan. Ne počivaj! Slobodan si i odgovoran.

Ljubiti može svatko

       Tumačenje iz tradicije kaže da nešto malo ulja koje mudre djevice još imaju, iako su zaspale (!) to je nešto malo ljubavi, koju su živjele.  I zato nisu mogle dijeliti, to su njihova djela ljubavi koja tvore ulaznicu u odnos s Bogom.  Pri tome nas nitko ne može „zastupati“, a to se niti ne nasljeduje rođenjem. Zato možemo i malo „poskliznuti“ i zaspati ako ostajemo ljudi koji ljube! To može svatko. I to možemo učiniti. Pustimo da nam ta svjetiljka gori, naše srce koje ljubi! Ova ljubav srca je moguća svakom čovjeku. Zato dopustimo da nas Isus danas potakne. Ostanimo ljudi koji su budni i koji ljube, koji računaju s njegovim dolaskom.

 A

1. Glupost

    Ima gluposti koje su zapanjujuće. Ova glupost se podudara s inteligencijom i školovanjem. Možda su inteligentni na poseban način podložni da im ono važno nestane, jer oni vrlo mnogo znaju i mogu. O ovoj gluposti pripovijeda evanđelje – i o tome da netko treba sasvim jednostavnu, temeljnu mudrost da bi mogao sudjelovati na velikoj svečanosti.

    Možda bismo i u svagdanjem životu bi mogli lude nazvati i luckastima. Možda se ponekad osjećam njima vrlo blizu. Oni su poput sveučilišnih  studenata  matematike koji pristupaju na ispit i nose obavezni džepni računar, ali nisu ponijeli baterije.

    Ili čovjek koji  je otišavši na izlet uzeo sve moguće stvari, ali je zaboravio ponijeti i otvarač. Ili žene koje imaju časnu zadaću da s bakljama prate zaručnicu od kuće do svečane svadbene dvorane i ponijele su baklje, ali nisu ponijele ulje za baklje.

    Kao što vrlo malo studenata može dijeliti baterije za džepni računar sa svojim susjedom, tako bi bilo manje svrhovito razdijeliti ulje od pet lampi na deset lampi, da onda cijelo društvo upadne, na pola puta od kuće zaručnice do svadbene dvorane, u duboku tamu.

    Ima puno važnijih stvari o kojima se sam moram brinuti. Svoj život mogu samo ja živjeti. Kao dijete mogao sam se osloniti na majku da misli na rukavice kad je hladno. Kao odrastao sam sam kriv ako mi se, zbog gluposti, smrznu prsti.

2. Poziv na pir

    Luckastost je ipak suvišna kad se radi o ljudima, o meni, ili o drugima. U primjeru o zaboravljenim baterijama se radi o samo jednom propuštenom ispitu. U Isusovoj prispodobi radi se o onom piru u kojem naša duša, a to znači mi, susrećemo svoga zaručnika. Iz daleka već svijetle prozori svadbene dvorane i vjetar nam već donosi zvuke glazbe. Glupost je to ne vidjeti i ne čuti i prema tome ne usmjeriti svoj život.

    Jedna istinita pripovijest. Netko je bio pozvan da bude kum- svjedok na vjenčanju na općini za jednu zaručnicu. Za zaručnicu je prisutnost te osobe mnogo značila. I on je obećao da će doći. Ali te srijede, zbog stresa i mnoštva drugih termina, previdio je termin. Ništa što je tada činio nije bilo tako važno. Došao je pola sata kasnije – prekasno. Vjenčanje je tako velik trenutak da se ne može po volji ponavljati.

    Isus poziva na vjenčanje. U usporedbi se ne radi o bijesu zaručnika da zakašnjele nije više pustio unutra, nego se radi o tome da ne smijemo ovaj jadan život propustiti, te da ga ne možemo zamijeniti drugim životima.

3. Ulje

    Mudrost života o kojoj govori prispodoba, nije ništa izvanrednoga. Ne treba za to nikakva specijalna škola, niti titula. Mudrost se odnosi na naš vlastiti život. To je mogućnost da se u mnoštvu stabala vidi šuma, te da u sveukupnostima života ne smijemo previdjeti ono što je bitno, bez da ono drugo smatramo nevažnim kao lampa bez ulja.

    Posebno mi se čini važnim u prispodobi da su svih deset pozaspale kad se sve skupa odužilo. Kršćanska vjera nije nikakva strogost. Stroga zaslijepljenost je jasan znak da se ne radi o veličini svetosti Evanđelja. Iako je kraj ove prispodobe vrlo dramatičan – isključenje iz svadbene dvorane- ali uvjet je vrlo lagan: ne ponijeti samo lampu, nego i ulje.

    Ostaje pitanje: Što je to svjetiljka, a što ulje? Čini mi se da ovo pitanje ostavlja evanđelje otvorenim, jer to kod svakog od nas može biti nešto drugo. Kod nekoga će to biti da misli da je to prakticiranje vjere, ali se to nigdje neće vidjeti, praktično, u djelima ljubavi. Kod drugog će angažiranje učiniti mnogo dobra, ali nedostaje nutarnja ljubav. Ulje je cijela moja nutrina pred Bogom. Predstaviti se pred ovog Boga i slušati zvuk svadbene melodije u ušima, osposobljava nas da nađemo i uzmemo ovo ulje i da sa zaručnikom uđemo u svadbenu dvoranu.

B.

1. Mudrost

    Knjiga mudrosti je optimistična: «Tko je ljubi, pronalazi je brzo i tko je traži, pronalazi je«, nikakav trag da bi mudrost bila nekakva ezoterična stvar, dostupna samo malom broju izabranih. Nikakav pesimizam da je čovjek preglup, prepovršan, prerastresen ili zagušen pod utjecajem medija da bi mogao spoznati mudrost. Da, mudrost sama ide naokolo, ona se nudi ljudima, vedro i prijateljski. Bog nam želi dati svoju Mudrost, svoga Duha.

    Mudrost je nešto drugo nego inteligencija. Ako bi došao neki stanovnik s udaljene zvijezde i kad bismo mi mogli prihvatiti, našim razumom, sve njihove inteligencije, kad bismo bili inteligentniji od Einsteina i pronalazili više nego svi pronalazači, kad bismo znali riješiti najkompliciranije matematičke zadatke – još ne bismo bili mudri.

    Mudrost je istovremeno neobuhvatna i sasvim jednostavna, zato ne čudi da ćemo naći mudrost kod malih ljudi bez puno znanja, učenosti, studija, a opet imamo dojam da ti ljudi imaju jednostavan osjećaj za ono što je ispravno i pravo. Mudrost je osobitost karaktera ljudi koji su spremni i sposobni promatrati svijet u Duhu Isusa Krista: ljubeći, pažljivo, bez osobne koristi.

2. Slika svijeta

    Vjera nije nikakva slika svijeta. U povijesti židova i kršćana vladale su sasvim različite filozofske i znanstvene slike svijeta. Vjera nas ne potiče da se mučimo oko razmišljanja o slici svijeta i njegovoj strukturi. Ni jedne rečenice nema Biblija o znanju iz biologije, evolucije, niti filozofije, ni fizike. Ono što  u vjeri čini doživljaj Boga, prožima i ove slike svijeta.

    Drugo čitanje je za to primjer. Svojom utješnom riječju o uskrsnuću, kršćanima u Solunu, Pavao je potpuno »zarobljen« antičkom slikom svijeta. Predstavlja da je nebo gore, a podzemlje (pakao) dole. Gore, iznad oblaka, zamišljalo se Boga. Ni Isus, ni Pavao nisu imali kasnije znanstvene ili astronomske spoznaje. Odlučujuće je ono, kako je prožeta ova slika svijeta. On tako često predstavlja prostorno prihvaćanje kod Boga, odlučujuće je ono da taj čas dobiva svoje lice: Krist. Konačno dovršenje se ne sastoji u nekom blaženom stanju, nego u ispunjenom odnosu sa živim Bogom.

    Da li je netko studirao povijest, pedagogiju ili fiziku ili pravo, to nije odlučujuće. Odlučujuće je  da li mi, u onome što činimo i mislimo, tražimo lice Božje i dostojanstvo čovjeka. Povijest razjašnjava povijesnim razlozima, fizika fizikalnim razlozima. No, čovjek, bankar, fizičar, ili učitelj, bilo da studira, uči ili radi je mudar ako u svakom dijelu stvarnosti vidi prostor susreta s Bogom.

   

3. Budnost

    Takva mudrost je budna i znatiželjna. Tu se misli na mudrost pet mudrih djevica o kojima Isus govori u prispodobi. Druge su lude. Isus priča ovu prispodobu da bi svakoga od nas postavio pred alternativu, da bi nas motivirao. Zato je, prije svega, kraj prispodobe vrlo drastičan.

    Prva razina je slika. Deset djevica treba s bakljama dočekati zaručnika i zaručnicu. Možda je bila predviđena kakva povorka ili procesija od zaručnikove kuće do svadbene dvorane. Da su mudre dijelile ulje s ludima, na pola puta bi svi, sa zaručnikom, ostali u tami. Pitanje koje su lude postavile nije  dolazilo u obzir, jer u posljednji čas ići kupiti ulja je isto kao kratkovidno letjeti kroz život i u najvažnijim pitanjima života osloniti se na druge.

    Konačno, sami  stojimo pred Bogom. Godinama nam Bog  nudi svoje milosrđe. Naposljetku se trebamo pitati čime smo mi ispunili baklje našega života. Bez ulja baklje se gase vrlo brzo. Bez mudrosti smo možda mnogo toga činili i istraživali, ali živoga Boga nikad nismo susreli. Bez ljubavi vjera je mrtva. U prispodobi traje dugo dok dođe zaručnik. Za svakoga od nas će doći trenutak »Evo dolazi zaručnik, iziđite mu u susret« To nije nikakva prijetnja koncem ili smrću, nego poziv na pir, veliku svečanost. Ova radost može prožimati cijeli život.

 1.

 Ljubav je ulje bez kojega ništa ne funkcionira

"Reče Isus svojim učenicima ovu usporedbu: Kraljevstvo je nebesko kao deset djevica koje su uzele lampe da idu u susret zaručniku. Pet bijaše mudrih, a pet ludih. Lude uzeše lampe, ali ne i ulje sa sobom, a mudre uzeše sa lampama i ulje. A budući da je zaručnik zakasnio, sve su pozaspale. (Mt 25, 1-5)

    U konačnici je pripovijest o deset djevica s gorućim lampama jasna. Ako bi se malo dublje pogledalo, onda se postavljaju pitanja koja nas čine misliti. Sve djevojke su krenule. Dakle sve su bile spremne i sve su imale goruće lampe. K tome su se i veselile piru. I sve su zaspale zbog dugog čekanja. A ipak, u određenom času nisu sve bile opskrbljene za svečanost. Jedne imaju dosta ulja, a drugima je ulja ponestalo. To vodi konačnom odlučivanju: tko je mudar, a tko ne. Upravo ova odluka daje usporedbi veliku ozbiljnost.

    Budući da ovaj tekst sadrži poziv za sve nas ovdje i sada, dobro ćemo učiniti ako naš pogled usmjerimo prema onih pet djevojaka kojima je nestalo ulja. Za one druge djevojke, tako i tako, je sve dobro prošlo. Pri tome želim skrenuti pažnju na dvije misli: najprije trebamo naglasiti da svi vjerujemo u Isusa Krista, kojemu i po krštenju pripadamo. Osim toga, svi mi sudjelujemo u životu Crkve i pokušavamo otkriti isusovu poruku.

    I upravo ovdje, po mojem mišljenju, javlja se prvo pitanje: "Možemo li, sa sigurnošću, reći da mi živimo Isusovu Blagu vijest?" Izvana bi moglo to tako i izgledati. A kako to stvarno stoji u nama?

Objektivnim promatranjem možemo ipak utvrditi: Što smo stariji, to smo kroz stres opterećeniji raznim problemima u obitelji, u zvanju. To znači: što je duži naš životni put kojeg smo u životu prošli, toliko više stupaju druge stvari u prvi plan i mnoge nam stvari postaju važnije. Trebamo se samo upitati:"Na što je moje srce ovog časa privezano? Što nas čini nervoznima. Kada i zašto ne mogu noću spavati? Koji motivi vode moje djelovanje? Imaju li stvari štogod zajedničkog sa kraljevstvom nebeskim?

    Iako se svi mi nazivamo kršćanima, moguće je da se naglasci premještaju. Nerijetko, pa i nesvjesno javlja se pomisao: "Ipak  neće biti tako zlo. Bog je ipak milostiv. U dubini srca ipak ja njemu pripadam. Pa i uistinu ne činim neko naročito zlo. Ali u ovom času mi je ovo važnije. Ono što Bog od mene očekuje mogu učiniti kasnije. Ali sada imam nešto važnije."

    Ove misli nam pokazuju koliko često se i mi nalazimo u situaciji djevojaka koje su predugo čekale na dolazak svoga gospodara. Naš život uglavnom traje dugo. Dugo čekanje nas čini polako ravnodušnima, puštamo da nas proguta rutina svakodnevnice i prilagođavamo se ovom svijetu. Sve više motamo zastavu idealizma, koju smo na početku tako veselo i zanosno vijorili. K tome dolaze razočaranja koja dolaze iz vjerskog života. Što nam to u istinu donosi? Zašto Bog dopušta da ga tako malo u životu osjetim? Pa i onda kad molim, zar sve ne izgovaram u zid od kojega se moj glas odbija poput jeke? Sam i onako ništa ne mogu okrenuti! Ovdje osjećamo da nam fali nešto ulja!

    Na ovo dolazi sljedeće razmišljanje: Ono što već dugo govorimo, mi osjećamo,  ne radi se o nečem izvanrednom, nego dapače o svakodnevnom životu. Izdržati u malim stvarima! Vjerno ispunjati dnevne zadaće: to je ono što čini da naše lampe gore. Strpljivost jedan s drugim, osjetljivost za drugoga, vrijeme za drugoga, razumijevanje drugačijih, partnera, kolege na poslu, suosjećanje sa onima koji trpe, to je ulje bez kojega se naše lampe gase. A sve to košta samo malo ljubavi. Tako se ulje pokazuje kao ljubav bez koje ništa ne ide, jer ona je ono najljudskije, najrazumljivije i najsvakodnevnije.

    Često se čuje reći: "Blagoslovio je vremenito", time mislimo reći da više nije među živima. A to se može drugačije reći i razumjeti - napustio je vremenite stvari i ušao u radost svoga Gospodara." Blagoslovimo i mi ovo vremenito kroz naše prihvaćanje onog najmanjeg, samo po sebi razumljivog, kroz prihvaćanje Božjeg zahtjeva u sadašnjem trenutku, po našem životu, ovdje i sada. Tada ćemo imati dovoljno ulja i tada ćemo biti svi spremni pa neka Gospodin dođe bilo kada i tada će nam se otvoriti vrata blažene vječnosti, kao sama od sebe.

2.

Kršćansko vrijeme - povijesna svijest

1.

 Danas ću se osvrnuti na tri pitanja:

Tko je "Zaručnik" u današnjoj usporedbi?

Naravno, nitko drugi nego Gospodin Isus koji ponovno dolazi.

   2.      Tko su "djevice"? Nitko drugi nego kršćanske zajednice. Među njima ima "mudrih" i "ludih", u kojem smislu? To ćemo vidjeti.

   3.          Koji je to "dan" i "sat" kojeg mi ne poznajemo? To je dan i sat ponovnog dolaska, kojeg mi ne poznamo, njegove parusije na kraju povijesti svijeta.

2.   

 Kršćanska zajednica. One će se na kraju potpuno prepoznati na dan dolaska po svom ponašanju. Nju Isus poziva da bude budna: "bdijte!", jer ona ne zna ni dan, ni čas povratka svoga Gospodina. A što znači za zajednicu biti svjestan vremena i budućnosti.

Postoji pogansko, ateističko vrijeme i ima vremena kada smo svjesni povijesti i vremena. Sve se okreće u krugu, do vječnosti. Mi ne poznamo cjelinu, a cjelina povijesti nema nikakvog smisla. Mnogi govore: Povijest nema nikakvog smisla: na kraju stoji "ništa" i tomu ništa čovjek treba pogledati hrabro u oči.

Kako se, tome nasuprot, očituje kršćansko vrijeme - i povijesno vremenski biti svjestan.

Kršćanska zajednica znade, da će povijest završiti, da se ovo neće produžavati do u beskonačnost.

Kršćanska zajednica znade da će povijest završiti ponovnim dolaskom Sina čovječjega. On stoji na kraju puta, a povijest ide i čeka na nas.

Kršćanska zajednica zato znade da  povijest ne ide u besmisao, u ništa, nego ona dobiva svoje ispunjenje u Kristu.

3.

Isusova opomena "budite budni"

Budite budni protiv lažnih proroka, koji obećavaju zemaljski raj. Mi ne poznamo zemaljsku budućnost.

Budite budni, protiv svih ponuda vremena  (po medijima i sl.)

Ne prepuštajte da samo "Jehovini svjedoci" čekaju Gospodina.

Kršćanska zajednica treba razmisliti s kim se želi identificirati: s "mudrim" ili s "ludim" djevojkama. Imajte "ulja u lampama" da budete spremni svakog časa ići Gospodinu u susret. "Ulje" je riječ Božja, "ulje" su sakramenti, "ulje " je ljubav prema svim ljudima. Budite na ovaj način pripravni da ga uvijek možete primiti. A on dolazi uvijek, a posebno kada njegova zajednica slavi Euharistiju: Maranatha, dođi Gospodine Isuse.! To je bio molitveni zaziv pracrkve, kojeg potvrđuje  sveti Pavao apostol, u svojoj prvoj poslanici braći u Korintu (1 Kor 16. 22). Ima li kršćanska zajednica današnjice hrabrosti isto tako moliti?

3.

Kriza ulja

Prošlost, sadašnjost, budućnost - te tri riječi uokviruju naše ljudsko doživljavanje vremena i povijesti. Prošlost je nepovratno zaključena, sadašnje vrijeme nam protječe kroz prste, budućnost je nepredvidljivo otvorena. Cjelovitosti života pripadaju sva tri dijela.

      Isusova pripovijest koju smo upravo čuli, želi nas opomenuti da mislimo o našem ovdje i sada i da usmjerimo pogled prema budućnosti. Ta budućnost nije ništa anonimno, nego je ona, u konačnici, jedna osoba, sam Isus Krist. U vrijeme svetog Mateja su to morali kršćani učiti: znati se postaviti prema problemu čekanja na skori ili zakašnjeli dolazak Isusov. Pred očima, u usporedbi, nam stoji pet djevojaka koje su bile spremne i opremljene za kraće čekanje i pet koje su bile spremne i opremljene za duže čekanje.

    Naglasak čitave usporedbe leži na posjedovanju dovoljno ulja  kao jedini preduvjet da bi se smjelo doći na pir. Ulaz u svečanu dvoranu nije automatski osiguran, nego je osiguran onome koji ima dovoljno zaliha za duže čekanje i za put, onome koji je pun i živi u sadašnjosti (kome pripada i potreban san), ali koji računa s budućnošću i, u danom, času bit će za nju spreman.

    Kod dolaska zaručnika produbljava se jaz između "mudrih" i "ludih". Mudar je onaj koji računa sa  onim što ima doći, usmjeruje sebe prema budućnosti i ne brine se samo za trenutak, onaj koji se pripravio za noć i svojim svjetlom osvjetljava tamu. Lud je onaj koji ne gleda u budućnost, koji dalje ne misli, koji je lakomislen i živi samo za trenutak i tko se ne pripravlja za ono što ima doći i onoga koji ima doći. Odlučujuće pitanje je: "Gdje ti je glava, a gdje ti je srce?"

Pri dolasku zaručnika budućnost će postati sadašnjost. I to upravo usred noći, vrijeme najveće tmine je najbolje vrijeme za svjetlo. I ono što je jednom propušteno, sada se više ne može popraviti. Šansa je proigrana, svečanost propuštena, vrata su zatvorena. Tko živi tako kao da neće biti nikakvog odlučujućeg trenutka, taj nema nikakve budućnosti.

Poticajna pripovijest:  Ova pripovijest izaziva, u mladim učenicima koji su o njoj razmišljali,  dva osjećaja:  nelagodu i protivljenje s dva aspekta:

Najprije ponašanje onih pet djevojaka koje su posjedovale ulje: "Mi vam ne damo ulja!" Nepovoljno odjekuje ta riječ, da bi dijelile ulje. Tek nakon dužeg razmišljanja dolazi misao: svatko živi svoj život, nitko ne može učiniti da drugi živi za njega. Ima trenutak odluke, koji je nedjeljiv. " Ulje" djevojaka su dobra djela. I njih je nemoguće  mudrim djevojkama prenijeti na druge, dobra djela dijeliti. Pri dolasku Isusovom svaki pojedini će čovjek će biti upitan o svojoj spremnosti, o svom ponašanju i djelovanju, a ne o ponašanju i spremnosti drugih, jer svatko nosi odgovornost za " svoje ulje" i konačno sam će odgovarati za uređenje svoga života. Ne može se jednostavno osloniti na to da će se negdje pronaći nešto ili da će netko pomoći ili da će zaručnik nekima zažmiriti.

Sljedeći poticaj daje konačno odbijanje zaručnika da primi onih drugih pet: ne možete unutra! Ne poznam vas: To znači raskid zajedništva. Dolazi pitanje: zar se nije zaručnik mogao pokazati milosrdnijim i one nerazumne ipak pustiti unutra? Time postaje jasno da postoje  odluke u kojima će biti kasno nešto popravljati ili još nešto donijeti. Neće onaj koji viče "Gospodine, Gospodine" biti pripušten u slavu nebesku, nego onaj koji svoj život uređuje po vjeri, pa bilo to i djelomično.

     Potresna opomena

        Usporedba nas potiče da s Bogom računamo u našem svagdanjem životu i to u onim najmanjim, nebitnim stvarima. Potiče nas na stalnu pripravnost, a protiv nekog bezbrižnog življenja. Ljubav je bdjeti, spremnost, pažnja, ustrajnost, moći čekati i strpljenje.

    Vrijeme čekanja ne stoji u našoj moći gospodarenja. Njegov dolazak se ne može proračunati. Ali ne samo da ja čekam na Boga, nego i on čeka na mene, on očekuje od mene, od mog života! On želi da ja ne iznevjerim njegova očekivanja, radi se o konačnom, biti unutra ili van, biti na vječnom piru ili ne!

    Lampa života ne gori vječno, moram se brinuti za gorivo. To je neophodno potrebno imati - lampu punu ulja, ulja vjere, nade i ljubavi. Neophodno je potrebno biti budan, pozoran i prepoznavati znakove vremena, biti opremljen za dolazak Isusov koji će se dogoditi iznenada i nenajavljen.

    Postupati sa budućnošću.  Čitavo postojanje kršćana je jedno trajno stanje odlučivanja. Na kraju će se vidjeti da li je netko svoju vjeru živio, ili ne, da li je išao u susret Kristu koji dolazi s gorućom lampom ili ne. Svjetlo vjere, nade i ljubavi mora gorjeti u svim važnim časovima našega života: od kolijevke do groba - krštenje, krizma, Prva pričest, ispovijed, ženidba ili sveti red pa i bolesničko pomazanje na bolesničkom krevetu. Na to su pozvani svi vjernici. Usprkos zakašnjenju dolaska ne popuštati u dobrim djelima, u ljubavi se ne ohladiti, nego u vjeri i nadi biti čvrst do kraja.

  4.

Planiranje je pola života*

Često i prečesto se ugovaraju termini. Hoćemo nekoga susresti i uzajamno izmijeniti mišljenja o zdravlju, pojadati se o bolesti ili objaviti radost. Pomislite na randevu kojeg ste nekoć planirali. Ako postoji suglasnost o vremenu i mjestu, što se sve ne čini kako bi se pripremilo. Tuširamo se i idemo frizeru, manikiramo nokte i idemo do ormara za odjeću. Ako tamo ne nalazimo ništa odgovarajuće, «pljačkamo»  automat banke i tražimo pravu odjeću u kojoj se možemo pokazati. Činimo sve da susret uspije, točni smo na mjestu sastanka, izbjegavamo teme i izraze koji bi mogli uvrijediti sugovornika. Možda sam suglasan i s lokalom koji mi se nikako ne sviđa, samo da događaj dobro prođe.

Vi uviđate da sam poslije Evanđelja ispričao još jednu priču. Ovo ne bi bilo uopće potrebno kod poznate i upečatljive prispodobe. Ali možda nam pomogne, kako bismo mogli smislu NZ (Novog zavjeta)  još bolje ući u trag.

Pametni i oni drugi

U Isusovoj usporedbi stavljene su nasuprot dvije grupe ljudi: gotovo upadno je riječ, četiri puta, o pametnim i lakomislenim ljudima. Što ovdje znači pametan i glup, proizlazi iz opisanog držanja. Pametan biti znači tako ozbiljno shvatiti dolazeći događaj, te sve učiniti kako ga se ne bi proigralo; glup je koji misli, dovoljno je mlakozauzimanje i konačno će sve proći dobro.

Pametne se brinu o tome da njihova zaliha ulja u svakom slučaju bude dovoljna; lude pak ne gledaju dalje od sadašnjeg trenutka. Budući da je kasno i biva još kasnije, zadrijemale su sve. Tu se ne radi, kao u drugim usporedbama NZ da se ostane budnim, već o jednom dubljem načinu budnosti, naime opreznosti, kojoj je jasna situacija i po njoj djeluje. U Isusovim ustima završava usporedba uzvikom «zaručnik dolazi» i njegovim ulaskom u svadbenu dvoranu. Tako se događa da lude napuštaju scenu upravo kada nastaje velik događaj. Odluka je time pala. One koje su bile pripravne, ulaze sa zaručnikom u svadbenu kuću i svečani objed započinje. Težište leži na mudrim djevicama. One koje su imale premalo ulja, nisu bile istjerane, nego su se same isključile.

Isusov govor obraća se  slušatelju  u njegovoj slobodnoj odluci. On se može odlučiti za dolazeći događaj koji je najavljen u Evanđelju i prema tome živjeti, ili  može pasti u tromost duha koji ga čini luđakom u pogledu na djelovanje Božje. Ako živi za dolazeće, tako će njegov život u predodžbi o sreći i nesreći, o smislu i besmislu biti temeljito produžen; ako pak njegovo postojanje bude tupo, onda se za njega mogu upotrijebiti riječi 14. psalma: «Luđak kaže u svom srcu: nema Boga».

Zajednica evanđeliste Mateja, dodijelila je Isusovoj usporedbi jedan novi naglasak. U bezimenom zaručniku u Isusovoj svadbenoj pripovijesti, vidi ona samoga Spasitelja, koji ne dolazi brzo, odugovlači svoj povratak na zemlju, a u odbijanju djevica koje dolaze kasnije s kupljenim uljem sud onima koji nisu bili pripravni za susret s Uskrslim. Matejeva zajednica nije odstupila govor o sudu u korist jednog «integriranog sveopćeg neba».

Preduhitriti krizu ulja

Iz nedjeljnog evanđelja možemo dobiti tri motiva.

1. Dolazak

Da li mi još računamo s Isusovim dolaskom? Čekamo li mi na veliku gozbu Boga s nama? Kako mi shvaćamo nebo? Usporedba stavlja naglasak na to da računamo, već u svakodnevnici, s Bogom, s njegovim dolaskom u malom, neznatnom i neupadljivom. Ljubav je rast, spremnost, pažnja, izdržljivost i strpljivost.

Uspješan ili neuspješan susret s dolazećim.

Kod zaručničkog dolaska postaje budućnost sadašnjošću. Upravo usred noći, vremenu najveće tame, je vrijeme, krajnje vrijeme za svjetlo. Odbijanje da se zalihe ulja dijele može izazvati negodovanje. Ali ne znači li da svaki/svaka živi svoj život? Tvoj osobni život ne može nitko drugi živjeti. Postoje časovi rastave, nepriopćenja. Kod Kristovog povratka bit će svatko pojedinačno pitan za svoju spremnost, a ne prema djelovanju i držanju drugoga.

Dovoljna ili nedovoljna priprema za susret

Luč života ne gori vječno. Ja se moram brinuti o gorivu. Ono je neophodno. Imati ulja u vrču, ulja vjerovanja, nade i ljubavi. Neophodno je biti budan i raspoznavati znakove vremena. Cijela egzistencija kršćana je neprestana situacija odlučivanja. Na kraju će ovisiti o tome da li je netko živio svoju vjeru ili nije, da li je išao u susret dolazećem Kristu s upaljenom svjetiljkom ili nije. Jedna  «kriza ulja» treba se pravovremeno spriječiti.  Ovdje znači, učiniti pravu «pripremu», a ne samo to kod mirovinskog osiguranja.

*Alexander Lagler, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoris