Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje  (1 Kr 19,9a.11-13)

Proroku Iliji je, na brdu Horeb, darovano iskustvo susreta s Bogom i to u trenutku koji je, ljudski gledano, na kraju.  Prije toga se Ilija zauzeo za ono za što je bio pozvan i što njegovo ime znači (Ilija= moj Bog je Jahve). Program je: stvarnost samoga Boga, zahtjev Jahvine isključivosti.

Njegov uspjeh nad baalovim svećenicima na brdu Karmel (1 Kr 18)  nije dugo trajao, jer je Izabela, žena kralja Ahaba, inače vatrena širiteljica baalova kulta, Iliji prijetila smrću (1 Kr 19).  Nakon bijega i čudesnog hranjenja kroz pustinju, stiže do brda Horeb (r.3-8). I ovdje počima čitanje. Kao i kod Mojsija (Izl 33,21-23), Gospodin prolazi mimo Ilije, ali se Božja pojava neće dogoditi u tradicionalnim oblicima Božjeg objavljivanja (teofanija - oluja, oganj, potres; usp  Izl 19, 16 - 18 - oni idu ispred pravog iskustva, doživljaja Boga), nego Ilija prihvaća Boga po „šapatu blagog i laganog lahora" (doslovno: „po glasu tihe tišine"). Ilija je, dakle, dokučio Božju blizinu u nedokučivom. Mjesto Božje prisutnosti nisu prirodni fenomeni, Jahve ne dolazi s uništavajućom moći, nego daje da ga se spozna na jedan sasvim nevidljiv način. Jahve se ne identificira s novom vrstom fenomena, to znači on nije u „blagom lahoru", nego Ilija osjeća novu vrstu blizine, izlazi iz pećine prekrivena lica, to znači: Bog ostaje tajna i ne može se odgonetnuti.  U kritičnim situacijama života dosadašnja slika Boga može upasti u krizu, ali je to ujedno šansa - prigoda, upoznati Boga na sasvim drukčiji način, možda čak na način koji stoji nasuprot dosadašnjeg načina gledanja na Boga.  Ipak, bi se čovjek trebao čuvati pomisli da ga je jednom za uvijek pronašao u određenom obliku. Bog ostaje tajna!

Drugo čitanje (Rim 9, 1-5)

Pavao obrazlaže, u prvih osam poglavlja poslanice Rimljanima, svoj pogled na opravdanje grješnika po vjeri, bez djela Zakona.  Ovo njegovo evanđelje je otvoreno za Židove i pogane. Ipak je, u svom poslanju, Pavao doživio bolno iskustvo da je većina Židova ostala ravnodušna prema Evanđelju Isusa Krista. Pitanje da li ima spasenja za njegove sunarodnjake - krvne srodnike koji su odbili Evanđelje - deveto poglavlje dovodi, Pavao do rješenja.

Na početku našeg odlomka on najprije iznosi svoju bol i žalost zbog odbijanja evanđelja ostatka Izraela. On vidi i opasnost da ovi njegovi sunarodnjaci „odijeljeni od Krista" neće postići spasenje. Zato je Pavao spreman žrtvovati čak i svoj vlastiti odnos prema Kristu da bi spasio nevjerni Izrael. Pavao se ovdje stavlja u red s Mojsijem koji, u Iz 32,32, zagovarajući otpali narod, prilazi Bogu i nudi svoj život kao zadovoljštinu.  Pavao isto vidi da su Židovi bili spremni za Evanđelje i njegove darove, jer su imali prednosti svete povijesti spasenja.  Oni su „Izraelci", to jest potječu od Jakova, koji je dobio počasni naslov (Post 32,29). Već od Abrahama im je obećan poseban odnos, onaj „sinovstva". „Slava Gospodnja" je boravila na Sionu uz njih.  Pavao ukazuje i na sklapanje saveza, zakon,  odredbe kulta, očeve, ali najveća prednost Izraela je da je sam Krist, po tijelu, iz toga naroda, to jest on je rođeni Židov. I zato, kod njega, tolika bol zbog odbijanja Evanđelja od strane većine Židova. Zaključna zahvala ukazuje na himan u  Rim 11, 33-36 s kojim Pavao zaključuje svoje dokazivanje da će cijeli Izrael postići spasenje. I zato naš odlomak, ispunjen tugom i boli, završava u svjetlu.

Evanđelje (Mt 14, 22-23)

Odlomak kojega smo čuli govori o  Isusovom hodanju po vodi, Petrovoj pustolovini i njegovom malodušju i ispovijedanju vjere učenika u Sina Božjega. Sam Isus je poslao učenike čamcem ispred sebe i povukao se sam na brdo, u molitvu (r 22-23). Čamac se udaljio mnogo stadija od kopna, u oluju i valovi su ga „mučili"  (tako doslovno r.24 kao slika ljudske boli).  Ovdje se jasno odražavaju  poznate biblijske slike.

Misno slavlje

Pozdrav: Gospodin koji nas želi osloboditi straha i sumnji, neka bude sa svima vama.

Uvod: Susresti Boga, Boga doživjeti - za tim čezne svako vjerničko srce. Danas nam prvo čitanje i evanđelje  pripovijedaju  o dva vrlo različita susreta s Bogom. Prorok Ilija doživljava to u nježnom, tihom povjetarcu. Petar i drugi učenici doživljavaju moć Isusovu nad prirodnim silama i  prirodnim elementima i prepoznaju ga kao „Sina Božjega."

I mi možemo danas doživjeti Boga, u ovom euharistijskom slavlju. Ako iskopčamo galamu i buku svagdašnjice, postanemo tihi i pažljivi, otvorimo uši i oči srca i duše, onda će nam doći u susret Radosna vijest Sina Božjega.  U svetim darovima kruha i vina nam želi, i danas, darovati svoju radosnu i spasiteljsku blizinu.

Molitva vjernika

Sada smijemo iznijeti molitve i prošnje Crkve pred Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega.

Za vjernike, koji su smjeli doživjeti Boga u svome životu, da govore i svjedoče o tome da je Gospodin tu za nas, molimo te

 Za ljude koji ozbiljno traže Gospodina, pomozi im da ga nađu, molimo te

 Za ljude koji ne vjeruju u Boga da slijede svoju savjest i ostanu otvoreni za njegovu objavu, molimo te

 Za naše pokojne, da nađu ono što ni jedno oko nije vidjelo, ni uho čulo, a Bog je pripremio onima koji ga ljube, molimo te.

Bože, naš Oče poslao si svoga Sina i svoga Duha u svijet da svijet posvete i uvedu u vječno zajedništvo s tobom.  Zato ti hvala i slava u vijeke vjekova. Amen

Meditacija

I kad prorok više nije računao na Boga

tada mu se on objavi u povjetarcu.

Sasvim drukčije nego su ljudi to od njega očekivali.

I tako sam prorok uči

u svom životu o Bogu

o kojemu je već tako mnogo govorio.

On upoznaje Boga s jedne sasvim druge strane.

Bog je neobuhvatljiv, Bog je tih, nečujan,

a ipak je sasvim blizu,

osjetljiv za onoga koji ga želi čuti,

koji je vrlo pažljiv.

II

Meditacija poslije pričesti

Čamac, koji se zove župa, plovi morem koje se zove vrijeme. Cilj, koji mu daje pravac, zove se Božja vječnost. Čamac plovi udaran olujama straha, nevolje, opasnosti, sumnji, nade, borbe i pobjede. Tako plovi iz godine u godinu. I uvijek se pita: hoće li čamac izdržati? Hoće li doći do velikog cilja? Neće li potonuti?  Ostani s nama, Gospodine, ostani s nama, Gospodine, inače ostajemo osamljeni u plovidbi po tom moru. O ostani s nama, Gospodine!

Čamac, koji se zove župa, ostaje čvrsto privezan uz obalu, jer je ljepše i ugodnije živjeti u miru. Mnogo je ljepše biti zadovoljan u staroj slavi i nije spreman slijediti poziv na isplovljavanje.  A tko se plaši opasnosti i patnje, neće puno doživjeti od Boga. Samo onaj tko se usudi krenuti, postići će veliki cilj. Ostani s nama, Gospodine, jer smo osuđeni ploviti sami po tom moru. O, ostani s nama.

U čamcu koji se zove župa mora biti družina, inače je čovjek na dugom putovanju sam i osamljen. Svatko stoji ondje gdje stoji, izvršava svoje zadaće i ako vjerno ne ispunja svoje dužnosti, ne uspijeva cjelina.  I što družina zajedno, u znoju, radi u čamcu u vjeri, nadi, povjerenju dobar je Božji duh. Ostani s nama, Gospodine, ostani s nama, inače ćemo biti sami i osamljeni u plovidbi po tom moru.  Ostani s nama, Gospodine.

U čamcu, koji se zove župa, tu i tamo se upitamo plovimo li u ispravnom pravcu i kako ćemo naći pravi put na širokom moru? Neki savjetuju ovo, neki ono; neki govore na dugo i široko - kratkovidno - kakvi već jesmo i odlazimo daleko od cilja. A ipak, ondje gdje se izbjegava galama, gdje se radije sluša  i šuti sigurno će  Bog pokazati ispravan put!  Ostani s nama, Gospodine, ostani s nama, inače ćemo biti sami i osamljeni u plovidbi po tom moru.  Ostani s nama, Gospodine.

Čamac, koji se zove župa, plovi po moru koji se zove vrijeme. Cilj koji mu daje pravac je Božja vječnost. I ako nas pritišće osamljenost, ako prevladava strah, mnogi prijatelji su s nama na istom putu. To nam daje poticaj i više nismo sami. I tako će čamac napokon, nakon dugog putovanja, uploviti u Božju luku. Ostani s nama, Gospodine, ostani s nama, inače ćemo biti sami i osamljeni u plovidbi po tom moru.  Ostani s nama, Gospodine.

Martin  Gotthard Schneider, Worte und Weise

Propovijedi

a) Imati povjerenja u olujama života

Životno putovanje

Život - to je jedna vrsta putovanja, tako bi se moglo reći. Možda bi ga se moglo usporediti i s vožnjom  čamcem  od jedne obale k drugoj. Ukrcali smo se u životni čamac, postavljeni smo ovdje i sada moramo ploviti, stići do druge obale, s onu stranu, u onostrani život.  A koliko samo želimo da putovanje protekne mirno, da životni čamac ne drmaju nikakve opasnosti, niti da se uzburka voda.

Učenici u oluji

Tako su, sigurno, učenici zamišljali svoje putovanje kad su ušli u čamac da bi preplovili Genezaretsko jezero. Isus ih je čamcem poslao ispred sebe. I učenici su sigurno mislili: trebamo što prije prijeći, prije nego nas uhvati noć.  I mislim da nije bilo ničega što bi se protivilo toj ideji. Možda je i vrijeme ostavljalo dobar dojam, inače ne bi bili otplovili.

A njihova plovidba je postala noćna vožnja, dapače noćna mora. Iznenada oluja, suprotni vjetar. Valovi  bacaju čamac amo tamo, Spopada ih strah i sivilo. Prepušteni su sami sebi, Isus nije prisutan.  Osjećaju se prepušteni sili koja im prijeti.

Naš život u oluji

Ono što je u evanđelju tako dramatično opisano je samo ogledalo našega života. On ne ide baš onako kako smo mi zamišljali.

Uzburkano more, valovi: to je samo slika za sve  što nam odnosi oslonac u životu, što nam odnosi tlo pod nogama. Strah učenika je slika za naše strahove: strah pred smrću, strah od promašaja, strah pred besmislom, strah pred nedovršenim, strah pred neodređenim, strah pred kaosom.

Ima trenutaka kada mislimo da ćemo potonuti u kaosu i u noći. Život poput noći koja nikad ne može završiti. A k tome, mi ne znamo ni što, ni kako. Vjetar je suprotan. I koliko god se napinjali, užad nas još više sapinje i steže, ne možemo nikako naprijed.  Život prijeti da nas proguta poput ponora i želi nas povući.

Ovaj ponor može imati mnogo lica: briga za vlastitu obitelj; strah zbog stručnog posla (zvanja i zanimanja); djeca, koja idu svojim putem; žalost zbog gubitka voljene osobe, bolest, osamljenost, neka krivnja koju si je čovjek natrpao.

Spas u životnoj nevolji

Što tu može biti spas? Što može ponovno dati tlo pod nogama?

To je vjera da je Isus, Gospodin, ovdje pa i onda kad izgleda da ga nema. Ovaj spas, ova istina bi nam, na prvi pogled, mogla izgledati nevjerojatna. I tako je čak opisana u evanđelju.  Učenici vide Isusa, spasitelja, koji dolazi po jezeru. No, oni misle da je to neka utvara, nevjerojatno im to sve izgleda.  Ne mogu shvatiti, niti vjerovati. Oni više ne računaju na tu mogućnost u svom strahu i nevolji. Zar se i nama ne događa isto ili slično - da u sumnjama ne pokušavamo ispravno vjerovati da je uz nas netko tko nam želi pomoći?

Zar ne držimo vjeru ponekad  kao nekakvu „kemiju", nekakvu utvaru i ne želimo se tu nikako povjeravati? A može nas potaknuti ono kako u evanđelju ide dalje.

„Tu je spasitelj Isus „ Ne plašite se, ja sam!", govori Isus učenicima.  Hoćemo li i opet dobiti čvrsto tlo pod nogama, ovisit će o tome kako mu se povjerimo. Vjera u Isusa tjera sve strahove. Da, vjera u njega daruje snagu da opstanemo u onome što izgleda nepremostivo, da nađemo izlaz i put koji, možda, na početku, izgleda neprohodnim.

Doživjeti oslonac, darovati oslonac

Draga braćo i sestre, vjera i povjerenje o kojima nam govori današnje evanđelje, žele nas potaknuti da ne rezigniramo na našim životnim putovanjima,  nego da uvijek, s povjerenjem, gledamo prema ruci Spasiteljevoj i da se nje držimo i da je hvatamo.

Neka vam Krist, Gospodin daruje brojna takva iskustva i doživljaje gdje će te ga osjetiti kao onaj nosivi temelj vašega života.

I da vi sami, po tome, doživite snagu da možete biti uz druge koji u olujama života više ne vide nikakvog izlaza.

Da, tako postupa Isus, Gospodin, on pruža svoju spasiteljsku ruku pomoćnicu preko nas. Toliko smo mu potrebni da se on udostojao nas učiniti svojim oruđem.  Smijemo li mi onda uskratiti svoju ruku?  Hoćemo li i mi pružiti ruku onima koji je od nas traže?

1.

Izraelovo nasljedstvo  (Rim 9, 1-5)

Apostol je jedan od jasno opisanih likova u mladoj Crkvi. Po njegovim spisima ga upoznajemo kao čovjeka koji je usidren u časnu tradiciju svojih otaca, ali je zbog osobe Isusa Krista ostavio zajedništvo braće. Njegovo izraelsko porijeklo i okretanje Isusovim učenicima držali su Apostola u neprestanoj napetosti.

Pavao se drži vrlo kritično prema Zakonu i tako promatra pojam nespasenja od kojega  ga je Krist konačno oslobodio.  U Galaćanima 3,10,13 piše: „Svi koji po Zakonu žive stoje pod prokletstvom. Krist nas je otkupio prokletstva Zakona."

Sasvim drukčije Pavao prosuđuje u okolnostima poslanice Rimljanima iz koje je uzeto današnje drugo čitanje. Ovdje Pavao razmišlja o spasenju Izraela koji se protivio Kristu.  To je više od misli koje izražava. Pušta da mu srce govori bez obzira na povezanost s braćom u Izraelu. Zbog njih bi želio podnositi sve što tišti taj narod. Drastično to Pavao piše: „Želio bih sam biti proklet i odijeljen od Krista zbog moje braće..."(9,3) Briga koju Apostol pokazuje za svoj narod ima sasvim konkretne razloge.

Oznake koje ostaju

Ono šo označava narod njegove braće stoji u njegovoj povijesti. I ono što se očituje kao Božje vodstvo kroz sve dubine i visine je za Pavla neizbrisivo. Ali on stoji kao učenik Nazarenca.

Narod trajno nosi časno ime Izrael, a ono podsjeća na Jakova. On je dobio to ime kao oznaku, nakon što se borio s Bogom (usp. post 32, 23 -33)  Izrael - Borac Božji , a to je i od patrijarha časni naziv za njegovo potomstvo. Kao što je Jakov bio blagoslovljen, tako blagoslov počiva i na njegovom plemenu.

Pavao i drugo vidi kao znak, a to je sinovstvo. To znači da je Izrael uzet u jedan poseban odnos s Bogom, što se može usporediti sa posinjenjem (adopcijom). Tako stoji napisano u pripovijedanju o izlasku: „Izrael je moj prvorođeni sin" i zato opomena faraonu glasi:"Pusti mog sina da ide, da me može častiti.." (Izl 4,22). Prorok Hošea razvija tu misao kao roditeljsku ljubav: „Kad je Izrael bio mlad, ljubio sam ga, pozvao sam svog SINA iz Egipta. „Ja sam Efraima učio hodati, uzimao sam ga na svoje ruke, ljudskim okovima privezao sam ga uz sebe, lancima ljubavi.  Bio sam uz njega i poput roditelja uz njega naslanjao lice svoje, priginjao sam se k njemu i davao mu jesti." (Hoš 11,3) I ovu vezu srdačne roditeljske ljubavi  prema djetetu  apostol Pavao ne smatra uništenom,  usprkos svih odbacivanja i lomova. Smatra da ona postoji kao  nekada.

Napokon je jasno da je povijest Izraela trag Boga Jahve. Svuda se vidi Slava Gospodnja, čak i na lutanjima i pogrešnim putovima.

No, sve privilegije nisu dovoljne. Pavao vidi svoj narod daleko od oznaka koje su sadržane u  zapovijedima Saveza. Najprije se misli na Jahvinu vjernost kojom je on neprestano povezan sa svojim narodom, iako je narod bio nevjeran. U daljnje oznake tradicije spada i predano bogoslužje prema Zakonu, obećanja i očevi. Što je u Izraelu živo od svete tradicije, što će biti i očekivanje budućnosti sve to, za Pavla, spada u čast njegove braće. I konačno, tu nailazi vrhunac:  Krist je, po krvi, iz toga naroda. I to je za Apostola najveće odlikovanje toga naroda.

Korijen Crkve

Nakon svih ovih pozitivnih izjava, postaje jasna i slika masline koju Pavao upotrebljava.  Ovom stablu su neke grane otkinute, to je slika kojom židovstvo odbacuje Isusa. Narast će nakalemljene  maslinove grane kao slika kršćana koji dolaze iz poganstva.  Taj život i nastajanje oplemenjuje stari korijen, Izrael.

Ograđivanje od zakonske pobožnosti Izraela nas je dovelo do toga da židovstvo gledamo kao religiju malih propisa  i ograničavajuće tradicije. Pri tome imamo u vidu protufarizejski vid apostola Pavla,  a ne cjelovito poštivanje njegovog naroda i njegove braće.  On gleda Izraela kao korijen Crkve.

I da potvrdimo da je Crkva preuzela nasljedstvo od ovog korijena, dovoljno je naglasiti nekoliko stvari. Sveto pismo Izraela je neizbježni dio pologa kršćanstva i  dio naše Biblije i u njoj skriveno blago molitava, npr. psalmi koji prožimaju našu službu Božju. Preko Izraela mi kršćani vjerujemo i poznamo  jedinoga Boga izdignutog iznad svijeta, ali ispovijedamo i priznajemo, s Izraelom, da se ova uzvišenost Božja iznad svijeta prigiba prema ljudima u svojoj samilosnoj ljubavi. I konačno, mi kršćani, kao i Izrael, promatramo ljude kao sliku Božju, a time otkrivamo najveće dostojanstvo čovjeka. I tako su, na svoj način, ispremiješane Božja i ljudska ljubav.

I mi sami trebamo biti svjesniji ovih korijena naše vjere u izraelskom narodu. Kršćanstvo nije prekrilo židovstvo, nego je nastalo iz ovih korijena - kako kaže Pavao. (Rim 11,18) i što se više, u duhu, približimo ovim Semitima, više ćemo se približiti onima koji se mole Jahvi kao Bogu Abrahamovu, Izakovu, Jakovljevu, našoj starijoj braći u židovstvu.

2.

Svaka vjera je pustolovina -  rizik

Tada Isus počne s njima govoriti i reče im: „Ne bojte se, ja sam. Na to mu reče Petar: „Ako si ti Gospodine, zapovjedi da dođem k tebi preko vode. I reče mu Isus: Dođi!» (Mt 14,27-29)

Ima situacija  u kojima se pokazuju tipično ljudska ponašanja. O takvoj situaciji se govori u sljedećem primjeru. Tu se govori o cirkusantu koji je u nekom gradu preko trga razapeo svoju žicu na kojoj je htio izvesti točku koja je publici oduzimala dah. Na trgu je vladala mrtva tišina dok se on provozao svojim kolicima na jednom kotaču. Na kraju se prolomio aplauz, ljudi su bili oduševljeni.

Tada on poviče mnoštvu: »Vjerujete li da će mi uspjeti prebaciti kolica istim putem nazad?» Dugotrajnim aplauzom publika je potvrđivala. A cirkusant je neko vrijeme šutio. Masa je mislila da on oklijeva, a neki su vikali: »Naprijed». Čovjek sa žice pokaže na neke iz publike i reče: »Vi dole, mislite li da kolica mogu istim putem nazad?» «Sigurno", reče neki čovjek. Artist odvrati: »Onda se popnite gore i sjednite na kolica.»  No, pozvani se nije usudio popeti gore, jer nije  tako shvatio ono potvrđivanje publike.

Iako je gledalac vjerovao da cirkusant to može učiniti, on nije bio spreman sebe samoga pripustiti jednoj takvoj avanturi. Zašto ne? Jer je on želio doživjeti senzaciju bez vlastitog rizika. Da je slijedio poziv, morao bi se bezuvjetno prepustiti. A za to nije imao hrabrosti, povjeriti se bez sustezanja u ruke umjetnika.  Iako se ovdje, u ovoj slici, radi o zahtjevu kojega nitko nije trebao ispuniti, jasno se govori što je povjerenje.

Tko se, bez suzdržavanja, povjeri drugome, taj sebe i svoju sudbinu iz vlastitih ruku stavlja u ruke drugoga. Pri tome nitko, unaprijed, ne može reći što će se dogoditi. Nikako se ne može predvidjeti, nego tek kasnije se može utvrditi je li jedno takvo predanje vodilo u sreću ili nesreću. I zbog toga pokušavamo, iz iskustva, utvrditi kome ćemo pokloniti povjerenje, a kome ne! Tako izbjegavamo rizik pustolovine povjerenja.

Vrlo je malo ljudi kojima ćemo se povjeriti bez sustezanja i biramo ih vrlo pažljivo, kao npr. kirurga prije neke teške operacije, ili bračnog druga s kojim ćemo dijeliti dobro i zlo, zdravlje i bolest, lijepo i ružno, sve dane života dok nas smrt ne rastavi.

Stavljamo dosadašnji naš život na kocku da budemo zdraviji, ispunjeniji, jer stvari koje mogu obogatiti naš život dobivamo samo onda kad ih dijelimo. I suprotno od naše pripovijesti s cirkusantom, ovdje se ne radi o beznačajnosti koja nema ništa drugo za posljedicu osim jeftinog, senzacionalnog događaja. Ovdje se radi o obećanju zbog kojega stavljamo sve na kocku, radi jedne osobe.

Ovdje moramo reći da nitko ne traži naše povjerenje kao Isus Krist. On nam nudi život koji nadmašuje samu smrt. No, jer se ovdje radi o nekom novom životu, dolazi se dotle da čovjek u povjerenju u njega i njegovu riječ, napušta svoj život. Pri tome izlazi iz zemlje svojih dosadašnjih zamisli, načina mišljenja, snova, želja i navika i ne živi više po sebi, nego po Bogu. Tako dugo dok idemo našim putovima, vrtimo se u krugu i dolazimo uvijek natrag k sebi. Tek onda kad predamo sebe i svoj život Bogu i njegovu vodstvu, otvara nam se sasvim nova budućnost u koju nas vodi Isus Krist.

Njegov život je imao, u svim vremenima, onih koji su mu se divili. Mnogi od tih su, sa svojim divljenjem Kristu, ostali na svojim uobičajenim putovima. Ono njihovo divljenje nije, za njih, označavalo nikakvu promjenu života. Na to pokazuje Sören Kierkeegard kad kaže da Isus ne želi imati one koji mu se dive, nego želi pridobiti nasljedovatelje. Na pitanje koja je razlika između jednoga koji se divi i nasljedovatelja, odgovara: »Nasljedovatelj je onaj koji jest ili teži biti ono čemu se divi, a onaj koji se divi ostaje pri svojoj osobi, ostaje izvan igre,  svjesno ili nesvjesno, on ne otkriva da onaj kojemu se divi ima zahtjev da postane takav ili da teži takvim biti."

Vjerni nasljedovatelj koji uvijek iznova otkriva da onaj kojemu se divi ima uvijek nove izazove je i Šimun Petar. Kad je Isus, jedne noći, došao k apostolima po jezeru i njegovi učenici bijahu u strahu preplašeni, reče im: »Ne bojte se, ja sam».  Jer tu gdje je Isus, nema straha i sve se može učiniti, Petar reče: « Ako si to ti Gospodine, onda mi zapovjedi da po vodi dođem k tebi.»

Isusova riječ «Dođi» djelovala je tako da je za Petra bilo bez vrijednosti sve što ga je moglo zadržati daleko od Isusa - valovi koji su se bacali amo tamo, protivni vjetar, noćna tama, pa i sama dubina jezera. On ima pred očima samo Isusa i zato napušta sigurnost čamca i odlazi k Isusu. A tek onda kad je Isusa izgubio iz očiju i kad je opazio da suprotni vjetar jača, a valovi postaju veći, počima tonuti. Pri tome, njegova nutarnja vjera koja je postojala sve manjom, postaje vanjski vidljiva u njegovom sve manjem liku. On koji je postojao sve malovjerniji, najednom osjeća potrebu za ljudskom sigurnošću i ne prepušta se više svemoći svoga  Gospodina.

Tko se dade na put vjerničkog predanja  Isusu,  taj se mora odlučiti i ostaviti svoju ljudsku sigurnost. A takva odluka se ne može  učiniti jednom zauvijek, zbog raznih životnih promjena i kretanja. Ona se mora uvijek i iznova obnavljati zbog poteškoća pred kojima rezigniramo i bježimo. Tamo gdje se to događa, tu će kršćanin biti pravi nasljedovatelj koji umire i živi. Na to mislimo kad kažemo: naše obraćenje  Isusu ima posljedice za naš život koje se ne mogu predvidjeti. Ono tako razgrađuje naš život da više od njega ne ostaje ni kamen na kamenu.

3

Strah

«Jer nisi pobjegao pred mojim strahom» glasio je naslov jedne knjige koju je napisala teologinja koja opisuje svoja depresivna stanja i dugi put izlaska iz njih. U naslovu knjige ona zahvaljuje svom mužu koji je s njom izdržao sve njezine neizmjerne dubine straha i nutarnje noći i nije je ostavio i pobjegao.

Strah je ustanovila naša psiha da bi preživjela. Ali strah se može osamostaliti i postati bolest koja ugrožava život.

Slike straha

U današnjem evanđelju susrećemo brojne slike onoga što u ljudima može proizvesti strah: noć, voda, valovi, vjetar....

Pripovijest me podsjeća na ljude koji su imali užasan strah otplivati malo dalje na more ili jezero. Ali podsjeća me i na neopisivi doživljaj kojega sam osjetio kad sam naučio plivati: voda me nosi.

Sjećam se i onih slika kada sam, kao dijete ili dječak, morao ići kroz mrak iz polja. Svaki šum je u meni budio uzbuđenje, svaki glas kojega sam čuo činio je da mi srce kuca kao da će iskočiti. Onda su mi padale na pamet brojne priče koje sam slušao od starih ljudi.

Što čini ljude da stvaraju

Voda, noć i vjetar koji je puhao nad jezerom nisu samo u pripovijesti popratni znakovi kod Isusova ukazanja učenicima i kad on čini da ga prepoznaju. Oni su i simboli onoga što potiče ljude da stvaraju slike straha kojemu smo izloženi.

Tamna noć nudi ogromnu projekcijsku površinu za sve ono što nam se može dogoditi, događaje kojima, na neki način, nismo dorasli.

Uzburkano jezero je slika za bezdane naše vlastite duše. Teško procjenjive sile i strujanja izlaze iz dubine, bacaju nas amo tamo i prijete da nas povuku u dubinu.

U takvoj neobičnoj situaciji susreće Isus učenike. Najprije su ga držali nekom utvarom. Tek kad su prepoznali svoga učitelja, njima situacija postaje neobično poticajna. Na Petru Isus pokazuje kako čvrsta vjera može čovjeka nositi. I u kolikoj se opasnosti nalazi naše povjerenje i kako je lomljivo.

Vrlo brzo možemo sebi postaviti pitanje: da li se ovo pripovijedanje uistinu tako i odigralo? Da li je to istina? Što se tada stvarno dogodilo? Povijesno gledano, imamo svjedočanstvo evanđelja. No, za mene je, od povijesne činjenice, važnije pitanje da li se iskustvo i doživljaj učenika mogu i danas obistiniti.

« Bolesno društvu sumnjanja»

Revija «GEO» izvještava, u jednom od travanjskih brojeva 1996. g., vrlo bogato, o fenomenu straha. Poznato je da se u naše vrijeme neopisivo mnogo širi bolest straha. To bi trebao biti plod vrlo brzog razvitka našeg društva. Mnogi ljudi gube tlo pod nogama.

Revija obavještava i o uspješnim pokušajima liječenja i terapijama. Pri tome se ne radi o oduzimanju straha ili poštedi od straha, nego se tako postaviti prema strahu i nadvladati ga doživljajima: ja sam jači nego moji strahovi.

Tko vjeruje, nema straha

Prije nekoliko godina jedan je biskup (na sreću zaboravio sam njegovo ime) propovijedao: tko vjeruje, nema straha. Ne mogu se prikloniti tom mišljenju da nas vjera čuva od straha ili da su strahovi plod malovjernosti. Mnoge vjerne ljude sam poznavao i pratio u njihovim dubokim strahovima i borbama za nadvladati strah.

Strah kao zahtjev staviti se u službu života

Strahovi su, u mojim očima, izazovi da istražim pozadinu i da se otvorim životnim impulsima. Povjerenje u čvrsti životni temelj može nas, preko strahova, dovesti do iskustva: postoji nešto što me drži i pomaže. Učenici su ovu podršku doživjeli u Isusu i tako u njemu prepoznali Gospodina i Boga. Generacije prije njih su ovaj oslonac pronašli u borbi s Bogom. Psalmi su živi dokaz za to.

Pripovijedanje o oluji na jezeru  ističe dvije stvari: imajte hrabrosti,  prihvatite sve opasnosti, stvarne i prividne i sve strahove, ja sam s vama.

Pružite ruku i dajte oslonca onima koji se osjećaju preopterećeni svojim strahovima i stvarnim opasnostima i ne dopustite da propadnu.

4.

On je svugdje i nigdje

1999. godine je, u ovo doba, bila pomrčina sunca, u mnogim dijelovima Europe. Vidjela se, djelomična, i u našim krajevima. Ako povjerujemo novinama toga vremena, mnogi ljudi su toga dana uzeli slobodno da mogu promatrati ovu igru prirode. Mnogi, u središtu pomrčine, su računali s velikim brojem turista, a znamo da su bili organizirani i posebni letovi.

Za mnoge ljude nije to samo prirodni događaj kojega astronomi mogu prognozirati, nego je neki «znak s neba». Te se godine podudarilo sa završetkom tisućljeća, pa se može nagađati da li je to slučaj ili plod Nostradamusovog proročanstva ili drugih, njemu sličnih. Sve to stvara neku čudnu mješavinu koja mnogim ljudima zadaje straha.

Niti potres, niti oluja, niti vatra

U prvom čitanju današnje nedjelje pripovijeda se o Ilijinom susretu s Bogom. Nije nevažno ono što se pripovijeda prije toga.

Ilija se zauzeo, velikim žarom, za stvar Božju. Vodio je gorku bitku sa svojim malobrojnim pristalicama protiv Baalovog kulta. Stanovnici zemlje Kanaan, u koju su ušli Izraelci, slavili su žrtvama i religiozno-seksualnim obredima, božanstva Baala i Ašere. U vitalnosti i plodnosti vidjeli su blagonaklonost i blagoslov njihovih božanstva. Mnogi Izraelci su im se pridružili.

Nakon trogodišnje suše i glada, što su ljudi razumjeli kao nezadovoljstvo božanstava, Ilija je na brdu Karmel sproveo i kaznu Božju. Na njegovu molitvu padne vatra s neba i zapali pripravljene žrtve, a nakon što su uzalud molili baaalovi svećenici. I odmah počne kišiti. Ilija je razumio to kao znak da je njegov Bog jedini Bog i dade sve baalove svećenike poubijati. Nakon ovog krvoprolića, morao je pobjeći u pustinju pred kraljičinim bijesom da bi spasio vlastitu kožu. I stigne na Božje brdo Horeb. Tu mu je sam Bog dao pouku, kako smo čuli u čitanju: Bog se ne nalazi u prirodnim silama kao što je to potres, vatra ili oluja. Ilija prepoznaje sakrivenost Božju u lahoru vjetra.

Božji tragovi

Način i umjetnost otkrivanja božanskog, od onda, se nije ništa izmijenio. Vitalnost, seksualnost i poštovanje tjelesnog kulta su i danas izvori vjerskog iskustva.  Mnogi ljudi sada, u doba odmora, traže da u prirodi susretnu ono božansko. Poput Ilije i danas su mnogi ljudi skloni u silnim prirodnim događajima punim utisaka kao što su potres, rat ili zarazne bolesti, gledati kažiprst Božji.

Pisac izvještaja o Iliji opominje da se ne pobožanstvenjuje  ili izjednačava s Bogom ni prirodu, ni život  kako to čine novi i stari kultovi prirode, vitalnosti ili plodnosti. Niti je prikladno i održivo izjednačavati prirodne pojave s Bogom i njegovim djelom. On nam  dovikuje: Bog nije u potresu, ni ognju, ni oluji, niti u pomrčini sunca, niti u bolestima. Priroda, život i katastrofa slijede svoje vlastite zakone. I dobro je da to uočimo i to koristimo. Oni nam daju da upoznamo veličinu i mudrost Božju, ali ih ne možemo izjednačiti s Bogom ili njegovim neposrednim djelovanjem.

Daljnji susret s Bogom

U evanđelju nam se pripovijeda jedna druga pripovijest o susretu s Bogom. Dok se Isus povukao na molitvu na jedno brdo, učenici su se trudili čamcem prijeći preko jezera. Usprotivio im se opasan suprotni vjetar. Slika čovjeka u borbi s prirodnim opasnostima je ujedno slika kršćana kojima, često, društveni vjetar puše u lice.  Isus se predaje molitvi, njemu je razgovor s Bogom tako važan da sve drugo odlaže, da tako kažemo zaboravlja, zbog susreta s Bogom. U molitvi mu Bog govori, ne u oluji, niti u doživljaju vlastite snage.

Ovaj doživljaj Boga dopušta Isusu da stoji iznad svih suprotnosti, on kroči iznad silnih prirodnih događaja kao uzburkano jezero. U epizodi Petra koji tone ovo će biti još jasnije. Dokle učenik potpuno i samo na Isusa gleda, on može i preko valova hodati. Čim on svoj pogled usmjeri samo na jednu stranu stvarnosti, na činjenicu prirodnog događaja, prijeti mu utapanje.

Bog nas nosi

Evanđelje nas želi pozvati da upravimo naš pogled jedino i samo prema Bogu. Osjetit ćemo da nas on nosi i podržava pa i onda kad idemo i veslamo usprkos, često suprotnog, društvenog vjetra koji nam u lice puše. Tamo gdje ljudska inteligencija i sila ne mogu nadvladati silu prirode, trebamo znati da nas Bog nosi. Tamo gdje doživimo našu nemoć i dođemo na granice naših sila i znanja, trebamo uvijek misliti na Božje djelo.

Ovo možemo «primijeniti» na brojne situacije gdje stojimo bespomoćni pred nekom bolešću, kad nas ukoči strah pred stvarnim ili mogućim katastrofama, gdje nam prijete naši vlastiti duševni ponori, gdje više ne možemo pomoći našim najdražima, gdje ljudi kreću nezaustavljivo krivim putovima...

S Bogom biti u povjerenju

Važnije je imati povjerenja u Boga, nego ga spoznati. Po tom postupanju, ophođenju u povjerenju s Bogom i mi ćemo, poput Isusa - u molitvi na brdu - dobiti snagu da idemo prema Bogu i preko valova.

5.

Moći zaigrati na jednu kartu

Pogled drugima u oči

Stari je trik, kod brzog plesa, pogledati se u oči. Drugi partner u plesu se pokreće. Pojedinosti plesne dvorane se vrte pred očima. Mnogima postane i mučno. Ostaje lice partnera. Oči uvijek imaju isto mjesto. Na ovaj trik mislim kod Isusovog poziva Petru: »Dođi»

Opasnost gledati u oči ili mimo očiju

Dok je Petar slijedio Isusov poziv i išao k njemu, nije vidio nikakvu opasnost. Išao je k njemu. Tek kad je pogledao na vjetar, prestrašio se. To bi moglo biti opasno. I on počima tonuti.

Još gore: kad je Petar bio svjestan svoje sigurnosti, započima opasnost. Nema više vjetra koji je mogao prijetiti. Tu je mogao čekati samo koji trenutak i ništa se nije dogodilo.

Tko je onaj koji me poziva

Nakon svega čovjek je lukaviji. To zna svatko. S druge strane treba dotle i doći. Današnje evanđelje nam o tomu govori.

Što je Petar najprije mogao vidjeti? Ovaj Isus, u čije lice je Petar mogao gledati, dolazi s molitve. Na brdu se Isus osnažio. Ranije smo mogli slušati evanđelje o preobraženju na brdu Tabor. Događaj na brdu je, za Isusa, značio razmišljati o svom putu.

Petar je gledao u lice jednog ojačalog. Gledao je u čovjeka koji je poznavao svoj cilj. Gledao je u jednoga koji nije izgubio iz očiju svoga cilja, gledao je u nekoga tko mu je davao hrabrosti da ga nasljeduje.

O nekome tko dosljedno živi

Evanđelja su napisana kasnije nego li su se zbili događaji o kojima pišu. Učenici su bili u prigodi da nam opisuju svoje doživljaje. Ako to imamo na pameti dok slušamo današnji tekst, postat će nam još jasnije: »Ljudi, mi smo doživjeli Isusa na njegov dosljedan način.» O tome su pričali i to ostaje u sjećanju. I učenici govore o sebi, kako su morali učiti dosljedno živjeti, kao i njihov učitelj. S Petrom koji čini nekoliko koraka prema Isusu, to nam je dobro rasvijetljeno. Dok je imao samo jedan cilj, sve mu je bilo moguće. Nije bilo ničega što ga je moglo zadržati. Isus mu je bio sa strane. Kad je Petar počeo misliti i orijentirati se, izgubio je u sigurnost. To je bio početak njegovog ljuljanja. A tada ga je Isus samo podržavao. No, ipak ostaje pitanje: »Zašto si posumnjao?»

Mir u oluji

Moglo bi se ovu pripovijest čitati otraga, a glasi: Bog nas nosi - drži kad upadamo u vrtlog. Tada nas on hvata i donosi nazad u sigurnost. Ali nas on ovim iskustvom opominje da možemo još više osjećati i da nas on neće napustiti.

Bog tihih tonova

Zato Isusovi učenici sliče na proroka Iliju iz prvog čitanja Starog zavjeta. On je upao u veliku nevolju. Odbacio je sve i samo je još htio umrijeti. No, Bog je drugačiji. Pustio je da nađe put prema Horebu. Tu je Ilija bio pozvan da doživi Boga koji je dobrostiv. Lagani lahor je slika doživljaja Boga. Taj Bog je pokazao Iliji što je prava vrijednost. Doći potpuno blizu. Tada čovjek može čuti dašak.

Ja sam sasvim blizu

Biti blizu znači: vidim samo dio, na pr. lice, više ništa. To mi daje sigurnost. - kao kod brzog plesa.

Kako danas ostvariti jedinstvo s trojednim Bogom i zajedništvo s drugima

Najprije, ne smijemo zaboraviti da živimo iz punine zajedništva s trojednim Bogom. Ovo jedinstvo treba biti osobno, ali ne privatno i individualističko. To jedinstvo treba biti stvar osobnog doživljaja. Tako sam došao na težak teren onoga između odnosa doživljaja i vjerskog doživljaja. Ne želim reći da naša iskustva, pa bilo kako brojna bila, ne predstavljaju spoznaju Boga, posebno trojednog Boga.

Na drugoj strani, u naše vrijeme, ne postoji težnja razgovarati o vjerskom iskustvu. U našoj kulturi smo razvili preveliki stid govoriti o tome.

Siguran sam da u životu imamo puno životnog iskustva Božje prisutnosti ili njegovog djela u našem životu.  Za mene su takva iskustva, bez sumnje, stvarna i za život odlučujuća. U mom životu takvi trenutci često imaju ateističnu osnovu. Najprije sam se bojao o takvim iskustvima govoriti, ali mi je jasno da bi, bez toga, nešto nedostajalo biti kršćanstva. Dakle, ispričat ću nekoliko stvari koje sam doživio. Sjećam se vrlo živo kako sam, kao 14to godišnji dječak prvi put slušao Schubertovu 5. simfoniju. Kroz glazbu sam doživio veličanstvo ljepote Božje. To je za mene bio religiozni doživljaj i ostaje do danas. Bio sam spreman učiniti skok iz jednog ateističkog iskustva u religiozno. Ne znam kako, ali svaki put kad sam slušao u simfoniju, mogao sam probuditi tako živi osjećaj kakvog sam imao kad sam je prvi put slušao.

Prije dvije godine bio sam pred operacijom raka prostate. Molio sam pomoćnog biskupa da mi podijeli bolesničko pomazanje. To je učinio preko jedne mise u kućnoj kapeli. To je za mene bio dirljivi trenutak u kojemu sam osjetio Božju spasiteljsku moć. Takva iskustva spoznaje Božje prisutnosti u našem životu su trenuci koji nas potiču i hrabre. Oni nam se ne daju svakoga dana. A ipak, svatko može, to sam siguran, u svom životu se sjetiti kad je osjetio kako ga Božja prisutnost jača i kad je bio svjestan te prisutnosti.

Nadbiskup Milwauke Dr Rembert Weakland, benediktinac, izvanredno angažirani Crkveni čovjek. Kod njega se slaže duboka duhovnost s dubokom učenošću i vedrim optimizmom kojega hrani svojom vjerom. On je jedna od najuvaženijih osoba američke BK.

Ovo je bio izvadak iz jednog njegovog referata održanog 7. srpnja 1998.