Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

 Prvo čitanje (Post 2,7-9; 31-7)

Povijest spasenja je jedna od glavnih tema  navještaja u okviru 40 dana. Kršćanke i kršćani trebaju, u okviru liturgije ovog posebnog vremena Crkvene godine, povijest Božju s ljudima, u najmanju ruku, u velikim koracima upoznati i slijediti.

Da bi ovaj hod kroz bitne postaje  povijesti spasenja Boga s ljudima bilo moguće slijediti, važno je da se predoče i čitanja iz Starog zavjeta koja se čitaju kroz 5 nedjelja korizme i prihvate kao slijed koji pokazuje i rasvjetljava središnju točku Božje povijesti spasenja s ljudima.  U njihovom rasporedu možemo čitanja iz Staroga zavjeta  smatrati preludijem za čitanja  iz Starog zavjeta u uskrsnoj noći. Ona nas, dakle, vode direktno u slavlje uskrsne noći.

Tematski se, u ovom slijedu starozavjetnih čitanja, radi o antropološkim temeljnim temama, jer se ipak radi o Božjoj povijesti s ljudima općenito.

Prva nedjelja korizme, na početku ovog redoslijeda, stavlja dvostruki naglasak.  On se ponovo vraća u petoj korizmenoj nedjelji i tako čine okvir starozavjetnih čitanja u korizmi - čovjek se predstavlja u svom pozitivnom i negativnom dvostrukom licu;  kao od Boga stvoren i grijehom upropašten. I zato se starozavjetno čitanje prve nedjelje korizme sastoji od dva odlomka: stvaranje čovjeka ( Post 2, 7-9)  i pad u grijeh (Post 3, 1-7).

Iz starijeg od dva biblijska izvještaja o stvaranju (Post 2) izabran je kratak odsjek za današnje čitanje (Post 2,7-9). Uvod u pripovijedanje o stvaranju (2,4b-6) se izostavlja. Čitanje počima vrhuncem stvaranja - čovjekom  (Adam). Adam je, u ovom kontekstu, kolektivan pojam, ne individualno ime. Time je ocrtano cjelokupno čovječanstvo, a ne pojedine osobe.  Čovječanstvo, u cjelini, je Božji stvor.  Bog se, u ovom tekstu, pojavljuje kao umjetnik, koji  svoje stvaralačko djelo  čini poput lončara. Prema tome, čovječanstvo je Božje umjetničko, stvaralačko djelo.

Stvaranje svijeta se događa na dva čina: oblikovanje iz praha zemaljskoga i udisanje životnog daha. Čovjek zahvaljuje Bogu za svoj izgled i svoje postojanje. Elementi iz kojih je čovjek stvoren pripadaju zemlji. Čovjek je „zemaljski" - zemljanin, za razliku od Boga koji je božanski, od kojega potječe život.   Po udisanju životnog daha čovjek postaje  živo biće.

Uz stvaranje ide i postavljanje čovjeka u njegov životni prostor (Post 2,8)  koji je ocrtan kao čudesni vrt, gdje se moglo živjeti veličanstveno.  Vrt „eden" ima isto značenje kao „blaženstvo". Ovi pozitivni životni uvjeti idu zajedno sa stvarateljskim Božjim djelom, koji nije svoje stvorenje stavio u  životno neprijateljsku i smrtonosnu  pustinju.

Ipak, ovaj prekrasni Božji dar - život je ugrožen. Drugi dio današnjeg čitanja nas suočava s  negativnom stranom  ljudske egzistencije, prijetnjom po grijehu.  Snaga zavođenja dolazi prema ljudskom paru  izvana. Nije dano nikakvo razjašnjenje o porijeklu sile  grijeha. Jasno je opisana bit grijeha: oni žele biti kao Bog. Ljudi sigurno ne žele ostati stvorena bića, obični „zemljani", nego žele biti kao Bog.

Pri tome dolazi lik zmije kao zavodnika. Uvođenje zmije u ovu priču može imati povijesnu pozadinu. Izraelski kraljevi su bili oženjeni sa strankinjama, a time i pogankama. Salamon je oženio egipatsku princezu, kćerku faraona.  Ona je donijela u Jeruzalem egipatski kult zmija. Zmija postaje simbolom poganske religioznosti, a time i izvorom napasti.

Time je, na poseban način, označena uloga žene. Uvođenjem poganskih obreda preko poganskih žena za vrijeme kraljeva, u pripovijesti o prvom grijehu, dana joj je uloga prve zavedene i prve zavoditeljice. Muž (Adam u užem smislu) dolazi kao zavedeni sudionik, ali  time i ništa bolji.  Naprotiv suprotno! Ovo čitanje se ne smije upotrijebiti da bi se obezvrjeđivala i demonizirala žena.

 Drugo čitanje (Rim 5, 12-19)

Pavao u ovom, važnom dijelu poslanice Rimljanima shvaća „Adama" kao pojedinačnu  osobu koji ovdje slovi kao prototip grješnog čovjeka. Od Adama počima grijeh, a s grijehom i smrt.

Važan preduvjet za ovakvo individualizirano shvaćanje daje Ps 51 upotrijebljen kao pripjevni psalam.  Ovo je kao teološki vrhunski tekst koji naglašava molitvu za oproštenje grijeha  i novo stvaranje se povezuje s kraljem Davidom ( (r 1,sl) koji je u povijest ušao kao brakolomac i ubojica (usp. 2 Sam 11,sl). Strukturno se ovdje radi o žalbenoj pjesmi pojedinca, a tek u drugotnom završetku (r 20 sl) se podiže na kolektivnu razinu.  Tko ovaj psalam moli u nasljedovanju Davida, njemu se Bog okreće praštajući.  On opravdava grješnika, tako što ga oslobađa destruktivnosti grijeha.  Molitelj apelira na Božju milost i dobrotu, kao i na njegovo milosrđe.  On moli za povratak iz područja vlasti grijeha, kojemu je izručen već od začeća, u život i to stvaranjem novog srca  i duha. (rr 8-14)  Radi se, stvarno, o novom stvaranju gdje Bog ponovno pokreće svoje početno stvaralačko djelo  protiv vlasti grijeha  kojemu je čovjek izručen.  Kao zahvalu za to, molitelj obećava da će naviještati slavu Božju (rr 15-19).

Drugo čitanje prve korizmene nedjelje je uzeto iz  pohvale spasiteljskom djelu Božjem, u i po Isusu Kristu. Radi se o odlomku (Rim 5,12-19 ) iz sažetka cjelokupnog prvog dijela poslanice Rimljanima (Rim 1, 18- 5,21). Struktura po kojoj je napisan ovaj dio je prožet tipologijom Adam - Krist. U prvom dijelu ovog odlomka  (rr 12-14)  slijedi tumačenje Post 3.  Po Adamu  je grijeh ušao u svijet. Posljedica grijeha je smrt. U griješenju svih ljudi djeluje grijeh koji je ušao na svijet po Adamu i za sve je plod smrt. Adam je za Pavla i lik koji ukazuje na dolazećega, to jest na Isusa Krista.  (usp. r 14/kraj/)

Drugi dio ovog odlomka opisuje  Adam- Krist - tipologiju (rr 15-17) najprije u negativnom obliku, gdje se naglašava neizjednačivost između Adama i Krista. Djelovanje grijeha se ne može izjednačiti s djelovanjem milosti. Više se radi od nadmašenom okretanju odnosa.

U trećem dijelu (rr18-21) Pavao dalje ide s usporedbom. Adam predstavlja grješnike pred Bogom. Krist predstavlja Boga među grješnim ljudima. On predstavlja Božju milost, ljubav i pravednost.

Završetak ovog sažetka (r.20) u čitanju se izostavlja. Time je izostavljena jedna teška tema koja je već u r.13 spomenuta: značenje i uloga zakona, dakle Tore, Zakona u kontekstu grijeha i njegovog prevladavanja.

Rim 5 zajedno sa Rim 7 je temelj za kasnije kršćansko učenje o istočnom grijehu.  Važni elementi  ove središnje Crkvene nauke  nalaze se i ovdje, prije svega univerzalnost vlasti grijeha.  Prema tome, izvršavanje grijeha nije  izolirano djelo pojedinca. To je više sebe predati vlasti grijeha koji je ušao u početku čovječanstva (Adam) u svijet i od onda ima svoju vlast nad ljudima.  Oslobođenje od te vlasti je djelo Božje u Kristu Isusu i po njemu.

 Evanđelje:

Evanđelje današnje nedjelje je iz izvještaja o Isusovu pripravljanju na javno djelovanje u Matejevu  evanđelju.  Radi se o izvještaju o Isusovu napastovanju u pustinji.

U usporedbi s Lukinom verzijom kod Mateja se nalazi drugi raspored napasti.  Kod Mateja se nalazi stupnjevitost:  od napasti gladi,  preko  za Boga izazivačkog bacanja s tornja, do obećanja gospodarenja svijetom.  Kod Luke napast završava kod scene u Hramu.

Glavni razlog ovog pripovijedanja nije pedagoški po kojemu se kršćanima predstavlja uzor posta. Mnogo više, ovdje se radi povijesti Krista s jakim kristološkim naglaskom.  Radi se o tome  da se predstavi Isusa, Sina Božjega u vidu poslušnog Sluge Božjega, koji ispunja nalog uspostavljanja kraljevstva Božjeg  sredstvima sluge Božjega, a da ne skreće sa zadanog puta.

Način opisivanja napasti  podsjeća na povijest prvog napastovanja Post 3 iz kojega je uzeto i današnje prvo čitanje. Uzima i druge biblijske motive, kao na  primjer napastovanje izraelskog naroda u pustinji, 40 dnevni Mojsijev post i  anđelovo hranjenje Ilije u pustinji.

Kristološki naglasak se pokazuje  i tako što se sve tri napasti usmjeravaju na napad  na Isusovo Božje sinovstvo.  U srednjoj od tri napasti kod Mt, đavao kao imenovani napasnik, argumentira čak i biblijskim Božjim obećanjima.  (Ps 91,11)  Božji anđeli će ga štiti i spasiti. I oni stvarno dolaze na kraju pripovijedanja.

Isus odbija sve tri napasti prizivom na središnje starozavjetne tekstove. Uvijek se direktno poziva na glavnu zapovijed iz Ponovljenog zakona i izričito štovanje Boga (Pnz 8,3; 6,16; 6,13). U ekskluzivnosti povezanosti s Jahvom, svojim Bogom i Ocem, Isus se dokazuje kao paradigmatski Sin Božji, koji je od krštenja na Jordanu  zadužen  da, službom poniznog sluge, uspostavi svjetsko Božje kraljevstvo.  On ovaj program ispunja vjerno i poslušno i ne da se zavesti kušnjama ili obećanjima svjetske moći.

Sam Bog ostaje blizu svoga Sina: anđeli simboliziraju zaštitnu blizinu (r 11) koju mu je napasnik lažno nudio(r.6)

Izvješće o napastovanju pokazuje da je Isus Sin Božji i kao sluga Božji ostaje vjeran nalogu  i ne dopušta da ga išta odijeli od tog zadatka koji je predstavljen kroz povratak  i djelovanje u Galileji  nakon napastovanja (od Mt 4,17).

 Misno slavlje

Pozdrav:

Isus Krist, koji nas poziva k obraćenju i životu, neka bude s vama.

 Uvod:

Ima situacija u životu kada trebamo ponovno počimati ili počimati sasvim iz početka. Bilo je to vrijeme nakon rata, početka službe, nakon smrti partnera, ili odlaska u mirovinu. Svatko bi mogao spomenuti još koji početak.

I ovo vazmeno, pokorničko vrijeme koje smo započeli na Čistu srijedu ili Pepelnicu, označava novi početak. Ono nas želi podsjetiti na naš vlastiti početak, na ono što mi zapravo jesmo, na život koji nas povezuje s Isusom Kristom otkad smo, po krštenju, povezani s njegovom smrću i uskrsnućem.

Želim vas pozvati na razmišljanje o našem krštenju i povezanosti s Isusom. To ćemo učiniti u starom obliku škropljenja blagoslovljenom vodom, koje će nas podsjetiti na naše krštenje. Dok pjevači budu pjevali Gospodine smiluj se, ja ću poškropiti  vas prisutne blagoslovljenom vodom da se prisjetimo svoga krštenja.

(Može se uzeti i oblik iz Misala sa škropljenjem -  tada otpada Gospodine, smiluj se)

Molitva vjernika:

/ Kroz korizmu bi bilo lijepo umjesto molitve vjernika pjevati Bože daj mir jedinstvo/

 Gospodine Isuse Kriste, ti ne želiš smrt čovjeku, nego da živi. Zato se danas obraćamo tebi, našem Spasitelju i Otkupitelju:

 Čuvaj svoju Crkvu od napasti za slavom i vlašću, uči je da nasljeduje tvoju riječ i tvoj primjer: Isuse, naš spasitelju i otkupitelju - tebe molimo usliši nas!

 Čuvaj narode i države od napasti da se uzdižu i postavljaju nad druge narode i države, pokaži im put k životu s drugima i za druge: Isuse, naš spasitelju i otkupitelju - tebe molimo usliši nas!

    Čuvaj siromašne ovoga svijeta od napasti da mrze i otvori im put k životu dostojnom čovjeka: Isuse, naš spasitelju i otkupitelju - tebe molimo usliši nas!

    Čuvaj naše zajednice od napasti oholosti i uzdizanja nad drugima i u ovom pokorničkom vremenu udijeli nam milost obraćenja i pokore: Isuse, naš spasitelju i otkupitelju - tebe molimo usliši nas!

    Čuvaj naše pokojne od vječne propasti u paklu, daruj im puninu života kod tebe: Isuse, naš spasitelju i otkupitelju - tebe molimo usliši nas!

Gospodine i Bože, ti si život i daruješ život u izobilju. Tebi hvala i slava u vijeke vjekova.

 Otpust:

Ovo bogoslužje smo započeli  mišlju na naše krštenje. Smjeli smo doživjeti Isusovu prisutnost u njegovoj riječi i gozbi. On nas prati na našem putu kroz ovo vrijeme pokore da bismo mogli, u stvarnom i prenesenom značenju, ići naprijed. Neka nam on udijeli svoju pomoć i svoj blagoslov.

 Propovijed:

A)

 Bog kao stvoritelj i spasitelj

Biblijska Božja i ljudska povijest

Povijest Boga s ljudima je jedna od glavnih tema navještaja u okviru četrdeset dnevnog korizmenog pokorničkog vremena. Tematski, u redoslijedu nedjeljnih  čitanja, prevladavaju  teološke i antropološke teme koje iz pripovijedanja ukazuju na središnje situacije. I zato  je dobro biblijske slike o Bogu i o čovjeku, koje dolaze  u današnjim čitanjima, malo promotriti iz bližega.

 Čovjek kao Božji stvor i grješnik

Čovjek jest i ostaje Božji stvor. To nam jasno govori prvo čitanje prve korizmene nedjelje.  Slušali smo izvještaj o stvaranju čovjeka i to stariji od dva biblijska izvještaja. Prema tom izvještaju čovjek je umjetničko Božje djelo učinjen iz gliba zemaljskoga. Čovjek zahvaljuje svoje postojanje i svoj lik Bogu. Elementi od kojih je stvoren pripadaju zemlji. Ljude se može označiti kao „zemljane" ili kao „zemaljske", suprotno od Boga, to jest božanskog.  Postao je živo biće nadisajem Božjega daha.

Kad Biblija govori o „Adamu", onda se ovdje ne misli na pojedinačnu osobu, nego na cijelo čovječanstvo. Čovječanstvo, po svojoj razdiobi na muškarce i žene, je umjetničko djelo Božje.

K stvaranju čovjeka spada i njegovo smještanje  u blagotvorni životvorni prostor, kojega se uspoređuje s vrtom u kojemu se veličanstveno dade živjeti.  Ime  „Eden" znači isto što i „blaženstvo." Pozitivni životni uvjeti mladog čovječanstva spadaju u Božje stvarateljsko djelo.

Na žalost, ovaj prekrasan Božji dar života u vrtu „Edenu" je ugrožen. Biblija jasno ukazuje i na tamne strane čovječanstva.  Čovjek se pokazuje, na bini povijesti čovječanstva, ne samo kao veličanstveno Božje stvaralačko djelo, nego i kao ugroženi grješnik.  Prema biblijskom pripovijedanju ugroženost čovječanstva dolazi izvana, u liku zmije.  Pitanje početka zla  Biblija ostavlja otvorenim.  I treba se čuvati opasnosti da se krivnja za grijeh pripiše ženi - žena se pojavljuje kao zavedena zavodnica.  Ovo pripisivanje uloga moglo bi imati i povijesne razloge. Jedna od Salomonovih žena je bila faraonova kćerka. Ona je donijela strani kult zmije u jeruzalemski hram. I to je moglo imati negativnog odraza u ulogama u prvom grijehu. Iz ovog čitanja se ne može nikako izvući  razlog za obezvređivanje žene.

Za Pavla je Adam  pojam grješnika. U drugom čitanju, iz poslanice Rimljanima, smo čuli da je po Adamu došao grijeh u svijet, a ne po ženi! Pavao vidi jasnu poveznicu između grijeha i  njegove posljedice - smrti! U griješenju čovječanstva djeluje moć grijeha koja je došla na svijet po Adamu i ona  proizvodi smrt za sve ljude.

Ipak, u grijeh upalo čovječanstvo ostaje i dalje Božji stvor. To, na prekrasan način, pokazuje danas pripjevni psalam kao odgovor na prvo čitanje, psalam 51. Povezuje ga se s kraljem Davidom koji je ušao u povijest kao ubojica i brakolomnik.  On moli Boga za oproštenje i novo stvaranje. Novo srce i stalan duh daruje Bog raskajanim grješnicima koji se, nasljedujući Davida, obraćaju Bogu molitvom za novo stvaranje.

 Bog stvoritelj i spasitelj

Kao što čovjek ostaje, u prvoj liniji,  Božji stvor, tako Bog jest i ostaje stvoritelj ljudi.  To ne znači samo da Bog zove čovjeka u postojanje, nego da se on brine za njegov sretan život kao stvorenja.  Postavljanje čovjeka u vrt, „Eden" što znači blaženstvo, jasno govori o Božjoj brizi za čovječanstvo.

Kao stvoritelj ljudi, Bog ne želi da čovjek samo preživi, tako što će negdje dovršiti život, nego da čovjeku, njegovom stvoru, bude dobro.  Život bi, za ljude, trebao biti užitak i radost.

Po grijehu nije samo ugrožena kvaliteta života, nego i sam život. Pavao vezuje ovo veliko starozavjetno propovijedanje o prvom grijehu   iz takozvane  „prapovijesti" (Post 3-11) na neposredan način uz grijeh i smrt. Posljedica grijeha je smrt. Ova životno opasna povezanost postavlja glavni izazov Bogu, kao stvoritelju ljudi.  On se zauzima za život ljudi koji su beznadno pali pod vlast grijeha. Bog koji je stvorio život, je ujedno i Bog koji spašava od smrti.  Ovu temeljnu  ispovijed vjere slavimo na Uskrs, blagdan prema kojemu nas vodi ovo korizmeno, pokorničko vrijeme.

Da se Bog, stvoritelj ljudi postavlja sada kao izbavitelj od smrti zahvaljujemo njegovoj dobroti, milosti i smilovanju.  To, na poseban način, pokazuje psalam 51, kojega danas pjevamo kao odgovor na prvo čitanje. Odgovor Božji  na grijehe ljudi je njegovo milosrđe.  Grješni čovjek  se može obratiti milosnom i opraštajućem Bogu  s dvostrukom molitvom: za oproštenje grijeha i novo stvorenje.  Bog je spreman i  prema grješnicima stvoriti novo stvaralačko djelo.

Za Pavla Isus Krist predstavlja Božju ljubav, milost i milosrđe kao suprotna slika i suprotna strana Adamu od kojega su počeli grijeh i smrt.

Današnje evanđelje o Isusovu napastovanju nam predstavlja Isusa kao čovjeka puna vjere u Boga. Ova izvanredna povezanost Isusa s Bogom, njegovim ocem, što se pokazalo na krštenju kad ga je označio kao svog ljubljenog Sina, sačuvala se i u trostrukim napastima.  Evanđelist Matej naglašava, citatima  iz Starog zavjeta koje stavlja Isusu u usta, a sve potječu iz knjige Ponovljenog zakona, iz „glavne zapovijedi", da Isus potpuno odgovara onome što se tu govori.  I na tom temelju on može ostvariti ispunjenje zadatka širenja Kraljevstva Božjega. On se pokazuje kao vjerni sluga Božji, kojemu je povjereno da donese Kraljevstvo Božje.  Isus ne pada u napast biti kao Bog. On brani ovu temeljnu razliku između čovjeka i Boga. I upravo u tome se pokazuje i dokazuje kao Sin Božji, koji donosi ljudima spasenje od grijeha i smrti.

 1.

 Vrijeme korizme je počelo, jasno! U korizmi se posti, sasvim jasno!

 No od čega ili što postimo? Jednom sam vidio da je u evangeličkoj Crkvi bila akcija  „7 sedmica bez..." i na jednoj cedulji se moglo prekrižiti čega se netko želi odricati: nikotin, alkohol, televizija, auto ili nešto od luksuza. Čega ćete se vi odreći? A često se ovih dana čuje: U čemu ili kako ćete vi postiti? „Postiti", samo po sebi, nema  nikakvog vjerskog  smisla. U Katoličkoj Crkvi, kod posta se ne misli na samoograničenje, ili post kao nadvladavanje sebe. U biti ne radi se ni o samoj žrtvi. Kod posta je bitno biti slobodan za Boga.

Korizma je vrijeme priprave za Uskrs, temeljno slavlje naše vjere. Tu vrijedi napraviti mjesta u našem životu za Boga. Cilj vazmene priprave je obnova našega života. U staroj Crkvi je s korizmom počimala posljednja priprava za krštenje, koje je bilo u vazmenoj noći. U vremenu u kojemu su se takozvani KATEKUMENI pripravljali na svoj životni korak i događaj, s njima se solidarizirala i zajednica u vjeri i išla s njima putem svoje nutarnje obnove.  Ponovno su slušali pouke i propovijedi, dugo su molili, pa čak i cijele noći, za milost da mogu biti s Bogom.

U vremenu u kojemu se želimo osloboditi naših uobičajenih komotnosti i želimo se usmjeriti na Boga, nema mjesta nikakvom luksuzu, buci, obilnim jelima. Post ima svoj cilj: oslobođenje od zla, molitva, vjera, pažnja prema ljudima i Bogu. Zato kršćani nisu dugo razmišljali što trebaju postiti. „Post" nije nikakvo privatno vježbanje volje, nego zajedničko vrijeme „novog reda". Zato kršćani od starine imaju „red posta", dakle zajednička pravila.   Tu  tradiciju je sačuvala Katolička Crkva do danas. U katoličkom postu su tri temeljna stupa kojih se moramo držati: 1. molitva, 2. post i uzdržavanje i 3. milostinja i djela ljubavi.

1.  Ovaj red posta nije nikakva stara pretkoncilska tradicija, nego danas vrlo potrebna, najprije nam je potrebna molitva. Korizma, vrijeme pokore, ne bi doista bila i vrijeme obnove naše vjere ako ne bismo stupili, preko molitve, u razgovor s Bogom.

2.   "Post" je nešto drugo nego odricanje. Kod posta je jasno da se odričemo jela. Ne samo slatkiša, alkohola i omiljelih kolača. Tko posti, trebao bi samo jednom na dan uzeti redoviti obrok. U međuvremenu se može uzeti neka malenkost, ali ne do sitosti.

Kod posta se može odricati po vlastitoj želji  od onoga što je navedeno u akciji „7   sedmica bez". To je ostavljeno svakome na volju i može biti različito, od  osobe do osobe. Ne bismo se smjeli samo odricati grješnih navika, jer ne smijemo griješiti nikada, a ne samo u korizmi.

3. Treći stup je otvorenost za one koji trebaju našu pomoć. Pomoć u novcu, milostinja, kao i   drugi načini pomoći, angažiranja, zauzetosti, odlaganja naših  vlastitih  planova u   korist   obitelji ili prijatelja ili zajednice. Ne radi se o tome da nešto prekrižimo, učinimo nešto lijepo, da kroz sedam tjedana iskušavamo našu vlastitu volju - to je samo jedan dio, da tako kažemo našeg korizmenog posta. A to može biti tako različito da više nemamo ništa zajedničkoga. Korizmeno vrijeme nije vrijeme pojedinačnih boraca, nikakvo vrijeme osobne zrelosti i discipline. To je Crkveno vrijeme, vrijeme zajednice (župe) koja se zajednički usmjerava prema Bogu. Bilo bi lijepo kada bismo pokazivali više zajedništva. Zajedništva koje proizlazi iz bogoslužja i od njega i s njim prožima svagdašnji život i upravlja nas k Bogu.

 2.

 Isus me vodi kroz napast

Isus nije nikakav čudotvorac, on je sin Božji

 Ono što se ni u jednom od sva tri izvještaja o napastovanju, koja se čitaju svake godine, ne spominje, a stoji neposredno ispred ovog izvještaja, je  scena krštenja. »Ti si moj sin u kome mi sva milina" (Lk.3,22) Između toga stoji nabrajanje onoga što je Isus učinio. Sva evanđelja ne sumnjaju da je Isus sin Božji.

U pripovijesti o napastovanju  su sadržane sve bitne točke, koje odbijaju pretvoriti ovog Isusa, Sina Božjega, u čistog čudotvorca, iako je učinio mnoga čudesna djela, nego nam ti izvještaji pokazuju, tko je zaista ovaj Isus. Isus nije učinio ni jedno jedino djelo (čudo) za svoju korist. «Ti si sin moj, ljubljeni u kome mi sva milina», stoji kao predznak o Isusovom djelu na ovome svijetu.

Njegovo poslanje je karijera prema dolje

 Isus nikako ne pokazuje volju pokloniti se pred prividnim moćima i vlastima, svjetskim, političkim, religioznim. Ne traži svoje prednosti, nego pokazuje da kraljevstvo njegovo nije od ovoga svijeta. Biti Božji sin ne znači imati nešto politički za reći, nego je njegovo kraljevstvo služenje. To se danas zove  karijera prema dolje. Sina Božjega se ne može natjeravati da nešto čini, on želi ići putem kojim su išli i idu svi ljudi. Isus ne izbjegava put kojega mu je Bog odredio. On je potpuni čovjek i zato k tome pripadaju napasti. I ovdje je vidljivo da samo takav može biti Sin Božji. Ono što je objavljeno kod krštenja na Jordanu, to će postati njegov životni program.

Napastovanja ne završavaju s pripoviješću o napastovanju. Petar će ga napastovati da ne ide u Jeruzalem i tako izbjegne muku. Dok je na križu, ljudi će mu dovikivati da siđe s križa. Sin Božji znači nešto drugo, nego ono što hoće ljudi od njega. Njegovo poslanje je ići putem križa da nas spasi.

 Krsni poziv je naš prvi poziv

 Ako čitam pripovijest o napastovanju, a u pozadini imam svoj život, tada mi postaje jasno: i meni je Bog uputio po krštenju poziv. Krsni poziv je moj prvi poziv. On je predznak moga kršćanstva. Trebam znati: Bog je i nad mojim životom izgovorio: »Ti si moj ljubljeni sin/moja ljubljena kći, koji mi je po volji.»

I u mom životu ima mnogo toga što može moj kršćanski poziv dovesti u opasnost. Napastovanja su svakodnevna pojava u našem životu u ovom slobodnom svijetu u kojemu svatko teži za  samoostvarenjem, slobodom, priznanjem i uspjehom i to ne samo u političkom i društvenom životu, nego i u religioznom i u Crkvenom životu.

 Uskrsno vrijeme kao šansa

Kao kršćani smo pozvani da ovo 40 dnevno korizmeno vrijeme iskoristimo kao šansu da postanemo svjesniji naših svakodnevnih napasti, prema primjerima Isusovog napastovanja.

 1. »Ako si sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom»

Na molbu Mojsija Bog je darovao židovskom narodu manu, jer su mrmljali i htjeli su nazad u Egipat. Isus je u pustinji 40 dana postio i otklonio ovu napast mrmljati protiv Boga. Isus je odgovorio: "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.» Mogu li se oduprijeti i plivati protiv struje današnje potrošnje? Mogu li se odreći stvari koje me čine ovisnim? Ima li drugih vrijednosti za moj život, osim ovih zemaljskih? Što meni znači riječ Božja?

2. «Ako si sin Božji, baci se dolje, jer stoji pisano: Anđelima je svojim zapovijedio da te nose na rukama svojim.»

Izraelski narod je uvijek tražio od Boga znakove da bi vjerovao da ih Bog vodi. I sam Mojsije je upao u tu napast. Isus odgovara: « Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga.»  Isus ne zloupotrebljava Boga za pokazivanje svoje veličine. A kako se ja ponašam ako poteškoće prate moj vjerski život? Gdje je, za mene, opasnost da podlegnem napasti, da iskušam Boga «Ako mi ti sada pomogneš, onda... ako mi ne pomogneš, onda te više i ne trebam...»

3. «Ako mi se pokloniš, sve će ovo biti tvoje...»

Izraelski narod je plesao uz zlatno tele, jer su bili upali u napast da svoga Boga potpuno napuste. Isus je odgovorio: »Klanjaj se samo Gospodinu Bogu svome i njemu jedinome služi.» Isus je izdržao ovu napast. Koliko puta sam dozvolio da me ovlada napast prihvatiti zavodljivost našeg vremena,  slijediti krive bogove? Kada ja stvarno molim, da li sebi stvorim dovoljno vremena da molim Boga i da mu služim?

U vazmenom vremenu vidim šansu, jer znam da je sam Isus odolio napasti i vodi me kroz napast, tako da mogu ostati na putu koji vodi prema cilju.

 3.

 Biti čovjek znači biti u opasnosti: napast - istočni grijeh- spasenje

Slobodan sam čovjek, a opet znam da me mnogo toga ograničava: propisi moje okoline, odnosi prema ljudima, pritisak velike ponude i još mnogo toga. A ja, znam li ja uvijek što želim? Da li  uočavam uvijek ono što  utječe na mene ili se puštam duhu vremena? Zar nisam sam sebi, često, neprijatelj? Odakle dolazi ovaj pritisak odupirati se konkurenciji? Na ovu činjenicu se može odgovoriti na više načina. Zatvoriti oči pred činjenicama i živjeti kao slijep. Rezigniram: ne može se ništa učiniti. I na taj način mogu obraniti svoje propuste, sve na druge prebaciti. K mojoj slobodi pripada i to da spoznam da iako sam dobro znao, nisam najbolje postupao. A to opet, u sebi, budi zlu savjest.

 Odakle dolazi zlo?

Odakle dolazi zlo? Iz iskustva dvostrukog zla - vlastitog grijeha i mnogih  na koje nisam mogao utjecati, koji su se dogodili prije, nezdrave situacije postavljaju pitanje: postoji li ovisnost između ovih prijetnji i moga grijeha? Biblija nam daje, kao odgovor, jednu priču (usp. prvo čitanje). Nije Bog istjerao ljude iz raja zemaljskoga, oni su istjerali sami sebe, jer su postupali protiv svoje savjesti i tako su unijeli u sebe i u svoj svijet veliki nered.

 Naša baština

Čovjek je nerazdruživo povezan sa svojom okolinom i svojim svijetom,. Koristi plodove velikih napora, koje su drugi pred njim učinili, ali snosi posljedice  i propusta predaka (pljačke, potlačivanja, ratovi itd.). Obadvije strane ovog nasljedstva obuhvaćaju velike krugove koji se protežu generacijama. Tako, svaki čovjek ne vuče samo svoje pogreške i grijehe, nego i grijehe drugih i na taj način pridonosi rastu i napredovanju nereda. «Istočni grijeh» ili «Iskonski grijeh» nije neka slijepa nevolja koja dolazi na svakog čovjeka, nego on i osobni grijesi i propusti stoje u brojnim međusobnim ovisnostima.

A kako ćemo se osloboditi zla? Đavao nije nikakav princip izjednačen s Bogom, kao neka vrsta  protuboga, suprotnoga boga. Bog je jači, njegova moć nema granica. Kršćani računaju s utjecajima moći, koje ne izlaze iz njihove osobne slobode i grijeha. Ali nitko i nikada - izvan ljudske slobode - ne može na čovjeka tako utjecati da cijeloga života griješi. Kršćanska vjera naviješta «Radosnu vijest» koja pokazuje ljudima da se može slobodno  i bez straha živjeti, usprkos svim iskušenjima.

4.

Reći DA nekom velikom cilju zahtijeva vrlo mnogo malih NE

«Duh odvede Isusa u pustinju, gdje ga je đavao iskušavao. A jer je četrdeset dana i noći postio, ogladnje. Tada mu pristupi napasnik.»

 Koliko ulica i putova ima u nekom velikom gradu, a koliko u nekoj državi, a tek koliko na svijetu? Nitko to ne može znati. A ipak, ljudi svakoga dana po njima idu ili se voze. Čovjek bi trebao malo razmisliti kroz koje je sve ulice i putove išao ili se  vozio u jednom tjednu. To razmišljanje bi nam moglo pomoći znati ne samo koliko je tih cesta i putova bilo, nego koliko je od tih putova bilo dobrih, koliko loših, zaobilaznih, putova po kojima smo lutali ili putova kojima smo išli u krivom smjeru - a svi ti putovi tvore jedan veliki put - kojega nazivamo životnim putom.

A i nad sljedećim je dobro razmisliti! Postoje toliki i toliki životni putovi na ovome svijetu, a koliko ih je već bilo, a koliko će ih tek biti? Na kolike se sve načine ti putovi odvijaju, a ipak svi imaju samo jedan cilj. Kako se zove taj cilj? Na ovo pitanje imamo samo dva odgovora: jedan odgovor je onaj vjernički, drugi onaj drugi nevjernički. Nevjernički odgovor glasi: „Smrt je cilj svih životnih putova." A vjernički odgovor glasi: «Cilj ovog životnog putovanja je Bog.» Kršćanin koji vjeruje onome što je Isus objavio ima vrlo dobre savjete. Isus je rekao svojim prijateljima kad je vidio da njegov životni put dolazi  kraju: «Idem k Ocu» (Iv 14.18) S ovim pravilom se može vrlo dobro živjeti, jer ta riječ govori: »Kojim god putem išao, uvijek se nalaziš na putu k Bogu, gdje tvoj Bog, tvoj Otac na tebe čeka. Od ovog cilja naš životni put dobiva usmjerenje i najdublje značenje. Kad bi smrt bila posljednji cilj, onda bi se život morao raspasti i prije smrtnog časa. Tako slično je razmišljao veliki engleski kardinal Henry Newman kad je napisao: »Svijet je bez Boga apsurd, a s Bogom velika tajna.»

«Idem k Ocu», tako ova vjera postaje izvorom svih životnih snaga. Poznato je kako čovjek može vrlo brzo zalutati svojim životnim putem u nekoj pustinji. Ovdje mislim na one trenutke u kojima čovjek neće više biti shvaćen, u kojima nam se čini velika nepravda, na trenutke bez osjećaja ljubavi, trenutke odbacivanja, napuštenosti, u kojima život postaje surov i težak, zdvojan i neizdrživ. U takvim trenucima, a ima ih svaki život - može Bog otići u pozadinu da čovjek misli kako Bog više nije tu. To nas može odvesti u najgluplje ideje i može probuditi takve sile, koje se očituju kao vrlo jake i zato vrlo opasne, a to su: zadovoljavanje strasti, želja za senzacijama, želja za vlašću, gospodarenjem. To su trenuci nutarnjeg čišćenja, trenuci napasti. Nigdje i nikada se čovjek ne osjeća tako sam kao u tim napastima. U tim trenucima čovjek se mora odlučiti, u njima postaje jasno da reći DA jednom velikom cilju, zahtijeva puno NE!

Takvih časova je bilo i u Isusovom životu (Mt 4,1-11) i on je proživio pustinju i taj izvanredan osjećaj koji izlazi iz osjećaja biti sam, od svih napušten, osamljen i ostavljen. A jer je Isus u svim ovim časovima ostao vjeran, može nam reći kako se trebamo ponašati da se sami ne izgubimo. Što uočavamo kod Isusa u ovim teškim časovima njegova života? To je najprije njegov duboki, nutarnji mir, kojega nisu mogle uništiti ni napasničke zavodljivosti(4,3), ni fantastična obećanja (4, 4-5), ni agresivna (izazovna) traženja (4, 8-9). On ostaje miran u sebi, tako da se čovjek pita otkuda taj mir? Biblijsko nam propovijedanje govori da je njegov život bio ukorijenjen u Božjoj riječi. Tri puta se suprotstavio zavodniku objašnjavajući mu da su njegovi zahtjevi protivni volji Božjoj i zbog toga, za Isusa, ne dolaze u obzir.

Za Isusa je jedini princip djelovanja volja Božja. Otuda i njegova čvrstoća. To je kao kad bi Isus pitao, prije svakog djela ili odluke: «Što bi Bog na ovo rekao?» Jedino i samo to je za njega važno. Sljedeće nam jasno rasvjetljava što to znači za nas: »Tko ove moje riječi sluša i po njima se ravna, sličan je mudrom čovjeku koji sagradi svoju kuću na tvrdoj stijeni. I ako dođe kiša i vjetrovi i bujice navale na tu kuću, neće se srušiti, jer je sagrađena na kamenu. A tko ove moje riječi ne sluša i po njima se ne ravna, sličan je nerazumnom čovjeku, koji svoju kuću sagradi na pijesku. Dođu bujice i vjetrovi i sruše tu kuću i bi velika njezina ruševina. (Mt 7.24.27)

Djelovanje po Božjoj volji je uzrok njegove beskompromisnosti. U pismu kojeg je Dostojevski pisao Sofiji Aleksandrovnoj Ivanovoj nalazimo jednu misao koja nam ovdje dobro dolazi: «Idite kroz život ravnim putovima, bez kompromisa. Učvrstite u sebi svoje dobre osjećaje, jer sve mora biti dobro učvršćeno. Ako se samo jednom veže čast i savjest za kompromis, ostat će za dugo vrijeme u duši slabo mjesto, tako da vi pri izboru između male poteškoće s jedne strane i prednosti s druge strane odmah odlučite za prednost, a poteškoće izbjegnete. Ovo što vam sada govorim smeta i meni." Budući da je Isus išao svojim putem bez kompromisa, u njegovom životu ne nalazimo slaba mjesta - slabe strane. I jer je znao, kao nitko drugi, da jedan da velikom cilju zahtjeva mnogo ne, nikad nije izgubio cilj iz očiju. I zato njegov beskompromisni: «Odlazi sotono!»

Mir, čvrstoću, beskompromisnost - tko ove tri stvari uvodi vježbanjem u svoj svagdanji život - taj će opstati i u trenucima napastovanja. On će ponovno otkriti sebe i brzo će postati prijatelj samome sebi. I osjetit će da se nebo nad njim otvara i da božansko svjetlo ispunjava njegovo srce. U tom svjetlu će spoznati da smrt nije propast, nego početak života. Upravo nam tomu služe i trenuci kušnje i napastovanja koji nam pokazuju da je naš životni put - pravi put k očinskom domu.

5.

 1.

Nakon 40 dana posta biti gladan, stvarno nas ne začuđuje. Dapače, glad dolazi mnogo brže. Isus odlazi u pustinju 40 dana postiti, ovdje se događa nešto mnogo,  mnogo više nego uobičajeno istočnjačko doživljavanje. Zato je 40 dana - sveto vrijeme.

Iznenađujuće je kako Matejevo evanđelje o tome govori. Isusa je «trebao» Duh odvesti u pustinju i tu ga je on «trebao kušati». Kod Luke je to mnogo žešće izraženo: «Duh ga je vukao po pustinji uokolo.» Ono što se ondje događalo, od Boga je i trebalo je tako biti.  Post otvara Isusa za dublje dimenzije suprotstavljanja, za posljednju duhovnu dimenziju svijeta. Njegova glad je nutarnje središte jedne situacije odlučivanja.

Pretpostavimo: uživamo usred mnoštva ljudi  u mirisu friškog kruha i drugih kolača. Nismo gladni, niti smo postili 40 dana. Imamo svega što nam srce želi. Tada nam pristupi netko, stavi nam pred nos komad svježeg kruha i kaže: »Ovaj kruh možeš imati, no trebaš mi biti prijatelj i učiniti mi koje malo zadovoljstvo.» K tome pretpostavljamo ili znamo da ponuđač ima vlastite razloge da nam to nudi i da ne želi baš dobro. Koji bi  bili razlozi da ipak takvu ponudu prihvatimo?

Mogli bismo prihvatiti ponudu, jer se plašimo da ne bismo mogli jesti sve što nam se tu nudi. Nitko ne zna hoćemo li još imati, možda će nam netko i oduzeti. Možda nam nikad nije dovoljno, nikad dosta.

Mogli bismo prihvatiti iz straha da to ne učini netko drugi. Možda ćemo se upustiti u avanturu, jer ima nešto izazovnog i zabranjenog. Poznato je da su Adam i Eva prihvatili ponudu. Iako su bili u vrtu punom raznih delicija, mogli su svašta uživati, no posegnuli su za plodom koji je bio tako zamaman. Možda je to zamamnost onoga što je zabranjeno, ovaj zavodljiv pogled u kojem se osjećamo kao «gospodari svemira» i to je jedini motiv.

2.

To je ona napast kojom je sotona želio Isusa uhvatiti prije nego on  počne propovijedati o Kraljevstvu Božjem. «Ako si sin Božji, zapovijedi ovom kamenju da postane kruhom.» Time dolazi napasnik na ranjivo mjesto. Upravo je ovo pitanje mučilo Isusa u pustinji. Isus je došao k ljudima, k Ivanu Krstitelju iz jedne sasvim njemu razumljive ljubavi. Na tom mjestu gdje se on uvrstio među ljude, tu se nebo otvorilo i Isus je jasno doživio Boga

«Ti si sin moj...»  Ono što je Isus već živio, ovdje se sada dogodilo u doživljaju i riječi: Bog je moj otac i ništa mi se ne može dogoditi.»

Prava napast se ne sastoji u tome da je čovjek gladan, napast se ne sastoji u tome da čovjek rado i radosno prihvaća kruh koji mu je bio ponuđen. Sve ovo je otvorenost i spremnost. Napast je korištenje sile, sveukupne vlasti i čežnje uzdići se iznad Boga i po tome što više ne vjerujem da je Bog moj život i da ga, konačno, on nosi. Kao da napasnik dolazi k Isusu i govori: Ako si ti ovdje mladi šef, onda budi spreman preuzeti trgovinu. Učini da ne budeš ovisan o starome u opskrbljivanju kruhom.

Druga dva napastovanja se mogu shvatiti u istoj liniji. To je napast za vladanjem - nad silama  prirode i ljudi s kojima napasnik izlazi pred Isusa.  To je napast prema strategijskim mislima koje, poput kiseline, razaraju naš duh: svaki razgovor, svaku situaciju, jednostavno sve misliti strategijski u svoju korist i za sebe sve činiti. Biti gospodar svemira - ni više, ni manje.

 3

Jedino što nemam u ruci, što mi je pri tome izmaklo, to sam ja sam sebi. Sam upadam u vlastitu mrežu poput pauka, ali i na nju se vezujem. Sam se ne mogu toga više osloboditi, svuda nepovjerenje i lutanje. Ne mogu samome sebi više priskrbiti ni jednu mirnu minutu, jer inače gubim kontrolu. Postajem tako ovisan o onome što imam, što me okružuje da se više ne mogu osloboditi pa i ako bih htio. Ove izvanjske stvari su mi postale životno potrebne. Kakva ironija: ako ja svime vladam, najmanje mogu vladati sobom. Tako sve te druge stvari vladaju mnome. One o kojima sam postao tako ovisan. Tragika ljudske povijesti ovo dovoljno ilustrira.

Ono pravo je sloboda kojom Isus gospodari sobom da, bez velikih problema, odgovara napasniku. Da, on želi jesti, ali ne zaboraviti zbog toga da je Bog temelj njegova života i da ga Bog nosi. Krist želi čak vladati, ne po volji napasnika protiv ljudi, nego po Božjoj volji i načinu. Poštovati ljudsku slobodu i potaknuti ljubav ljudi.

Iako u Očenašu dnevno molimo, ne možemo se osloniti na to da nećemo upasti u napast. Ali ako se to dogodi i pred nas dođe zamamna ponuda, trebamo se sjetiti one slobode koju imamo kao Božji baštinici, kao sinovi i kćeri. Pa i ako nam se nudi vlast, čudo, kruh pod cijenu ove slobode.

 6.

O postu u samostanu

Postiti u samostanu teže je nego u otmjenom restoranu. Tamo se već i same cijene brinu da se previše ne uživa. Braća u samostanu žive pak jeftinije, ali tijesto s kupusom je za jedne posno jelo, za druge iskušenje za neumjerenost. Zajednički post je u samostanu težak,  jer  među braćom, ne samo da postoje različiti ukusi, već također i različita shvaćanja o postu.

Sjećam se razgovora pri stolu, prije mnogo godina, kada sam još bio student. Liječnik mi je savjetovao da, zbog zdravlja, smanjim težinu. Ovo mi je (tada) uspjelo vrlo dobro. Ja pak nisam htio biti bez društva braće za vrijeme objeda. Tako sam sjedio, s mojom salatom i čajem, za post među ljudima koji su uzimali mnoga i raznovrsna jela. Jedan stariji brat koji je već duže vrijeme, bez razumijevanja,  promatrao moj blagoslovljeni apetit, promrmljao je preko stola: «Za šlank-liniju su mladi ljudi pripravni na svaku žrtvu, ali pravi vjerski post se od njih ne može očekivati.» Bog je htio da mi ljudi budemo zdravi i da se u svom tijelu osjećamo ugodno. Ja u to  nisam mogao uvjeriti svoju subraću. Jedan drugi se umiješao: «Za njega se smisao posta sastoji u odustajanju od ugodnoga, u žrtvi.“ Ja to nisam mogao usvojiti. Odustajanje kao samo-svrhu sam odbacio.

Post kao znak solidarnosti

Nekoliko godina kasnije proveo sam jednu nedjelju u Taize-u, prilikom susreta mladih. Tisuće mladih dođu tamo zajedno kako bi sudjelovali, nekoliko dana, u molitvi samostanske zajednice. Petkom se od nas zahtijevalo da održimo post i dan šutnje, kako bismo tako pokazali jedan znak solidarnosti s onim ljudima koji nedobrovoljno, većinu vremena svojega života,  «poste» tj. moraju gladovati. Šutnja i post kao znak solidarnosti me se dojmilo i uvjerilo me. Od tada mogu žrtvu petka i propisane Crkvene dane posta opet bolje održavati.

Postiti za zdravlje

Opet nekoliko godina kasnije upoznao sam post za zdravlje. Kod kuće ili u klinici za mršavljenje, sam ili u grupi koja posti, očisti se tijelo s mnogo čaja i beskaloričnim napitcima, a da se pri tome ne uzima hrana. Takova jedna dijeta ne čini dobro samo za tijelo. Ona utječe i na duševno stanje. Iako se glad javlja od vremena do vremena, doživio sam ugodno duševno i tjelesno zdravstveno stanje. Ni u kom slučaju se nisam osjetio oslabljen. Postao sam osjećajniji i primijetio stvari koje inače ne bih primijetio. S čuđenjem sam ustanovio kako moje tijelo može izdržati s malo toga. To me je učinilo zamišljenim. Da li mi je zaista potrebno za život sve ono za čime ja svakodnevno jurim i zbog čega podnosim poneki stres? Da li me stvari, za koje vjerujem da ih moram imati, čine zaista zadovoljnijim? Ne pružaju li mi, možda, samo varljivi osjećaj «od života nešto imati»? Što si sve nabavljam kako bih, za jedno vrijeme, time ispunio svoju unutrašnju prazninu? Mnoga pitanja ove vrste, za koje je inače bilo malo mjesta, izranjaju i dolaze mi do svijesti.

Stari običaji posta

Sjećam se, također, što je u mom djetinjstvu pričala jedna stara susjeda o strogim običajima posta u prošlosti. Kada je bila mlada, prokuhavalo se suđe na Pepelnicu, kako bi se očistilo od svih tragova masti. Između Pepelnice i Uskrsa nije su uživalo niti meso, niti mast životinja. Kod svih tih strogih običaja moralo se raditi o nečem višem, ne samo o odstupanju od ugodnog, o žrtvi. Ja naslućujem da su prijašnje generacije posjedovale sveopće znanje o zdravstvenom djelovanju posta za tijelo i dušu. Takovi običaji posta postoje, u različitim oblicima, u svakoj religiji.

Isusova kušnja poslije posta

Isus je također postio, prije nego što je javno nastupio i počeo propovijedati. Evanđelje priča o kušnji kojoj je on bio izvrgnut poslije posta. Jedna posljedica posta? Mogu si dobro pretpostaviti da su važna pitanja njegovog života bila izazvana kroz post i da je on, u tom vremenu, donio temeljne odluke. Po tekstu Evanđelja doživio je Isus intenzivnu unutrašnju raspravu o svom pozvanju za Mesiju. Kao što znamo iz drugih pripovijesti, on se ne da izjednačiti s mesijanskim očekivanjem svojega vremena. On neće biti niti davatelj kruha, niti čudotvorac, niti politički osloboditelj, iako ga njegovi slušatelji na to tjeraju. Isus se posve koncentrira na svoje vjersko poslanje i izdržava ovo usprkos svim protivnostima. Njemu se radi o obnovi i opet-oživljavanju predane vjere u Boga koji ljubi svoj narod i svoja stvorenja i ima u svijesti dobrobit ljudi.

 Vrijeme posta - jedna «proljetna kura»

Kada kršćani,  40 dana pred Uskrs, obdržavaju vrijeme posta, pravi smisao ove vježbe ne može se objasniti jednim odgovorom. Za jedne je vrijeme posta faza za osmišljavanje i preispitivanje vlastite životne prakse. Za druge jedno vrijeme solidarnosti s gladnima i potrebitima, za druge opet jedno vrijeme traženja mogućnosti intenzivnijeg života.

Mi smo svi pozvani, po Isusovom primjeru, ovih 40 dana  koristiti za jednu sveopću «proljetnu kuru» iz koje možemo crpsti novu životnu snagu, životni smisao i osjećaj dobrog zdravlja, konačno također i u vjerskom smislu.

P. Hans Hütter