Nedjelja božanskog milosrđa
Misno slavlje
Pozdrav: Uskrsli Gospodin Isus Krist koji živi i život daruje, neka bude sa svima vama
Uvod:
Na Bijelu nedjelju nam Ivanovo evanđelje govori o dva ukazanja uskrslog Gopodina. Oba puta se točno navodi dan susreta s uskrslim Gospodinom: „Na večer onog prvog dana u tjednu", to znači prvoga dana u tjednu iza Velikog petka je bilo jedno ukazanje, a drugo se dogodilo „osam dana kasnije". Oba puta je prvi dan nakon subote, prvi dan novoga tjedna je naša današnja nedjelja. Sam Isus je dao poticaj za jedan novi sedmični ritam. Mi kršćani ne slavimo više stari sabbat - subotu - dan počinka nakon stvaranja svijeta. Mi slavimo mnogo više, dan uskrsnuća Gospodinova kao dan Gospodnji, nedjelju. Isus je stvorio novi život. Danas, osam dana poslije Uskrsa nas podsjeća na to da mi svakog osmog dana slavimo uskrsnuće : Krist živi i mi živimo po njemu. Kršćani su ljudi uskrsnuća.
Molitva vjernika:
U svijetu u kojem bezbožnost dolazi sve više do izražaja, prinesimo Bogu naše molitve i prošnje u vjerničkom povjerenju u Uskrsloga:
Uzdrži u svim krštenima duh Božjeg sinovstva tako da s povjerenjem naviještaju tvoje evanđelje, molimo te
Onima koji su se udaljili od tebe podari mogućnost da te ponovo nađu kao živoga Boga, molimo te
Daj da ljudi imaju strahopoštovanje prema nerođenom životu i da se njime nikad ne manipulira ili uništava.
Jačaj umiruće na njihovom posljednjem putovanju i daj im sudioništvo na tvom vječnom životu, molimo te.
Naše pokojnike uvedi u radost nebeske gozbe, molimo te.
U tišini iznesimo Gospodinu naše osobne molitve i želje.
Svemogući Bože, ujedinio si razne narode u ispovijedanju tvoga imena. Primi molitve svih krštenika, posebno onih koji su u ovo vrijeme kršteni i tim molitvama produhovi naš život i naše djelovanje. Po Kristu…
Molitva za blagoslov
Gospodine, blagoslovi moje ruke
da budu nježne,
da mogu držati,
a da ne postanu lancima,
da mogu davati bez računice,
da u njima bude snaga
za blagoslivljati i tješiti.
Gospodine, blagoslovi moje oči
da uoče potrebe,
da ne previde neugledno,
da mogu pogledom prodrijeti kroz veliko
i ono u prvom planu,
da se drugi dobro osjećaju
pod mojim pogledom.
Gospodine, blagoslovi moje uši
da pokušaju osluškivati tvoj glas,
da postanu osjetljive za zov potrebnih,
da budu zatvorene za buku i galamu,
ali da ne prečuju što je neugodno.
Gospodine, blagoslovi moja usta
da svjedoče za tebe,
da iz njih ne izađe ništa
što može povrijediti i srušiti,
da govore riječi koje ozdravljaju,
da povjereno čuvaju.
Gospodine, blagoslovi moje srce
da bude prebivalište tvoga Duha,
da može skrivati i darivati toplinu,
da bude bogato praštanjem,
da može dijeliti radost i patnju.
Učini da ti stojim na raspolaganju, moj Bože,
sa svim što imam i jesam. Amen
Sabine Naegeli
Propovijedi
1.
Bog je Bog živih, a ne mrtvih
F. Nietzsche je za svoje vrijeme i vrijeme poslije njega rekao: "Bog je mrtav". Stvarno, danas živimo u svijetu u kojemu se o Bogu više ne govori, u svijetu u kojemu su se mnogi ljudi odijelili od Boga i od vjere i tako žive kao da Boga više nema, kao da je on za njih umro, kao da su njihova osjetila za njega mrtva. Ono što mi kršćani mislimo jest da, za te ljude, Bog više ne predstavlja ništa. Taj pojam više za njih nema sadržaja, a njegovo ime više nema nikakve snage.
Tako se i sada među nama sve više širi ne računanje na Boga i sve veći zaborav Boga. Posljedice toga ne možemo predvidjeti, a postaje sve jasnije da živimo u svijetu bez Boga, u svijetu u kojemu se na Boga ne računa, u svijetu u kojemu se Boga više ne susreće, u kojemu izgleda kao da je Bog mrtav. To se najbolje primjećuje ako promatramo moralno ponašanje ljudi. Ovdje više nije u središtu pažnje i razmišljanja ono ponašanje koje je odredio Bog, a počiva na nedodirljivoj vrijednosti pojedinačnog ljudskog života, nego to postaje, sve više i više, brutalna, hladna računica pod raznim finim nazivima kao npr. "istraživanje embrija" a radi je o smrtonosnom i bezbožnom djelovanju. Da je ovaj bezbožni proces, koji sve više i više uzima maha, nešto izvanredno znao je i Nietzsche. I događa se nešto što do sada nije bilo poznato, a protiv čega ustajemo mi kršćani u nadi i radosti uskrsnuća. Jer u toj blagovijesti nas kršćane susreće sam Bog, koji je u Isusu Kristu prevladao smrt. U njoj pred nas stupa svjetlo i istina ispred svijeta - što jača našu vjeru i ništa to ne može zamijeniti: Krist je stvarno uskrsnuo.
Isusovo uskrsnuće nije samo osjećaj koji se u nas "projecira" iz sjećanja. Kad bi tako bilo, vjera ne bi bila ništa drugo nego sredstvo za umirenje, onda bi se moglo, s Pavlom, zajedno reći: Ako mrtvi ne uskrišuju, onda jedimo i pijmo i onako smo sutra mrtvi. (1. Kor 15,32, usp, 12-31 - Iz 22,13) U trenutku u kojemu bismo zanijekali uskrsnuće pada svaka životna perspektiva, a time i svako mjerilo za etičko ponašanje.
2.
Vjera koja opipava treba mjesta dodirivanja
«Toma, zvani Didim- Blizanac, jedan od dvanaestorice, nije bio s njima kad je Isus došao. Drugi mu učenici rekoše: «Vidjeli smo Gospodina.» On im odgovori: «Dok ne vidim rane čavala ne njegovim rukama i ne stavim ruku na njegova rebra, neću vjerovati.» Iv 20. 24-25.
Ono što slušamo o učenicima nakon Uskrsa, podsjeća nas na ljude koji stoje u potpunom mraku i ispruženih ruku, pipajući, traže pojedine točke. Učenici se više ne snalaze. Što se dogodilo njihovom učitelju pred blagdane, to ih je potpuno slomilo i ukočilo. Oni su se potpuno smutili. Proturječne vijesti: «Grob je prazan»! «Ukrali su ga» «Vidjeli smo ga» stvorile su još više pomutnje.
Lagano se razbija tama koja ih okružuje. Pipajući došli su do vjere, jer su otkrili ponovo priznanje. Počimaju razumijevati Pisma. Uskrsli im odnosi zastor pred očima i nudi im sebe kao dodirnu točku. Tako su našli oslonac u svojim traženjima i pitanjima, u svojim nesigurnostima i strahovima.
Kako je nekoć bilo učenicima, tako se događa i danas brojnim ljudima. I njihova vjera je poljuljana, i oni su u pomutnji. I oni, pipajući, traže neki oslonac. Oni bi rado željeli vjerovati, ali ih uvijek napadaju pitanja i sumnje. Mislim na jednu šesnaestogodišnjakinju. Ona govori: «Najveći dar za mene bi bio kad bih mogla vjerovati. Iz dana u dan idem u školu i učim: a zašto? Ima li to bilo kakvu vrijednost da sam uopće na svijetu? Pokušavam bilo gdje pomoći bilo kojem čovjeku, u tome vidim taj smisao. Ali to ne može biti sve. Postoje ljudi koji mogu vjerovati, zašto to ne mogu ja?»
Tama ispunja i nas. Naša vjera i molitve su često suhe i prazne, pokatkad nam izgledaju i beskorisne. Osobna bol, bolest i starost, nesreća, nemir, nepravda, glad u svijetu, siromaštvo nam otežavaju vjeru u otkupljeni život kojega nam je darovao uskrsli Gospodin. Gdje će naći, tako uzdrmana, vjera svoj oslonac i potporu? Na to pitanje nam želi uskrsna poruka dati odgovor.
Neprestano učenici imaju iskustva s Uskrslim na svojim okupljanjima. Tu im je on opipljiv, tu ih susreće svojim tijelom i svojom riječju. Ovdje dolazi njihovo traženje na cilj, ovdje njihova pitanja dobivaju odgovor. Evanđelist piše: «Toma zvan Didim - Blizanac, jedan od dvanaestorice nije bio s njima kad je Isus došao.» U osamljenosti, njegova pitanja i traženja ne nalaze odgovora u uskrsloj vjeri. Tek u zajednici učenika ona će mu se dati. Evanđelist opisuje kako su, nakon osam dana, učenici bili okupljeni, ovaj put je s njima bio i Toma. Među njima je i on susreo Gospodina, u njihovoj zajednici i on je došao do vjere.
Što se time želi reći? Vjera koja opipava ondje dobiva usmjerenje i oslonac, ondje gdje su učenici okupljeni u imenu Isusovu i gdje sačinjavaju zajedništvo. U tom zajedništvu uskrsli Krist je opipljivo blizu. I zato u zajedništvo spadaju i oni koji traže i koji sumnjaju. Služba Božja nije samo za koji se osjećaju sigurnima u vjeri, nego također i za one koji traže doživljaje i znakove, tako da im se vjera čini kao ona koja im odgovara. U zajedništvu vjernika u slavljenju Euharistije jača se naša vjera, jer u njoj mi dajemo, jedan drugome, svjedočanstvo svoje vjere u uskrslog Spasitelja i za novi život koji raste iz takve vjere.
Daljnja dodirna točka s Uskrslim je u uvjetu kojega je postavio Toma: «Ako ne vidim rane od čavala na njegovim rukama i ne stavim svoju ruku na njegova rebra, neću vjerovati.» (Iv 20,25) Zašto su za Tomu rane od čavala tako važne? Radi se identifikaciji (izjednačavanju) Ukrslog s Raspetim. Prihvaćanje rana od čavala su za Tomu dodirne točke s Uskrslim.
Jer je Uskrsli zadržao rane koje su mu zadane, zato su i rane cijeloga svijeta koje se danas nanose ljudima, dodirne točke s Uskrslim; jer ondje gdje se zadaju rane, tu će se sresti Uskrsli. Na to ukazuje i Isusova riječ: «Ono što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili...» (Mt 25,40) To znači, u ovom kontekstu: Ondje gdje su ljudi nutarnje i vanjski ranjeni, tu je Uskrsli, jer on govori: «Pruži prst svoj, evo mojih ruku, pruži ruku svoju i stavi je na moj bok.» (Iv 20, 27) Po tome što Toma slijedi ovaj poziv, dolazi do vjere, jer je doživio Uskrslog kao Raspetog.
Tako možemo reći: Vjera koja opipava nalazi samo u Kristu oslonac koji je ondje prisutan, gdje se ljudi skupljaju u njegovo ime i gdje izgrađuju takvo zajedništvo. Ujedno on je opipljiv u ljudima koji trpe i koji su u bijedi.
Konačno, nemojmo previdjeti rečenicu u kojoj Ivan govori: «On im pokaže svoje ruke i svoj bok, a učenici su se radovali što su vidjeli Gospodina. (20,20) Uskrsna poruka nam želi probuditi radost. Jer Raspeti je uskrsnuo i njegovo uskrsnuće daje svakoj patnji i svakom križu neizbrisiv smisao. Ovo trebamo reći svima koji traže i pitaju da tako dođu do vjere i da po vjeri imaju život.
2.
Vjera kroz povjerenje
«Ne budi nevjeran, nego vjeran Toma!»
Današnje evanđelje budi u meni, uvijek ponovno, sjećanje na događaj prije mnogo godina u mojoj obitelji. Jedan od moje braće zove se Toma, a ja se sjećam kako je jednoga dana moja majka rekla njemu: «Ne budi nevjeran, već vjeran Toma!» Što se dogodilo?
Između moje majke i mojega brata razvila se duža diskusija o nekoj stvari. Moj brat, tada 10 godina star, uvjeravao ju je u svoj stav, kako bi ostvario svoje mišljenje, ali moja majka je bila drugačijeg shvaćanja. S primjerima i argumentima pokušala mu je objasniti da je taj put kriv i da bi trebao nju slušati. Kada ovo amo-tamo, argumenti i protu-argumenti nisu doveli do zajedničkog rješenja, tada se mojoj majci spontano otela slijedeća rečenica: «Ne budi nevjeran, nego vjeran Toma!» I time je bila završena diskusija.
Kada sam ja čuo tu rečenicu, morao sam se smijati u sebi, jer je to bio vrlo čudan način postupanja, kako bi se jednu prepirku, na ovaj način dovelo kraju.
Danas - mnogo godina kasnije - pitam se: Da li je bilo pogodno da je moja majka, u onoj situaciji, upotrijebila navještaj iz ovog mjesta u evanđelju? Ja ne razmišljam, sada, da li je to bilo s pedagoške strane u redu, već da li je ova rečenica tada bila prigodna u vezi s današnjim evanđeljem. Što je bilo mojoj majci važno i o čemu se radi evanđelisti Ivanu kada je zapisao ovaj događaj?
Vjeruj mojoj riječi
U diskusiji između mojega brata i moje majke, u argumentiranju, u skupljanju dokaza i stavljanju jednoga i drugoga u pitanje, moja majka i brat Toma konačno nisu mogli učiniti niti jedan korak dalje. Razgovor se vrtio u krugu. Za i protiv su se poništavali. Moja majka je imala osjećaj da će, na temelju svojega iskustva, moći ocijeniti rezultat i ona se plašila negativnog iskustva za mojega brata. To mu je htjela uštedjeti, bez da je mogla dokazati da će to zaista tako i biti. S izrekom: «Budi vjeran Toma», pokušala mu je reći: «Ne čekaj na dokaze, već mi vjeruj! Ti znaš da ja tebi želim dobro, ti se možeš na mene i na moju riječ zaista osloniti.»
Nepovjerenje uništava vjeru
Ne radi li se evanđelisti Ivanu također o ovom povjerenju u današnjem mjestu Biblije? Toma, jedan od dvanaestorice koji je s Isusom i učenicima bio tri godine zajedno na putu, imao je teškoću vjerovati riječima svojih prijatelja. Poslije svega onoga što se s Isusom, prošlih dana, dogodilo u Jeruzalemu, njegova muka i smaknuće kao zločinca na križu, sve je to njegovo povjerenje u Isusa - u njegovu blagovijest i da je on Sin božji - strašno uzdrmalo. Njegovo nadanje koje je položio u Isusa, bilo je temeljito poništeno. Postoji li za to sve jedan osmišljen razlog, jedan smisao? On ne nalazi niti jedan i tako ne može više vjerovati riječima svojih prijatelja.
Potražnja za dokazima
Toma hoće dokaze, opipljive dokaze, a ne samo argumente i lijepe govore. Njegovi prijatelji mu ne mogu pružiti ove dokaze.
Ali Isus se zauzima za njega, on mu pomaže iz nepovjerenja koje ga je zaokupilo. Isus susreće svoga učenika Tomu upravo na onoj ravnini koju ovaj treba kako bi ponovno mogao povjerovati.
A kako stoji s našom vjerom u Isusa, Mesiju, Uskrsloga? Kako izgleda naše povjerenje u napisanu riječ evanđeliste, u prenešena svjedočanstva Isusovih učenika? Tražimo li mi i očekujemo li mi dokaze o Isusu, o njegovoj blagovijesti, uskrsnuću, životu poslije smrti?
Poneki kršćani traže u «čudima današnjice» dokaze za osmišljenje svoga vjerovanja. Lourd, Fatima, platno iz Torina, Marijino ukazanje na cijelom svijetu...Ovisi li moje vjerovanje zaista o istinitosti ovog starog platna?
Vjera kroz povjerenje
Isus je rekao: «Blaženi koji ne vide, a ipak vjeruju.»
Kada čitam današnje evanđelje, dobivam utisak da je evanđelist Ivan ljudima svojega vremena htio doviknuti: «Vi me poznajete, vi znate da vas nisam nikad prevario! Vi možete meni i mojoj riječi vjerovati! To što sam napisao, istinito je i uvjerljivo!»
Povjerenje učiti
Da li će netko biti i da li jest sposoban za povjerenje, ovisi to o dubokoj povezanosti s temeljnim iskustvom u djetinjstvu. Pomislimo mi na to kako djeca uče svoje prve samostalne korake. U početku dijete treba nekoga ili nešto za što se može čvrsto pridržati. Ovo držanje daje mu osjećaj i spoznaju sigurnosti. Ipak, s vremenom, mora svako dijete učiti da mora i treba to pustiti kako bi moglo istražiti svijet i život. Roditelji ohrabruju svoje dijete s ispruženim rukama: «Dođi k meni, ja sam tu, ti se ne trebaš plašiti, ja pazim na tebe, tebi se ne može ništa dogoditi.» I tako se konačno dijete usudi za prvi korak, samo i slobodno, osigurano rukama ljudi kojima vjeruje. Mnoge ovakve korake i iskustva o mogućnosti povjerenja trebamo i mi, u našem životu, a na tim se koracima temelji naša vjera.
Povjerenje ne treba dokaze
Događaj između moje majke i mojega brata me je naučio: Ako ne mogu vjerovati, ne vrijede mi niti najbolji i najveći dokazi. Povjerenjem i vjerom ne trebam nikakve naknadne dokaze. Za mene je današnje evanđelje ohrabrenje: zaboravi sve svoje spekulacije, vjeruj u to: Isus je zaista uskrsnuo - za tebe i za mene je uskrsnuo.
P. Wolfgang Jungmayr, Prevela: Katica Kiš: preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen