S obzirom na različitost organiziranja slavlja, ne donosimo nikakve priloge,

Molitva vjernika otpada - zamjenjuju je litanije Svih svetih.

PROPOVIJED:

Liturgija

O ljubavi prema bližnjemu smo razmišljali na Veliki četvrtak i rekli smo da nije baš tako jednostavna. Ona zahtijeva potpunog čovjeka, sve naše moći.

Jučer, na Veliki petak, smo razmišljali o svjedočenju vjere - jer svjedočenje je uvijek mučeništvo, vjera baš ne pristaje ovome svijetu.

Sada, u uskrsnoj noći, promatrajmo liturgiju, slavljenje bogoslužja i molitvu. Onda bi i propovijed morala imati jedan poseban ton, nešto što nas drži - baš noćas propovijedati o Bogu, a da nam pri tome ne dođe san na oči. Zato se sada malo potrudimo.

Ali napor nije bit liturgije, niti je središte noći uskrsnuća. Pravilno je da ljubav prema bližnjemu i svjedočenje vjere trebaju svu našu snagu. Liturgija i bogoslužje ne bi smjeli predstavljati nikakav napor, nego je to izvor iz kojega crpimo svu našu snagu.

Ali način kako nam Bog ove noći dijeli svoju milost i snagu je toliko raznovrstan, baš koliko i nas ovdje ima. Iako svi mi sada ovdje slavimo, Bog se obraća svakome od nas pojedinačno i pomalo nas mijenja.

1) Prvo je to poruka uskrsnuća o kojoj ne slušamo samo u evanđelju, nego smo je predstavili u službi svjetla, koje podržava i pjevanje, sviranje orgulja i zvonjenje zvona, a onda dolazi i blagoslov vode - počekajte samo malo. «Isus je uskrsnuo, da, to znam. Ali zašto je to potrebno još jednom reći.»

Iz samo jednog razloga, jer ljudi koji se vole ponavljaju riječi volim te. Iz istog razloga djeca vole da ih se hvali. Zato što nakon svakog predstavljanja djeca, i ne samo djeca, trebaju aplauz i uživaju u njemu. Ali ljudi vole da im se nešto i rekne. Moglo bi se to reći i porukom na mobitel i faksom. No, riječ je nešto drugo.

Drugi shvaćaju da se, po riječima, ukazuje neko priklanjanje osobi, pristajanje uz nju. Ima ljudi koji ne mogu često čuti poruku o uskrsnuću, a kad to reknemo, onda rečeno i prime.

Svi mi govorimo osobi koju volimo, svim srcem i dušom, svim svojim osjećajima: «Volim te». Tako i Crkva vama i svima nama dovikuje, sa svim onim što ona ima i što nam može ponuditi: «Ti si spašen! Gospodin je uskrsnuo!« To nam daruje spokoj, mir - radost - uskrsnu radost.

2. Drugo je pak važno zajedničko djelo, zajednički čin. Mnogi bi željeli biti junaci ljubavi prema bližnjemu - ali ne kao pojedinci. Možda je to i teško u jednom malom mjestu. Nitko ne želi biti sam. Kad se nešto čini, onda se gleda «koliko ih je». U mnogim stvarima gledamo: „a koliko ih je, neću sam»

I zato je lijepo da nismo ovdje sami: znati da su ovdje - stoje, sjede, kleče i drugi, to daje snagu. Svijest da nas ima puno, kako se to lijepo osjeća kad se sudjeluje na nekoj velikoj manifestaciji. I naše slavlje, ovih dana, daje nam podršku i poticaj: Nisam sam, aleluja, Bogu hvala. I dobro je to osjetiti, to nas potiče, a poticaji su snaga.

3. Treće - bogoslužje je nešto, što ne proizlazi od nas samih. To nije naše djelo, služba Božja je isto tako naša služba Bogu, ali i ono što Bog nama, svakome od nas, čini i daje. Sveti Pavao kaže:

«Ako je Krist od mrtvih uskrsnuo, onda ćemo i mi s njime uskrsnuti.» Uskrsnuće i vječni život ne počimaju tek u budućem svijetu, kao da bi ovaj svijet bio neka čekaonica, prije nego će na drugom svijetu krenuti.

Ne, uskrsnuće i novi život nam se daruju ovdje i sada, u ovom bogoslužju. To je kao da bi Bog s mnogim svijećama koje gore ove noći ili koje mi držimo u rukama - u nama zapalio svjetlo koje se iznova obnavlja i pojačava u svakom bogoslužju, posebno nedjeljnom. Molitva i bogoslužje su nadnaravna događanja. Bog nas podiže da mi budemo malo bliže njemu. Boga osjećati daje snagu.

4. Služba Božja ne bi trebala biti, u prvom redu, nikakva dužnost - kao što je mi djelomično poznamo iz Crkvenih zapovijedi, ili smo to naučili od naših roditelja. Bogoslužje je izvor i vrhunac kršćanskog života. Odavle, iz ove noći doživljavamo, zašto bismo trebali ljubiti. Zašto trebamo ljubiti nekoga tko nam ni po čemu nije bliz? Zašto trebamo pokazivati našu vjeru i nju svjedočiti? Zašto vjeru, koja nam se ponekad čini tako stranom, moramo visoko cijeniti, više nego što cijenimo i posjed ili ugled?

Jer ove noći je naš život spašen: jedina mogućnost ostaje drugima to prenijeti, svjedočiti, druge ljubiti.

Ove noći sam ja spašen: jedina mogućnost je ne se zbog nutarnje radosti raspasti, nego tu radost svijetu pokazati.

Ove noći doživljavamo da nema nikakve obaveze ljubavi prema drugima, nikakve obaveze svjedočenja vjere, nikakve obaveze za bogoslužje. Nikakva zapovijed ili propis, jer sama potreba, čežnja za radošću, za odvažnošću, za Božjom blizinom nas je ovdje dovela i vodit će nas uvijek . Amen

2

Prazan grob

Žene dolaze rano u zoru. Učenici se žure. Vide prazan grob. Ništa blještavoga nije znak i stvarnost uskrsnuća, nego prazan grob.

Zar prazan grob ne ostavlja još teži dojam? Kad bi tijelo Isusovo bilo još uvijek tu, u grobu, tada bi još bio u toku dolaska i odlaska, onda bi još mogao sudjelovati na nekakvom rođenju i umiranju. Propast Velikog petka ne bi bila toliko teška, moglo bi se ići dalje.

Zar prazan grob ne ostavlja još teži dojam? Kad bi tijelo bilo tu, možda bi postojala još kakva nada za nekakvo ponovo rođenje. Duša je napustila tijelo: ovo izmučeno tijelo, koje je još izabralo krive prijatelje, lažljivca Petra, izdajicu Judu; ovo izmrcvareno tijelo koje nije moglo dovršiti govor ljubavi. Duša se mogla uzdići iznad ovog tijela i otvoriti, a ovako je sve propalo.

2. vjera

Svi uskrsni izvještaji, tako naglašeno, govore da je grob bio prazan. Nigdje nije uskrsnuće opisano. Što je naš svijet tako uzdrmalo, ne može se slikama našega svijeta opisati. Evanđelje govori samo o praznom grobu. Bilo je dosta pokušaja da se zataška govor o praznom grobu. Moderna, razjašnjena vjera to uopće ne treba i ne može prihvatiti. Hipoteza je tako jasna.

Prazan grob nije nikakav dokaz za vjeru. Vjera može počivati samo na povjerenju prema živom Bogu. Božja vjernost je temelj vjere.

3. Život

Prazan grob je posljedica vjere da je ovaj Isus iz Nazareta obećani Krist. Ne kao apstraktni princip, kao nekakvo nadmudrivanje ili mistično uzdignuće, nego vjera djeluje stvarno i realno u našem životu.

Tko ne vjeruje u ništa drugo nego vječno kruženje dolaska i odlaska, za koga duša seli iz jednog tijela u drugo, za toga posljednji dan nema nikakvu težinu. Ljudski život postaje tako bezvrijedan, kao neki kotačić u motoru napretka. Uskrs nam naviješta da se život jednoga, čije je tijelo izmrcvareno na križu, nastavlja u Bogu.

Kao što će narod koji prolazi kroz more postati novi narod, slobodan od ropstva, tako će kroz vodu krštenja započeti, novi narod i doći do ispunjenja vjere.

Uskrs ne slavi samo neki apstraktni dio duše, nego cijeli čovjek, sa svim onim što imamo i što jesmo, s našim doživljajima i poviješću, našim smijehom i našim suzama. Bog želi započeti novo stvorenje.

Bog nas je, uskrsnućem Isusovim, čije tijelo nije ostalo ležati negdje po strani, pozvao da slavimo Uskrs, dušom i tijelom, svim osjetilima naše životne povijesti