Tolerancija i solidarnost

Tolerancija i solidarnost
Su plodovi ljubavi.
Ne mogu se propisima
I zakonima stvoriti.

Smisao o potrebi
Tolerancije i solidarnosti
Može se
Dobiti samo razumom,
Ali snaga za to ne dolazi iz razuma
Nego iz ljubavi.

Kako mogu živjeti s ljudima
Koji drukčije misle
I žive, imaju druge maksime,
Druge principe
Ako fali ljubav?
Različite nauke, doktrine,
Kulture i pogledi na svijet.
Oni sa sobom donose konflikte,
Koji dovode do međusobnih uništavanja
Ako nedostaje ljubavi
Koja podnosi one koji drugačije misle.

Tragično je,
Da ljudi zamjenjuju vjeru
U neograničenu ljubav,
Zamjenjuju naukama i doktrinama
Kojima nedostaje svake ljubavi
I koji u «svetim» i «pravednim» ratovima
Vode do najgorih užasa.
Upravo vjera u apsolutnu ljubav
Je izvor snage za toleranciju
I solidarnost.

Bog me ljubi uvijek,
Ali svakako i one druge
Pa i netolerantne.
Vjera u toga Boga daje mi snagu
Da podnosim netolerantne
I da pronađem mjere
Za zajednički život
Koje u određenim okolnostima
Najmanju nevolju znače.
Svađe i konflikti
Koji se u ljubavi podnose
Donose napredak.
Svađe bez ljubavi
Donose uvijek strahote, rat, uništenje
U velikim pa i malim.
Elmar Gruber: Križ u mom životu

Supatnja

Oči gladnih
Susreću me za punim stolom
Ne daju mira
Osušeni trbusi djece
Isisane prsi majki
Koža na koštanim licima
Tjeraju me da gledam sa strane
Pomisao na uplatnice darova
Ne spašavaju moju nemirnu savjest

Vičem Bože k tebi
Usred ovih slika bijede
Što možemo učiniti
Ako tone hrane
Ne dolaze do gladnih
Ako se darovani milijuni
Ne proslijeđuju
Gospodine nije za vjerovati

Molim te za ljude
U siromašnim zemljama
I molim te za nas
U bogatim zemljama
Ne daj da osjetimo samo nemoć
Učini naše davanje i dijeljenje plodnim
Otvori nam oči za gladne susjede
Za siromašne «u vlastitoj kući»
Učini nas spremnima
Za promjene
Sve do odricanja

Iz sve boli svijeta zovem te
Boli koje međusobno nanosimo
Boli koje bismo mogli izmjeniti
A ne činimo
Boli koja se ne mijenja
Ti spasitelju svijeta
Smiluj se našim bolima.

Theresia Hauser: Ti si blizu

Protiv takozvanog razuma

Najčišći oblik ljudske inteligencije
Je dobrota
Da bi bila savršena ona treba
Mnogo gluposti i protivljenje
Takozvanom razumu

Suosjećanje

Čovjek, kojega drugi ne vole,
Kojega su, više nego jednom,
Bogati, sretni, veliki, jaki
Otjerali od bogatih jasala,
Opet stoji, siromašna svinja,
Za opstanak sasvim sam
I da nam ga je sasvim žao
Jasno nam je svima
Da to nisu naše jasle....
Eugen Roth: Čovjek

Tibetanski neprijatelj ili kako od neprijatelja učiniti prijatelje

Razgovarali smo o temi neprijateljstvo, inzistirajući na tomu da je, za mnoge ljude, imati neprijatelje nešto negativno. Kako možemo kod neprijatelja otkriti nešto vrijedno? Kako možemo, sa zahvalnošću, susresti neprijatelja kao učitelja?
Dalaj Lama: «U mojoj svagdašnjoj praksi razmišljam o Kinezima i pokušavam učiniti da moje poštovanje prema njima raste i da shvatim da i oni trpe. Prihvaćam njihove negativne emocije i radnje kao svoje i usvajam njihovo mišljenje. Ako bi rekli vatra je neprijatelj vode, sa strane vode ne postoji nikakva nakana da škodi vatri. Ali, ako kažem Kinezi žele nauditi Tibetancima, nije prvotno nauditi, naškoditi, nego koristiti svom narodu. Možete li tako razmišljati? Možete li ne gledati Kineze kao neprijatelje, postoje li za vas uopće neprijatelji?
Kada bih bio političar, poznavao bih neprijatelja i neprijateljstvo, ali kao budistički monah, a to sam ipak, pokušavam postojeće probleme promatrati s dvije strane i, kroz diskusiju, rasvijetljavati dobrotom i tolerancijom ali i s dostojnom ljubavlju u načinu ophodnje. Da, govorim ja, diplomacija je važna, ali ona ipak prikriva krutu istinu. Ipak smatram sramotnim da se političari nadvikuju, psuju, vrijeđaju, javno ogovaraju. Naravno da je to pitanje kulturnog nivoa i temperamenta. Ne vjerujem da oni diplomaciju i bonton koriste kao ugnjetavanje. Ona izlazi kod njih iz dubokog osjećaja.
Sigurno je, znam iz iskustva, da se diplomacijom puno više postiže nego na silu.
Vjerujem da njezin plod dolazi iz toga, što nema straha. Zbog nedostatka sebičnog straha i sigurnosti da mi božja snaga pomaže. Iz vjere da neprijatelj nije neprijatelj. Dok sam bio djete, nisam se plašio životinja, osim jednog vezanog psa, koji je zaista bio opasan. Otišao sam bliže i sasvim tiho mu govorio: Ti si dobar pas, ti mi nećeš ništa zla učiniti, ti si zločest, jer ljudi s tobom zločesto postupaju, dobri psu, dobri psu. Tako sam mu dolazio sve bliže i bliže, on je skakutao na lancu, ali nije prema meni lajao i postajao je sve mirniji. Pred nekoliko godina, učinio sam isti eksperiment s jednim nevezanim, zlim psom moga susjeda. Njegov gospodar je vikao: «Ne približavajte se, on je oštar.» Ja sam mu se približavao pokazao mu svoje otvorene ruke i dao sam mu da ih pomiriše, konačno on je slušao moj miran glas i na kraju lizao mi ruke. Od onda smo dobri prijatelji. Zar to nije uspješna metoda za neprijatelja učiniti prijateljem. Treba neprijatelju pokazati da se dolazi bez straha i s dobrim namjerama, bez oružja. Tko pokazuje strah, dokazuje da je slabiji. Onaj bez straha pokazuje da je jači. Životinja to njuši i osjeća. Da li je to kod Kineza djelotvorno? Vjerujem da bismo i mi bili spremni braniti se napadom. No, drugima smo uklonili strah od naše nadmoći. Stvarno, mi sami moramo biti bez straha da ne produciramo strah. Moramo biti duboko uvjereni da nam drugi nisu neprijatelji, nego braća.
Imamo lijepu legendu o sv. Franji i «zločestom vuku», Gubiju – koji je svake zime razdirao janjce, na tugu i brigu vlasnika. I što je Franjo učinio? Otišao je vuku i rekao: «Napravimo ugovor: kada si gladan, ti ili tvoji mladi, dođu ovdje, ja ću ti dati jedno janje. Ali, onda ne smiješ ni jednoga zaklati. Vuk prihvati ruku sveca i ugovor je bio sklopljen i održan. Ima više takvih priča – primjera sv. Jeronim je naišao na lava koji je u nozi imao veliki trn. Svetac je uklonio trn i izliječio ranu. Otada je lav bio njegov veliki prijatelj i pratilac. Ovo sam rekla dok sam mijenjala traku i nemam njegov odgovor, sigurno se smijao kad sam dodala: A hoće li i vama jednom Kinezi pružiti ruku?

Luise Rinser

Pobačaj

Ne pitajte zašto se djeca guerierosa
Moraju ubijati
Reče jedan oficir straže
Potrebno je
Ako ih se ostavi na životu
Postat će samo gerilci
To nije individualna neuroza
Ne radi se ni o prekoračenju
Nego je to puka istina
Ekonomije koje podupiremo
To je rat bogatih
Protiv siromašnih i njihove djece
I nije ništa egzotično
Kod nas se to čini
Bez ikakvoga stida
Razmišljanje zamijenjuju sigurnosne mjere
I duša se tjera iz ljudi
Da više niti plaču niti smiju
Ako poslušaš noću
Čut ćeš protjerane duše
Kako se po našim gradovima susreću
I potrebno je
Ako ih se ostavi na životu
Borit će se za svoj život.
Dorothe Sölle «Okrenut svjetlu»

Četiri tipa svećenika

Velika studija o svećeništvu u Europi donijela je izennađujuće rezltate...

Službeni tipovi
Moglo bi se vjerovati da postoji samo jedan tip službenika u Katoličkoj Crkvi i to je definirano učiteljstvom Crkve. To ćemo naći u debelim i brojnim dogmatskim knjigama o svećenicima. Takvo shvaćanje svećeništva bi trebali imati svi katolički svećenici.
Ali, to ne pokazuje svećenički život. Svaki svećenik, tako pokazuje studija, je «slučaj za sebe». A opet postoje i «rodbinske veze». Računski moglo bi se svrstati svećenike u 4 grupe. I što se više tipova ostavlja to su manje razlike među pojedinim tipovima. Ali, da bismo zadržali neku razdiobu, držat ćemo ova 4 tipa.
Tu je najprije vremenski neograničen. On se oslanja na ređenje, na Kristov poziv. Njegov nutarnji život određuje svećeništvo. On ga neposredno povezuje na Krista.
To je ista služba «koju je ustanovio Krist» - dakle, vremenski neograničena. Oni su stručno formulirali svoj svećenički poziv kao «Kristomonastični».
Uz njih su svećenici koji su čvrsto povezani na ređenje i poziv po Kristu, ali su otvoreni za povijesni razvitak svećeničke službe. Nazvali smo ih vremenski otvoreni Božji ljudi. Njihova otvorenost leži između otvorenosti za svijet do otvorenosti za Crkvene općine.
Oni pokušavaju graditi mostove između budućnosti i sadašnjosti, između Krista i zajednice. Njihovo shvaćanje službe moglo bi se «pontifikalom» nazvati, kao mostograditelji.
Trećem tipu dali smo ime vremenski blizi Crkveni ljudi. On se osjeća osobno pozvan i posvećen ali, manje na zajednicu. Njegova služba odnosi se više na Crkvu kao instituciju. On od poziva čini zanimanje. Njegovo shvaćanje smo okarakterizirali kao «vokativ».
Četvrti tip je sadašnji vođe zajednice. On se shvaća, povijesno gledano, povezan sa zajednicom. Svoje svećeništvo gleda kao svećeništvo koje izlazi iz svećeništva svih kršćana, po krštenju osjeća se bratom među braćom i sestrama. Malo drži do slike predstavnika Krista i predstavnika zajednica. Njemu je važan Crkveni život zajednice. On ima «eklezijalno» shvaćanje službe.
Ova različitost vodi vidnom rezultatu: tek sva ova četiri tipa zajedno sačinjavaju prezbiterijum jedne biskupije. Ovi tipovi su različito podijeljeni prema regijama i zemljama. U poslijekomunističkim Crkvenim pokrajinama (Hrvatska, Poljska, Istočna Njemačka) ima više vremenski neograničenih i vremenu otvorenih Božjih ljudi, nego vremenski blizih vođa zajednice. Vremenski blizi Crkveni ljudi iziskuju dobre financijske mogućnosti i njih najviše nalazimo u zapadnoj Njemačkoj i Švicarskoj.

Povijest
Kako mogu u istom kleru – u istom vremenu, možda čak i s istim profesorima dogmatike, postojati tako različita poimanja svećeničke službe? Uz nepoznate razloge naišli smo na dva glavna faktora: povijest teologije službe kao i suprotstavljanje modernom svijetu.
Teološke pozicije koje se jednom postižu, ostaju. I razvoj ide dalje, a ono prijašnje poimanje ostaje kao dublji sloj. Teologija službe Drugog vatikanskog se temelji na teologiji Tridenta i razvija se nakon koncila dalje. Iznenađenje ove studije je da u jednom istom prezbiteriju ovi slojevi dolaze na površinu. Oni ne leže više jedan iznad drugoga, nego jedan blizu drugoga. Tako se bezgranični klerici oslanjaju na Tridentinski sabor dok vremenu otvoreni Božji ljudi više se oslanjaju na Drugi vatikanski. Vremenu blizi Crkveni ljudi odražavaju debatu iz osamdesetih godina. Sadašnji voditelji zajednice su slika po sadašnjoj teologije zajednice. Povezivanje na jedan sloj povijesti svećeništva daje pojedinim tipovima njihovu vrijednost. Njihova snaga je mogući uzrok dubljeg zauzimanja. Bezgranični klerik može postati «klerikalan», vremenski otvoren Božji čovjek ne može izdržati napetosti izneđu Krista i zajednice, vremenski blizi Crkveni čovjek upada u liberalne župnike, sadašnji vođe zajednice zbog velikog bratstva više ne znaju zašto su zaređeni.

Stres modernizacije
Ali zašto jedan svećenik postaje bezgranični klerik? Ovdje je važno kako svećenik postupa s današnjom kulturom. Skoro svi doživljavaju sukob između kulture i Crkvenog života. Svećenici – ali ne samo oni, nego i svi kršćani i kršćanke, postavljaju se u ovom polju napetosti između «stare» Crkve i «modernog» svijeta. Vremenski neograničeni klerici žive udaljeni od svijeta. Vremenski otvoreni Božji ljudi kao svijetu okrenuti. Vremenski blizi Crkveni ljudi pokazuju se kao okrenuti svijetu. Sadašnji voditelji zajednice pokazuju se kao povezani sa svijetom.
Slika službenika svećenika se ne razvija samo u povezanosti sa poviješću Crkvene službe. Ključnu ulogu igra susret s modernom kulturom. Vremenski neograničeni uređuju svoje poimanje službe drugačije nego suvremeni. Među njima stoje vremenu otvoreni i vremenu blizi. Svećenici žive u modernizacijskom stresu.
Ovaj rezultat je utješan i zahtjevan u jednom dok su vremenski neograničeni dobri zastupnici tradicije, vremenski blizi su povjerljivi odvjetnici situacije. Jedni druge trebaju.

Osobni razvoj
U upravo objavljenom «Idu i nisu slijepi» stoji, na početku, test za svećenike. On služi da se bolje približi poimanju službe svećenika i njegovom gledanju, s kojim se radi i živi u zajednici. Na kraju knjige nalazi se «svećenićko ogledalo» . Svećenici se moraju naučiti shvaćati svoju ograničenu jakost još više. Oni bi trebali ići u školu jednog svećenika s drugačijim poimanjem. Tada ne bi različitost bila uzrokom napetosti i svađa. Različitost poimanja službi za mjesnu Crkvu može samo biti obogaćenje.
Iz Paul Michael Zulehner: Četiri tipa svećenika u Europskoj sadašnjici

Katekizam

Župnik me je
Skoro već prebacio
Preko pleća
Duge godine
Leži on
Ispod onog što dječja duša ne želi vidjeti.

Preko zida sam se penjao
I u ljeto marelice krao
A u jesen jabuke brao
Ispovjedio sam se da sam
Sa zabranjenog stabla trešnje uzimao.
Vi ste se srdili
Mene odgojili udarajući me
I u dušu mi duboko usjekli
Rane katekizma.
Alfons Jestl: Razbijeni vrč za vodu

Ljubav i srdžba

Naše predstavljanje Boga trebamo uvijek iznova osloniti na Bibliju, pročistiti. Bog je ljubav – koju mi mi možemo samo ljudski opisati i osmisliti – i zato Bog nije ljubav prema našem ograničenom mišljenju; Bog je također srdžba.
Bog je srdžba koju mi osmišljavamo samo ljudski – i zato Bog nije samo srdžba, ne srdžba po našem ograničenom mišljenju; Bog je bitno ljubav.
Uli Heuel: «Hrabrost za svaki dan»

Pomirenje

Pomirenje ne znači složiti se s dvoznačnostima i strahotama. Pomirenje se protivi svim oblicima oholosti i ne pripada niti jednoj partiji.
Thich Nhat Hanh: Vrijeme pažnje

Naše strahove donijeti na oltar

Euharistiju ne bismo smjeli krivo razumijeti kao trenutke mira i spokoja. Nju treba slaviti u kontekstu našeg života. Umiranje i uskrsnuće našeg svakodnevnog života mora biti prisutno. U njoj slavimo kalež trpljenja i kalež zahvale. To je prigoda naše nutarnje napetosti, strahove, bojazni i brige donijeti na oltar.
Barry Fischer : Krv vapi k nama

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Pnz 30, 10-14)

U kršćanskoj teologiji i propovijedanju često se, još uvijek, nalazi mišljenje da starozavjetni „Zakon", Tora (krivo) shvaćeno kao jedino gdje se saznaje volja Božja i izraz ljudskog samootkupljenja, stoji u nepremostivoj suprotnosti s novozavjetnim Evanđeljem. Ipak, današnje čitanje pokazuje, na jasan način, da Tora „Božja ljubav unesena u zakon života" i za Izrael nije ništa drugo nego Evanđelje, Božja radosna vijest koja otvara blagoslov za cijeli narod i za pojedinca.
Redci spadaju u poglavlje 29 i 30 Ponovljenog zakona koji su jedna literarna kompozicija, stilizirana kao direktni Mojsijev govor narodu. U ovom obliku izgleda kao da je to nekakav redakcijski umetak. Kao temelj se uzimaju 29,1-20 i 30,15-20 dok 29,21-28 i 30, 1-14 izgledaju kao kasniji umetak. Ovdje se javlja teološki glas generacije iz progonstva koji u 30,1-13 žele pokazati narodu konkretne perspektive nade: ako se Izrael obrati svome Bogu, on će se smilovati narodu i preokrenuti njegovu sudbinu (rr 1-5). Preduvjet za ovo obraćenje, drugim riječima za radikalnu nutarnju obnovu generacije progonstva i kasnijih generacija, je Božje djelovanje. On je onaj koji će „obrezati" ljudska srca (r 6). Vraćanje Bogu i život po Tori bit će za ljude mogući, jer će Bog nutarnjim djelovanjem, nutarnjim obrezanjem, ljude učiniti spremnima. Tako je prva Božja riječ generaciji nakon progonstva obećanje i jačanje, a ne neko traženje i zahtjev.
Na ove misli se nadovezuje današnje čitanje, neposredno, razmišljanjem o Božjoj mudrosti. Bilo je i u vremenu progonstva glasova koji su bili uvjereni da nasljedovanje i prihvaćanje Tore nadilazi ljudske snage. K tome je Zakon potpuno nepristupačan i, po sadržaju, dalek od životne stvarnosti ljudi. Nasuprot ovome prigovoru, prvo čitanje pokazuje sasvim jasno da se Tora može nasljedovati. Ona nije sakrivena u daljini, nego je sasvim blizu, u ustima, u srcima ljudi.
Riječju „srce" ciljano se misli na Pnz 30,6. Sam Bog je onaj koji stvara blizinu životvorne Tore koja potiče na život po Mojsijevu zakonu. Takav život prema Božjoj volji - tako jasno govori Pnz 30,6 - ima svoj temelj, vrhunac i cilj u zapovijedi ljubavi prema Bogu.

Drugo čitanje (Kol 1,15- 20)

Drugo čitanje nas uvodi u svijet vjere ranih kršćanskih zajednica. Tu su nastale, za liturgijske potrebe, kao npr. krštenja, već uređene pjesme i himni kojima prva Crkva potvrđuje svoju vjeru u Krista i središnje značenje za život pojedinca i cijeli svijet. Neke od tih pjesama su našle mjesto i u novozavjetnim spisima. Izvanredni primjer je himan Kristu u poslanici Kološanima, kojega smo danas čuli kao drugo čitanje.
Himan nas podsjeća, po svojoj izgradnji, na enkomion, jedan od u antici poznatih načina hvalospjeva - koji se daje poznatoj osobi - gdje se hvali njegovo porijeklo, djelo ili slava. Sve tri oznake, s malim preinakama možemo pronaći i u himnu Kristu, u poslanici Kološanima. Odmah na početku r. 16 govori se o porijeklu: Krist je slika nevidljivoga Boga. U njemu je sam Bog prisutan u svijetu . Njegovo djelo hvali himan napomenom o sudjelovanju na Božjem stvaranju svijeta rr 16 sl (prvorođenac svega stvorenoga u r 15), kao glavi Crkve, r.18 i u njegovom pomiriteljskom djelu za cijeli svijet („po njemu je sve izmireno" r.20) I slava se odražava kada r.18 govori da će Krist imati prvo mjesto i njemu se nitko ne može približiti po rangu (r.18).
Na pitanje što je najvažnije i životno odlučujuće odgovara himan strogo kristološki. To je Krist, slika nevidljivoga Boga i samo po njemu će svijet, ljudi, biti pomireni i oslobođeni. To je uočljivi znak kršćanske nade, a protiv svih strahova sadašnjosti i budućnosti. Takvi strahovi su se širili u kasnoj antici, upravo zbog rušenja struktura i poretka. I naše vrijeme poznaje dovoljno takvih kriznih trenutaka i dovoljno gorkih pogleda u budućnost.

Evanđelje (Lk 10, 25-37)

U svom evanđelju Luka predstavlja Isusa kao navjestitelja dobrote, suosjećanja i ljubavi. Samo kod njega nalazimo pripovijest o milosrdnom Samarijancu koju donosi današnje evanđelje. Isus, pripoviješću, odgovara na pitanje kojim ga je pismoznanac htio iskušati. Na pitanje što bi trebao raditi da bi zadobio vječni život, Isus ga potiče da pogleda u Toru. Pismoznanac odgovara svojim citatom Pnz 6,5 i Lev 19,18 i ukazuje na međuovisnost ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, što je središnja točka Zakona. Isus prihvaća ovo tumačenje (kao i na drugim mjestima Mt 22, 34-40; Mk 12, 28-31) i postaje jasno da Isus vidi međuovisnost ovih dviju zapovijedi u cijeloj Tori i ne postavlja se kritički i demonstrativno protiv Tore. Evanđelje daje jasno do znanja: življena ljubav prema Bogu i bližnjemu su temelj ne samo židovske, nego i kršćanske egzistencije.
A pismoznanac postavlja još jedno pitanje - tko je moj bližnji? I sada Isus pripovijeda poznatu priču o milosrdnom Samarijancu. U razgovoru s pismoznancem nije mu bilo važno da dade definiciju „bližnjega". Njegova je nakana mnogo veća, a to je što Tora, kao zapisani zakon, znači u običnom, svagdašnjem životu. Ponašanje Samarijanca pokazuje, na jasan način, što znači ljubav prema bližnjemu u jednoj, izvanredno teškoj situaciji. Samarijanac pomaže čovjeku palom među razbojnike, jer vidi da je u teškom stanju i da mu je potrebna pomoć. Stranac se okreće strancu i pomaže u nevolji i tako postaje njegov bližnji, bez mnogo ispitivanja. To je ljubav prema bližnjemu u smislu Tore i to je prakticirajuća ljubav prema bližnjemu prema Božjoj volji, a to je onda i ljubav prema Bogu.
Čini se kao da drugo čitanje nema mnogo veze s ostala dva čitanja, osobito s evanđeljem današnjega dana, iako su svi povezani temom iz Tore - zapovijed ljubavi prema Bogu. Sva tri teksta nam daju mogućnost da u propovijedi postavimo pitanje o čemu nam se u tekstovima otvaraju oči, a to cilj do kojega dolazimo ako hoćemo svoj život usmjeriti prema Bogu.

Misno slavlje

Uvod:
"Oni koji svake nedjelje trče u crkvu, nisu ništa bolji ljudi. U bogoslužju čine se pobožnima, no u svagdašnjem životu su sasvim drukčiji."
Kako često se čuje ova rečenica od onih koji ne dolaze na nedjeljnu misu? Da li je to samo izgovor ili jeftino opravdanje? Sigurno, ali zar se iza toga ne krije i nešto istinitoga? Zar mi sami ne odvajamo službu Božju od svagdašnjeg života? U bogoslužju slušamo pobožne misli, ali u svagdašnjem životu vrijede sasvim drugi zakoni...
Kako je bilo prošle sedmice, jesmo li odjeljivali vjeru i biti kršćanin na nedjeljnoj misi i naš svagdašnji život? Postoje li razlike između nedjeljnog, pobožnog i svagdašnjeg lica?

Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, ti si nam pokazao put koji vodi u život. Ti nas sam pratiš i jačaš na tom putu. Zato te molimo:

Za liječnike i medicinsko osoblje u bolnicama i vozilima hitne pomoći: podijeli im snage i ljubavi da budu za bolesne i ranjene milosrdni Samarijanci, molimo te

Za žrtve nasilja i razbojstava, ne daj da zbog loših iskustava posumnjaju u smisao ljubavi, oproštenja i nenasilja, molimo te

Za osamljene i napuštene, daj da pokušaju korak prema bližnjima, molimo te

Za sve kršćane, daj da pomire svoj svagdanji život i svoje dužnosti s molitvom i pobožnošću, molimo te

Za nas same, daj nam pažnje i brige za onoga koji nas treba i daj da budemo njegovi bližnji, molimo te.

Za sve naše pokojne, posebno za one za koje nitko ne moli...

Dobri Oče, ti si nam u Kristu pokazao da se pravo bogoslužje ne sastoji samo u moljenju i pjevanju, nego i u postupanju prema ljudima. Pomozi nam da sve više budemo bližnji ljudima oko nas u svjetlu Evanđelja. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu....

Meditacija:
Trojica su prolazila mimo
Mjesta nesreće
Mimo čovjeka u krvi

Prvi okrenuo glavu
I reče pun sućuti:
Strašno, jadan čovjek!

Drugi je prolazio mimo
Ljubav prema bližnjemu smatrao je ispravnom
Ali u ovom slučaju nije učinio ništa
Jer je mislio da je to nekakva zamka

Treći se ljutio i s pravom
Mislio: zašto uvijek ja!
I pomogne kako je znao.
O čemu mislim,
Jednom treba razmisliti!
Lothar Zanetti

Propovijedi:

a)
„Znam što poslije dolazi"

„Znam što poslije dolazi". Koliko smo puta čuli ovu rečenicu ili smo je sami izrekli? „Znam što poslije dolazi", reknu djeca svojim roditeljima kad im kažu da su trebali pokazati više zalaganja u školi. To kažu igrači svojim trenerima pred veliki meč ili utakmicu. Tako govore ljudi, u svom životu, prije završetka nekog velikog posla. To kažu žene i muškarci kad se radi o njihovim međusobnim odnosima. „Znam što poslije dolazi". Tko ovo govori pokazuje da je sasvim uz to, da svjesno prihvaća zadaće, prihvaća svjesno odnos s partnerom, jer zna kako je to važno.
No, sigurno poznate i ovo: ponekad trebam impulse i motivirajuću podršku izvana da mi postane jasno što slijedi sada, ovoga trenutka. Što sada slijedi u to sada moram udariti nosom - po razgovoru s dobrim, povjerljivim čovjekom, ili nekakvom pauzom, ili odmorom, ili nekim savjetovanjem, ili duhovnim razgovorom, ili zanimanjem za literaturu, umjetnost i glazbu.
„Znam što poslije dolazi", ovo stalno sebi posvješćivati vrijedi i za naš vjernički život. Biblijski tekstovi današnjega dana nam daju pravi poticaj za to.

Što dolazi poslije: Isus Krist - naše središte
Pogledajmo najprije čitanje iz poslanice Kološanima. To je jedan dragocjeni tekst kojega smo malo prije čuli: vrlo stara i dragocjena liturgijska pjesma prve Crkve. Himan govori o Kristu kao slici nevidljivoga Boga , kao prvorođencu svega stvorenoga, prvorođenome od svih mrtvih, glavi Crkve, onomu koji sve pomiruje.
Svečane riječi, koje i danas čujemo u liturgiji. Možda je ovaj himan prvi put otpjevan na svečanostima krštenja, jer on očituje zašto je Krist središte života novokrštenika i svih krštenika. Himan govori ono što moramo uvijek, sa zahvalnošću, misliti i na što se podsjećati - zbog nas samih i zbog davanja svjedočanstva. Krist je središnja točka našega života. Sasvim razumljivo da bi tako trebalo i govoriti ako kršćankama i kršćanima, koji se po njemu nazivaju, to jest i vidljivo u životu. A ipak je to tako teško živjeti, to znamo svi, iz iskustva našeg svagdašnjeg života. Tu je, često, nešto sasvim drugo u prvom planu i nešto drugo je središte života.
Na pitanje što dolazi poslije u našem životu, poslanica Kološanima daje odgovor: Krist je središte našega života i to treba slaviti i svjedočiti, i konkretno živjeti.

Što dolazi poslije: vidjeti bijedu i tako postupati
Vjeru konkretno živjeti: to nas dovodi do današnjega evanđelja: „Onda idi i ti čini tako", čuli smo na završetku evanđelja. Isus je dao ovaj savjet pismoznancu, ali ga daje i nama. Dvostruka zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, to je Isus prije toga izričito potvrdio, je nosivi element onoga što je Božja volja, što je njegova uputa za naš život. U tome se slaže sa židovskim pismoznancem. No, što to praktično znači: „Tko je moj bližnji?", tako je upitao pismoznanac, a Isus odgovara poznatom pričom o milosrdnom Samarijancu. Jednoga čovjeka napali razbojnici i ostavili ga polumrtva uz put. Jedan svećenik i jedan levit su prošli mimo. Nisu pogledali čovjeka, nego produžili. Zašto je tako, priča ništa ne govori. Da li je to ravnodušnost? Jesu li svjesno gledali na stranu? Tek treći, Samarijanac je priskočio u pomoć unesrećenomu. Ovdje se spominje i razlog zašto je tako postupao: jer je imao samilosti. Tako piše. Samarijanac čini, jer vidi da je drugi potreban pomoći. On je dopustio da ga dirne nevolja drugoga, njemu potpuno nepoznatog, čovjeka. On nije ravnodušan na sudbinu nesretnoga čovjeka. Čovjek koji je upao u nevolju postaje, za Samarijanca, njegov bližnji. To je prakticirajuća ljubav prema bližnjemu po Božjoj volji, kako je to zapisano u židovskom zakonu. To je i po Isusovu shvaćanju. Ne gledati na ljude, ne gledati na stranu, ne bježati na brzinu, nego pomoći na sve moguće načine. Pri tome uopće nije važno da li poznajem ili ne onoga tko treba pomoć. Ljubav prema bližnjemu govori „kao sebe samoga", a razlog „jer je on čovjek kao i ti". Židovski filozof, Martin Buber, reče jednom: „Trebam drugome učiniti ljubav i to kao nekome tko je, kao i ja potreban ljubavi."

Što dolazi poslije: Živjeti po Božjoj volji

Svojom pričom nam Isus konačno pokazuje da biblijska uputa živjeti po Božjoj volji nije nikakva apstrakcija, čak nezamisliva i nedostižna. „Idi i ti čini tako!" Možemo vidjeti i ništa ne činiti kao svećenik i levit. Možemo pomoći i sve učiniti što je u našoj mogućnosti kao što je to učinio Samarijanac ako smo za to spremni, ako to stvarno hoćemo. Nema nikakve smetnje, Bog nam ne stavlja nikakve nepremostive zapreke. Nema nikakve zapreke preko koje bismo pali. Božja zapovijed, njegov nauk za naš život je „sasvim blizu tebe, ona je u tvojim ustima, u tvom srcu, možeš je držati." Tako smo čuli u prvom čitanju. To nam potvrđuje Isus, u priči o Samarijancu, u evanđelju. Da se radi o njegovoj riječi, o pouci, trebamo pokazati ispunjenjem u životu.

1.
Zašto smo na svijetu?

Zašto smo na svijetu? - tako je nekada počimao katekizam. Od tada je pošlo dosta vremena. Mnogi su vjerovali da je katekizam s takvim pitanjima zastario, današnji čovjek ima druga pitanja i probleme. Sada, ja ne mogu govoriti za druge, no meni je to pitanje vrlo biblijsko. Učitelj zakona upita:"Učitelju što mi je činiti da bih postigao život vječni?" (Lk 10,25) Priznajem da mi je ovo pitanje važnije, vrjednije i ljepše, ali je i zahtjevnije i neugodnije nego pitanje npr.: "Kako zamišljam da bih mogao biti sretan?" ili "Kako bih mogao odgovoriti mnogim svojim željama i potrebama?

U međuvremenu, mnogi primjećuju da je prošlo vrijeme sebičnosti. Opet se govori o solidarnosti. Smisao zajedništva i međusobna pomoć dolazi sve više do izražaja. Tako usporedba koju je Isus pripovijedao ima šanse.

Ipak pozor! Pismoznanac nije zadovoljan s djelićem. Komadić ljubavi, komadić sreće, on ide na sve.
No, ipak radi se o jednoj razlici. Pismoznanac ne pita da bi dobio odgovor. On pita Isusa da bi mu postavio zamku (Lk 10, 25), to znači da on želi Isusa namamiti. Zbog svog poznavanja Biblije, pismoznanac želi Isusa dovesti u suprotnost i tako se Isusu narugati i pokazati kako on nije nikakav rabbi - učitelj.

Isus, ipak, ne upada u zamku. I on nikad ne upada u zamku koja mu je postavljena, pa ni onda ako mu je tako bezobrazno postavljena. I na kraju, dok je visio na križu, nije pao u zamku. Sve što čini jest ono što hoće on sam i što vodi proslavi njegovoga Oca na nebesima. Tako i ovdje. Iako mu je jasno zašto je pitanje postavljeno, on se upušta u razgovor. On želi pomoći. Isus nije došao k nama ljudima da bi nam, pred oči, donio našu duhovnu bijedu ili da bi pokazao svoju nadmoćnost. On je došao spasiti, ozdraviti, otkupiti. Tako ide i na pitanje koje mu je ovaj postavio, jer i on pripada onima koji bi se trebali spasiti. Isus ga pušta da govori. Pušta ga da citira tekstove koje bi trebao znati svaki pobožni Židov, čak i tekst nosi na čelu: "Slušaj Izraele, Bog je naš jedini. Ljubi Gospodina iznad svega, a bližnjega svoga kao samog sebe..." (usp. Mk 12, 29-31)

Tako je Isus doveo pismoznanca do pitanja: "A tko je moj bližnji?" I Isus odgovara na ovo pitanje na jedan začuđujući, izvanredan način. Usporedbu dobro poznamo pod naslovom o "milosrdnom Samarijancu" i tu Isus okreće pitanje za 180 stupnjeva. Nakon što je Isus opisao što je milosrdni Samarijanac učinio da bi spasio onoga tko je upao među razbojnike i doveo ga u sigurnost i pobrinuo se za njega, shvaćamo da je ovaj Samarijanac bližnji.

Bližnji nije samo onaj kome je potrebna pomoć, nego onaj, iz ovog vida, koji je milosrdan i u svojoj bezgraničnoj ljubavi, ne pita može li taj drugi uzvratiti na pruženu pomoć. Bližnji je onaj koji može činiti dobro, koji ima i ulja i vina, a i dovoljno novca da plati sve troškove koji su potrebni.

Ovdje se radi o nečem drugom. Ovdje Isus želi govoriti o sebi samome. Na sasvim jednostavan, neprimjetan, jedinstven način Isus pokazuje zašto je došao: da bi poput milosrdnog Samarijanca nama došao u pomoć kad ležimo povrijeđeni i ne znamo kako dalje, ako smo povrijeđeni u našoj duši i više ne znamo kako ćemo dalje. Onda nam dolazi on, s uljem i vinom sakramenata i podiže nas. Onda naređuje ljudima oko sebe da se brinu za nas - prekrasna slika za službu služenja Crkve. I tako se brine da bi čovjek iz smrti prešao u život.

Tako je Crkva uvijek ovu usporedbu shvaćala u dvostrukom smislu; jednom kao zadaću, biti slični milosrdnom Samarijancu, činiti isto i pomagati gdje je to ljudima potrebno i gdje ih se može spasiti. Ali isto tako, u jednom dubljem smislu, pokazuje na ono što Isus nama čini: on dolazi da bi nas izranjene spasio tako što daje svoj život. I on to čini, a da mi nismo najprije bili njegovi prijatelji, nismo mogli očekivati njegovu pomoć. On to čini, jer je dobar i jer nas ljubi.

Zašto smo na zemlji? Nakon što smo razmišljali o ovoj usporedbi, odgovor ne bi smio biti tako težak?

2.
"Daleko od očiju- daleko od srca." - bit ćemo suđeni po onome što su nam oči vidjele.
Svi poznamo tu staru uzrečicu: "Daleko od očiju - daleko od srca". To zapravo znači: ono što ne vidim, za to se ne zanimam. Ako se s nečim ne želim sresti, onda ću izbjegavati da to i vidim. Pogledajmo onu priču o bogatašu i siromašnom Lazaru. Bogataš ostavlja da siromah leži pred njegovim vratima. Ne što se on bojao njegovih rana, nego zato što ga jednostavno nije htio vidjeti. Jer vidjeti je početak ljubavi prema bližnjemu. Najprije oči, onda ruke. Ljubav se ne izmišlja, nego ona najprije nalazi, ona traži i nalazi bijedu kojoj treba pomoći. Ako je oko našlo bijedu, onda će ljubav potaknuti i ruku na djelovanje. Ako zatvorim oči, onda će i ruka biti besposlena. I sa zatvorenim očima spava savjest, jer tada savjest više ne vidi, niti išta zna, pa može reći: a kako sam ja to mogla znati?

Isus govori da će kad bude jednog dana došao suditi žive i mrtve, reći jednima: Ja sam bio onaj kojeg ste susreli u gladnima, golima, zatvorenima i niste mi pomogli, a optuženi će odgovoriti protupitanjem: "Gospodine, a kada te to mi vidjesmo ili gladna, ili gola, ili utamničenog, ili bolesnog?" (Mt 25,44)

Ono čemu će se jednom suditi, to su naše oči. Što su vidjele i što su htjele vidjeti. Na to nas želi upozoriti prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Isus je to ispripovjedio, jer je htio odgovoriti na pitanje pismoznanca: "A tko je moj bližnji?" (Lk 10,29) I Isus ispripovjedi: Neki čovjek - dakle ljudsko biće - upadne na putu između Jerihona i Jeruzalema među razbojnike - i ostane polumrtav, uz put, ležati. Istim putem su prolazile dvije osobe: svećenik i levit. Ljudi, koji poznaju Zakon, koji žive po propisima koje je ostavio Mojsije - koji poznaju Božje zapovijedi i ljubav prema bližnjemu. (usp. Pnz 6,5; Lev 19,18) Obojica su vidjeli ranjenoga, ali pojavila se odbojnost i zaobišli su ga, ili kako bi se to doslovno prevelo - napravili su široki luk. Oni su napravili širok luk oko onoga koji je trebao sloviti kao bližnji. Vidjeli su čovjeka u krvi, ali nisu htjeli priznati da je taj ovdje, sada bližnji. Postupali su prema motu: "daleko od očiju - daleko od srca...

Drugačije je postupio Samarijanac. On je, tako kaže evanđelje, "suosjećao" (Lk 10, 33). Kao da je Luka rekao: "Nešto se u njegovoj nutrini pokrenulo." I događa se ono što je naglasak cijele prispodobe. Događa se da će pitanje pismoznanca biti preokrenuto. Pismoznanac je pitao: Tko je moj bližnji? Samarijanac je pitao: Kome sam ja bližnji? Toga časa kad počnem tako pitati, onda više ne mogu zatvoriti oči. Tada više ne vrijedi moto: Daleko od očiju - daleko od srca - nego vrijedi novi moto: Dobri Bože, tvoje oči u mom srcu - naučimo milosrdnim Božjim očima vidjeti i gledati ljude, to nas želi Isus naučiti. Oboje idu zajedno: Boga spoznati očima vjere, onda vidjeti brige i potrebe ljudi i tako postupati. Jedno bez drugoga ne ide. A ne zaboravimo: jednom ćemo biti upitani, što su naše oči vidjele?

3.

Moj bližnji je Isus - koji milosrdno prema meni postupa, koji me ozdravlja i spašava
Tu i tamo, u ljetu, se nađe lijepih dana. Tako sam jedne nedjelje, poslije podne, krenuo svojim biciklom da bih se malo provozao. Uskoro je svemu bio kraj. Ispred mene se našao jedan stariji bračni par i kad sam ih htio obići
našao sam se biciklom izvan ceste i pao niz cestu. Sav krvav sam tu ležao i mislio kako nitko neće opaziti i nitko ništa učiniti.

A ipak, dogodilo se suprotno. Puno ljudi se okupilo oko mene i htjeli mi pomoći. Neki auto se zaustavio i padali su razni prijedlozi kako mi pomoći. Nije bio jedan milosrdni Samarijanac, bilo ih je mnogo.

Sigurno da je svatko od nas jednom doživio da je jednostavno pohitio pomoći bez puno pitanja: pravi čovjek je tu kome treba pomoći. Pravi trenutak je isto tu. Prava akcija jest upravo ona kojom sada pomažem.

Vjerujem da usporedba ima jednu drugu, dublju dimenziju. Ona je poput školjke koju se u moru može naći. Otvoriš školjku i u njoj pronađeš biser, nešto dragocjeno i lijepo. I tako jedan biser možemo naći u prispodobi. Pogledajmo malo pažljivije:

Tu je čovjek o kojemu ništa ne znamo, ni kojega je zanimanja, koliko je bio star, čime se bavio. Znamo jedino da je iz Jerihona išao u Jeruzalem. Može se pretpostaviti da se radi o pobožnom čovjeku, o čovjeku koji je htio posjetiti Hram i tu žrtvovati. Takav čovjek je u očima pismoznanca, s kojim Isus govori, automatski simpatičan. Moglo bi se misliti: čovjek koji je na putu i kojemu se to dogodilo bih sutra mogao biti i ja. Baš to želi Isus da se slušatelji izjednače s čovjekom koji je pao među razbojnike. To Isus želi.

Sada se pojavljuju tri lika - svećenik, levit i konačno čovjek iz Samarije - svojim praktičnim ponašanjem ne pokazuju ono što bi čovjek, u prvi čas, od njih očekivao, jer se sunarodnjaci, rođaci, prijatelji ne pokazuju kao bližnji, nego onaj koji mi ovoga časa pomaže i stoji uz mene, to je onaj koji mi se pokazuje kao moj bližnji.
Što čini Isus? On preokreće pitanje pismoznanca. Pismoznanac je želio znati: Kako ću doći u nebo? Ispravno pitanje, pitanje koje pokazuje da on misli na ono konačno, sveukupno. Sada ga Isus prisiljava da se postavi u ulogu ranjenog, okrvavljenog, izubijanog, koji leži na zemlji i kome sunarodnjaci nisu pomogli.

Što bi drugo značilo nego: čovječe, promisli što ti trebaš činiti da bi došao u nebo, moraš jednom biti svjestan tko si. Moraš znati da ti sam tu ležiš izudaran, krvav, izranjen grijesima kojima si sam sebe izručio, silom zla, koja ti je oduzela sve što ti je bilo dobro, plemenito i sveto.

I kad si to spoznao, tko si i što imaš, onda misli na ljude koje si zaobišao, za koje se nisi puno brinuo, jer on dolazi iz Samarije. On je za tebe sada vrlo važan, jer spašava tvoj život, postavlja te na svoje živinče, odnosi te u prihvatilište, gdje ćeš se oporaviti i gdje će se brinuti za tebe.

Uvjeren sam da Isus ovdje, na ovome mjestu govori o sebi samome. On govori o milosrdnom Samarijancu. I želi da ga prepoznamo u ovome čovjeku iz Samarije. Zašto to možemo pretpostaviti? Postoje dva odgovora: jer Isus zna da će ga njegova braća po vjeri odbaciti, izdati, predati, da s njim ne žele ništa imati. A druga stvar: jer ta prispodoba dolazi u Lukinom evanđelju odmah iza mjesta gdje se govori kako je Isus odlučio ići u Jeruzalem - tu će biti odbačen, ali tu će i uskrsnuti i dovršiti svoje poslanje.

Na svom putu u Jeruzalem on nas susreće, nas koji smo zbog grijeha ostali bez snage i ležimo na podu, opljačkani. On uklanja naša rane uljem sakramenata. On nas odnosi u prihvatilište gdje možemo počinuti. Prekrasna slika za Crkvu i službu Božju, koja nam dopušta da možemo prići živomu Bogu.

Tako je ova prispodoba jedan biser i blago koje nam je povjereno da u Isusu prepoznamo pravog samarijanca, da ga nađemo i po njemu živimo.

Halo, ovdje centrala

Stajao sam usred Rima u tzv. Svetom gradu. I moje kletve i psovanja nisu nikako odgovarali ovom ambijentu. Više od pola sata pokušavao sam dobiti hotel u Padovi da im javim da, zbog štrajka željezničara, moram kasniti jedan dan i da ne daju moju sobu drugome. I svaki put kada sam dobio vezu i počeo govoriti, čuo sam «Halo, pronto centrala?» U početku sam mislio da se radi o nerazumijevanju i nakon mnogih pokušaja na engleskom ,francuskom i njemačkom, pa i na jednom na lošem talijanskom, bio sam potpuno iznerviran. Mislio sam da postoji netko tko me ne razumije. Bezvoljan, počeo sam misliti kako je moju hotelsku sobu, već unaprijed rezerviranu, dobio netko drugi. Nije bilo pomoći niotkud. Onda sam počeo pitati prolaznike bi li oni mogli nazvati umjesto mene. A što sam drugo mogao očekivati? Ili nitko nije imao vremena, ili zbog mojih stranih jezika nije me htio razumjeti ili bi napravio grimasu i pošao dalje. Ovaj doživljaj je bio pred mnogo godina i skoro sam na njega zaboravio. I sada kada čitam ovo evanđelje pada mi na pamet. Ne, ne, tako loše nije mi išlo kao čovjeku koji je pao među razbojnike. Ali, ipak, stajao sam sam, osamljen, zdvojan, na kraju ulice i bespomoćno čekao pomoć i potporu. I u svezi s mojim doživljajem došao sam do uvjerenja da mnogi ne sliče milosrdnom Samarijancu, posebno ne ljudima koji su upali u neku opasnost ili potrebu. Na ovo mislim svaki put u Beču, u javnoj kuhinji kada gledam ljude u besprijekorno čistim odijelima kao da upravo idu u biro i kao da nisu ovisni o jednom besplatnom jelu. Sigurno, među prolaznicima ima i razbojnika. Vjerojatno su mnogi naši suvremenici – među kojima sam i ja često zauzeti samima sobom da bi imali otvorene oči za potrebe drugih. Naši «senzori» za potrebe drugih su često zaprljani.

Nesreća u sreći
Ponekad, ali vrlo rijetko, usred sreće moram misliti na druge «opljačkane» i krvavo pretučene ljude. Tada mi pada na pamet da nešto darujem ili da idem sam tamo raditi. Moje dobre odluke ne držim uvijek. Ali, sigurno znam u kojem pravcu bih trebao ići i koje putove nesvjesno (dosta često) napuštam.

Više nego prazne odluke
Tako odlučujem za današnju nedjelju bližnjega – svejedno tko je ili što on treba – prihvatiti i pokušati za njega «biti ovdje». Mislim da je na ovo Isus mislio kad je rekao:» idi i ti čini tako», najmanje pokušati da se ne sakrijem iza ploče »obilazak», iako iza prvog kuta na mene čeka moj bližnji.

II.

Račun bez krčmara

Često sam s učenicima (zaostalima u razvoju) govorio na temu milosrdnog Samarijanca i to su uvijek bili nepeti sati poučavanja.
Ipak jednog dana padne pitanje koje je Isus postavio: « Što misliš tko se je od ove trojice pokazao kao bližnji? I jednom je jedan učenik rekao: Ne od trojice, nego četvorice! Jer ne poznaju samo učitelji njihove učenike, tako dobro, nego i učenici poznaju svoje učenike, on je sigurno prepoznao grimasu na mom licu i začuđeni pogled i odmah je dodao: Svećenik, levit, Samarijanac i gostioničar.
A tada sam ja svim mojim znanje ostao zatečeen. Zar je Isus pismoznancu postavio krivo pitanje? Ili zar je Isus učinio račun bez krčmara? Ne mogu zamisliti. Smatrao sam da je Isus realist. Povjerio sam se vodstvu Duha Svetoga i neiskvarenosti mojih učenika, koji nisu opterećeni tradicijom, niti biblijskim tečajevima i tumačenjima. I uskoro smo došli do zaključka da se, u ovom evanđelju, radi o tri različite mustre ponašanja:
• Svećenik i levit su poznavali zakon i mogli su riječima isto tako kazati, što je Božja volja. No, oni je nisu prihvatili u svojoj nutrini i zato nisu mogli ni djelovati i pošli su dalje.
• Gostioničar je djelovao prema svom zanatu. On je pomogao i bio je za to plaćen. On nije pitao za Božju volju, on je bio poslovan čovjek, k njemu su se obratili i zamolili ga za pomoć.
• A Samarijanac? Njegovo ponašanje nije bilo vođeno ni zaradom, ni studiranjem Svetog pisma. On je sačuvao svoj naravni, ljudski osjećaj za čovjeka. On je imao samilosti /smilovanja prema čovjeku u nevolji. I tako na kraju imamo tri načina postupanja ljudi:
• Ponašanje koje je prožeto studijem Svetoga pisma, a koje često ( na žalost) ide pokraj konkretnopg čovjeka u potrebi (svećenik levit).
• Profesionalno, stručno ponašanje, zbog kojeg čovjek prima plaću i može se platiti
• I naravno, ljudsko ponašanje koje izlazi iz nutrine, prožeto suosjećanjem, bez nekakvih primisli, iz ljubavi, i za ljubav Božju.

III.

«Kad ga je vidio, imao je samilosti nad njim»

„Mali «neposluh"

«Mudrost pripovijetki» se naziva čitava jedna mala biblioteka knjiga. Volim priče i pripovijetke, jer sam u njima otkrio mnogo mudrosti. Verena Kast, švicarska psihoanalitičarka, opisuje u svojim tumačenjima priča motiv «malog neposluha» koji dolazi u mnogim pričama. Najpoznatiji je primjer neposluha sedmog kozića, koji se sakrio u kutiju sata i njega jedinoga nije proždro zločesti vuk. Da se držao strogo zapovijedi majčine i da nije nikada pregledao nutarnjost kutije sata, i njega bi bio vuk požderao, kao njegovu braću. Zbog «velikog neposluha» je vuk ušao u kuću, zahvaljujući „malom neposluhu", mogao je najmlađi spasiti druge.

Zapovijedi i naredbe

I tako je jezikom priče ispričana važana životna ovisnost: s jedne strane trebamo jasna pravila, zakone, naredbe i potrebna je poslušnost da bi se moglo živjeti zajedno. Svaki čovjek se mora naučiti živjeti prema pravililma društva u kojemu živi. To su uvidjeli i oni koji su dugo vremena propagirali antiautoritativni odgoj.
Istodobno imamo i iskustvo da zapovijedi i zabrane nemaju baš zadnju riječ. Mogu naići situacije koje zakonodavac nije mogao predvidjeti. Svaki ozbiljan i zreo čovjek treba naučiti kako će se u takvim prilikama ponašati, pa i ako treba propise malo izigrati.

Između Jeruzalema i Jerihona

U evanđelju Isus stavlja jednoga stranca nasuprot svećenicima i tumačiteljima Zakona i hramskim slugama, kojemu Židovi ne daju pravo. U susretu s opljačkanim i okrvavljenim čovjekom svećenici i tumačitelji Zakona i hramske sluge daju prednost Hramu, a ne čovjeku u nevolji. O Samarijancu se govori jednostavno; vidje ga i sažali se nad njim.
Zar svećenik i levit nisu imali nikakvog sažaljenja? Sigurno, ne dovoljno! Ne znamo jesu li učili da kod sebe gaje taj osjećaj ili ga je njihov odgoj u njima pokrio, ili ih je na to natjerao njihov hladni egoizam. Oni su trebali biti, u religioznom smislu, uzorni ljudi. I mi danas imamo mnogo sličnih situacija: ne možemo se izvući, niti na stranu gledati pred potrebama mnogih ljudi, bilo da su to ljudi pogodjeni katastrofom, bilo da su to ljudi kojima je sistem nanio nevolju i koji su potrebni naše pomoći. I onda kad mi sami ne možemo za stalno pobijediti i nadvladati nevolju ljudi kao što je to učinio Samarijanac, ljudski je da dopustimo i pokažemo sućut i sažaljenje i da tako radimo.
Suosjećanje s ljudima možemo imati na raznim poljima i načinima. Susrećem ljude koji žive u partnerstvu kojega ne prizna Crkva. Osobna pozadina svakog slučaja je tako šarolika. Mnogima je prvi brak propao, pa čak ne iz njihove krivnje, drugi su se zaljubili u čovjeka koji ne može sklopiti Crkveni brak. Treći su tako lakomisleno uzimali sve zapovijedi i naredbe i kasno su uvidjeli da sve ima duboke posljedice. Tko god se pokuša udubiti u situaciju nekoga tko je pogodjen, ta j će s njim i nad njim imati samilosti i bit će uveden u konflikt između reda i zakona i osobne sudbine pogođenog. I ne znam izlaza koji bi se mogao ponuditi u ovakvim situacijama.
Koliko smo mi kršćani s jedne strane sposobni, a s druge strane hoćemo i želimo ostati s onima koji trpe i pratiti ih pri njihovim koracima za ozdravljenje?
Evo spomenut ću jedan primjer: kako mi promatramo ljude, kojih nije mali broj, koji stupaju u partnerstvo s istim spolom i imaju erotske osjećaje i pokušavaju sklopiti povjerljive partnerske odnose? Najjednostavnije je to ne gledati, o tome ne govoriti i problem prekriti površnim argumentima. Koliko smo mi kršćani spremni osobne probleme tih ljudi stvarno razumjeti? Zar ne činimo stvari prejednostavnima kad se sakrivamo iza tradicije ili katekizma?
A to isto se odnosi i na sve konfliktne situacije u Crkvi. Kako smo sretni ako se ne moramo suočavati s problemima drugih: kao neročekivana trudnoća jedne djevojke ili žene. Ako mladi ljudi budu iznenada opterećeni neplaniranom trudnoćom? Ako mladi ili stari upadnu u neku životnu provaliju, ili ako su ljudi zbog životne krize ispali iz kolotečine...
Gledamo ih sa strane i obasipljemo ih «dobrim savjetima» koji uglavnom prekasno dolaze, to je naše svakodnevno ponašanje.

Sažaljenje:

Kao pojedinci smo nemoćni naći rješenje za mnoge probleme Što možemo činiti? Većina problema se ne može tako lako riješiti. Svaki pogođeni mora naći za sebe svoje rješenje. Što možemo učiniti i što moramo učiniti ako hoćemo biti dosljedni evanđelju je suosjećanje i sažaljenje. Pripovijest o milosrdnom Samarijancu ne ostavlja nikakve sumnje pa i onda kad to nešto košta: novca, vremena, a najviše snage.
Moderno društvo naginje k tome da sve probleme ostavlja stručnjacima, socijalnim ustanovama, organizacijama koje pomažu. I dobro je tako i profesionalnost je isto potrebna. Ali ne možemo se nikako dispenzirati od ljudske strane problema, a to je suosjećati i sažaljevati. Ako pouka priče vrijedi, ona pripada i svakom zrelom ljudskom biću.

Dobar, plemenit čovjek koji je s nama živio, ne može nam se oduzeti, on ostavlja za sobom svijetleći trag, sličan onome ugašene zvijezde koju ljudi na zemlji vide još stotine godina.
Thomas Carlyle