Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Zah 9,9-10)

Odlomak današnjeg čitanja je uzet iz drugog dijela prorokove knjige (Zah 9 -14). Ovaj dio se često naziva i Deuterozaharija, jer je i sadržajno, i formalno odijeljen od prvih osam poglavlja, a nastao je na koncu 4. stoljeća prije Krista

. Naš odlomak opisuje  mesijansko obećanje: Mesija se očekuje kao kralj koji je pravedan i pomaže, koji je ponizan i jaše na magarcu. Mesijansko kraljevstvo će biti sveopće kraljevstvo mira, a njegovo kraljevstvo i kraljevanje su sasvim suprotni svjetovnom kralju, koji nit je pravedan, niti ponizan, a niti toliko bogat pomaganjem, koji umjesto na magarcu, jaše na bojnim konjima ili bojnim kolima i čije kraljevstvo nije kraljevstvo mira, nego mržnje, nasilja i rata.

Na brdu Sionu danas je tako malo mira kao i među narodima oko njega, a isto tako i u svijetu. Ispunjenje proroštva Zaharije i danas je pred nama. Ipak, vjernik vjeruje obećanjima koje će jednom krenuti sa Siona kad će se uspostaviti mesijansko kraljevstvo, kod ponovnog dolaska Spasitelja.

Drugo čitanje (Rim 8,9.11-13)

Suprotnost između tijela i duha prožimaju  7. i 8. poglavlje poslanice Rimljanima, a time i odlomak za poslanicu. Pavao se direktno obraća braći i sestrama u vjeri, nakon što je, u prethodnim redcima 8. poglavlja, tematizirao spasiteljsko djelovanje  Isusa Krista. Bog je  „poslavši Sina svoga u obličju grješnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudio grijeh u obličju grješnoga tijela." (r3)  Na toj pozadini Pavao se obraća svojim  slušateljima i potiče ih na život po Duhu. Iz daleka ih opominje da se ne vraćaju  u staro, prije kršćanskih vremena. Ne može se biti kršćanin, tako piše Pavao sasvim jasno i razgovijetno i kaže da nema kršćanstva po matičnim knjigama ako čovjek ne posjeduje Kristovog Duha i živi na način kojega usmjerava grješno ljudsko tijelo. Takav život vodi k smrti, a život po Duhu je usmjeren prema životu. Tako govori Pavao onima kojima je pisao.

Odlomak je upućen i nama. Pokazujemo li se mi, u tom smislu, kao kršćani? Povjeravamo li se mi Kristovu Duhu, njegovoj snazi u nama? Živimo li i mi životom koji je usmjeren prema tom Duhu, životom dostojnim  poziva koji nam je upućen na krštenju?

Evanđelje

Ovaj odlomak nam omogućava da idemo u učiti u Isusovu školu. Isus poziva na jedno „jedinstveno školovanje"  čije je središte doživljaj objave Isusa kao Sina Božjega i ponuda Božjeg kraljevstva koje dolazi. Isus se ovdje predstavlja kao Sin Božji u rano židovskoj biblijskoj tradiciji  (r 27). Po tome je njemu sve predao Otac i on jedini pozna Oca i njega je Otac ovlastio da ga objavi. Što sadrži ova objava Oca, može se shvatiti iz izrečenog poziva: Isus obećava „spokoj dušama", govori o dobroti i poniznosti. Iz tih riječi govori ponuda Božjega spasenja. Isusovo djelovanje objaviti se kao Sin Božji i navijestiti Božje spasenje je doista mesijansko djelovanje i odraz Božjeg spasiteljskog djelovanja među ljudima.  Nije upravljeno samo na niže slojeve naroda, siromašne i potlačene, kako bi se to moglo pogrešno zaključiti iz r.25, nego je ponuda upućena svim ljudima. Mudri i umni, o kojima se govori u  r 25. da im se Gospodar neba i zemlje sakrio, nisu isključeni iz božanske objave, nego su se, sa širokim krugom naučitelja i pismoznanaca, isključili iz Isusove poruke i na nju odgovorili odbijanjem.  A oni koji su u njihovim očima bili neuki i maleni pokazali su se široko otvorenima za Isusovu poruku.

Tko Isusov poziv prihvaća i želi biti otvoren Božjoj ponudi, taj smije doći k njemu sa svojim brigama i teretima. Da se time ne misli na nekakav kičasti svijet spašenih, kaže jasno r 29:  Prihvatiti poziv znači prihvatiti Isusov jaram  i svoj život usmjeriti prema Božjim zapovijedima.  Isusova propovijed potiče i hrabri, prihvaćanje jarma i poziva nije nikakvo opterećenje, a ni teret nije težak (r 30). Konačno, Božje spasenje je ispunjen život u sigurnosti kod Boga.

Evanđelje nas i danas poziva na odluku. Vjerujem li Božjem Mesiji i njegovoj objavi? Hoću li biti njegov učenik i dopuštam li da me on izgrađuje i uči pa i ako nauk izgleda težak?  Prihvaćam li poziv?

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin slave, darovatelj svake milosti neka bude s vama.

Uvod:

Ove sedmice počimaju ljetni praznici. Za mnoge je to vrijeme kad će odahnuti i predahnuti, odmoriti se i malo smiriti. Toga trebamo svi mi, vrlo hitno, jer smo svakodnevno izloženi mnogim opterećenjima, zahtjevima zvanja i zanimanja, a često smo pod pritiskom kojega na nas čine drugi ljudi.Sada smo došli ovdje zajedno, na ovo bogoslužje i došli smo sasvim blizu Isusu Kristu. On ne spada među one koji na nas stavljaju terete ili nas pritišću, on nas poziva da dođemo k njemu naći mir svojim dušama.

Naše pogreške i grijesi, naša krivnja nas, iznutra, pritišće i opterećuje. Zato ćemo sada, trenutak, ostati u tišini, ispitati svoju savjest i moliti Gospodina za oproštenje.

Tko s Isusom ide putem kojim je on išao

taj može izgubiti zemaljski život,

ali će zadobiti vječni...

Gospodine, smiluj se

Tko ide putem

kojim je Isus išao

taj može strance primiti kao prijatelje

on će kod Oca naći vječni stan...

Kriste, smiluj se

Tko ide putem

kojim je išao Isus

taj ne treba bježati od križa,

jer će biti ubrojen među uskrsle...

Gospodine, smiluj se.

Molitva vjernika:

Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao: Dođite k meni svi umorni i opterećeni, svi koji nosite teške križeve. Zato ti vapimo iz naših brojnih nevolja:

Za ljude koji se osjećaju nedoraslima za težinu svoga zvanja i poziva, podaj im hrabrosti, molimo te.

Za roditelje koji se brinu za svoje sinove i kćeri, pokaži im kako će se brinuti i kako im mogu pomoći, molimo te.

Za ljude koji nemaju krova nad glavom, budi uz njih da ih ti problemi ne unište, molimo te.

Za ovisne od drogama, za mlade koji sve dublje tonu u alkoholizam, za one mlade koji misle da je smisao života u razuzdanoj  seksualnosti, ili rješenja traže u sektama: pokaži im put iz tih nevolja i daj im snage da idu putem kojeg ti pokazuješ, molimo te.

Za sve koji trpe pod križem bolesti i starosti: podaj im snage i strpljenja, molimo te.

Za naše pokojne, daj da se raduju na tvojoj vječnoj gozbi, molimo te.

Bože, naš Oče, poslao si na svijet svoga Sina kao pomoćnika svima umornima, opterećenima, kao spasitelja grješnika. Za to ti zahvaljujemo i slavimo te, po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

Meditacija:

Ti si pravi kruh koji hrani svakog čovjeka

ti si vječna Riječ, Život i Duh.

Došao si u našu ljudsku bijedu

a ipak si Bog i Gospodin svih vjekova.

Zahvaljujemo ti za tvoju ljubav, Gospodine

i pjevamo pohvalnicu tvojoj slavi.

Primi našu zahvalnu pjesmu i učini nas jednakim svetima,

budi nam svima nagrada u svom vječnom kraljevstvu.

Paulus Hägele

Propovijedi

a)

Učiti od Isusa

Doživotno učenje

„Učenje" je danas vrlo upotrebljavana riječ i ne samo u školi. Govori se o doživotnom učenju, o učenju u ranom djetinjstvu, znanstvenici nam govore da čak i zametak uči već u majčinoj utrobi. Učenje nije isto što i život, ali s druge strane gledano, život nije ništa drugo nego jedno veliko učenje. Tko je promatrao kako dijete raste, taj je mogao promatrati kako dijete uči i privikava se na život, kako postupno otkriva i prihvaća svijet oko sebe, znatiželjno  promatra stvari oko sebe, kako ih dohvaća, stavlja u usta i tako malo po malo prihvaća stvari sve dublje pa tako i život i polako slaže stvari u mozak i tako uči. Istraživanja mozga nam govore da mozak ne može ništa drugo nego učiti i da je učenje već stavljeno u nas, kao biološki postupak mozga.  Tako doživotno učenje nije neki proces kojega zahtijevaju roditelji, učitelji, znanstvenici ili nešto što traži industrija zbog neprestanih daljnjih kvalifikacija, nego postaje stvar koja je po sebi razumljiva.  Doživotno učenje  ukazuje na to da je život pokret-kretanje, da se život ponovo događa i mijenja.  Život nas uvijek stavlja pred nove izazove.  Moderni život je brz, stvari koje nitko, prije par godina, nije mogao predvidjeti iznenada postaju aktualne, trebamo se redovito susretati s novim tehnikama, novim komunikacijskim oblicima i sredstvima. Ponekad se čini da nas život preopterećuje, a onda čeznemo za opuštenošću, čeznemo za nečim stalnim što se ne mijenja.  A ipak znamo: tek smrt znači mirovanje i završetak mijenjanja našeg zemaljskog opstanka.  Dotle je život nemilosrdno napet, on želi da ga uvijek otkrivamo, da uvijek učimo, tako da se, s obzirom na radost života, ponekad  stariji moraju stidjeti pred djecom.

Isusov poziv: „Učite od mene"

I Isus, u današnjem evanđelju, govori o učenju - kao što smo to upravo čuli. „Učite od mene", ove riječi i nama danas upućuje.  Ovo je ugrađeno u poziv: „Dođite k meni". Što nam to Isus daje za učiti, na što nas on poziva? To pitanje nam se ovdje nameće  i ja vas pozivam, još jednom, bolje promotriti da bismo shvatili što nam Isus želi danas reći.

On nam danas daje jednu istinu, koju se može naučiti i znati samo ako se kod njega ide učiti, jer samo Isus pozna Oca i njemu je Otac predao objavu. Ocu se svidjelo ovu mudrost sakriti od mudrih i umnih, kaže Isus, a objaviti malenima i zato Isus slavi Oca. Mudrost samo za neke  ili za niže slojeve društva, za ljude koji traže utjehu i potporu u vjeri, jer inače nemaju puno perspektive u životu? Ili religiozni poziv u neobičan svijet koji je sasvim drukčiji od ovog našeg? Tako shvaćati Isusov poziv, znači ne razumjeti ga. Isus slavi Oca, „Gospodara neba i zemlje", a on je ujedno i stvoritelj, i kao takav, ljubi sve što je stvorio.  Isusova  objava koju nam on danas daje ne može se  shvatiti kao da je namijenjena  isključivo nekima ili nekom posebnom religioznom svijetu, ili da bi se život, sa svim njegovim mogućnostima, trebao shvaćati nečim manje vrijednim. Život trebaju živjeti svi ljudi koje je Gospodar neba i zemlje stvorio i to sa svim mogućnostima i izazovima koje život u sebi sadrži.

Božja ponuda spasenja: Život u punini

U život spada da je cjelovit i potpun - a to osjećamo onda kad smo bolesni ili kad s nama nije sve u redu.  I upravo na ovom mjestu Isus stavlja objavu, jer on objavljuje Boga koji nam želi život u punini, spašen život i da smo potpuni, čitavi.  Boga koji tako nešto nama želi možemo upoznati ako idemo u Isusovu školu.  Onda ćemo upoznati Boga koji, kao gospodar neba i zemlje, stoji iza onoga što nosi život, iza mog osobnog života. On ima smisao, jer je stvoren od Boga i Bog ga ljubi. Božji plan spasenja ima i perspektivu za vrijeme kad nismo ni zdravi, ni cijeli i kad nas život pritišće događajima ili zahtjevima. Trebamo Isusu dozvoliti da nas odmori ako nas pritišću tereti i brige - kako utješna misao.  U isto vrijeme doživljavamo, kod Isusa, da je učenje i naporno, da Isusov program školovanja ima zahtjeve: „Uzmite moj jaram na sebe." Dobrota i poniznost spadaju u Isusov životni program. Isusov put nije put sile i nasilja, nego čovjekoljubivost. Ići kod Isusa u školu ne donosi samo obećanje života i spasenja, nego i zahtjev da se suočimo s tim životnim programom, prihvatimo ga i ostvarimo.

Doživotno učenje u Isusovu Duhu

Zahtjevan program - bez sumnje! Mnogi ljudi smatraju da ga je nemoguće živjeti i da nema smisla.  Kad Isus govori o mudrima i umnima pred kojima je Bog sakrio svoju poruku spasenja, onda se misli na doživljaje i iskustva evanđelista da je bilo ljudi koji su sebe isključili i zatvorili pred  Božjom ponudom spasenja, ljudi koji s omalovažavanjem gledaju na druge ljude, one koji se opredjeljuju za Isusov program učenja, a koje mudri i umni smatraju nižima od sebe. I danas ima ljudi koji misle isto.

Isus nas poziva na odluku. Idem li i ja kod njega u školu?  Jesam li uvjeren da je njegov program program života, da on uključuje i duboke slojeve onoga što donosi život u punini i što daje smisao postojanju? Kad izgovaram ove riječi, onda osjećam  kako je veliko ovo školovanje i odgajanje u Božjoj stvari. Ne može ga se naučiti u kratkom vremenu, nego zahtijeva dugo životno učenje. No, kako je stvarno s ovim doživotnim učenjem? - Neprotumačivo napeto. Ja to pokušavam i nastojim, a vi?

1.

Tko je danas malo preciznije slušao evanđelje, možda će  pomisliti: To je Isus stvarno mislio kad je rekao da se veseli što nije Radosnu vijest objavio svim ljudima.  Isus se stvarno radovao što nije „objavljeno mudrima i umnima. „Da Oče, tako se tebi svidjelo." To se može tumačiti time da su mudri i umni tako do sebe držali da nisu slušali tesarovog sina. Onda bi to bila njihova osobna krivnja, a Bog Otac bi opet svakoga darivao.

No, Isus nije tako rekao, niti je tako mislio. Nije rekao da  „se raduje što maleni potpuno prihvaćaju poruku, da mudri iznimno imaju krive sudove i tako pokazuju duhovnu kratkoću." Ovdje je govor o Božjem djelovanju. On sakriva mudrima, a objavljuje malenima - neukima.

Pri tome nije kriva pomisao na samozasljepljenje, jer vjerovati je, u stvari, posluh. Mi vjerujemo Isusu da je donio poruku od Oca, jer je Sin Božji. Ono što nam on govori uzimamo u poslušnosti, ne zato što smo mi to ispitali svojim razumom, ili jer smo mi sami već davno došli do toga. U biti, da je Bog trojstven, da je Sin Božji postao čovjekom i umro za naše grijehe, to ne može niti jedan znanstvenik, niti filozof izmisliti. To trebamo vjerovati onome koji to zna: Bogu.

Zato i danas mnogi ljudi koji vjeruju samo sebi, a sve što drugi govore kritički prihvaćaju ili uopće ne prihvaćaju, imaju velike poteškoće uključiti se u Isusovu Crkvu. Za to je potrebna hrabrost, prije svega hrabrost imati povjerenja u Crkvu, pa i onda kad svi oko mene pričaju kako je bolje imati povjerenja u svoj vlastiti razum. Možda ću se tada osjećati malenim, ali upravo takvim malenima je Isus obećao kraljevstvo nebesko.

No, to još ne razjašnjava današnje evanđelje. Ne radi se o tome da on želi odbaciti mudre i velike. Sasvim suprotno. On im daje još jednu šansu - i mogućima, i mudrima, i onima koji sebe smatraju savršenima. Svi imaju nade slušati Isusovu poruku, ali samo onda ako se, s puno povjerenja, okrenu u male i neugledne i pitaju: „A što je Isus rekao?"

Zato se Isus raduje. Otac je govorio jednostavnim ljudima i sada su oni mudri upućeni da vjeruju malenima. Tek kad siđu s konja svoga ponosa i upitaju malene kršćane i njima počnu vjerovati, onda će i njima biti jasno što to znači vjerovati. To započinje, sasvim konkretno, kod apostola. Svi su oni bili neugledni u svom vremenu -  jedan bivši carinik, jedan bivši gubavac, nekoliko običnih ribara. Jesu li tu bili književnici, farizeji, saduceji, eseni, grčki filozofi, jesu li oni bili spremni slušati ovakve sitne ljude s ruba društva?

Zato se Isus raduje, jer spasenje svijeta može iskusiti samo onaj koji se prigne, koji bude malen da bi slušao malenoga. To je posluh. Ne isključivati razum - ali biti spreman siromaha na ulici, starca, staricu polako pomućena razuma i sve druge koje smatram nižima od  sebe, promatrati tako kao da mi oni mogu nešto reći o Bogu pred kojim skidam svoj šešir. Tada mogu reći: „Da, vjerujem ti!"

2

Potaknuti Duhom

Tko je kršćanin? Čovjek koji vjeruje u Krista. Sigurno! No, svi koji vjeruju ne žive adekvatno tome. Recimo bolje: kršćanin je čovjek  koji vjeruje u Krista i njegovu poruku i ozbiljno se trudi da tako i živi. Pa i ovaj odgovor baš nije potpuno zadovoljavajući. Može ga se lako shvatiti moralistički - iako mnogi ljudi smatraju da je vjera skup određenih moralnih zasada i pravila. " Takav moralizam" nije baš tako privlačan. Onome biti kršćanin bitno pripada i jedan drugi faktor, koji najprije duši daje toplinu i život, a to je Duh Kristov, Duh Sveti koji potpuno prožima dušu kršćanina.

Sinovi po Sinovljevu Duhu

O tome govori osmo poglavlje poslanice Rimljanima iz koje je uzeto današnje čitanje. Da bismo bolje shvatili ovu rečenicu, trebamo uzeti u obzir cijelo poglavlje.  Rečenica koja se priključuje današnjem čitanju glasi: "Jer svi koji dopuštaju da ih vodi Duh Božji su sinovi i kćeri Božje." (Rim 8,14) Djecom Božjom nas ne čini ni samo apstraktno vjerovanje, ni ozbiljno nastojanje oko morala, nego Duh Isusov koji u nama boravi i koji nas potiče i vodi. On je onaj koji nas potiče na molitvu, koji našu molitvu srca upravlja prema Bogu i čini da govorimo "Abba, Oče!" Tako Duh potvrđuje samom našem duhu da smo djeca Božja."

Ovdje se radi o ljubavi. Nismo samo zato djeca fizičkog oca, jer tako stoji u rodnom listu, niti zato što u sebi nosimo biološko nasljeđe, nego po tome što osjećamo i znamo da nas naš otac voli i tu ljubav iz srca uzvraćamo.  Gdje ovo nedostaje, radi se samo o apstraktnom, šepavom i neljudskom odnosu.

Tako je i s našim odnosom prema Bogu. Postat će samo življeno djetinjstvo ako je to stvar srca, ako riječ "Oče", u molitvi, izgovaramo s ljubavlju, prianjanjem, onako kako je to Isus činio. Onda mi molimo s njim i u njegovu Duhu.

Duh i tijelo

Oni koje vodi Duh Božji su Božja djeca. Onda je to tako jednostavno, neki će pomisliti. Ali, baš i nije tako lako i jednostavno, jer mi nismo nikakvi sveci, pa i sveci su se trebali boriti i osjećali su toliku suprotnu silu koju Pavao u svojoj poslanici naziva "tijelo". Time se ne misli na seksualni nagon, iako i on može biti u ovom smislu toliko bez ljubavi i egoističan, sebičan.  Pod riječju "tijelo" Apostol, na poseban način, misli na svu oholost, onu stranu ljudske naravi koja nosi nagnuća koja mi nazivamo posljedicama istočnoga grijeha.  Ono se može očitovati u različitim oblicima i nagnućima: kao pohlepa za novcem, pohlepa za vlašću, pohlepa za vladanjem i znamo kakve sve posljedice to može imati (svjetska povijest nam pokazuje masu katastrofa koje su nastale upravo zbog toga). Pri tome se radi o požudama, životnim potrebama koje su u svojoj biti dobre i pozitivne. Čežnja za samoostvarenjem je po sebi nešto dobro, neograničena životna snaga, ali ako se ona iživljava bez ikakvih obzira, postaje oholost i sebičnost koja ide preko leševa.

Pavao ima pred očima sasvim realističnu sliku o čovjeku. Nije pesimist, nego je kao kršćanin optimist, jer on stavlja svoje povjerenje u snagu Duha koji nas iznutra potiče na dobro. To se ne postiže bez borbe, jer se Duh i tijelo jedno drugome protive. Ali ako kršćanin prihvaća pripadnost savezu Duha, stvarno se oslanja na njega i pušta da ga taj Duh vodi, može sebe nadrasti. Za to ima mnoštvo dokaza, ne samo od proglašenih svetaca, nego od kršćana koji su ljudi kao ti i ja, a ipak pokazuju ovu veću vrijednost koja ih razlikuje od drugih. To su mali sveci svagdašnjice.

Kako se vodi Duhovni život

Pojam "duhovnog života" je u našem govoru sasvim iščezao. Mnogi misle da je to život kojega žive svećenici i redovnici ili bi ga trebali voditi.  Za Pavla je to sasvim drukčije. Biti kršćanin i živjeti duhovnim životom pod vodstvom Duha Svetoga je za njega jedno te isto."Jer ako živimo po Duhu, onda ćemo Duha i slijediti."

No, što to praktično znači? O tome bi se moglo mnogo govoriti što nadilazi okvire jedne propovijedi. Ovdje ću spomenuti samo jednu točku, o njoj ovisi sve drugo. Tko želi živjeti iz i po Duhu Kristovu, mora slušati Duha. Mora naučiti nutarnje ga prihvaćati, pronalaziti u svojoj svakodnevnici trenutke tišine, razmišljanja, povlačenja gdje on pred Duhom polaže račune o svemu doživljenom i što to ima veze s Bogom.  O Mariji se, u Lukinom evanđelju, govori: "A Marija je sve ove događaje prebirala u svom srcu i razmišljala o njima." (2,19)  Da bismo mogli primiti nježne poticaje Duha, moramo, u tišini, antenu srca otvoriti riječi i poticaju Božjemu. Bez toga nije moguć nikakav duhovni život.

2.

 Što nam može višestruko umanjiti patnje

«Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti. Uzmite moj križ na sebe i učite od mene, jer sam blaga i ponizna srca, tako će te naći mir dušama svojim. Jer moj je jaram sladak i moje breme lako.»(Mt 11,28-30)

U knjizi psalama se nalazi rečenica koju može izreći svatko tko se u njoj nađe: »Nitko ne mari za život moj» (ps 142, 5 b). Prošlo je mnogo vremena otkad je živio onaj tko je to rekao, ali su njegove riječi ostale. Ne samo što nisu nestale tijekom prošlih tisućljeća, nego i ih još uvijek mnogi izgovaraju.

Te riječi je izgovorio čovjek u teškoj nevolji. Osjećao se jadan i bijedan. Kamo god je pogledao, nitko ga nije gledao. Tako je on vjerovao. Osjećao se kao da sjedi u zatvoru. Najveća želja mu je bila: oslobođenje iz te nevolje.

«Nitko ne mari za život moj.» Ta rečenica pokazuje kako čovjek koji se nalazi u sličnoj situaciji, može vrlo brzo upasti u samooplakivanje. Da to može biti kao otrov koji oduzima naše najbolje snage, uče nas učitelji duhovnog života kad savjetuju da, svim silama, od sebe odbacimo samosažaljenje.

Kada se Dostojevski, nakon pomilovanja, vratio u svoju zatvorsku ćeliju da bi ga poslali u izgnanstvo, napisao je bratu pismo u kojem je stajalo: «Tako doživljavam, dragi brate, da ćemo svi mi biti danas ili sutra izagnani(...) Ne zdvajam i nisam izgubio hrabrost. Život se nalazi svuda. Život je u nama samima, a ne izvan nas. Mene će okruživati ljudi, a ja ću među njima ostati i postajati sve više čovjek. Ne dopuštam da me nesreća slomi, da me baca amo tamo, što god se događa nazivam životom. To je zadaća našeg postojanja(....) Još uvijek imam svoje srce, svoje meso, svoju krv koji su u stanju ljubiti i trpjeti, željeti i sjećati se. A to je sadržaj našega života. „On voit le soleil!" (Vidi se sunce) Brate, živio!

Dostojevski nije rezignirao, nije dopustio da ga nadvlada osjećaj samosažaljenja. To ga je ispunjalo novom životnom snagom koja mu je otvarala pogled u jednu novu, svjetliju, iako tešku budućnost.

«Nitko ne mari za život moj.» Ova rečenica, poput magneta, privlači Isusovu riječ koja je lijek za sve napuštenosti, osamljenosti, žalosti: «Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti. Uzmite moj križ na sebe i učite od mene, jer sam blaga i krotka srca.»

Ovaj poziv je upućen svima koji su pogođeni teškom sudbinom, koji su bolesni, koje pritišće patnja, čije je prijateljstvo uništeno, koji su bez posla i ne znaju ništa započeti sami sa sobom, koji su o bilo čemu postali ovisni i ne znaju se osloboditi, koji se osjećaju grješnima, koje mrvi teški teret, koji su bez nutarnjeg mira, iako izvanjski sve imaju. Zar svi mi nismo, na neki način, ovim ili onim pritisnuti?

Peter Lippert piše, u jednom svom pismu iz «Engedina», o večernjem koncertu u Maria Sils. Odsutna je duha gledao na ljude koji su tu bili. Na jednom mu dođe misao koliko dobra, ali koliko zla i patnji imaju ovi ljudi. »Svi oni, u dubini duše, imaju neku dobru volju i svi oni imaju, negdje u kutcima života, sakrivenu brigu, razočaranje, svi imaju svoje trenutke slabosti i lomljivosti, jedan kutak pun plača i suza (...) i prestrašio sam se. Kakav nemoguć teret nose svi ti ljudi. Tko bi htio ove ljude osloboditi, nositi, liječiti i ako bi ih htio samo čuti, kakvu bi morao imati snagu? I što su tih pedeset, šezdeset ljudi nasuprot svih ljudskih poteškoća? Ima li igdje jedno srce u koje bi svi ti ljudi ušli, sa svim svojim teretima, bolima, ali i dobrotom, sa svojim grijesima i čežnjama? A ipak bi trebalo postojati. Inače, kako bi se mogle ostvariti sve te njihove želje.

I ono veliko, iznenađujuće i neočekivano jest: da, postoji jedno takvo srcem, široko, dobro, srce za sve ljude i sve njihove probleme. To je srce onoga koji je rekao: «Dođite k meni, svi vi izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti.» Ovaj JA je ono odlučujuće, jer u njemu nam je sve dano. Samo u njemu koji može razumjeti i najdublje tajne ljudskog srca može se naći mir, jer njegov ja je i naš mir.

A ipak, Isus ne uzima od nas sve križeve koje moramo nositi. On zna da čovjek može rasti i sve više i više postajati čovjekom samo pod teretom postajanja. «Kako možemo sazrijevati ako ne kroz naše patnje?» (Luisa Rinser)  Ipak, Isus nam daje nešto što može olakšati naš život. On nam nudi svoj jaram. A znamo da jaram pomaže nositi i olakšava teret.

Isus nam ne daje bilo kakav jaram, nego svoj vlastiti. Njegova moć pomaže nositi sve terete. Ta moć leži u blagosti i poniznosti, zato reče: »Uzmite na sebe jaram moj i učite od mene, jer sam blaga i krotka srca.» Blagost je držanje onih koji su nutarnje postali tihi. Ona označava da se ne borimo protiv križa, da se ne bunimo,  branimo, nego dapače da učimo taj križ ljubiti i prihvaćati. Na taj način mi se prilagođavamo križu i on nama. Iz jedne takve želje za prilagođavanjem raste želja za prijateljskim prihvaćanjima, a to oslobađa snage na koje nismo računali.

Biti ponizan je ono držanje u kojemu se mi odričemo naše vlastite volje, u kojem mi govorimo poput Isusa i s njime u Maslinskom vrtu: „ Ne moja, nego tvoja volja neka bude." Tako ćemo biti u stanju uočiti da u svakom križu i patnji i nevolji postoji duboki smisao koji nas čisti, jača i posvećuje.

Nakon osude na smrt, piše Alfred Delp: «Sve što sam držao za sigurno, mudro, pametno se raspalo pod žestinom mržnje i protivljenja. Ovi su mi mjeseci zadali mnogo udaraca, a i mnoga čudesa su se dogodila. Bog je uzeo stvar u svoju režiju. Tek sada sam postao bolji čovjek, nutarnje slobodan i mnogo ozbiljniji i istinitiji nego prije.»

Pod jarmom blagosti i poniznosti Alfred Delp je došao do nutarnjeg mira i to u jednoj, veoma teškoj situaciji.

3.

Isus - «mjesto» mira i snage

Razapeti različitim teretima života, čeznemo za mirom. Neprestano slušamo o mjestima gdje bi trebala, na poseban način, biti koncentrirana nekakva energija. Tamo se putuje i nudi se svakovrsna tehnika opuštanja. Možda je moguće da, u tim starim kultnim mjestima, diše staro vrijeme, da se prastare energije tu još mogu naći u tragovima i da ih mnogi osjećaju. Na djelu su nevidljive, neimenovane sile. Doživljaji se opisuju kao dobro čineći, magični i puni energije.

Da, težnja za mirom i snagom je velika, danas veća nego nikada. Vjerujem da bismo mi, kršćani mogli ovoj čežnji dati i jedno ime, a to je: Isus Krist. On je onaj, koji nas pozna bolje nego to mi možemo i zamisliti.

Što nam nudi današnje evanđelje? «Dođite k meni svi koji ste žalosni i opterećeni.»  I ovaj Isus iz  Nazareta izgovara poziv koji je bezvremenski i koji vrijedi zauvijek. Vrijedi, za koga? Za sve koji su, na bilo koji način opterećeni, u stresu, prezaposleni, ili koji su ostali praznih osjećaja i bez smisla. Za ove naše suvremenike, koji mogu biti vrlo neugodni, za njih Isus ovo govori. Vi umorni i opterećeni dođite k meni. Vrlo velik zahtjev? Isus nešto želi. A što on predlaže tim ljudima?

... i ja ću te odmoriti

Ali tražimo li mi taj odmor, zaista, kod Isusa? Zar to nije više samo neka riječ koju povezujemo s vikendom, nedjeljom, praznikom, plažama, vrhuncima planina i godišnjim odmorom? Duboko u srcu osjećamo težnju za mirom. Duboko unutra je nešto što nam govori: Čovječe, pođi u dubinu, budi ono što jesi. Okreni se samome sebi.

Uspijeva li nam naći taj mir? Ili, i za vrijeme praznika i odmora, upadamo u stresove, samo da ne bismo osjećali prazninu koja bi mogla izroniti. Odmor s doživljajima, kupališta s doživljajima, parkovi doživljaja, pustolovine svakovrsne, animacije cijeloga dana brinu se za to da ne dođe nikakva dosada. Rastresenost je potpuno programirana.

A kako, suprotno tome, zvuče riječi današnjeg evanđelja? Pozvani smo da dođemo kod Isusa u mir. Kad Biblija govori o miru, ne misli na puko statičko mirovanje. Nego, mnogo više, radi se o osjećaju sreće, u blizini Boga. «Pokoj vječni», «mir svetih tvojih» da, poznamo to, ali samo za pokojne. Pokoj vječni daruj im, Gospodine. Ali nama taj mir ne znači ništa. Povezali smo ga sa beživotnošću, hladnoćom, raspadanjem. A ipak, biblijski smisao riječi mir ide za nečim drugim za čime su čeznuli Izraelci, u dugim lutanjima kroz pustinju. Nadali se, čeznuli su za zemljom u kojoj bi bili mirni. U ovom miru je sadržan i blagoslov, ovaj mir oslobađa, daje mogućnost disanja, daruje široki vidokrug, život i budućnost.

Slike mira - osobna mjesta snage

Kako malo čovjeku treba da bude sretan, a kako malo ljudi to nađe.

Bilo bi interesantno izmijeniti doživljaje s odmora. Za mene su uvijek bili veliki doživljaji ono što se ticalo ljepote prirode, slapovi Rajne u Schaffhausenu, Plitvička jezera, udaranje i šum mora u oluji, apsolutna tišina  mjesečine nad nekim malim selom, miris opojnih trava, cvrčanje cvrčaka, sunčev zalaz na nekom vrhuncu, igra vjetra i oblaka...

Svatko od vas bi mogao ovamo dodati svoje slike, slike koje nam mogu ući u dušu samo ako smo izvan turističke rijeke. Slike mira koje nam, u kasnijim satima, daju snage. Slike koje su duboko usječene u misao: ovdje sam bio blizu Boga.

«Imate li vremena na odmoru»

Vremena za igru s djecom, za razgovor s partnerom, vrijeme da dopustimo da nas opet prožme ljubav, koju je potisnula užurbanost svakodnevice, ljubav prema partneru, djeci, Bogu.

Jeste li opet otkrili ljubav prema samome sebi? Vrijeme da se malo opustite, lijepo obučete, pustite da vam bude lijepo i ugodno?  Tako doživljavam dubinu ljubavi prema sebi koja će omogućiti sve ovo drugo. Tako će praznici, odmor postati put k novom ja, a onda i TI.

Ne odbacivati nego primati

Poslušajmo još jednom Isusov poziv u današnjem evanđelju: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni. Ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer sam blaga i dobrostiva srca." Isus nam ne obećava bezbrižan i lagodan život. Ne, on govori uzmite na sebe jaram moj.

Ako bismo Isusovu blagu vijest htjeli pogledati, znamo da on nas prihvaća ozbiljno. On nam ne obećava da će nam ukloniti brige, nego nam obećava jaram koji nam odgovara. Jaram kojega Isus obećava ne opterećuje. U odgovarajući jaram bi se uvelo živinu, tako da bi se pravilno upotrijebila njihova snaga. Odgovarajući jaram ne prouzrokuje nikakve druge boli i nije potkradao snagu.

Pročitao sam, prije nekoliko godina, u jednoj kući, jedan stari natpis na drvenoj pločici:

Reci sebi svakoga jutra koje brigu i rad donosi

kako je lijepo brinuti se za ljude koje voliš.

Ovo mi, u užurbanim trenucima, pokazuje pravac koji je uvijek ispravan. Ne bi bilo rješenje oduzimati terete, nego radost u službi drugima. Isusov jaram uzeti na sebe za mene, konkretno, znači: svim srcem prihvatiti ono što Isus, ovoga časa, od mene očekuje i želi.

Važno je i da stalno razmišljam da li je to stvarno Isusov jaram što sada preuzimam. Zar se mi, iz bilo kojeg razloga, mnogo puta nismo opirali i činili drugačije, a onda stenjući pali pod neizdrživim teretima?

Ljubav i predanje to je ključ za mir o kojemu Isus govori. Ljubav i predanje našim životnim zadaćama, našem pozivu, našoj odgovornosti, na to nas Isus poziva.

Učite od mene: budite blagi i ponizni

Mnogi ljudi upravo na ovome temelje svoju nadu. Bilo to da je obitelj, župa, kolege na poslu ili prijatelji. Ljubav i predanje omogućavaju da jedan drugomu darujemo mir i da jedan drugomu pomažemo nositi teret. Dobro želi iz dubine srca: drugome dobro. Ustrajnost je  hrabrost za služenje koje izlazi iz srca, a ne čežnja za samopotvrđivanjem, slavom ili srećom.

Budite blagi i ponizni, imajte strpljenja jedni s drugima, imajte hrabrosti služiti drugome i vašim zadaćama.

Ako praznici, odmor znače uzeti malo odstojanje od  svakodnevne dosade, odstojanje od opterećenja tolikih briga, onda ćemo shvatiti da život kod Boga ima sasvim druga mjerila i vrijednosti. Bit će mnogo širi, vedriji, opušteniji. mirniji.

Ovdje se ne radi o turističkim doživljajima, nego da ponovno nađem pravi put prema sebi, da uočim sebe i da sebe ponovo pronađem. Kod Isusa ćemo naći mir, crpsti snagu, napuniti dušu slikama koje će joj davati snagu. A kad se to dogodi, onda ćemo moći reći i s naše strane, drugim ljudima: Dođi k meni. Ja sam za tebe ovdje. Želim s vama dijeliti vašu radost, s vama dijeliti vaše poteškoće i u molitvi ih Bogu prinositi.

4.

Čiji jaram nosim

Tko mene danas opterećuje - Isusov jaram oslobađa.

Jedno rabinsko pripovijedanje govori o nekom rabbiju, koji je navečer izašao iz grada malo šetati i sakupiti - sabrati svoje misli. Tada sretne nekog čuvara i upita ga: Za koga ti ideš? Čuvar odgovori: Moj mi je gospodar naredio da pazim na ova žitna polja. Ja idem za moga gospodara, a ti, za koga ti ideš?

Za koga ti ideš? To je temeljno pitanje koje je Isus stavio pred svoje učenike - i to je pitanje koje se meni danas postavlja: Za koga ti ideš? Koji ciljevi stoje ispred mene, zbog čega živim? Što je ono što me je zaokupilo?

Ovo temeljno pitanje stoji iza drugog dijela današnjeg evanđelja. Isus poziva sve umorne i opterećene da dođu k njemu. Obećava im dvostruko: obećava duševni mir, ali bez jarma (brački: komoć - samara-)  ne ide. No, moj jaram ne pritišće, on je lagan.

«Umorni»

Kome je Isus govorio, na koga je mislio? Pripadam li i ja njima?  Ovdje se govori: «…svi vi koji ste umorni i opterećeni.»  Naglasak je na riječi - svi vi. Isus ovdje ne isključuje nikoga zbog porijekla, boje kože,  društvenog statusa, bolesti ili religije.  Svi koji se muče, koji nose bilo koji teret - svi su pozvani.

Isus pozna brige ondašnjih ljudi, pozna stvari zbog kojih su ljudi slijepi za druge, gluhi za druge, pozna Isus situacije koje opterećuju dušu. On pozna što je bijeda i osamljenost, on pozna što su krize odnosa i veza među ljudima, on pozna teret koji opterećuje ako jedna ljubljena osoba umre. On pozna i opterećenja duše, depresije, beznadnost.  I on govori svima koji su tako izmoreni i opterećeni : Svi vi dođite k meni, mogu vam dati mir, rasterećenje.

Jaram - kao oruđe, a ne teret

Isus ne ide za jeftinom utjehom. On ne daje predizborna obećanja koja ne može održati. Jer svaki koji k njemu dođe, neće otići od njega bez jarma: «Uzmite jaram moj na sebe.»

Što je to jaram? Riječ jaram dolazi iz poljoprivredne kulture. Jaram po sebi nije nikakav teret - to je oruđe - da bi se moglo potezati teške terete. Na jaram su se vezivali plugovi, saonice, kola.

Isus ne govori: dođite k meni i ja ću vas rasteretiti svih tereta života. Ne! On govori: ja ću vam dati oruđe, kojim ćete lakše nadvladati život. Uzmite na sebe moj jaram i naći ćete mir duši.

Postoji jedna stara poslovica koja kaže: Bog ne uzima terete od nas, ali nam zato jača ramena. Upravo to Isus govori ovdje: Ako slijedite moj primjer, ako učite od mene, onda vam vaš teret neće više biti tako težak, onda ćete imati snage vladati, upravljati svojim životom.

Jaram zakona

Jaram ima ovdje jedno drugo značenje: označuje zakone koje bi trebali ljudi održavati. I zakoni su sredstvo da bi se moglo održati zajedničko življenje među ljudima. Isus se bori, u čitavom svom propovijedanju, protiv takvih zakona koji više ne služe ljudima - pa bilo to društveni, politički ili vjerski zakoni.

Odmah iza ovoga što smo čuli, u evanđelju stoje dvije situacije u kojima Isus krši subotnji zakon.  Subota je zbog čovjeka, a ne čovjek zbog subote.

Isus želi osloboditi ljude od svih besmislenih zakona. Njegov jaram služi ljudima, on im treba pomoći.

Isusovo obećanje - mir

Isus poziva da ga slijedimo i ako ga slijedimo, obećava nagradu: «mir za dušu». Bilo bi prejednostavno i jeftino odmah pomisliti na onaj mir poslije smrti. To bi se moglo uključiti.

Isus je, vjerujem, imao pred očima nešto konkretno. On želi da ja zagospodarim i nadvladam svoj život.

Zato govori: Učite od mene, jer sam dobra i ponizna srca,

Što to znači biti dobar? Vidjeti dobro u ljudima.

Blag znači: imati hrabrosti služiti, pustiti da me netko zainteresira, da me zauzme.

Rabi o kojemu je na početku bilo riječi morao je odgovoriti na pitanje: Za koga ti ideš? Ili drugim riječima: komu ti služiš? Čiji teret ti nosiš? Ni jedan čovjek ne može biti bez jarma, ni jedan čovjek ne živi i ne može živjeti sam, osamljen bez veza, odnosa i ovisnosti. A Isus ti obećava: moj jaram te ne sužuje, ne opterećuje, nego pomaže, oslobađa.

Temelj: novi život u Isusu

Pozadina Isusovih riječi je sve ono što smo u oba čitanja čuli. Prorok Zaharija naviješta  mirotvornog kralja: on je pravedan, pomaže, blag. On će osloboditi svoj narod od jarma nasilja. Tako Isus razumije svoje poslanje kada je ulazio u Jeruzalem  sjedeći na magarcu, kao netko tko će donijeti mir, jer želi odnijeti od ljudi jaram mržnje, nasilja i osvete.

Isus ide i dalje. On ne želi malo poboljšati uvjete života - on želi život temeljito obnoviti. Pavao govori, u pismu Rimljanima: „Onaj koji je Krista uskrisio od mrtvih, on će oživjeti vaša smrtna tijela." Sudioništvo na ovom životu već imamo po Duhu krštenja - i ovaj  Duh Božji ne zarobljuje nas - kaže Pavao - nego nas čini sinovima i kćerima Božjim, slobodnim ljudima, nasljednicima obećanja.

Jaram Isusov uzeti na sebe - da, to smo već učinili po krštenju.  To znači da mjerila moga života nisu više imati, bolji položaj, više uživati. To su stvari prisile koje ja sam sebi namećem, koje mi ne dopuštaju da dođem do mira.

Isusovo mjerilo je nešto drugo: on ga je označio i naglasio u svom govoru na gori: ljubav prema Bogu i prema ljudima, to je briga za ljude oko mene; briga za bolesne i osamljene, za beskućnike, za osamljene. To je Isusov jaram.  Zamislite koliko patnje i opterećenja nosi u duši i na tijelu neki bolesnik i koliko treba napora i odricanja za bolesnika dvoriti.  A koliko dobiješ nazad po osjećaju ljubavi, zahvalnosti, a i po svijesti da si učinio dobro. Tu se, eto može naslutiti što Isus misli: moj jaram je lak i moje breme ne pritišće.

Tako nas danas evanđelje stavlja pred pitanje: Čiji jaram uzimam na sebe? Tko će me opteretiti? Isus poziva da slijedimo njegov primjer, njegovo obećanje je veliko: Ti, sa svim svojim brigama,  problemima, ti meni nešto značiš - zapravo moj život je za tebe. Ako se osloniš na mene, nećeš samo lakše nositi svoj križ, nego ćeš i naći mir duše.