Telefonirati s Bogom

Molitvu bi se moglo nazvati «telefoniranjem s Bogom». Trebalo bi pripaziti na sljedeće:
pripazite na pravilan predbroj, nikada ne birajte bez razmišljanja i onda razgovarajte.

Ne dopustitie da vas iritira znak zauzeća, pokušajte drugi put. Jeste li sigurni da ste izabrali pravi broj?

Telefonski razgovor s Bogom nije nikakav monolog. Nemojte neprestano govoriti, nego poslušajte što vam se govori s druge strane.

Kod prekida linije ispitajte niste li vi sami, u mislima, prekinuli kontakt.

Ne stječite naviku Boga nazivati preko broja za pomoć.

Nemojte telefonirati s Bogom samo u vrijeme jeftinije tarife, kao npr. za vikend. Trebao bi biti moguć poziv tijekom sedmice, radnim danima.

Zapamtite, telefoniranje s Bogom je potpuno besplatno.
Znakovi nade, vjeronaučna knjiga

Molitva uskogrudnog čovjeka

Dragi Bože, Ti si ipak moj otac. Onda Te molim, brini se da meni bude dobro. Brini se da me ljudi vole i da dobijem poštovano ime. Učini da dobro odlučim i da napredujem u poslu. Želio bih ipak, jednom, imati malo kraljevstvo, kućicu i obitelj. Brini se da nešto dobijem od onoga što sam zamislio. A ipak želim, tu i tamo, činiti ono što Ti želiš. Od samoga kruha ne može nitko živjeti, to znaš. Zato mi daj dovoljno novaca da mogu živjeti kao i drugi, da mogu sebi sve priuštiti.

Ne znam što je za mene pravo i zato sam uvijek uznemiren, ali ako ovo ili ono nije potpuno u redu, Ti ćeš mi ipak oprostiti. Brini se, također, da mi drugi ne učine ništa nažao, jer to od njih nisam zaslužio. Ponekad, to Ti znaš,bih htio učiniti nešto zabranjeno i pazi da to ne učinim. Konačno, o Tebi zavisi hoću li ja to učiniti ili ne. U napast me, konačno, uvodiš Ti. I još nešto, to je vrlo važno, dragi Bože, za što se Ti moraš brinuti: da nikada ne budem bolestan i da nikad ne doživim nesreću, npr. prometnu s mojim motorkotačem. I da konačno, nemam nikakve boli i da, jednom kad umrem, od toga ništa ne opažam. Ti si, ipak, Bog. Oni govore: dragi Bog. Onda se brini da meni bude dobro, jer inače, sutrašnji dan me plaši kao što me plaše i sljedeće godine, patnje i drugi ljudi. Vodi računa o tome, jer, konačno za Tebe nema ništa važnijeg od mene. Amen.
J. Zink: Tvoje vrijeme i sva vremena

Molitva u noći vjere

Oče, ako postojiš, pokušat ću se obratiti tebi. Ako postojiš, je li tvoje ime sveto? Ono će biti sveto. Ako postojiš, je li tvoje kraljevstvo red i njegov sjaj? Dođi kraljevstvo tvoje. Ako postojiš, je li tvoja volja zakon svjetova i zakon duše? Neka se ispuni tvoja volja u svima nama i u svim stvarima, kako na nebu, tako i na zemlji. Daj nam, ako postojiš, naš svagdanji kruh, kruh mudrosti, kruh istine i kruh radosti. Kruh nad svim kruhovima što odgovara onome na čemu ti možemo zahvaljivati. Ako postojiš, onda sam nasuprot tebi veliki grješnik. Oprosti mi krivnju, kao što ja opraštam onima koji mi nešto duguju i u budućnosti me ne predaj napasti, nego me izbavi od svakoga zla.
Jean Francois Six: Moliti u noći vjere

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Post 18 20,32)

„Sodoma i Gomora" su sinonimi za najveće moralne pokvarenosti, posebice na području seksualnosti. Pri tome se misli da grijeh Sodome koji, prema našem tekstu, viče do neba i traži Božji osuđujući zahvat, nije sodomija, niti sklonost prema homoseksualnosti.
Grad Sodoma treba biti prepušten propasti, jer u njemu vladaju nasilje i nepravda. Stranci su izloženi nasilju, ne poštuje se pravo gosta. Nasilje dolazi do svog vrhunca na seksualnom području (usp. pogl. 19). Silovanje nekog čovjeka je, u patrijarhalnom društvu, bio znak najvećeg poniženja i sramote. Sodomu treba još jednom ispitati, a onda uništiti. Bog saopćava Abrahamu, čovjeku od povjerenja, svoju odluku da uništi Sodomu.
Naš tekst govori o tom razgovoru između dva jednaka partnera. Potaknut Božjim povjerenjem, Abraham se pokušava zauzeti za nevine u gradu. Božja pravda ne može prekinuti nepravdu tako što bi žrtvovao pravednog. To bi bila nepravda, nedostojna suca cijeloga svijeta. Izazovnim pitanjem u r 25 Abraham hvata Boga za riječ, apelira na njegovu čast i vjerodostojnost. Bog mu dopušta da s njim govori i prihvaća tijek njegovih misli. Njegova pravednost ne želi kažnjavati, nego spašavati. Pokvarenost većine ne opravdava uništavanje manjine. A ovdje je obratno, zbog manjine bi se moglo dogoditi da se oprosti bezbožnoj većini. Abraham se pokušava cjenjkati s Bogom i dolazi do deset pravednih koji bi mogli pokrenuti Božje razmišljanje da promijeni odluku. Na žalost pokazat će se da se u Sodomi nalazi samo jedan pravednik, nećak Abrahamov kojega će Bog, zajedno s obitelji izvući iz grada, a grad će prepustiti propasti.

Drugo čitanje (Kol 2, 12- 14)
U zajednici Kološana raširila se kriva nauka. Ona povezuje nekakvu pobožnost sa štovanjem zvijezda i s nekakvim plašljivim praznovjerjem u sudbinu. Nasuprot ovome, naglašava pisac poslanice, oslobađajuću snagu za sve daje krštenje, jednom zauvijek. Krštenje znači sudjelovanje na sudbini Kristovoj, pravu promjenu života, biti mrtav grijehu i uskrsnuti na nov život. Na križu je pretrpljena i prevladana najveća napuštenost od Boga. Krist vlada cijelim kozmosom. Potpuno su oslabljene sve moći i vlasti. Sve grješno što čovjeka rastavlja od Boga, jednom zauvijek, je prevladano. Zadužnica i sve što s tim ide je izbrisano, zauvijek proglašeno ništavim. Time je jasno rečeno protiv krivog učenja: nisu potrebna nikakva druga, izvanredna djela da bi se postiglo oproštenje grijeha.
Dopuštamo li mi, danas, drugim ljudima da osjete snagu Isusove opraštajuće poruke? Živimo li mi, kao kršćani, tako da se cijeli svijet osjeća oslobođenim? Možda nam se i ne sviđa da je zadužnica izbrisana dok granice pucaju i naša ograničenja postaju relativna. Ipak, zar više nema nikakvoga grijeha, zar nepravedni odnosi u svijetu nisu posljedica grijeha? Gdje je odgovornost kršćana? Ne shvaća li se novi početak koji nam je darovan po krštenju kao sebična sloboda? Nasuprot tome: više nema izgovora. Moramo prihvatiti odgovornost za to što ovaj trpeći svijet doživljava udaljen od Boga.

Evanđelje (Lk 11, 1-13)
Tekst evanđelja govori o poučavanju molitve Oče naš i upućuje hitan poziv na molitvu. Već uvodna molba učenika je upućena Isusu koji moli i tako molitvu Oče naš čini uzorom molitve. Još više, pozivom da Boga nazivamo ocem, uzeti smo u Isusov odnos s Bogom, postajemo njegova braća i sestre. Bog je Otac kome se možemo povjeriti, on je onaj koji jest i treba očitovati svoje ime svetim, njegovo kraljevstvo pravednosti i ljubavi, koje je u Isusu počelo, pomoći će da se i ostvari. Molitva za svagdanji kruh označuje preživljavanje učenika u ovome svijetu.
Ovdje se pokazuje dubina pouzdanja u Boga, u čije se ruke polažu sve brige. Molitva za oproštenje grijeha pozna poteškoće u životu nasljedovanja Krista. Poteškoće koje vode u napast, jer se pouzdanje u Božju vjernost mora odraziti na ljude. Usporedbom koja razjašnjava u r 5-8 ističe se: Boga - Ja sam koji jesam, može se zazivati i danju i noću, njemu se može dodijavati kao prijatelju, kojega budimo o ponoći za par kruščića. Božje da ljudima, u Isusovim riječima, ima posebnu važnost. „Tko moli, dobiva, a onom koji kuca, otvara se." Ako ljudski očevi, koji nisu izuzeti od pogrešaka, žele svojoj djeci biti dobri, koliko će više dobar biti Bog Otac. On daje dar Duha Svetoga, snagu izdržljivosti pred nadolazećim ispunjenjem svijeta.
Iako su Isusove riječi tako poticajne, sasvim precizno pogađaju ljudsku stvarnost. Kako bismo htjeli vjerovati da će se otvoriti onome koji kuca, da će primiti onaj koji moli. Neprestano se čuje jauk gladne djece, molitve izbjeglica, napuštenost od Boga onih koji trpe na cijelom svijetu. Ipak, bez tog Božjeg obećanja, bez ove Isusove ljubavi, kako bismo mogli prihvatiti ovo proturječje?

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin Isus koji nas danas sve poziva u goste, neka bude sa svima vama.

Uvod:
U molitvi Oče naš je sadržano cijelo Evanđelje Isusa Krista. Nebrojeno puta su ovu "molitvu Gospodnju" izgovarali ljudi kroz dva tisućljeća kršćanstva. Nikako nam ne smije postati uobičajena. Ne smijemo je tako nemilosrdno izgovarati - brbljati. Naprotiv "Oče naš" bi trebao sačuvati svu svoju izazovnu snagu i mi bismo mu se trebali, svojom nutrinom uvijek prilagođavati. Toj molitvi poklonit ćemo danas našu posebnu pažnju.
I dok molimo, nije nam se lako usmjeriti na volju Božju, mislimo da bi se naše želje trebale ispuniti i da bi se Bog uvijek trebao naći na mjestu kad nama zatreba. Zato nas današnja liturgija poziva da ojačamo svoje povjerenje u Božju volju: onako kako Bog hoće, za nas je najbolje.
A jer to nije uvijek tako bilo, pokajmo se!

Molitva vjernika:
Gospodine i Bože, k tebi dolazimo s puno povjerenja, jer si nam uvijek blizu:

Za tvoj moleći narod, za Crkvu, daj da raste u povjerenju i prepoznaje tvoju volju i onda kad mislimo da previše križaš naše planove, molimo te
Za tvoju zajednicu da se svake nedjelje radosna srca okuplja na službu Božju: jačaj naše nade i ispuni nas svojom ljubavlju, molimo te
Za svu tvoju djecu koja danas, na poseban način, trebaju tvoju pomoć: utješi žalosne, daj pomoć bolesnima, onima koji su pali daj snage da se opet podignu, molimo te
Za sve one koje želimo uključiti u naše molitve (sjetimo se imena) ..... budi svima njima pomoćnik, molimo te
Za naše drage pokojne, posebno one koji su svoj život posvetili tvojoj službi: otvori im vrata raja i daj da žive u tvome miru, molimo te
Ti si bezgranično dobar, nebeski otac. Tebe slavimo u zahvalnosti srca, po Isusu Kristu, u Duhu Svetomu, sada i u vijeke vjekova.

Meditacija
Ti iznad svega.
Smijem li te drukčije nazvati?
Kako te može jedna riječ slaviti,
tebe koga ne može ništa izreći?
Kako te može neki duh gledati,
tebe kojega ni jedan duh ne može shvatiti?
Ti sam si neizreciv,
a stvorio si sve što govori.
Ti sam si nad svim mislima,
a stvorio si sve što misli.
Sve te slavi,
sve što je nijemo i što govori.
Sve te štuje, što misli i ne misli,
zajednička je čežnja svih
da svi čeznu za tobom.
Svi te zazivaju.
Sve što te prepoznaje u tvome stvorenju
pjeva šutljivu himnu tebi
i samo u tebi sve nalazi oslonac,
k tebi sve ide.
Ti si cilj za sve.
Ti jedan i sve,
nisi ništa od njih,
a ipak te svi imenuju.
Kako te smijem nazvati
kad si sam bez naziva?
Koji bi nebeski duh
mogao prodrijeti kroz koprenu,
koji je još nad oblacima nebeskim?
Budi nam milostiv! Ti nad svima!
Smijem li te drukčije nazvati?
Grgur Nazijanski (330-390)

Propovijedi:

a)
„Bog - koji ne može reći ne"

Božje obećanje i suprotna stvarnost.
„Onome koji kuca, otvara se!" - tako smo čuli. U Španjolskoj, 10 km visoki zid prema Maroku brani europsko kopno od najezde izbjeglica iz Afrike. Bolje je da se i ne dočepaju čvrste zemlje, nego da se potope. Zato je izumljen novi radarski sistem za more koji može otkriti čak i „luft madrace". Tako se može spriječiti bjegunce iz Afrike da se njihovi čamci ne dočepaju europske obale i puštaju ih da tamo umiru od gladi i žeđi. Naša vrata su zatvorena, to vrijedi za beskućnike, prosjake, primatelje socijalne pomoći, to vrijedi za sve koje je naš napredni svijet potrošnje osudio na propast.
„Molite i dat će vam se", tako smo čuli. 19. lipnja 2009. je službeno objavljeno: 1 milijarda ljudi gladuje, 8. 8 milijuna ljudi umire groznom smrću od gladi, od toga su velika većina djeca, a to znači jedan smrtni slučaj, svake treće sekunde. „Tražite i naći će te." Tako smo čuli. Toliko mnoštvo ljudi se izgubi na svom životnom putu. Toliko puno umornih životom, toliko puno propalih i onih koji zdvajaju.

Bog - naš otac
Kako bismo rado povjerovali u Isusovu riječ da Boga možemo, poput prijatelja, zazvati u pomoć pa i kad bi bilo potrebno o ponoći, jer nemamo ništa što bismo ponudili gostima. Iako djeca već spavaju, prijatelju ne možeš reći ne, pa i onda kad nam nije baš lako. Isus uspoređuje Boga s jednim takvim prijateljem, susjedom da bi nam rastumačio svoj bratski poziv na molitvu.
Kako bismo se mi rado priključili njegovom poticaju na molitvu, ali kako nas bijesno udara naša stvarnost s tekstom današnjeg evanđelja? Kako još uopće moliti Boga kao oca s obzirom na situaciju u svijetu? Sa Rozom Auslender, židovskom prognanicom, koja je napisala potresnu molitvu nasuprot Oče našu, može se pitati: „Kako presahlim glasom govoriti Oče naš? A ona ide još korak dalje i zahtijeva od Boga da povuče svoje ime. Boga koji je gledao muke svoje djece u Auschwitzu, a nije ništa poduzeo protiv patnje... Ne može se djecu poticati da takvoga nazivaju ocem.

Govor molitve - podsjećanje na suprotnosti...
Zar ne bi bio čisti cinizam nasuprot svih žrtava svjetske povijesti da se povjeruje Isusovim riječima, dijeli njegovu spoznaju? Nasuprot patnjama svijeta trebao bi nam jezik zamuknuti, nikakvo umatanje u šutnju, nego jedini izraz nepremostive beznadnosti. I ako bi izostale naše riječi, a ostala samo šutnja, onda bi to bio još nijemiji krik, a opet bi bio i jedan od najtiših nasuprot situaciji ovoga svijeta.
I nijemi krik se nada da bi mogao biti uslišan. Ostaje tužba i protest, a time je i nekome upućen. Postoji li koje bolje mjesto kao odraz ove situacije bez govora kao molitve, tužbe zaziva Bogu, a ipak još uvijek postoji opasnost da se utopi u moru glasova i buke ovoga svijeta kojemu su žrtve teške? U govoru molitve može se govoriti o patnjama žrtava, izbjeglica, gladnih, izgubljenih, svih njih se u molitvi ne može mimoići, molitva ne prikriva suprotnost, nego na nju podsjeća. Molitva ne izmiče suprotnostima stvarnosti.

Boga moliti za Boga - moliti Očenaš...
Ako pokušamo nemogućnost govora i jad pretočiti u riječi molitve, nalazimo se u najboljem društvu, s prvim kršćanima. Postavljamo se u trag prvih Isusovih učenika i njihovih poteškoća u njegovu nasljedovanju. I njima je ostala, s obzirom na progonstva, samo kratka aramejska riječ: „maranatha"- „Dođi Gospodine Isuse", kao posljednji izraz nade posred svih bezizglednosti da bi Isusov konačni dolazak i sud prekinuo sve nepravde. Ništa drugo ne govori i prvi zaziv u našem „Očenašu" -„Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje." Ovdje se ne moli za ovo ili za ono, zloupotrebljava ime Božje za ispunjavanje bilo kakvih želja pa i da su one ne znam kako altruistične. Ovdje se moli Boga za Boga, neka on svoje ime pokaže svetim. Boga uzimamo za riječ i time ga više ne oslobađamo odgovornosti za svijet. Bog Otac, Ja sam onaj koji jesam, treba svom imenu prirediti čast i on se mora pokazati protiv svih doživljenih iskustava kao vjeran i povjerljiv. On se opet treba čuti, da se više ne može reći ne, njegovo obećanje ljudima neka bude neprelomljivo. On treba postati vidljiv na ovome svijetu. Očenaš, kojega nas je Isus naučio moliti, kao svoju braću, molimo u zajedništvu s njegovim učenicima, s krštenima prije i poslije nas. U molitvi uvijek, na horizontu, stoji opasnost da beznadnost odnese pobjedu. Postoji neprestana opasnost, napast da prestanemo vjerovati u Božju ljubav i vjernost prema ljudima. Bog nas ne ostavlja same u ovoj situaciji, on nam daruje svoju stalnu prisutnost, snagu za suprotnosti i predanje u Duhu Svetome.

1.

Cilj: moliti prema biblijskom modelu:
Jedan od znamenitijih Crkvenih ljudi u Njemačkoj, koji se s münsternskim biskupom, Klementom Augustom, Graf von Galenom (1878-1946) protivio nacionalsocializmu, je filozof Peter Wust (18840 -1940). S velikim divljenjem stojimo danas pred ovim jakim ljudima. Peter Wust je strahovito trpio zbog duhovnih, materijalnih i vjerskih progona (usp. njegovo glavno djelo "Neznanje i pustolovina", jer je to on sam u doslovnom smislu osjećao). Kratko pred svoju smrt (rak jezika) pisao je, u svom oproštajnom pismu, "čarobni ključ" za konac svog života:
"Kad bi me sada pitali,
prije nego što otiđem, konačno otiđem,
da li sada imam neki čarobni ključ
koji bi mogao nekome otključati
posljednja vrata
k mudrosti života,
tada bih odgovorio:
Da! I to nije nikakva refleksija
kao što bi to željeli čuti od jednog filozofa,
nego je to MOLITVA.
Molitva shvaćena kao posljednje predanje
čini tihim, djetinjim, čini objektivnim.
Velike stvari postojanja
daruju se samo duhovima koji mole.

a) Čovjek koji moli treba "uzor"

Veliki biblijski molitelji su utjecali na sliku molitelja u izraelskom narodu, počam od Abrahama (o čemu smo čuli u I. čitanju) pa preko Mojsija, do Jude Makabejca. Ali i veliki proroci, (usp. Jeremija) slovili su kao veliki zagovornici kod Boga. Tako će, u Novom zavjetu, sam Isus biti nazvan (usp. 1. Iv 2,1) "Paraklet", dozvani zagovornik, jer je njegov model "neprestano moliti" ostao u najvećem djelovanju.. To je Luka naglašavao na poseban način: (Lk 3,21: 6,12. 28; 9, 18.28; 10,2...)
Kako bi trebalo biti intenzivno i obiteljsko (familijarno) ovo obraćanje čovjeka molitelja Bogu, uči nas prvo čitanje (Abraham). Zato je sasvim razumljivo kršćansko obraćanje i oslanjanje na samoga Isusa Krista koji nas je naučio moliti "Oče naš" i ostavio nam najljepšu molitvu koju uopće imamo. A mi smijemo i dodati:" Oče moj, ne razumijem te, ali ti se povjeravam." (nađeno na jednoj slici u Schwarzwaldu)

b) Čovjek molitelj se mora brižno podlagati volji Božjoj
Kako se pripovijeda o nekom vjernom južno tirolskom seljaku, tako bismo se i mi trebali ponašati: "Nikad neće doći nešto tako lijepo kao što čovjek očekuje i neće nikad doći nešto tako teško, kao što se čovjek boji i doći će uvijek drukčije, nego što se to očekuje. Ali uvijek će se dogoditi nešto što će biti najbolje za onoga koga se to tiče. Ne napuštaj onoga gore, pa neće ni on tebe napustiti." Ovo, poput kamena čvrsto, povjerenje treba naučiti i to je zadaća za sva životna vremena, jer bi se moglo propustiti potrebnu energiju za krizna vremena. "Škola molitve" u današnjem evanđelju je veliki poticaj i zahtjev za kršćane današnjice koji žele naučiti moliti, jer ustrajna i žarka molitva može, u teškim trenutcima, biti jedina pomoć (usp Lk 22,44). U smrtnom strahu, kod Isusa u Maslinskom vrtu, "postala je još jača" (Dj 1,14; 2,42, 6,4).
A ipak, povjerenje u Boga ne smije voditi pasivnosti ili letargiji - "Jer se ni jedan problem neće riješiti ako sva svoja očekivanja stavimo u Boga da on to sam riješi." (Martin Luther King 1929-1968, četiri godine prije nego je ubijen dobio je Nobelovu nagradu za mir za svoje zauzimanje za mirnu integraciju rasa)

c) Nastojanje oko "kulture molitve" u zajednici
Neki poticaji:
Donosimo li mi doista naša životna iskustva u dijalog s Bogom?
Sakupljamo li duhovnu energiju u lijepim i sretnim periodama za vrijeme kad ćemo prolaziti kroz suše i nepravde?
Držimo li se stalnog ritma molitve, koji će se odraziti u "osobnoj molitvi" (privatno) i u "kultnoj molitvi" (javno)?
Molimo li kao cijeli ljudi? Tijelom (pravilnim položajem i držanjem tijela) i cijelim srcem (pobožno)?

Ne zaboravimo nikada: "prignuta koljena i ispružene prazne ruke su temeljni organi slobodnog čovjeka" (Alfred Delp) "Razgovor s Bogom je neusporedivo važniji od govora o Bogu" (Hans Asmussen) "Što bliže molitelj dođe Bogu, tim više će postajati zahvalitelj." (Petter Lippert)

2.

Molitva poprima odlučujuće značenje ondje gdje ljudi promatraju svu težinu svoga života i odgovornost za njega eshatološkim očima: odgovornost prije svega kao životna istinitost, naročito nutarnja ("Tko sam ja?"). Tako i tako molitva treba postati mjesto osvještavanja i jačanja vlastitog identiteta: identitet za slobodu oslobođenog čovjeka. Radi se o slobodi u kojoj čovjek kritički promatra samoga sebe, svoje vlastite čežnje i nagone, kao i političke i socijalne okolnosti: molitva kao kritički raskid sa svim razumljivostima samima po sebi.

(1) Oče naš koji jesi na nebesima
Svi koji su sudjelovali na Isusovom odnosu prema Bogu, pripadaju solidarno zajedno.
Boga trebamo nazivati "našim dragim ocem", otvara nam molitvu kao mjesto susreta s tajnom života. Ova tajna dobiva ime odnosa najdubljeg povjerenja, ovo ime bi se moglo reći i majka. Ovdje otvoren odnos prema Bogu je samo dar koji stvara bratstvo pod sljedećim uvjetima: konac našeg čisto zemaljskog porijekla, jer mi smo djeca Božja.

(2) sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje (budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji)
nada je stup našeg svijeta,
konac našeg sna da smo mi jedino mjerilo stvari na svijetu, jer nas molitva želi usmjeriti na činjenicu "Boga koji dolazi". Naše djelovanje treba biti podložno službi dolaska Božjega.

(3) kruh naš svagdanji daj nam danas
temeljni zahtjev za potrebe našega života
konac naše ludosti za potrošačkim poimanjem života , "potrošnja - konzumiranje".
Proizvodimo i trošimo i to samo u masama: umjesto da molimo za ono što je potrebno, dopuštamo sebi bacati ono što nam je višak. Zato se čini kao da nam ta molitva više nije potrebna. Ali, možemo li biti sigurni u naše blagostanje? Smijemo li mu se povjeriti bez pogovora? Zar nas ne brine što naše blagostanje počiva na nevolji drugih, kojima doslovno nedostaje i svagdanji kruh? A ovdje se govori "kruh naš svagdanji daj nam ga danas - molimo u zajedništvu s onima koji nemaju što im je potrebno i stojimo za njih u odgovornosti, prije nego sami sjednemo za obilat stol.
Ovu molitvu trebamo shvatiti eshatološki, kruh spasenja vodi nas na granice naše sitosti i potiče veću glad za pravednošću. Mjesto sakramentalnog ispunjenja je Euharistija: sudjelovanje na kruhu života Isusa Krista.

(4)i otpusti nam duge naše...
podsjećanje na vlastitu grješnost
konac naše ludosti o vlastitoj bezgrješnosti i težnje da sami sebe uvijek opravdavamo
konac naše ludosti za osvetom

(5)i ne uvedi nas u napast
podsjećanje na zahtjeve našeg postojanja kao nasljedovatelja
konac ravnodušnosti i bezbrižnosti.
Molimo Boga, prije nego pritekne u pomoć našim nastojanjima, da izoštrimo naš pogled prema razlikovanju duhova da bismo mogli njemu ostati vjerni u našoj životnoj istini.

3.

Moliš li još uvijek

Isus je molio na nekom mjestu. Kad je završio molitvu, reče mu jedan od učenika: «Gospodine, nauči nas moliti kao što je Ivan naučio svoje učenike!» Na to im reče: «Kad molite, govorite ovako: Oče, neka bude sveto ime tvoje, neka dođe tvoje kraljevstvo. Daj nam svagdanji kruh kojeg trebamo i otpusti nam grijehe, jer i mi otpuštamo svakome tko nam je dužan. I ne uvedi nas u napast» (Lk 11, 1-4)

Pisac Herman Hesse pripovijeda o razgovoru kojega je on, kao dječarac, vodio sa svojom majkom. Lijepim, toplim pogledom, majka ga je, sasvim mirno, gledala neko vrijeme. Pri tome je razmišljala o čemu bi trebala pitati. Konačno, primi ga za ruku i tiho ga upita: «A da li ti još ponekad moliš?» «U posljednje vrijeme ne više», odgovori dječarac. Majka ga zamišljeno pogleda i reče: «Naučit ćeš opet», a on tugaljivo doda: «Možda». Majčina briga za osobnu molitvu njezinog sina ima svoga temelja, jer tko zapusti molitvu ubrzo će iskusiti kako Bog u njegovom srcu sve više umire, sve do dana kada će se pretvoriti u ništa, jer čovjek tada živi tako kao da ga uopće nema. Drugim riječima, Bog je prestao biti, u njegovu životu, opipljiva i nadvisujuća stvarnost. Čovjek ima dojam da mu je konačno sve moguće i da mu je sve dozvoljeno.

To se može gledati i s druge strane. Poznati francuski liječnik, Alexis Carrel, tu situaciju opisuje ovako: «Doživio sam, kao liječnik, da su ljudi, kroz tihu moć molitve, izašli iz bolesti i malodušja onda kada su svi liječnički napori bili uzaludni.» Gertruda velika opisuje moć molitve sljedećim riječima: «Molitva koju čovjek moli svim svojim snagama ima veliku moć. Ona čini gorko srce slatkim, a žalosno radosnim, siromašno bogatim, ludo srce mudrim, slomljeno srce čvrstim, slabo jakim, a slijepome daruje vid. Ona uvlači velikoga Boga u malo srce i uzdiže žednu dušu k Bogu, živome izvoru.» Ovu silu molitve koja iznutra obnavlja i jača opažali su učenici kad se Isus vraćao s molitve. Ne bi se smjelo zamišljati da je Isus uvijek bio jednak, potpuno miran i savršeno uravnotežen, nepotresen i gospodar samoga sebe. Da je tako bilo, povlačio bi se na molitvu samo nama za primjer. No, nije bilo tako. I u njegovom životu je bilo trenutaka kad ga je obuhvatio strah. Ponekad imamo dojam da je bio nervozan, ljutit, nestrpljiv i bespomoćan. Isto je tako doživljavao situacije u kojima je bio pri kraju snaga, izmoren, tužan, a prije svega, u susretu s ljudima koji su samo nešto tražili stenjući pod teretom svojih malih briga.U takvim situacijama je odlazio moliti, odlazio je u osamu da bi dopustio Bogu da ga On ispuni i ojača. Na taj način opet bi se probudio njegov nutarnji izvor. Duh Božji ga je prožimao i pomagao mu da se sabere u svom nutarnjem biću.

Tada je vladao običaj da rabin nauči svoje učenike neke jednostavne molitve koje su oni neprestano izgovarali. I Ivan Krstitelj se toga držao. Zato možemo razumjeti ono što smo čuli. Kada je Isus završio molitvu, reče mu jedan od učenika: «Nauči nas moliti.» Očenaš kojega je, na to, Isus dao učenicima je, usprkos kratkoće, najbogatiji sažetak čitavog njegovog naviještanja. Od početka je to radost i utjeha svih kršćanskih generacija. Stotinjak godina nakon Isusove smrti to je bio temeljni dio kršćanskog bogoslužja.

Ova primjerna molitva je tako jedinstveno komponirana i tako izjednačena da dobiva na dubini i značenju kolikogod dublje u nju ulazimo i iz njezinog duha živimo. Već naslov «Oče» stvara jedno dobrohotno raspoloženje, jer tom Ocu smijemo povjeriti sve pa čak i ono što ne možemo razgovarati ni s čovjekom od najvećeg povjerenja, ni s najboljim prijateljem, niti s osobom koju volimo.

«Sveti se ime ime Tvoje»! O tome Luther, u svom tumačenju Očenaša, kaže da on ne poznaje, u cijelom Svetom pismu, tekst koji tako jača život kao ta molitva i nadodaje: živimo životom u kojemu se ime i čast Božja stalno vrijeđa, poštujemo druga božanstva i želimo sami biti gospodari svoga života. Ova molitva znači: «Trebali bismo Tebi dati to strahopoštovanje koje zbog svoga bića, svoga karaktera i svoje osobe Ti od nas tražiš».

«Dođi kraljevstvo Tvoje», ovo kraljevstvo uvijek počima kod mene, jer njemu pripada da se ja – prije svega – podložim volji Božjoj. Na ovaj način dolazim do života i doživljavam mir kojega svijet ne može dati. Ovdje postaje jasno da ljudi neće ući u kraljevstvo Božje u masama. Svatko mora pojedinačno ući u njega, a to se događa po osobnom prihvaćanju volje Božje.

U prvom dijelu molitve ona uzdiže naš pogled prema nebu, a sada molimo za naše tjelesno i duhovno dobro i što je normalnije nego, od Oca koji nas je stvorio, moliti kruh svagdašnji.

«Kruh naš svagdanji kojega trebamo, daj nam danas». Alfred Delp, neposredno pred smrt, piše: « Ne molimo za pune žitnice i podrume, nego za svagdanji kruh». Ovdje odzvanja nesigurnost i opasnost za ljudski život. Život se gradi u povjerenju, a ne u sigurnosti. Uništili smo mnogo stvoriteljske snage i slobode u ovoj generaciji s pohlepom za mirovinom i strahom pa se sve moguće osigurava.

«I otpusti nam duge naše, jer mi otpuštamo onima koji su nam dužni». Kad nas je Isus učio ovu molitvu, pošao je od toga da nema čovjeka koji prolazi kroz život bez grijeha. Savjest i Bog nas obvezuju da priznamo svoje grijehe i molimo njegovo oproštenje. Ipak, kako možemo očekivati oproštenje ako, s obzirom na naše dužnike, ustrajemo u svom pravu? Neki general je rekao svom znancu: «Ne opraštam nikada.» Na to mu znanac odgovori: «Onda se mogu nadati da vi nikada niste sagriješili.»

«I ne uvedi nas u napast». Ako tako molimo, priznajemo svoju krhkost i nestalnost i molimo našega Oca da bi nas poštedio stavljanja na kušnju. Na kraju pogledajmo živote svetaca, uočit ćemo da je svaki od njih, na svoj način, živio molitvu Očenaša. I zato bismo se mogli pitati koju molitvu mi molimo.

4.
Propast Sodome i Gomore

Povijesni osvrt

Gradovi Sodoma i Gomora su ležali u vrlo plodnoj ravnici koju je natapala rijeka Jordan. No, stanovnici tih gradova i okolnih krajeva su bili vrlo izopačeni. Vrhunac izopačenosti je bila seksualna izopačenost koja se vidi kod namjere stanovnika da seksualno iskoriste dva došljaka – a to su bili anđeli - koji su došli zatrti grad, a prije toga izbaviti Lota. Lot i njegova obitelj su bili pravedni i Abraham je isprosio od Boga da makar njih poštedi. I grad nije mogao biti uništen dok Lot nije napustio grad. Interesantno je da je Lot htio spasiti svoje buduće zetove od propasti, ali kad im je rekao da će Bog uništiti grad, proglasili su ga ludim.
Sodoma i Gomora, poput kasnijeg Babilona, su bili poseban znak u Bibliji kojim se opisivao ljudski nemoral i izopačenost svake vrste, a posebno seksualna, tako da i danas imamo pojam sodomski grijeh kojim se misli na sve vrste istospolnih nastranosti.
Biblija opisuje da je pao sumpor i oganj s neba te uništio gradove. Vrlo je lako prihvatiti tezu o nekoj kataklizmi ispod zemlje gdje je eksplodirao podzemni plin zbog blizine velikih nalazišta nafte. Na tom mjestu nekadašnje plodne doline nalazi se najveća depresija na svijetu, Mrtvo more. Lako je zamisliti tu ogromnu, katastrofalnu eksploziju sa svim posljedicama koje su nastale.
U čemu se sastojala nepravda koju su stanovnici Sodome i Gomore počinjali da ih je snašla takva katastrofa.
1. Umislili su se da su gospodari života i smrti, da su oni bogovi koji mogu činiti što hoće. Vidi se to iz konteksta Isusovog govora kojim Isus osuđuje svoje suvremenike: «A ti Kafarnaume, zar ćeš se do neba dići? Sići ćeš do pakla, ta da su u Sodomi bila čudesa što su se dogodila u tebi, ostala bi do dana današnjega. Ali će, kažem vam, zemlji sodomskoj biti lakše na sudnji dan, nego tebi.» Očito je da se radi o nepriznavanju Boga kao vrhovnog gospodara.
2. Ljude su pretvorili u obične predmete za iskorištavanje, Govorili su Lotu «daj nam ih da ih se namilujemo.» Očito da su oni pretvorili ljude u objekte svoje izopačenosti i da ljudi, kao osobe, nisu bili na cijeni. I zato toj civilizaciji više nije bilo mjesta na zemlji.
3. Usput napomenimo da je iz veoma sličnih razloga propao i uništen projekt kule babilonske kao da je i to bio razlog općeg potopa.

Današnja situacija

Ako danas promotrimo situaciju u kojoj živimo, onda ćemo primjetiti iste ili vrlo slične elemente kako to sveti otac papa običava reći «kulture smrti».
1. Moderni čovjek se sve više osjeća gospodarom života i snrti. Navedimo negativne primjere najnovije svjetske povijesti. Hitler i Staljin – a za njima odmah idu i američki predsjednici koji su uništili, bez ikvih skrupula, milijune ljudi. Jasno je da tako može postupati s ljudima samo njihov gospodar – Bog. Ovo stremljenje se uočava na političkom i osobnom planu. Političari su se, svim silama, trudili kako bi iz ustava Ujedinjene Europe izbacili ime Boga i kršćanstvo. I u tome su uspjeli. Najinteresantnije je to da se prema tom problemu dosta mlako i hladno odnose biskupi, a da ne govorim kršćani Europe, što zapravo pokazuje da kršćanstvu Europe nije puno stalo do Boga i Krista, bolje rečeno da je na umoru.
2. Kad se Boga izbacilo iz života, onda se počima glumiti Boga i sebe postavljati za gospodara života i smrti. Čevjek se usuđuje sve više dirati u gene, ne znajući što će se sutra dogoditi kad se poremete odnosi. Već vidimo koliko se poremetio okoliš, počet od zatrovanosti podzemnih voda, do ozonskih rupa. I nitko ne zna kakve će to imati posljedice za čovječanstvo budućih generacija. Zamislimo samo kakva bi katastrofa nastala kad bi, zbog nekakvog potresa, popustila neka velika brana umjetnog jezera. Katastrofa za silno velike krajeve, ništa manja od katastrofe Sodome i Gomore. A ta katastrofa će jednom doći. I mora doći.
3. Sve više i više se odobrava eutanazija, ubojstvo iz samilosti ili planirano i humano uklanjanjanje starijih i nemoćnih kao i radno nesposobnih. Novi bogovi uveli su sasvim nove kriterije po kojima vladaju i raspoređuju svijet.
4. Iskorištavanje čovjeka i pretvaranje u najobičniji stroj. Činjenica je da nikada u povijesti nisu bila naglašavana ljudska prava kao danas, a da čovjek, pojedinac nema, ama baš nikakava, prava. Pogledajte radnike, ne samo kod nas, nego širom svijeta kako teško rade, a ne dobivaju plaću, bez ikakvih prava. Strašne stvari se mogu čitati u raznim svjetskim izvještajima. A ni kod nas nisu radnici u puno boljem položaju. Pogledajte samo zakon o radu nedjeljom. Koliko vike i galame je dignuto, jer je bio zabranjen rad nedjeljom. Konačno taj zakon je pod pritiskom medija ukinut. A ti isti mediji se uopće ne bore za prava sitnih radnika koji upravo u trgovini rade kao robovi i roboti i više od osam sati dnevno, bez minimalih ljudskih prava.
5. I zato nikakvo čudo što se u takvim okolnosti pojavila i seksualna izopačenost svake vrste. Naš televizijski program, pa i filmovi za mlade vrve seksualnim izopačenostima, koje se prikazuju kao sasvim normalne pojave. Proglašavanje homoseksualnih brakova jednako vrijednima pred zakonom samo je vrh jedne ogromne sante. I kad se sudari «Titanic» ove generacije sa tom santom, osuđen je na potonuće. Pa eto i kršćani i crkvene ustanove nisu pošteđene takve pošasti, jer i tamo su ljudi koji žive u ovoj generaciji. No, mene kod svega ovoga jedna stvar čudi ili bolje rečeno ne čudi, nego mi vrlo mnogo govori. Sve homoseksualne udruge koje paradiraju imaju okrenutu oštricu protiv Katoličke Crkve, kao one koja stoji na obrani morala i pozivaju se na svoja osobna ljudska prava. Kada se napadala Katolička Crkva zbog pojave homoseksualnosti u nekim crkvenim ustanovama, onda ti isti svjetski homoseksualci šute i ne ustaju u obranu svojih istomišljenika. Vrlo interesantno, jer se ta ista homoseksualnost koristila protiv Katoličke Crkve.
6. Sodomija kao vrsta seksualne izopačenosti potpuno ruši dostojanstvo ljudske osobe. Ne samo da uništava korijenje čovjeka, nego uništava i njegovu osobnost. Danas se više ne gleda na osobu žene, djevojke postaju jednostavno predmet iskorištavanja. To se vidi na svim razinama. Privatno, dovoljno je samo poslušati razgovore muškaraca pa da se čovjek prenerazi koliko malo ima tu poštovanja ljudske osobe. Djevojka, žena svedena je na obični predmet, objekt, jednostavno komad. Tome u prilog govore i svi izbori ljepote i misica. Nudi se samo predmet – osobnost je kod takvih natjecateljica bačena u posljednji plan i nikako ne smije doći do izražaja. I što je najgore, tu se redovito natječu natjecateljice ispod 18 godina, dakle maloljetnice, ali nikome ne pada na pamet da bi ustao protiv seksualnog iskorištavanja maloljetnica, jer pred ekranima sjede starci kojima su usta puina sline vidjevši tako mlado meso. Ovo grozno zvuči, ali je činjenica. No još gore postaje kada same žene pristaju na tu ulogu, prihvaćaju je i same od sebe prave objekte, ugađajući potpuno neljudskim nastranostima muškarca, a na isti način i djevojke počimaju gledati i razgovarati o muškarcima. Rasulo na svim razinama. Ovome pridonosi i školski odgojni sustav protiv kojega su biskupi digli svoj glas, no čini se bezuspješno, jer naši političari nemaju kralježnicu pred međunarodnim tvorcima novog moralnog poretka.
7. I danas postoje ljudi popoput Lota i njegove obitelji koji su pravedni pred Gospodinom. Eto, navest ću samo jedan primjer. Postoji međunarodno udruženje nevinih do braka u koje je učlanjeno više milijuna mladih ljudi. To se može naći na web stranicama. Oni žele svoju seksualnost živjeti kao svjesne osobe, kao sudionici Božjeg stvarateljskog plana. I u Hrvatskoj je uvoden Teen star program seksualnog odgoja za cjelovitu ličnost, kao odgovor na pokušaj svođenja ljudi na objekte i predmete.
8. I danas ima ljudi kao što su Lotovi zetovi koji se smiju ovome što ja sada govorim i onome što govori Crkva. Oni proglašavaju sve to nekim pričama kojima se ljude želi zaplašiti nečim što ne postoji i sve već unaprijed odbijaju i ne žele slušati.

Isusov recept za rješenje problema

Ako smo pomnije poslušali današnje evanđelje, onda ćemo vidjeti da je ono jedini ispravan odgovor na navedene probleme pred kojima stoji naša generacija.

1. Čovjek koji moli priznaje da je Bog iznad njega i da je Bog gospodar života i smrti. Priznaje da je je on samo njegov suradnik, priznaje da bez Boga ne može ništa.
2. Bog je Gospdar koji nije na nekom udaljenom nebu i ne brine se za čovjeka. Nego, On želi da se njegovo kraljevstvo proširi na zemlji. Ako je Bog naš otac, onda smo mi svi njegova djeca – dakle osobe, a ne predmeti. Onda ja u Božjim očima imam neprocjenjivu vrijednost, onda moram poštovati svoju vlastitu vrijednost. I kad ja poštujem svoju vrijednost, onda ću poštovati i vrijednost drugih. Onda mi starac neće biti beskorisno smetalo, niti će mi mlada djevojka biti komad za jednu noć, nego će, u mojim očima i mojim mislima, biti osoba vrijedna u Božjim očima. Jesmo li spremni prihvatiti takvo gledanje na čovjeka, tako se odnositi u međuljudskim odnosima, tako odgajati svoju djecu?
3. Molitvom postajemo svjesni da smo djeca jednoga oca koji svima nama želi osigurati dostojanstvo, po kojemu smo stvoreni: «I stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih, na svoju sliku stvori ih.»
4. I taj otac nije nikakav strogi sudac, nego je spreman, uvijek i svagda, oprostiti ako mi oprostimo jedan drugome naše pogreške. I koliko smo više spremni jedan drugome oprostiti pogreške, tim ćemo biti njemu sličniji, tim ćemo biti sličniji Abrahamu iz današnjeg čitanja: «Ako se nađe i 10 pravednih, hoćeš li onda poštedjeti grad? - Da ako se nađe i deset pravednih, poštedjet ću grad. «
Jesmo li svjesni da smo, svatko od nas, pozvani biti u tih deset pravednih ili mislimo da je to za nekoga drugoga? Ali onda se nemojmo čuditi, kao Lotova žena, nesreći koja neminovno dolazi i tako ćemo se pretvoriti u stup od soli.