Poniznost

Poniznost je riječ koju često imamo u ustima, a nije baš lako rastumačiti što ona znači. U općem smislu moglo bi se reći da je poniznost suprotno onome što je u «Magnifikatu» opisano kao oholost - »silne zbaci s prijestolja.»(Lk 1,51)

Silnici su oni koji vjeruju da nešto predstavljaju, koji život izgrađuju prema svojim zamislima i tako se ravnaju da bi im drugi trebali služiti, da drugi moraju ispunjavati njihove zadaće i da im za to uopće ne trebaju biti zahvalni. To ponašanje apostol Pavao, u svojim pismima, uvijek i ponovo, kritizira, kao u poslanici Rimljanima «ne čeznite za većim, nego budite ponizni. Ne smatrajte sebe mudrima.» /Rim 12,16/. Ponizan je onaj tko se ne napuhuje i tko ne želi stajati ispred.
Dobro je da se malo zamislimo nad ovim: «Ne smatrajte sebe mudrima». To ponašanje je uvijek korisno (smatrati sebe mudrim), ali pred Bogom ne vrijedi, jer jednostavno ne znamo kako treba moliti. (Rim 8,26)
Često ne molimo na pravi način, jer smo si umislili da znamo kako moliti, a moliti bismo trebali početi priznanjem: »Gospodine, nauči nas moliti.» Već je to molitva koja pripravlja mjesto Onome koga trebamo zazivati: Duhu Svetom.
Poniznost ima socijalnu i drštvenu dimenziju.U ovom slučaju poniznost je odsutnost zahtjeva prema drugima i pažnja prema njima. Najveća vrijednost je ne biti na teret i na to ću paziti, piše Pavao (2 Kor 11,9)
Poniznost je ići ususret bez ikakvih zahtjeva, pun prihvaćanja, pažnje i brige. Poniznost, kao društvena krepost, sadrži: pažnju, odstojanje, brižnost koja orobljuje srca, jer to nisu neki vanjski ukrasi. Ljude koji znaju da u društvu malo vrijede, ne pokreće ništa drugo tako duboko, nego kad osjete da se s njima postupa s poštovanjem.»
Carlo Maria Martini :Moj duhovni rječnik

Bijeg iz obične mudrosti – put u život

Običnu mudrost je Isus na križ pribio. Onda, kao i danas, obična mudrost drži ljude daleko od Boga. Mislimo da neka zajednička opačina dijeli ljude od Boga. No, tko se takvoj opačini predaje sigurno će mu se to i dogoditi. Ljudi s najgorim grijesima su oni koji gladuju i žeđaju za pravednošću. U Evanđelju baš takvi izgledaju kao da se nalaze na rubu društva, uz put i sudaraju se s istinom. Ljudi s običnim ljudskim razumom, koji se drže normalne ljudske mudrosti, koji smatraju da sve imaju pod kontrolom, koji se pokazuju uvijek dobri i pravi, takvi i ne opažaju da bi trebali žeđati i gladovati za nečim višim. Mislim da je Isus to mislio s onim «grijeh protiv Duha Svetoga» koji se ne može oprostiti (Usp. Mt 12,32). Dotičnim ljudima to ne može nikako u glavu da bi njima nešto trebalo oprostiti pa su i imuni na svako oproštenje drugima. Nikad ne mole za oproštenje, čak i ne dopuštaju mogućnost da su bilo kada i što pogriješili. Obična mudrost – kultura držanja pravde, onoga kako je bilo koja im brani da se okrenu, obrate, osigurava onima koji se toga drže, misle da su elita, korektni, normalni, da čine uvijek sve ispravno i da, zbog toga, trebaju biti ponosni.
U Mt. 7,13-14 Isus govori o širokom i uskom putu i mislim da je široki put put obične ljudske mudrosti, misli koje obično svi mislimo, ono kulturno, kolektivno uspavljivanje kojem se mnogi predaju i propadaju. I Isus opisuje, nasuprot ovome, uski put koji vodi kroz uska vrata i kojega mali broj otkriva, a koji vodi k životu, što obična mudrost ne čini.
Richard Rohr: «Tri Isusove temeljne teme»

Umjerenost

1832. Plodovi Duha su kreposti koje Duh Sveti izlijeva u nas kao prvine plodova vječne slave. Predaja Crkve ih broji 12: ljubav, mir, radost, strpljivost, prijateljstvo,dobrota, razumnost, vjernost, umjerenost, uzdržljivot, čistoća (Gal 5,22-23).
Katekizam Kat. Crkve

Drugčija moć i slava nego naša

Budućnost treba jedan drugi izvor, a ne nas same, našu moć i slavu. Ona ima sasvim drukčiji izvor, budućnost koja se pripravlja i pokazuje u svim lomovima i opasnostima, gdje se oslobađamo naših zahtjeva i strahova, budućnost koja se slobodno stavlja u ruke Oca. Samo njegovo Kraljevstvo će biti kraljevstvo ljudi. Dođi kraljevstvo tvoje.
Kalus Hemmerle: Božje vrijeme- naše vrijeme

Kraljevstvo Božje i naša zemlja

Zar nije Kraljevstvo Božje puno udaljeno od našeg života, veoma zatvoreno u neku nepristupačnu budućnost, tako da se ne pokušava dotaknuti naše sadašnjosti i okrenuti je? Što koristi kraljevstvo Božje na nebu ako je ova zemlja zatvorena bez ikakvog otvora prema nebu? A ipak, na našoj zemlji, u svakoj napuštenosti, odbačenosti, živi nešto što dolazi s neba. I ako ove riječi pretočimo u male korake naše svagdašnjice, našeg svagdanjeg trenutka, tada ova zemlja postaje znakom, tada će kruti materijal postati proziran, odsijeva u njemu, u svagdašnjici nešto od one budućnosti koja je samo u Bogu. Njegova riječ je sišla k nama i ne vraća se k njemu bez ploda – tako se u nama događa njegova volja.
Klaus Hemerle: Božje vrijeme – naše vrijeme

Nikad

Nikad jedan
Protiv drugog
Nikad jedan
Iznad drugog
Nikad jedan
Bez drugog.
Lothar Zenetti : Na njegovom tragu

Da budemo skromni

Gospodine, učini
Da povjerenje tvojih prijatelja
Ne bude uzaludno.
Daj im dobro ophođenje,
Jedan s drugim.
I daj im svagdanji kruh.
Učini nas skromnima
I pomozi da budemo jednostavni
I tako budemo sposobni
Zahvaljivati.
Theresia Hauser: Ti si blizu

Paunova molitva

Gospodine uvijek trebam ponavljati
Stvorio si me lijepog.
Poštovanje
Tvojoj stvaralačkoj sili
Sa svom tvojom maštom.

Ja sam muško,
A u usporedbi s ljudima
Ukrasio si me kao ženu.
Prekrasno perje
I dragocjena kruna,
Mudre oči i moje držanje.
Smijem ti otvoreno reći?
Jedinstveno poput kraljice.
Svi ukrasi su drugorazredni,
Siromašni
Kod ovakve elegancije.

Ako me gledaš otraga,
Gospodine,
Kad otvorim kolo s velikim očima
Koje po meni nose ime
Paunove oči.
Haj, ime mi lako klizi,
Iz usta
Paunove oči.
Znam,
Plemenit sam ja.
Šepurim se okolo.
Tučem se u prsa,
Ali svoja vlastita,
Ali moja
Naravno vlastita.
Koga od tvojih stvorenja
Gospodine možeš gledati
Sprijeda i straga.
Uzmi me u tvoju službu
Kao manekena
Detektiva
To je isto.
Samo zadrži mi ljepotu
Ona dolazi od tebe.

Molitva jednoga puža

Gospodine,
Ja sam nijem
Ne dajem glasa,
Stvarno,
S dalekozorima na glavi,
Koje si mi dao
Gledam svoj svijet,
On ima svoju veličinu.
Stijene uz potok izgledaju kao neboderi
I kapi rose
Koje cure niz pšeničnu vlat
Zar nisu u jutarnjem svjetlu,
U mojim očima,
Poput vodopada.
I ono najmanje na mom horizontu
Postaje veliko,
A ono potpuno veliko
Živi u nekom dalekom svijetu,
Poput tebe Gospodine.
A opet je sve tu, kao i ti
Gospodine,
Jer ti ljubiš malo i veliko.
I ona najmanja stvorenja
Što na trbuhu puze
Po njivama i livadama,
Potocima i livadama,
Svi ti oni na srcu leže.
Ne pripadam, ponekad,
Onima u žurbi,
Usijanima,
Onima bez daha
Svijetu, ponekad bez udisaja i vremena.

Trebam svima pokazati dugi nos,
A ja ga sam, Gospodine, nemam.
Polako prijatelji, želio bih viknuti
Ja dolazim na cilj.
Sa svojom kampkućicom na leđima.
Ja stižem uvijek, ali bez stresa,
I bez srčanog infarkta.
To bih želio viknuti.

Ali ostajem nijem
Pred bukom, Gospodine,
Jer mi prijeti opasnost
Ako postanem glasan,
Da me primjete
I tako dospijem u neki
Skupi lokal.

Kao predjelo i to skupo-
Zar nisam na štetu – zar ne?

I zato te Gospodine radije nijem hvalim,
Ali pun životne radosti,
Posebno izvan Francuske. Amen.
Drutma Ermer: Hvalim te Bože

Isusov Hotel

Prazan frižider,
U Isusovom hotelu
Nema ribe
Pa ni kruha

Zijevajući i gladni
Gosti u tom hotelu
Žive od ruke u ustima

Beznadno traži
Bogati mladić
Po kući stvar
Gdje to još vodi?

Ivana, Suzana
Diskretno polažu svoje čekove
U kasu: jer sve je tu
Za svakoga besplatno.

Isusov hotel
Ima sobe za mnoge
Petar kao vratar
Dijeli ključeve.
Kurt Mart:- Bog rado malen

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstom

Prvo čitanje (Sir 3,17-18.20.28-29)
Tema odlomka iz knjige Isusa Siraha je srodna s Isusovim govorom u današnjem Lukinom evanđelju - jedino su okolnosti nešto drukčije. Poziv na skromnost je ovdje tipičan starozavjetni mudrosni govor. On može, isto tako, značiti praktičnu životnu mudrost općenito, ali i poseban dar Božji i, prije svega, ostvarenje Božje volje.
Skromnost i poniznost, kako se u ovom tekstu ističu i preporučuju, su ponašanje koje se sviđa Bogu - kako svjedoči Biblija. Tekst nam daje naslutiti konkretnu i praktičnu pozadinu o kojoj je govor: od samohvale bogataša do podmićivanja, ali i aroganciju i oholost, kakva postoji u svim vremenima, a ne samo u drugom stoljeću prije Krista kad je nastala knjiga Isusa Siraha.

Drugo čitanje (Heb 12, 18-18, 22-24a)

Vrlo težak tekst! Sinaj nasuprot Sionu, gorući oganj nasuprot konačno vremenskom Sionu. Kako lako može zalutati ovaj tekst u teološki krivom smjeru kao da se radi o nekom omalovažavanju dijela Biblije, Staroga zavjeta, povezano općenito sa židovstvom. Može se predmijevati kako bi moglo biti problematično djelovanje ovog odlomka. Činjenica je da se u ovom odlomku iz poslanice Hebrejima suprostavljaju Stari i Novi zavjet, objava na Sinaju i objava nebeskog Jeruzalema. No, ne radi se o tome da se ovdje izgrade apsolutne suprotnosti, jedno postaviti nasuprot drugoga, jedno od drugoga odvojiti. Radi se o uspinjanju u ono što mi nazivamo „Novi zavjet", a da se ne ruše mostovi s onim što nazivamo „Starim zavjetom." Radi se o iskustvu onoga „što već jest" tu prisutno, iako nam govori osobno iskustvo onoga „još ne" kao da gospodari u osobnom životu. Kršćanke i kršćani se trebaju smatrati otkupljenima, iako putovanje k Bogu nije dovršeno. Razviti osjećaj za ovaj „već" je baš danas, u ovakvim okolnostima, vrlo teško. Utješno je da nije bilo ništa bolje ni prvim kršćanima kojima je napisana ova poslanica.

Evanđelje ( Lk 14, 1.7-14)

Tekst se sastoji od međusobno vrlo različitih dijelova. Oba odlomka su na isti način sastavljena: najprije se opisuje ponašanje koje se odbacuje, a na njegovo mjesto se preporučuje drugo. I oba dijela završavaju jednim eshatološkim pogledom. Oba odlomka se odnose na ponašanje jedne osobe koju Isus doživljava - tako opisuje evanđelist Luka.
U oba pripovijedanja se ne radi o, u građanskom smislu, prihvatljivom ili uzornom ponašanju, nego se radi o ponašanju koje postavlja u pitanje okvire ljudskih, prihvaćenih očekivanja: ponizno ponašanje - sebe činiti malenim (pripovijedanje 1) i davanje prednosti siromašnima, ponašanje koje ne računa na uzvraćanje (pripovijedanje 2). U prvom se dijelu kritizira guranje na prva mjesta, a u drugom se lomi krug primanja i davanja. Na pozadini Novoga zavjeta i osobe i poruke Isusa Krista ovo je više od religioznog učenja o krepostima: iza toga se pokazuje Isus koji služi i koga se prezrelo u smrti na križu, a slušatelji su pozvani da nasljeduju Isusa.

Misno slavlje

Uvod:

Od svećenika mučenika Alfreda Delpa DI (1907 - 1945) potječe razmišljanje: "Neće ni jedan čovjek vjerovati u poruku spasenja, dokle god se nismo do krvi stavili u službu bolesnih i onih koji trpe." To znači da bi u našoj zajednici jedni mogli početi vjerovati, a drugi nastaviti, ljubav koju je Isus živio i nama naredio, moramo učiniti opipljivom, vidljivom, nesebičnu ljubav koja nikoga ne isključuje.

Molitva vjernika:

Bože, ti si Bog za ljude. U svom sinu, Isusu Kristu pokazao si svoju ljubav prema nama. Smijemo posvjedočiti njegovu blizinu koja je i naša snaga.

Za sve koji trpe zbog nepravednih odnosa među ljudima i koji nastoje sve probleme i sukobe rješavati mirnim putem.

Za sve one koji nemaju krova nad glavom, jer su morali bježati ili bili potjerani iz svoje domovine.

Za sve bolesne na duši i tijelu, koji uzalud traže spas i ozdravljenje.

Za sve one koji ne mogu izaći na kraj sa svojom osamljenošću ili svojom ovisnošću.

Za sve koji oplakuju neku dragu i voljenu osobu.

Za naše pokojne da nađu vječni mir i pravdu u tebi.

iznesimo u tišini naše osobne molitve i prošnje.

Bože, u svim vremenima si tražio ljude koji, ne samo da o tebi govore, nego su cijelim životom i djelima tvoji svjedoci. Pomozi nam da prevladamo našu sebičnost i tvrdoću i da nikoga ne isključujemo iz naše ljubavi, jer ti sve nas beskrajno ljubiš, sada i u vijeke vjekova.

Meditacija

Jedan koji umorne vodi k miru i odmoru;
jedan koji palima u bijedu i malodušnost, pruža ruku i govori: ustani!
Jedan kod kojega bezuspješni i neugledni imaju vrijednost,
i koji zaboravljene pronalazi;
jedan koji se brine za slomljene i obespravljene,
jedan koji ozdravlja beznadne:
- kad bi postojao takav jedan - željeli su mnogi i mislili
koji su tada bili na životnom putu.
Jedan koji dovodi napuštene i brine se za obespravljene,
jedan koji će neželjenu djecu rado prihvatiti,
koji će razočaranima i prevarenima obrisati suze,
jedan koji računa na nepredvidivo,
i kome su oni socijalno odbačeni vrijedni pažnje i ljubavi
- kad bi takav postojao -
nije li to onaj koji među nama čini čudesa?
Jedan koji opet vraća neizlječive,
jedan koji osamljenima pruža jedan ti,
jedan koji zdvojnima pokazuje put,
jedan koji će propalima ponuditi novi nastanak,
jedan koji beskućnicima gradi kuću
i bolesne osjećajima i sve koji sjede u sjeni
opet će privesti cvjetanju:
- mi danas znamo – vjerujući:
postoji jedan takav.
Ovoga, jednoga koji obeskorijenjene čini svojim učenicima
i prisutan je uvijek kod bezimenih,
toga jednoga koji bezimene žrtve ratova i protjerane
i sve nepravde uzima na svoje srce,
ovog jednoga koji preostale opskrbljuje
i podsjeća se onih prošlih,
ovoga, jedinoga, jednoga koji ide za grješnicima,
- jer za tebe postoji Krist -
ni jedan čovjek nije od Boga napušten.
Hvala da si nam došao.
Berthold Lutz

Propovijed
a)

Jesmo li pravilno postavili naše prioritete?

Tko se uzvisi...

Biblija može biti životno vrlo praktična. To se tiče njezinog drugog dijela (Novoga zavjeta), ali isto tako i prvoga dijela, Starog zavjeta. To se povezuje s odlomkom kojega smo upravo čuli u Lukinu evanđelju. Na neki način Luka sasvim kritično opisuje, Isusovim očima, svakodnevno ponašanje. Ljudi svuda čeznu za boljim mjestima. Svatko želi biti najbolji, prvi, najjači, najviši. Evanđelje se tome vrlo oštro protivi:
Tko se uzvisi, bit će ponižen,
Tko se ponizi, bit će uzvišen.
U našim svečanim salama uvijek se događa isto, prema istom zakonu: što više naprijed, tim su gosti časniji. Samo u kinu je drukčije. Da bi se bolje vidjelo veliko platno, radije se sjeda u posljednje redove. Svuda se želi poštovati nekakav red, etiketa. I kako je teško ako netko sjedne visoko naprijed, pa dođe netko viđeniji, tko misli da je to mjesto za njega. Da, situacije takve vrste možemo opažati svugdje oko nas. U tom smislu ljudi se nisu puno promijenili. Luka pogađa naše svagdanje iskustvo, kad piše:
Tko se uzvisi, bit će ponižen,
Tko se ponizi bit će uzvišen.
I ništa ne činimo: opisano držanje se ne nalazi samo u privatnim sferama. U politici, privredi, kulturi, Crkvi: sve se vrti oko fetiša onoga koji je u prvom redu, najbolje je biti u prvom redu! I etikete i protokol ništa ne pokrivaju: naš život protječe više prema modelu borbe, sebe- izjednačavanja. Mi se vozimo svi u jednom vlaku. Biti ispred, naprijed košta, koliko se želi. Uspjeh izgleda nekome daje pravo. Mjerila sami postavljamo: biti više nego drugi, imati više nego drugi. Takvi smo. Tako se guramo. No, tako ne misli evanđelje. Ono naglašava:
Tko se uzvisi, bit će ponižen,
Tko se ponizi bit će uzvišen.
Sada bi netko mogao reći: Što je u takvom ponašanju krjeposno ili zaslužno? Ne bi li to mogao biti jeftin trik, da bi na kraju bio više poštovan i cijenjen? Zar se svjesno ne može činiti manjim da bi na kraju vrijedio kao najveći? Negdašnja izraelska političarka, Golda Meir je rekla:
„ Ne budi tako ponizan - nisi tako dobar!"
Prigovor je opravdan, ali je jasno da se na to ne misli. Evanđelje ne uči nikakve trikove da bi konačno netko stajao kao pobjednik. Radi se o čitavom životnom držanju, životnom usmjerenju, etici. Temeljno držanje u Evanđelju je suprotni model od onoga što je uobičajeno kod ljudi, što se živi, što je normalno. Evanđelje uči postavljanju sasvim drugih prioriteta. Ono zauzima kritičku poziciju nasuprot našem ponašanju. Želi nam razjasniti naše prave motive. I želi jasno pokazati: jedini kojega treba nazvati, kojemu pripada najviše i jedinstveno mjesto jest Bog. Tko Boga na takav način poštuje, dobiva vrlo veliku slobodu u postupanju s onima koji sebe zamišljaju prvima, viđenijima i najvažnijima među ljudioma. I zato Luka kaže:
Tko se uzvisi, bit će ponižen,
Tko se ponizi bit će uzvišen.
Pročitani odlomak iz Lukinog evanđelja ima i drugu priču. Ona nam jasnije govori o kakvoj se etici u Evanđelju radi. I ovdje je jedna, sasvim svagdašnja stvar. Ljudi pozivaju jedni druge na jelo. Prema izboru onih koje pozivamo, pokazujemo sliku o samima sebi: reci mi koga pozivaš, reći ću ti kakav si. Mi pozivamo one od kojih očekujemo da nas pozovu. Darujemo pozivom one od kojih očekujemo da i nas daruju pozivom. Naše pozivanje se konačno svodi na računicu. Ti daj meni, pa ću ja tebi! Ja sada tebi dajem, u nadi da ćeš ti meni dati na isti način. Ruka ruku mije! A Lukino evanđelje postavlja sasvim drugi model. Moglo bi se ovako sažeti:
Tko se uzvisuje s onima koje poziva, taj će biti ponižen, a tko sebe ponizuje s onima koje poziva, taj će biti uzvišen.
Nasuprot tome naš privatni i društveni život se odvija prema principu jednakosti izmjenjenih dobara: ja tebi dajem nešto, a ti ćeš meni za to nešto uzvratiti, nešto što ima jednaku vrijednost.
Obratno. U kršćanskoj vjeri se ne radi o razmjeni među ljudima koji su se međusobno darovali. U središtu kršćanske vjere stoji nešto drugo. Kod vjere se radi o nečemu što je neplativo, neprocjenjivo. Ljubav, na koncu, ne znači: kao što ja tebi, tako ti meni. Ljubav znači: ja tebi dajem, iako znam da ti meni nećeš nikada to moći vratiti. Ja ti dajem, jer ti to trebaš. A ne zato, jer od tebe očekujem nešto. I zato Luka govori centralnu poruku kršćanstva kad kaže:
Tko se uzvisuje s onima koje poziva, taj će biti ponižen, a tko sebe ponizuje s onima koje poziva,
taj će biti uzvišen.
Nakon pročitanog evanđelja možemo prijeći na dnevni raspored. Evanđelje je zahtjevno. Čini da razmišljamo. Ono traži od mene da promislim o prioritetima moga života, da svoj život usmjerim drukčije. Ono traži i od Crkve da razmisli jesu li prioriteti pravilno postavljeni.

1.
"Ako pozivaš na ručak, tada pozovi siromašne, sakate, hrome slijepe." Time se misli na naše ponašanje, da se ne vrtimo samo u našem krugu, nego da se otvorimo.
Jeste li ikada promatrali stvari s gledišta kojega nam Isus predlaže? On nas je pozvao, jer smo mi siromašni, slijepi, hromi, kljasti!
I obećanje, "bit ćeš blažen, jer ti oni ne mogu uzvratiti." To znači da neće proći ona logika - činiti dobro s računicom da nam se uzvrati.
To ljuti mnoge. I oni bi htjeli da im Bog plati sve račune, da ne budu ovisni o njegovim obećanjima. To je onda smrt svake ljubavi - bilo u ljudskom području, bilo u odnosu prema Bogu. Ljubav se ne može uzvratiti protuvrijednošću.
Radi se o sljedećem: ljubav. Isus nas poziva, u euharistijskoj gozbi, da nas on poslužuje. On nas poslužuje božanskom poniznošću i to tako da mi to ne opažamo. No, vjera nam govori: Gospodin je to!
Poniznost je nešto veličanstveno za onoga tko je pokušao sebi ne uračunati dobro koje je učinio, nego sve davati Bogu. To je nešto oslobađajuće. Živjeti pod ovim vidom: ništa ne činiti da bismo skupljali poene pred Bogom, nego imati povjerenje u Božje vodstvo. Ne gledati u prošlost što je bilo dobro, što je bilo zlo, nego svjesno ići prema novom, tako da ja, sam po sebi, ne mogu ništa učiniti. Ako činim, onda to Bog čini preko mene.
Poniznost, smjernost nije nikakvo samoporobljavanje, nego oslobođenje. Tko se oslanja na sebe i računa na svoje sposobnosti, taj onda treba računati i na svoje pogreške i svoje grijehe pripisati sebi. Za sve sam onda odgovoran i snosim krivicu. I jedan dobar uspjeh me stavlja pod pritisak uspjeha. Ništa ne propustiti, svaki mir je nazadovanje. "Prije sam bio mirniji, življi, usmjeren prema cilju, puniji energije." Sada više ne, o Bože, počimam popuštati.
Čovjek koji sam sebi ništa ne uračunava, ne može ništa izgubiti.
Dobro, trebamo malo nježnosti, milovanja, pohvale. I ako nam se to ne rekne, onda trebamo sami sebi reći da smo dobro učinili.
Djetetu kojega Bog ljubi sve ovo nije potrebno. Tko ozbiljno radi sa sviješću da ga Bog stalno ljubi, da ga ljubi dubokim osjećajem - taj ne treba sam sebi priznavati, sam sebe milovati, ne treba nikakve izazvane pohvale, niti umjetne naklonosti.
Poniznost nije nikakva depresija, niti pomanjkanje samosvijesti. Poniznost znači svu svoju životnu radost ne crpiti iz svoga životnog čina, nego je crpiti iz Božje blizine, uz svijest i činjenicu da sam Božje ljubljeno dijete i to ne zbog mojih, često sumnjivih, zasluga. Pomislite samo kako se danas često čuje, na svim područjima, samo ja.. ja.. ja..
Tko dobiva svoju životnu radost u susretu s Bogom, u ovoj svetoj misi, taj dobiva poniznost koja ga čini sigurnijim i radosnijim, nego što mu može donijeti svako drugo, lažno i laskavo, priznanje.

2.
Aperitiv
Može li se to nazvati rupom u vjerodostojnosti kada Isus traži da se na svadbi zauzmu posljednja mjesta. Pri tome jedva bih mogao pretpostaviti da je on, kod takve gozbe, bio na zadnjem mjestu, a ne naprijed, s farizejem koji ga je pozvao. Sigurno je da Isus ne bi napravio «predstavu» time da sjedne otraga pa da ga onda zovu naprijed. Mnogo više toga Isus želi reći ovom usporedbom, kako to evanđelje naglašava. On govori o svadbi.
Možda nije bio za stolom, nego u predsoblju, u aperitiv-baru gdje su se gosti natiskivali za ući u svadbenu dvoranu. Poslije službe Božje u sinagogi, Isus je ušao u kuću farizeja. Stoje jedan do drugoga. Domaćin je vrlo kritičan. Subota je. Već su nastale prve konfrontacije, jer je Isus izliječio nekog bolesnika. Tamo gdje se radi o čovjeku, Isus jasno pokazuje da mu je važniji čovjek od pravila. I zbog toga mu domaćin nije veliki prijatelj. I zato slijedi usporedba o mjestima na gozbi.
Isusova vjerodostojnost time ne dolazi u pitanje. On uzima svoje prvo mjesto, no ono nije udobno.
2. Za stolom
Kao kod svake prispodobe, tako i kod ove, moramo se najprije staviti u određenu situaciju da bismo je mogli razložiti.
Bolji domaćin bi sam vodio goste do njihovih mjesta. Danas se to zamjenjuje karticama s napisanim imenima. Ali ne i za ručak na kojega je Isus pozvan. Tu se neki uguravaju ne bi li zauzeli bolja mjesta. «Pazite», reče Isus, « vi to činite i na svadbi». Jer tu može biti ovaj i onaj, ali tu nema boljih i slabijih, nego postoji bolje i lošije mjesto, ono sasvim u dnu dvorane. Možemo zamisliti koliko se netko trudio da zauzme bolje mjesto sasvim ispred, a onda ga domaćin zamoli da se makne s tog mjesta. Svečanost je za toga gosta završila. Da se u praksi događa suprotno, može se sumnjati. Znamo, iz iskustva, da se biraju lošija mjesta pa se onda poziva naprijed.
3. Povjerenje
Isus ne želi iznijeti baš ovu životnu istinu, njemu su važni ljudi, kao malo prije, onaj bolesnik koji se otvorio Bogu. Isus ozdravlja ljude koji se trude živjeti s Bogom i padaju na vlastitim pravilima, ljude koji promaše na sebi samima. Ovom usporedbom Isus ne želi pomoći čovjeku da se sam izvuče, nego želi da čovjek razmišlja o tome koliko energije troši da bi sebe stavio u prvi plan. I koliko vrijedi konačan uspjeh. «Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko sebe ponizi, bit će uzvišen.» Uzvišen i ponižen nisu ljudske veličine koje se mogu načiniti; socijalno priznanje je vrlo krhko dobro.
Ono što Isus dalje govori još više ukazuje na to da nas želi izvući iz računice pune straha. Onaj tko bira prijatelje prema mjeri onoga što će dobiti, već je izgubio.
Nakon seminara o managementu promatrao sam jednog čovjeka kako se pozdravlja. Uočio sam da je pozdravio samo one od kojih je nešto očekivao, a da nije ni primijetio da je time kod mnogih izgubio.
Košta odvažnosti sjesti na zadnje mjesto, ne sudjelovati naročito u društvenoj igri tko je važniji. Točnije, to zahtijeva povjerenje. Povjerenje da je Bog na zadnjim mjestima isto tako prisutan kao i na prvima, da Bog nije vezan za prestiž i uspjeh.
Povjerenje je druga riječ za vjeru. Ovaj Isusov nauk postaje vjerodostojan, jer ga on potvrđuje životom. Bog pušta da ga se nađe među posljednjima, na dnu da bi ozdravljao i one koji su ga prestali tražiti - možda to niti ne opažaju.

3.
Nova ljestvica vrijednosti:
Prošle nedjelje nas je Lukino evanđelje stavilo pred pitanje: gdje je granica preko koje ni milosrdni Bog ne ide? Današnje evanđelje nam izgleda kao uzor ponašanja za farizeje koji pokazuje kako se može izbjeći blamaža: »Ako si pozvan, onda sjedi na zadnje mjesto, jer će doći domaćin i reći ti: prijatelju pomakni se naviše. A to će biti za tebe čast pred svima ostalima.»
Vjerujem da Isus nikako nije htio pokazati farizejima kako se trebaju ponašati kad su pozvani u goste. Cilj njegova života, propovijedi, naučavanja bio je pokazati na uvjete za kraljevstvo Božje gdje se potpuno vrši volja Božja i njegovo skoro pojavljivanje. Pri tome se radi o sasvim novoj ljestvici vrijednosti po kojoj je jasno da čovjek neće nad čovjekom vladati. Tu novu ljestvicu vrijednosti Isus opisuje riječima: »Tko se uzvisi, ponizit će se, a tko sam sebe ponizi, uzvisit će se.» (Lk 14,11) To ćemo shvatiti ako pojasnimo okolnosti u kojima je Isus živio.
U tom društvu jedina vrijednost, koja je bila možda jača i od bogatstva, je bio vlastiti ugled. Takav ugled je, na istoku, i danas važan, ali ne samo na istoku. Radije sebi oduzeti život, nego izgubiti ugled. I ljudi su živjeli od ugleda i poštovanja kojega im se davalo. Ugled i prestiž su počivali na porijeklu, bogatstvu, autoritetu, školovanju, sposobnostima, To se pokazivalo načinom odijevanja, na kojem mjestu je netko smio sjediti u sinagogi, s kim se druži. Izvan svakog društvenog okvira su bili mjesečari, duševno ili živčano bolesni, slijepi, hromi, uzeti, gluhi, malodobni. Velika životna vrijednost je bila uživati društveni ugled više nego drugi. Čovjek može živjeti samo onda ako druge ima ispod sebe.
U tom društvu svatko je imao svoje mjesto na socijalnoj ljestvici. Ništa se nije reklo ili učinilo, a da status pojedinca nije doveden u pitanje. Prihvaćalo se vrijeđanje od nekoga tko je bio na višoj stepenici. Uvreda jednoga sebi ravnoga je bila ravna katastrofi. Uvreda od nižeg na ljestvici nije bila dozvoljena. I baš ovoj ljestvici vrednota se Isus potpuno suprostavlja, jer u tome prepoznaje temeljnu strukturu zla u svijetu.
U kraljevstvu nebeskom ovakve položajne razlike nemaju nikakve važnosti. S ovog motrišta treba razumjeti Isusove riječi u Govoru na gori: blago vama kad vas ljudi mrze i izbace iz društva i svako zlo govore o vama, zbog sina Čovječjega (Lk 6,22). Na taj način Isus "stavlja na glavu" uobičajeni životni zakon.
Luka je odlično shvatio ovu ljestvicu vrijednosti. On je vrlo vješto i svrsishodno stavio u Marijinu molitvu: I učini mi velike stvar: rasprši oholice umišljene, uzdigne ponizne, gladne napuni dobrima, a bogate otpušta prazne. (Lk 1,5153)
I nema drugog izlaza onaj koji se bori za svoj prestiž, taj nije u skladu s vrijednostima kraljevstva Božjega. Među tima nema statusa, nema viših i nižih ljudi, gornjih i donjih, važnih i nevažnih. U kraljevstvu Božjem ne vrijedi: imaš li nešto, onda vrijediš nešto, ne vrijedi ni ona «u znanju je moć», a niti ona «reci mi s kim si, reći ću ti kakav si». Pa nema nikakve vrijednosti ni biti «vrlo utjecajna osoba».
Nego: u Kraljevstvu nebeskom je svaki čovjek dostojan ljubavi i ljubljen onakav kakav jest. Tko ovo ne može prihvatiti, taj je daleko od kraljevstva Božjega. Recimo razumljivo i jasno: onaj tko ne može prihvatiti da će u kraljevstvu Božjem svi biti jednaki: asocijalni, stranci, crnci, sakati, zatvorenici, ovisnici, susjedi, šefovi, podložnici, djeca, partneri, da će svi biti dobro došli, tko ne može živjeti bez osjećaja rangiranja, taj još nije blizu kraljevstva Božjega - onakvog kakvoga je Isus propovijedao.
A ipak ostaje: Božja poruka, blagovijest je vesela vijest za sve ljude i sve želi osloboditi. Isus nas želi potaknuti da se čuvamo misli o prestižu i bogatstvu, čija se laž sastoji u tome da zamijenimo ono što jesmo s onim što imamo. Isus želi zemaljsku vrijednost prestiža zamijeniti s nebeskom vrijednošću da je svaki čovjek čovjek, da je vrijedan u očima Božjim i da ga od srca ljubi.
Poznate li Kolombina? Kolombin je dvorska luda u jednoj maloj priči Petra Bichsela. On izgleda kao otkupljeni čovjek koji je shvatio ljestvicu vrijednosti kraljevstva Božjega. Na kraljevskom dvoru su živjeli jaki, poznati ljudi. Žene su bile lijepe, a muškarci odvažni. Župnik je bio pobožan, a domaćica vrlo radišna. Samo Kolombin nije bio ni za što. Kad bi mu netko rekao: «Kolombin dođi i bori se sa mnom», on bi odgovorio: »Slabiji sam od tebe.» Ako ga je netko pitao: « Kolombin, koliko je dva puta sedam?», odgovorio bi: «Ja sam gluplji od tebe». Ako mu se reklo: «Ufaš se skočiti preko potoka?»,odgovorio bi: »Ne ufam se.» I kad je kralj htio znati: »Kolombin, što želiš postati?«, odgovorio je: «Ne želim ništa, ja sam samo Kolombin"

4.
Cijena jednoga čovjeka

Po čemu cijenimo svoju vrijednost?
Društvo ima svoja pravila, svoje obrede po kojima određuje cijenu jednog čovjeka.
Rang liste kod neke manifestacije, za stolom, po odijelu, tituli. Svi se mi žurimo mjeriti svoje vlastite vrijednosti i vrijednosti drugih ljudi po tim mjerilima. Ova pravila nam redovito drugi propisuju. A da li se moj osjećaj ravna po tim vrijednostima koliko sam ja za druge vrijedan?
Određujemo vrijednost čovjeka po novcu, prihodima. Što više prima, to veći rang ima u društvu. Primanja nezaposlenih su najniža i zato nezaposleni imaju slabu samocijenu – samovrijednost.
Mnogi pokušavaju povećati svoju vrijednost i nekim samoinicijativama postavljaju se mnogo više. I društvena priznanja i diplome osiguravaju im to mjesto.
Oni neugledni sjedaju na kraj stola u tihoj nadi da će biti uočeni i pozvani na malo više.
Na neko prikladnije mjesto. Je li to držanje i ponašanje na koje nas Isus želi potaknuti?

Neprisiljeno, zabavno radosno

Svi gore navedeni bi trebali jednom razmisliti kada su oni stvarno radosni. Sreća zbog nekog statusnog simbola – jelo traje kratko. Treba tu sreću stalno obnavljati i učvršćivati. Od toga se, u biti, ne može živjeti. Što me usrećuje kod nekog poziva za neki svečani ručak? Zgodni sustolnici, ostvareni susreti, života vrijedni ozbiljni razgovori, ukusno jelo? Briga za što višim mjestom uništava sve te male radosti, jer se ide samo za statusnim simbolom.
Kod nekih svečanosti i svečanih stolova sjedam radije na kraj stola: iz vlastite koristi: želim uživati u jelu. Iz iskustva znam da su gosti na kraju stola češće neusiljeni, radosniji, zabavniji, nego «oni gore».

Gore je dolje, dolje je gore

A što misli Isus kad kaže: «Tko se ponizi, uzvisit će se, a tko se uzvisi, ponizit će se». Postavlja sve na glavu: gore je dolje, a dolje je gore. Isus nam, ovim primjerom iz života, želi dati poticaj da pazimo na to da su Božja pravila i mjere sasvim drugačije. To je vidljivo pokazao kad je rekao da smo braća. I ako dodamo ovom propovijest o milosrdnom Samarijancu, naša braća i sestre su, na poseban način, oni koji su u nevolji. I zato nas Isus poziva da baš te ljude pozovemo za stol i da ih uvedemo u svoj život.

Bog nam je darovao samovrijednost

Tko dobije ovu nutarnju slobodu da nam je samovrijednost darovao Bog, i to nezasluženo, može ga se smatrati blaženim. Ovim ljudima nije do priznanja ljudi i ne zanima ih da li ih ljudi uopće poštuju. Oni imaju veliku nutarnju slobodu koja se mjeri dobrotom i ljubavlju koju šire oko sebe.

5.
Poniznost – skromnost – biti malen

Ova tri pojma koja se provlače kroz nedjeljne tekstove, mlađim ljudima danas, su skoro potpuno nepoznata i kad ih čuju, klimaju glavom.
Stariji ljudi znaju da su poniznost i skromnost kreposti po kojima su oni bili odgajani. A mnogi se među njima, u predvečerje svoga života, tuže da su zbog tih svojih skromnosti i poniznosti držani za budale, koji nisu mogli ništa doprinijeti. A oni koji su se, na njihov račun, proširili i uzdigli stvarno ih sada smatraju budalama.
Poniznost ne znači podložnost, nego smisao za služenje koje izlazi iz ovisnosti stvorenja od Boga i to dolazi do izražaja u kontaktu i odnosu s ljudima. Ovako stoji u Starom zavjetu: »Gdje je poniznost, tu je i mudrost.» (Izr 11,2), a u prvoj Petrovoj poslanici «susrećite jedni druge u poniznosti.» (1 Petr 5,5)

Željeti biti malen

Tko ne želi u našem društvu biti velik, ne želi napredovati, ne želi iskazivati moć i biti bogat, toga će ljudi držati za budalu ili za bolesnog tipa. A u Svetom pismu stoji jasno i nedvosmisleno: biti malen je prvi uvjet za ulazak u kraljevstvo nebesko. Tko želi ući u kraljevstvo nebesko, treba biti malen, ne smije postavljati nikakve nepravedne zahtjeve, jer tko se uzvisi, taj će biti ponižen. Tko pred Bogom traži svoja prava, tom kraljevstvo Božje izostaje. Maleni koji se smatraju nedostojnima, mogu ući u slavu nebesku.
I tko svoje ponašanje temelji na nadi da će mu biti uzvraćeno – to bi moglo biti premalo. Naša nesebičnost treba ići do ljubavi prema neprijatelju gdje ne postoji nikakvo uzvraćanje, ni naplata. Tada će naša plaća biti velika, a mi ćemo biti sinovi Svevišnjega. (Lk,6,35)