Sotonska napast

Đavoli imaju ime, ne zovu se samo Staljin i Hitler, nego Bobi i Rudi. Tisuće malih duhova koji stoje na raspolaganju, koji su do pred kratko, možda kao ravnatelji škola šikanirali mlade ljude, jer nisu htjeli sudjelovati u pionirskim udrugama – što bi bio đavao bez tih robovskog posla ovih ljudi na određenom mjestu i vremenu.

Pakao ima ime, ne samo Auschwitz i Kambodža, nego i oni ispred i iza. Tisuće dobrih adresa gdje se ljudi obeshrabruju, muče, smatraju glupima, gdje ih se vara i šalje dalje, jer oni kao azilanti kod nas nemaju nikakve šanse, a njihov brod pun je, pun – đavola.
Tko niječe đavla, ne pozna svijet. Tko đavla na zidu slika, možda je i sam jedan đavao. U evanđelju se ne radi o nekom završetku slika, ali niti o sistematskom iskorjenjivanju, nego se radi o tome da ozdrave svi koji su u đavlovoj vlasti.
Za ove egzorcizme, postoje brojni obredi, oslobođeni po Freudu, oslobođeni po Jungu, oslobođeni po Mozartu, oslobođeni po Gandhiju, oslobođeni po Charli Chaplinu, slobodni po župniku Kneippu, oslobođeni po Veceslavu Havelu, slobodni po Majci Tereziji. Tu gdje oslobođenje od đavla uspije, nikad nije protiv Isusa, nego uvijek za kraljevstvo Božje.
Michael Graf: Moć sotone

Misno slavlje:

Možda bi danas bilo prikladno uzesti pokajnički čin s obnovom krsnog zavjeta i škropljenjem blagoslovljenom vodom.
Pozdrav : Gospodin Isus Krist, Duhom pomazan, neka bude sa svima vama

Uvod
Božićno vrijeme završava. Govorili smo o Božjem dolasku u naš svijet. Osjećamo li uopće da je On došao? Neki su možda očekivali vidljivi, opipljivi Božji zahvat, da će sve okrenuti na dobro i ostali razočarani, jer se to nije dogodilo. Drugi su stajali (makar kratko vrijeme) začuđeni pred jaslama, pred Bogom koji je, kao nemoćno dijete, došao na svijet.
Današnja čitanja nam govore o jednom podnošljivijem iskustvu doživljaja Boga. Djelomično je tiho, neprimjetno, djelomično jako privlačno. To je iskustvo ljudi koji u sebi osjećaju djelovanje Duha Božjega. To je onaj Duh koji ljude prati i daje im snage za ispunjenje, kako malih, tako i velikih životnih zadaća. To je onaj Duh kojega smo, po sakramentu krštenja, primili i želi u nama uvijek biti živ i prožimati naš život.
Dopustimo Bogu da se u nas vrati. Otvorimo se djelovanju njegova Duha, koji sve oživljava i čini novim.

Molitva vjernika

Molimo za Duha Božjega, koji može u nama i u svijetu sve oživjeti i učiniti novim.

Za sve ljude koji traže znak Božji u svijetu i u ljudima - molimo te
Za sve ljude koji su u našoj župskoj zajednici, posebno za djecu i mlade - molimo te
Za sve one koji su zaboravili na svoje krštenje - molimo te
Za narode koji trpe zbog ratova i nasilja, ugnjetavanja i nepravednih odnosa - molimo te
Za ljude koji se, u svojim obiteljskim ili poslovnim obvezama, osjećaju osamljeni i napušteni - molimo te
Za one koji su teško bolesni ili trpe veliko razočaranje - molimo te
Za naše pokojne koji su se tebi pridružili u smrti, privedi ih k slavi uskrsnuća, posebno one koji ovoga tjedna imaju ishodnji dan, molimo te

Bože, ti si nas izabrao kao svoje sinove i kćeri, želiš nas uvesti u život. Zahvaljujemo ti i slavimo te, po tvome Sinu, u Duhu Svetome sada i u sve vjekove.

Meditacija
Krist nema ruke - samo naše
Da bi danas nešto učinio
Krist nema noge - nego naše
Da bi k nekome pošao
Krist nema usne - nego naše
Da bio ljudima danas progovorio Radosnu vijest
Krist nema nikakve pomoći - nego našu
Da bi stajao na strani nekog bespomoćnog.
Prema jednoj molitvi iz 14.stoljeća

Propovijed

****
Ponekad nam netko to mora reći. Da smo vrijedni, važni, jedinstveni, da smo ljubljeni. I to je trebalo biti rečeno Isusu. Prije nego je počeo sa svojim poslanjem, svojom blagovijesti o kraljevstvu Božjem, prije nego je učinio i jedno čudo, morao je čuti: „Ti si moj ljubljeni sin". Pred njegovim javnim djelovanjem stoji potvrda nekog drugog: "Ti si moj ljubljeni sin."
Imam dojam da mi pokušavamo drugačije. Mi želimo najprije nešto učiniti, postići u nadi da ćemo postati priznati i ljubljeni. Zato je vrlo važno da Crkvu shvatimo kao mjesto gdje nam se govori: „Ti si Božji ljubljeni sin. Ti si Božja ljubljena kćerka i prije nego si išta učinio ili postigao. Svejedno hoćeš li pogriješiti, da li je tvoj izgled sasvim drukčiji od moga, ti si ljubljen. Ne trebaš ništa dokazivati, nego biti ono što jesi i uvijek si Božje ljubljeno dijete. Dopustimo da nas prožme ovo da smo, kao ljudi, za Boga neobično važni i jedinstveni, prenesimo to i na druge, tako da se svijet promijeni.

++++
Izvor krsne vode je uvijek novo pa i za nas. Ruku na srce, koliko često projurimo mimo krsnog zdenca, a da ne primjećujemo da je tu, za nas, voda života. Mislimo na naše krštenje svakoga dana!

****
Bogati mozaik na kupoli

U gradu Raveni, u Italiji se nalazi jedno prekrasno djelo kasne crkvene antike. Posebno je veličanstven mozaik na kupoli nazvan Krstionica arianaca. Građevina potječe iz 6.stoljeća i služila je kao krstionica u tom mjestu. Radi se o arijancima, naučavanju koje je bilo u sukobu s Crkvenim naukom. Mozaik pokazuje tri osobe. Na lijevoj strani se vidi lik s bijelom kosom, taj lik simbolizira rijeku Jordan. U sredini stoji Isus u vodi. Desno od njega je Ivan, koji drži ruku nad Isusovom glavom. Iznad lebdi golubica i baca iz usta vodu na Isusa.
Umjetnički izrađen, mozaik ilustrira izvadak iz evanđelja kojega smo čuli. Istovremeno pokazuje ono najvažnije s dva aspekta: prvi - Ivan krsti Isusa u Jordanu, s druge strane se pokazuje njegova povezanost s Bogom.

Posebno značenje krštenja

Svi smo mi kršteni kao djeca. Sjećamo se kada su samo neki bili nekršteni. Pa i u sadašnjoj tendenciji, broj onih koji traže krštenje je dosta velik. Tako katolička statistika javlja da je u 2007. bilo više od 185.000 krštenja, a broj onih koji se krštavaju kao odrasli je zanemarivo mali.
Za mnoge od nas krštenje nije imalo nikakve veze sa svjesnim odlučivanjem. Odlučili su za nas roditelji! I da to nije bio baš loš potez za nas pokazuje činjenica da smo sada ovdje.
A ipak, krštenje je povezano sa svjesnim odlučivanjem. To možemo vrlo dobro vidjeti na primjeru Crkve prvih stoljeća. Tako su se pripravnici za krštenje morali dugo pripravljati. I uvijek se pitalo za njihove motive i ono što je još važnije, gledalo se da pripravnik živi po volji Božjoj. Ponekad se tražilo od njega da promijeni i zanimanje ako se protivilo kršćanstvu. Tko je želio biti kršćanin, trebao je proći dosta prepreka. Zajednice su bile malene i tražio se svjesni pristanak onih koji su željeli krštenje.
Širenjem kršćanstva i teološkim razmišljanjima krštenje djece je dobivalo sve više na značenju. U kasnoj antici i kasnije postaje pravilom. Svjesno odlučivanje je nestalo, velik broj kršćana je određivao život zajednice.
Upravo ovaj pogled u povijest može pomoći i u ovom kriznom vremenu vjere može pokazati koliko je potrebno svjesno odlučivanje za Boga, za biti kršćanin. Liturgija nas često podsjeća na primljeno krštenje i s time povezano dostojanstvo, ali i zadaće.

Isus je Sin Božji

I Isus je dopustio da ga se krsti, kao što smo čuli u evanđelju. No, tu se dogodilo nešto mnogo više. Umjetnik iz Ravene je to lijepo pokazao. Kod Isusova krštenja se pokazuje da se ovdje ne radi o jednom od mnogo ljudi koji su došli na Jordan da ih Ivan krsti. Ne, Isus je netko sasvim poseban. Kod njegova krštenja je objavljeno da je on „ljubljeni Sin" Božji. To ima i posljedice. Možemo se osloniti, s povjerenjem, na Isusovu poruku, jer to nije nikakvo ljudsko djelo, nego daleko nadilazi ljudsko.
S Isusom cijelo čovječanstvo dobiva jednu novu perspektivu, kao što je Bog je sklopio savez s Izraelom i nije ga ostavio na cjedilu. Isto tako trebamo i mi imati povjerenja da nas Bog neće ostaviti u našim nevoljama. Iz toga crpimo nadu i utjehu.

Posljedice za moj život

Često se prikazuje krštenje kao posinjenje Božje. Krštenjem smo, mi kršćani, obdareni posebnim dostojanstvom. Stojimo u uskoj povezanosti s Bogom. Zato dnevno raste i zadaća i obveza. Od nas se traži da damo svjedočanstvo vjere. Time pomažemo da naš život u svijetu postaje dostojniji i vrjedniji. I konačno, ne smijemo jedno zaboraviti: krštenjem započima put jednog kršćanina koji neće tako brzo završiti.

2.

Bog je uvijek na našoj strani.

Zajedno s cijelim narodom, krstio se i Isus. Dok je molio, otvori se nebo i Duh Sveti siđe nad njega, vidljiv u obliku golubice. I začuo se glas s neba: «Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi sva milina!» (Lk 3,21-22).

Što je nastalo iz našeg dosadašnjeg života ovisi, velikim dijelom, i od ljudi koje smo, do sada, susretali. Tko nikada nije sreo zaista velikog čovjeka, tomu će biti teško sam postati zaista velik čovjek. U čemu se sastoji ljudska veličina?

Prije nekog vremena sam pratio jednog mog, starog subrata na pregled u jednu, koelnsku kliniku. Na njegovom tijelu pojavio se loš znak. Već je atmosfera u čekaonici kirurške ambulante imala nešto opuštajućeg i ljupkog. Nakon određenog čekanja, sreo sam se sa, još relativno mladim, liječnikom. Iako je bio priznati stručnjak u svom poslu, između nas se nisu ispriječili ni njegov položaj, ni titula, ni moć, ni znanje, ni mogućnosti. To je, ovom susretu dalo izvanrednu neposrednost. Ovaj liječnik je bio, jednostavno, jedan od nas. On je bio čovjek koji je sebe učinio pratiocem naše životne sudbine, koji nam je želio pomoći, a da nije želio tumačiti koliko će biti težak zahvat. Kad smo se vraćali kući, jedan je rekao ono što je drugi mislio: «Ovaj liječnik je bio prema nama kao da se poznamo trideset godina.

Prema tome, tko je zaista velik? Onaj koji «nešto» jest i zato nešto može, koji se zbog toga ne uzvisuje, nego sebe izjednačuje i zato nije «jedan među mnogima», nego jedan za mnoge.

Tko je imao ovakvo ili slično iskustvo u međuljudskom ophođenju, dobiva osjećaj u čemu se sastojala Isusova veličina. Evanđelist Luka to jasno pokazuje kad kaže: «Zajedno sa cijelim narodom, krstio se Isus.» Ova, naizgled, neznatna oznaka je poput ključa koji nam otključava veličinu njegova života.

Uvijek se pita zašto je Isus, taj bezgrješni, htio primiti krštenje «za oproštenje grijeha». Zašto je na tome ustrajao? Jer se htio izjednačiti, jer je htio stajati s grješnicima u istom redu da bi postao dionik njihove sudbine, da im tako ojača želju za životom i da bi ih, svojom blizinom izliječio od prianjanja uz zlo. «Najdublje sudjelovanje u sudbini ljudi je polaganje vlastitog života za grješnike, preuzimanje njihove krivnje na sebe. To je smisao Isusovog krštenja» (Helmut Gollwitzer) Ovo sudjelovanje u sudbini ljudi očituje se i u tome što je sjedio za istim stolom s grješnicima i dopustio da ga se, u istom redu, pribije na križ s dva razbojnika. To je njegova veličina. Doživjet ćemo je ako mu dopustimo da boravi među nama i uđe u naše rane. Ondje gdje tako činimo, otvara se nebo nad nama i čut ćemo glas koji će nam reći: «Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi sva milina.» Što nam znači ova riječ? Prije svega: «Tebe Bog prihvaća i ljubi onakvog kakav jesi.» Ništa drugo nam Isus nije htio reći svojom riječju i svojim životom.

«Ti si moj ljubljeni sin» - s ovom sviješću piše i evanđelist Ivan. U njegovoj prisutnost naše srce će se umiriti, jer iako nas srce osuđuje, Bog je veći od našega srca, on zna sve. (1 Iv 3, 19-20). Vrijedan pažnje je, na ovom mjestu, i komentar Romana Guardinija: «Postoje trenuci u kojima spoznaja pogrešnog i propuštenog svakom čovjeku oduzima hrabrost, jer mu sve izgleda bezizlazno..., u onima u kojima se ne dogodi pokajanje, jer više ne znaju što je krivo, a što pravo..., njima više ne pomažu zaključci, ni životni planovi, jer više ne vjeruju samima sebi...za takve trenutke je Ivan napisao ovu rečenicu: stavi se u Božje znanje sa svime što jesi, bez čačkanja i opravdavanja. On zna i to je dosta»

Ovdje uočavamo ono što biblijska vjera znači: sebe utopiti u ljubav Božju sa svime što jesi, bez čačkanja i bez opravdavanja.

3.
Uranjanje u tajnu krštenja

Krštenje jučer i danas
Krštenje slaviti kao slavlje, kao što je to danas uobičajeno, bilo je generaciji mojih roditelja strano. Danas promatram da si mnogi roditelji i rodbina daju mnogo truda kako bi iz krštenja svojega djeteta učinili lijepo i odgovarajuće slavlje. Ono se odvija u župnoj zajednici, u krugu obitelji, manje u krugu cijele kršćanske zajednice.
Obrnuto, vjerski običaji, koji imaju svoje korijenje u krštenju, igrali su za vrijeme mojih roditelja mnogo veću ulogu nego danas. Na primjer, običaj korištenja blagoslovljene vode, bilo u nedjeljnom bogoslužju u kojemu bi svećenik išao kroz crkvu i škropio sve vjernike blagoslovljenom vodom, bilo u posebnim posudicama za blagoslovljenu vodu, koje ne bi smjele nedostajati ni u jednoj kršćanskoj obitelji.

Krštenje u mijeni vremena
Teološki, krštenje kao osnovni sakrament nije stavljen u pitanje, a ipak konkretno ophođenje s ovim sakramentom i njegovo značenje u životu zajednice je vrlo različito u tijeku vremena. Tako začuđuje kada čitamo o crkvenom ocu, sv. Baziliju (4 stoljeće) da je s krštenjem, iako je poticao iz kršćanske obitelji, čekao do odraslih godina. Praksa krštenja nije bila, već od samog početka, jedinstvena. U evanđelju smo čuli o Ivanu Krstitelju, koji je izvršavao krštenje ritualom uranjanja kao potvrdu obraćenja i za oprost grijeha, te kako se ono razlikuje od kasnijeg krštenja: «Ja vas krstim samo vodom... On će vas krstiti Duhom Svetim i vatrom.»
Riječ je o praksi krštenja Crkve, Isus sam nije nikada krstio. Također tvrdi i Pavao da nije sam nikad krstio (1 Kor 1,17).

Vatrom i Duhom Svetim
Isus krsti vatrom i Duhom Svetim. Još jasnije nego kod krštenja vodom ovdje dolazi do izražaja nužno obraćenje i čišćenje. Ono što ne može pred Bogom opstati, ne pere se samo simbolično, već kao kod dobivanja plemenitih metala, krštenik biva očišćen kroz vatru Duha Svetoga.
Tada nije igrala ulogu tema o uvođenju u zajednicu Crkve. Ovo značenje dolazi tek u praksi krštenja mlade Crkve: «Onaj tko vjeruje i krsti se, može biti spašen», glasi u misijskom zadatku Uskrslog, prije njegovog uzašašća u nebo (Mk 16,16)

Upis u registar krštenja
Danas prevladava, po mom mišljenju, službeni karakter sakramenta krštenja - i to me brine. Upis u knjigu krštenih, u konkretnom činu, je isto tako važan kao i slavlje krštenja.
Djelovanje krštenja kao uključenja u Crkvu, često puta je jače naglašeno, nego temeljno ustanovljena veza krštenika s Bogom. U životu zajednice rijetko se govori i razmatra o teologiji krštenja, osim kod slavlja krštenja,

Uranjanje u tajnu krštenja
Svečanost Isusovog krštenja označava svršetak kruga božićnih svečanosti. Ono što u božićnoj tajni slavimo, novi odnos s Bogom, koji je započeo utjelovljenjem Božjega Sina, to postaje vidljivo u Isusovom krštenju. Postaje vrhuncem obećanja: Ti si moj ljubljeni Sin, u tebi mi sva milina. Kroz krštenje - i ovaj učinak ima prednost pred svakim drugim - svaki krštenik ima udjela u ovom, novom odnosu s Bogom.

Naravno, ovo mora uzeti oblik u konkretnoj životnoj praksi svakog pojedinca i izražavati se u odnosu krštenika međusobno. Ja pak želim da ova osobna i postojana strana sakramenta krštenja stupi opet u prvi plan i u Crkvenoj svakidašnjici uživa prednost ispred drugih aspekata koji pripadaju krštenju. Možda su naši «stari», mislim na generaciju mojih roditelja, u ponekom pogledu, sa svojim shvaćanjima i sjećanjima na krštenje, u svakodnevnici bili bliže tajni krštenja nego mi, usprkos ponekog lijepog slavlja krštenja.
P. Hans Hütter, prevela Katica Kiš, preuzeto i prerađeno prema Predigtforum der Redemptoristen