Ne mogu zamisliti,
da je svijet u kojemu živimo
plod slijepoga slučaja.
Priznajem da postoje zakoni i strukture,
Višeg razvoja i višeg cilja
Stari tisućama godina.

Da postoji dublji smisao u svemu i cilj,
Kojemu sve teži.
Želim vjerovati
Da ova tajna cijeloga svijeta,
Koja me ovdje donijela i koja me nosi,
Ima lice,
Da me pozna i za mene se brine
Da sam nezamjenjiv,
Da neću biti izgubljen.
Vjerujem u Boga, svemogućeg Oca.
Lothar Zenetti

Apsolutno

Bog reče: « Daj mi srce svoje»...
I kad je vidio sve moje želje,
Čuh odgovor:»Gdje je blago tvoje, ondje je i srce tvoje.»

Moje blago su;
Ljudi....
Mjesta....
Zanimanja.....
Stvari...
Doživljaji od prije...
Nade u budućnost i snovi.. .

Uzdižen svako od blaga
Šapnem mu nešto
I stavljam to pred Gospodina.....

Ali kako mu mogu ova blaga «darovati»?

U mjeri , u kojoj je moje srce
U ovom prošlom blagu,
U toj mjeri sam okamenjen i mrtav,
Jer život je samo u sadašnjem.

I tako kažem svim ovim, prošlim dobrima
Ovim zlatnim jučer, živjeli!
Svakom pojedinom blago se namiješim i rastumačim mu
Da sam mu zahvalan,
Da je ušao u moj život,
Ali da sada mora otići,
Jer mi srce nikad neće naučiti
Ljubiti sadašnjost...

Vrjednuj Izakovo žrtvovanje

Bio jednom jedan vrlo star čovjek koji je imao maloga sina Izaka, a između je bio Bog.
Jednoga dana reče Bog:»Abrahame, uzmi sina, odnesi ga na brdo, sveži ga i ubij. Ako me voliš, onda to moraš učiniti za me.»
Abraham nije želio ubiti sina, ali je morao.
Kamo su išli Izak nije znao da je morao biti ubijen i kad su došli na brdo i kad je Abraham pripravio vatru upita ga gdje je janje ili kozle za žrtvu. I Abraham reče »Iskreno govoreći ti si to!» I priveže Izaka na drva, podiže nož. U taj čas pokaže se anđeo koji uhvati Abrahama za ruku. Reče mu:»Vidjeli smo da nisi postao neposlušan, dobro si učinio. Dosta je ovo: danas nećeš ubiti sina!»
Abraham i Izak se vratiše u selo.
Ali ova pripovijest mi se čini tako komičnom da mi se čini da je izmišljena.
Iz: Bog nas je sve besplatno stvorio: Novi školski radovi napolitanske djece.     Marcello d'Orta

Bez sigurnosti

Vjerujem.
To ne znači:
Znam.
Imam povjerenja.
To ne znači:
Imam sigurnost
Nadam se.
To ne znači:
Živim bez pitanja.
Idem.
To ne znači:
Poznajem put.

Tebe, Bože za zvijezde koje na nebeskom svodu stoje, molim i tražim
Kad god krenem nadati se lakše.
Iznad provalija otvaraju mi se oči
I više ne hvatam u ništa.
Heike Kriegbaum: Pustinja želi cvjetati

Job koji pleše

Mozart
Beethoven
I njihova muzika
Dostojevski
Ujević
I njihovo pisanje
Van Gogh
I njegove boje
Isus
I njegovo obećanje.

Osiromašeni Mozart
Gluhi Beethoven
Padavičarski Dostojevski
Alkoholizirani Ujević
Bezuspješni van Gogh
Raspeti Krist
Mozart
Beethoven
I njihova muzika
Dostojevski
Ujević
I njihovo pisanje
Van Gogh
I njegove boje
Isus
I njegovo obećanje.
Martin Gutl: Job koji pleše

Slijediti tragove

Za nas ljude, hodočasnike na ovoj zemlji, je sveukupnost stvari vodič koji nas može dovesti k Bogu. Stvorenja su: jedni trag, drugi slika, jedni tjelesno, drugi duhovno, jedni vremenski, drugi vječni, a isto tako: jedni izvan nas, drugi u nama. Da bismo razmišljali o prapočelu koje je je potpuno iznad nas, uzvišeno i potpuno duhovno, trebamo slijediti trag koji je tjelesan, vremenski, izvan nas; a to znači da nas vodi na put Božji.
Trebamo ući u svoju dušu koja je slika Božja, vječne trajnosti, duhovna i u nama, a to znači hodati u istini Božjoj. Mi, konačno, moramo pristići vječnom, potpuno duhovnom, a to znači veseliti se spoznaji Boga i strahopoštovanju pred njegovim veličanstvom.
Bonaventura: Ogledalo duše

Nada – životnost

Jer čovjek ne može živjeti bez nade, mrzi život onaj kojemu je nada potpuno uništena. Razočarana vjera i razočarana ljubav prema životu čine čovjeka cinikom i rušiteljem. Psihološki govoreno, destruktivnost je alternativa za nadu, isto kao što je obući se u mrtvaca, alternativa za život i radost alternativa za dosadu. Askeza je, sa svojim uobičajenim načinima odricanja i odbijanja, samo na neki način, okrenuta strana žestoke težnje za posjedom i potrošnjom. Sistem čovjek ne funkcionira pravilno ako su zadovoljene samo materijalne potrebe, a ne i potrebe i mogućnosti specifično ljudske kao što su ljubav, nježnost, razum i prijateljstvo.
Erich Fromm: Što privlači, uvijek je živo

Nada

Nada raste iz vjere i vodi k ljubavi. Ona je stanje veselog iščekivanja da će se na nama ispuniti Božja obećanja. Nada se temelji na Božjoj dobroti i ljubavi. One nam daju snagu ako je život težak i put kamenit. Nada nas potiče da riskiramo sve zbog ljubavi Božje. Nada je ona zbog koje čovjek napušta sve, zbog časti i slavljenja Boga.
Važna nas zadaća čeka u ovom vremenu: radi se o tome da u svijetu u kojemu vlada uništenje unosimo nadu, svojim suvremenicima pokazati da su riječ Božja i sakramenti mjesta gdje ih božansko može dotaknuti i gdje mogu naći novu odvažnost.

Nije istina da živimo u bezbožnom svijetu, bez nade. Možda dobijamo takav dojam, jer nam se čini da vlada klima nevjere. Možda trpimo zbog toga što je naše društvo, općenito, nepovjerljivo prema organiziranim oblicima vjere i struktura. Ali, također, susrećemo – često na mjestima gdje se ne bismo ni nadali- žarku žeđ za Bogom i duhovnim životom, potrebu za molitvom i razmatranjem i jaku znatiželju za svim oblicima religioznog iskustva. Unutarnji nemir ostaje, a čovjekov duh je u neugasivom traženju za smislom i puninom. Ovaj tražiteljski nemir čini čovjeka da računa s «Božjom mogućnošću», čini ga prijemljivim za Božje djelovanje.
Ako ne vjerujemo da iza sadašnjeg života postoji nebo, nešto onostrano što određuje naš život, život će biti težak i lako ćemo pasti u pesimističko držanje. Nosimo u sebi duboku težnju, beskonačnu čežnju i osjećamo da ova težnja i čežnja i težnja jednom moraju biti ispunjene, inače život postaje apsurdan i na kraju, promašen.
A ipak ne: tihi glas u nama govori da nam život neće pasti u ništa. Tu je neka zdrava nit koja čeka da je prihvatimo, tihi glas koji nam pomaže da naš životni put dobije konačno određenje. To je blagi povjetarac Duha Svetoga.

Život često sliči hodu kroz tamni tunel u nadi da nas vodi k svjetlu.
Sada se radi o tome da se ide dalje. S vremena na vrijeme padne malo svjetla kroz pukotinu i tu se ne možemo zaustaviti, put moramo nastaviti. Ipak uspomenu na ovu ili onu pukotinu trebamo ponijeti sa sobom, to su uspomene koje nas vode i nadu čine živom: da tunel života vodi k svjetlu. U tami tunela ide netko sa mnom. Uvijek je netko tu tko mi pomaže, tko me nosi.
Basil Hume: Blaženi koji traže

Nada je prakrepost života

Latinska poslovica glasi: Dum spiro, spero. – Dok dišem, nadam se. Mi ljudi smo na putu. Idemo prema budućnosti. Nadamo se da će biti dobro ono što će doći i da će se ispuniti ono što očekujemo i čemu težimo. Josef Pieper govori s pravom:»Nada je kao i ljubav, sasvim jednostavna prakrepost života.»
Postoji nada koja se povezuje s «počecima»: sa sijanjem sjemena, s rođenjem djeteta, sa sklapanjem braka ili ulaskom u samostan, s preuzimanjem nove zadaće, sa susretom s čovjekom. Simbol ove nade je dijete, začetak, početak života.
Ima nade koja ustraje u opterećenjima života, koja se ne lomi pod poteškoćama, kojoj se protivi ispunjenje. Njezin simbol je sidro. Sidro daje sigurnost i podršku u olujama života. Svaka nada je opterećena, ugrožena. Postoje mnogi neprijatelji i lopovi koji uništavaju nadu. Ovi lopovi, razbojnici leže u nama samima: u našim strahovima, našoj neumjerenosti, našoj nerazumnosti, u našoj slabosti koja ne pokušava izdržati. Neprijatelji i lopovi ove nade su i izvan nas: bolest, nepredviđeni, razarajući događaji, tvrdokornost i indiferentnost, neusppjeh i smrt. Tako se može nada srušiti i pretvoriti u prilagođavanje, rezignaciju, rastresenost, izdvajanje. Mnogi, koji su počeli s toliko nade, završavaju na ovaj način.
Kako se Isus odnosi prema nadi? Isus prihvaća tradiciju Staroga zavjeta i nastavlja je. Tu se nalaze prekrasni tekstovi obećanja koja su ljudima davala nadu: «moj narod ć e gledati slavu Gospodnji i veličanstvo Boga našega. Ojačava klonule ruke, učvršćuje klecava koljena, govori slomljenim srcima: budi jak i ne boj se, evo Boga vašega!» (Iz 35,2-4). Vjera u bogatu prisutnost Božju treba pomoći da klonulost i strah prevladamo. Takovu riječ nade nalazimo i kod proroka Sefanije: »u onaj dan reći će se Jeruzalemu: ne boj se, Sione, ne spuštaj ruke. Gospodin, tvoj Bog je u tvojoj sredini, junak koji nosi spasenje (3,16).
Isus stoji u ovoj tradiciji, budi u ljudima nadu prema riječima evanđeliste Marka, njegovo javno djelovanje počinje riječima: «Ispunilo se vrijeme, Kraljevstvo Božje je blizu, obratite se i vjerujte Evanđelju!». Isus poziva ljude da se obrate, da prevladaju svoje slomljenosti i sumnje i, u nadolazeće Kraljevstvo Božje, u dolazak dobre budućnosti koju nam Bog želi darovati. Mnogi primjeri u evanđelju nam pokazuju da je Isus među ljudima budio nadu riječima i djelima.
A hoće li se ova nada ispuniti? Zar se mnogim kršćanima ne događa, poput učenika iz Emausa koji svoje razočaranje iskazuju riječima: «a mi smo se nadali da će on otkupiti Izraela!» (Lk 24,21). Izraz ovoga razočaranja je riječ Loisy: «Očekivalo se Kraljevstvo Božje, a došla je Crkva!» . Zar ne vodi kršćanstvo koje daje ljudima toliko nade, a koje se često ne mogu ispuniti, jednom podvostručenju beznadnosti, rezignaciji, izdvajanju? To je ozbiljno pitanje koje se, kroz neka stanja u sadašnjoj Crkvi, pojačava. Mnogi su razočarani ne samo Crkvom, nego i kršćanstvom. Iz ove perspektive postavlja se novo pitanje: Što uistinu znači kršćanska nada? Kako se Isus sam nadao? Što znači: s Isusom se nadati? Što znači: na Isusu nadu graditi?
Alois Kraksner: U Kristu biti nov

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Mudr 18, 6-9)

Ponekad je interesantno promatrati povijesne okolnosti. Stihovi Salamonove mudrosti nastali su oko 50. god prije Krista u Aleksandriji, u Egiptu. Tamo je bila najveća židovska kolonija onoga vremena. Židovi su bili najprije privilegirani pred domaćim Egipćanima. Kasnije se situacija pogoršala, počela se plaćati glavarina za negrčko i nerimsko građanstvo. Židove su izjednačili s Egipćanima. Došlo je do vjerskih i socijalnih napetosti.

Mudrost Salamonova pokušava, gledajući povijest, naglasiti da je židovski način života razumniji od grčkoga koji gradi kipove. Pa i od domaće egipatske kulture i religije koja štuje životinje.

Sada se ljudima u židovskoj koloniji pred oči stavlja središnji događaj koji se dogodio, kako je poznato, u Egiptu. Preko pripovijedanja o izlasku iz Egipta može se židovska zajednica u Aleksandriji identificirati s tim događajem, jer je Bog, najmanje jednom u povijesti, kod Izlaska, bez ako i kada, nastupio na strani pravednika i pokazao se kao njihov spasitelj. Tako počima čitanje „One noći" (18,6). Time se pripovijedanje oslanja na noć bdijenja za Jahvu u kojoj je Izrael doživio oslobođenje iz ropstva. Tada im je bila udijeljena sloboda. Bog je pozvao Izraelce k sebi i proslavio ih. Bog ih je oslobodio strahovite sudbine. Kod slavljenja pashe su pobijeni egipatski prvorođenci (Izl 13,1.11-16). Pasha pokazuje da Izraelci spadaju u sveti narod koji se razlikuje od profanog.

Tekst govori o tome kako prvorođenci trebaju umrijeti (18,10). Važno je navedeni redak pridružiti ovom tekstu da bi se vidjelo pravilnu međuovisnost odlomka. I porobljivači će, također, nestati i sami postati žrtve.

Tekst treba promatrati kako je napisan, sa stanovišta žrtve, progonjenog, obespravljenog. Samosvjesna i ponosna se pokazuje ova židovska kolonija. Vjera u noć u kojoj su oslobođeni ljudi i danas živi. Može se vjerovati ovome obećanju (18,l6). Ono može biti pouzdano, jer je Bog, Bog oslobođenja i pravde.

Konačno, vrlo je važno da se u vjeri okrećemo perspektivi izrabljivanih, potlačenih i da se nadamo oslobodilačkom i spasiteljskom djelovanju Božjem i to u životnoj povijesti ljudi, a ne nakon smrti.

Drugo čitanje (Heb 11, 1-2, 8-19)

Jedanaesto poglavlje poslanice Hebrejima počima jasnom i kratkom definicijom vjerovanja. Bilo bi interesantno ovu definiciju promatrati s pozicija jednog ljudskog iskustva - recimo iskustva oca ili majke. Što je bio uzrok pisma? Možda su zajednice u Maloj Aziji bile u opasnosti da se umore u vjeri. Možda su poneki bili razočarani da im je svagdašnjica tako teška. Bili su kao stranci, jer je nebo izgledalo zatvoreno, a život im je nudio samo teške probleme i muke. Pisac Poslanice posljedice već vidi na horizontu. Umjesto da se jačaju vjerom i učvršćuju povjerenje, mnogi ostavljaju vjeru. U takvoj situaciji treba govoriti jasne riječi. Ne kao žaljenje i tužbu, nego kao novu ponudu.

Prema tome vjerovati znači biti čvrsto uz ono čemu se nadamo. (11,1) To je bilo dobro iskustvo patrijarha Abrahama i njegove žene Sare. Takva mora biti vjera kršćana i kršćanki. Na Abrahamovu primjeru se jasno konkretizira put vjere; čvrsto stajati uz ono čemu se nadamo. Jednoga dana Abraham čuje glas da napusti dom svoga oca i da otiđe u jednu sasvim drugu zemlju. Ovo je bilo povezano i s blagoslovnim obećanjem za Abrahama: on će postati ocem velikog naroda. I na kraju se kaže, sasvim jednostavno: „I tada Abraham krene kako mu je Gospodin rekao." Niti ne zna kamo. Ne čujemo ništa o pitanjima, protivljenjima. Abraham se oslanja na ova Božja obećanja. S velikim povjerenjem Abraham kreće na put koji će promijeniti njegov život. Sluša Božji glas koji ga u životu, u njegovoj nutrini, pokreće. I tako on prihvaća ovu temeljnu promjenu svoga života. Iza ovog koraka stoji Abrahamova nada da će u novoj zemlji možda naći mjesto gdje bi stvarno mogao živjeti s Bogom. Mjesto gdje su ljudi stvarno nutarnje „kod kuće" nošeni, podržavani i praćeni.

Povijest Abrahama i Sare može biti poticaj za razvijati povjerenje u Boga koji ne ostavlja ljude u propasti, nego ih vodi u budućnost punu obećanja. Pripovijest potiče ustrajati u onome što ljudi žele sebi i za svijet. Hoće li se oni kojima je pisana poslanica Hebrejima tome se povjeriti? Hoće li slijediti taj trag? Ili su bili u napasti oklijevati ili kasniti? Sprječavale su ih misli, predrasude, strahovi i brige pred nekakvom promjenom? Vjerovati u nadanja je vrlo teško i može izolirati. Tako Abraham postaje strancem (11,9) koji je živio u šatorima. Biti stranac znači da čovjek nije potpuno kod kuće u ovome svijetu. To znači biti otvoren za novi život, rušiti šatore i graditi ih negdje drugdje. Današnje misli se zamjenjuju sutrašnjim mislima. Uvijek na nas dolazi neočekivano prema čemu se moramo ravnati. Abraham je potpuno živio u povjerenju, povjerenju u snagu koja nadilazi našu snagu. On pokazuje nadu koja se na nečemu temelji i izgrađuje i koja ne prestaje u svagdašnjici: to je grad koji ima čvrst temelj, čiji je graditelj i stvoritelj Bog (11,10).

Evanđelje (Lk 12,32-48)

Dvanaesto poglavlje Lukinog evanđelja bi se moglo nazvati: opomene učenicima! Redci 32-34 slijede pitanje što priječi učenicima da imaju povjerenja u Boga. Čime je ispunjeno njihovo srce? Bog želi ljude darivati, ali oni moraju biti spremni primiti njegov dar. Dvije pripovijesti o domaćinima jasno tumače kako se treba ponašati: učenici trebaju biti budni u noći. Kod prvog pripovijedanja sluge trebaju čekati na povratak gospodara. A to baš i nije uvijek lako. Bdijenje može biti naporno ili dosadno. Može se doći i na druge misli. Veza s gospodarom postaje slabija, njegov utjecaj ne djeluje toliko na posao. Može se početi opažati umor ili čak ravnodušnost prema dolasku domaćina. Čak i ako se dolazak ne može predvidjeti ili dođe do velikih zakašnjenja.

Sluge su tvrdo pozaspali, lampe samo što se ne ugase. Treba napomenuti da će gospodar ipak doći, možda o drugoj ili čak o trećoj noćnoj straži. S ovom mogućnošću treba računati. I zato praktičan savjet: „Neka vam bokovi budu opasani, a lampe upaljene." (12,35) Neki egzegete ovdje vide i nekakav odnos prema prvoj Pashi kad je bilo naređeno narodu da budu opasani. Pojas je bio potreban zbog brzog kretanja u dugim haljinama ili ako je bilo potrebno skočiti.

Budnost se slugu isplati (12,37), jer će ih Gospodar pozvati za stol. On će se sam opasati i posluživati ih. Dogodilo se nešto sasvim neuobičajeno. Umjesto da sluge služe gospodara, on služi njih. Uloge su izmijenjene. U drugom pripovijedanju (12,38) vrijedi ostati budan u noći. Budnošću se sprječava lopova da upadne u kuću.

Obje pripovijesti o domaćinima traže čekanje. Evanđelist piše u vrijeme kada je, kod prvih kršćana, popustilo uvjerenje o skorom dolasku Isusa Krista. Učenici i učenice su se raspojasali i obukli su se odjećom navika, svakodnevice, pospanosti, briga i straha pred budućnošću. I zbog toga su bili nepokretni, poput invalida i u opasnosti da propuste veliki susret s Gospodinom.

Što znači opomena evanđelja o čekanju? Vrlo važno je da ostanemo pokretni i ne dopustimo da se ugasi vatra. Nada je uvijek obećana. Mogućnost da Gospodin dođe iza ponoći ostaje na snazi kako onda, tako i danas. Prije svih stvari postaje jasno da možemo računati s dolaskom Gospodnjim u naš život. Čak i u najdubljoj noći. Njegov pojavak je često neočekivan i nepredvidljiv. On izvrće uloge i čini sluge suslavljenicima za svojim stolom.. Svojim pitanjem Petar još jednom želi dobiti jasan odgovor za koga te upute vrijede (12,41). Svatko koga je Gospodin postavio je time zahvaćen (12,42). Jer su u tom odlomku spojene različite riječi, dobro je u propovijedi ograničiti se na samo jedan odlomak - npr. redci 35-40.

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin Isus koji jest i koji će doći, neka bude sa svima vama.

Uvod:

1.

„Molim pričekajte", često čujemo kad nekoga nazivamo telefonom. Molim sačekajte - govori nam medicinska sestra dok nas uvodi u čekaonicu ambulante. Molim sačekajte - ništa nije tako svagdašnje kao čekanje. Na što sve mi ne čekamo - na zakašnjeli autobus, na liječnički nalaz, čekamo neki poziv ili poštara s mirovinom, čekamo na porod bebe, čekamo kišu, ...Naš život je prožet čekanjem. Tko čeka, možda može i uzalud čekati. U današnjem ćemo evanđelju slušati da kršćani moraju živjeti u atmosferi čekanja. Nisu slučajno kršćani ljudi koji čekaju i od budućnosti nešto očekuju. A što mi čekamo ili koga čekamo? To su možda više pitanja za vrijeme došašća, ali nas evanđelje potiče danas, u ovim ljetnim danima, da se sjetimo da čekamo domaćina. Njega koji želi k nama doći i koji kuca na naša vrata želimo sada pozdraviti!

2.

Mnoštvo ljudi je ovoga vikenda, kao i svih ostalih ljetnih dana, na cestama, na odmoru. Tko sigurno želi doći na cilj, treba prije svega budnost, spremnost na reakciju, inače ugrožava sebe i druge.

Budnost - ova riječ nas susreće i u današnjim tekstovima Svetog pisma na razne načine. Usporedba s vožnjom automobila nije tako daleko od naše životne stvarnosti, kao što to na prvi pogled izgleda: i naša vjera treba biti budna i spremna na reakciju da ne izgubi cilja iz očiju, pa da tako zahtjevi koji dolaze ne postanu rizični za život.

Pitajmo se kako je s našom budnošću za vjeru i vjerski život. Molimo Boga da nam oprosti te tako bude živa naša vjera u kojoj ćemo doživjeti i ovaj susret s Isusom.

Molitva vjernika

Isusu Kristu koji nas prati kroz život, smijemo povjeriti sve naše brige i potrebe, sve što nas pokreće. Zato sada molimo:

Za sve koji se trse oko žive vjere da se ne obeshrabre kroz susrete i doživljaje ravnodušnosti, nego da uvijek osjećaju tvoju blizinu koja pomaže, molimo te

Za sve koji su ovih tjedana na putovanju, na odmoru da dođu do svoga cilja i da se odmore za nove zadatke, a oni koji se vraćaju da odmoreni nastave svoj rad, molimo te

Za sve koji u Crkvi vrše neku zadaću i službu: podari im budnost i povjerenje i daj im pravu riječ da mogu poticati ljude, molimo te.

Za sve koji žive u stanju straha i neznanja da susretnu ljude koji će im probuditi povjerenje i radost, molimo te.

Za naše pokojne da budu u tvojoj životnoj zajednici i da nas dovedeš s njima kod sebe, molimo te.

Bože, naš Oče, naša je domovina kod tebe. Daj da iz ove spoznaje povjerujemo životu, jer ti si s nama koji živiš, po Isusu Kristu našemu bratu i Gospodinu...

 

Propovijedi:

A što ja čekam?

Dežuranje i straža

Mnogi od nas poznaju trenutke na straži (dok smo bili u takozvanoj JNA), kako je bilo teško i opasno. Mnogi su čak izgubili živote. No, znalo je biti i lijepih trenutaka, za mene je straža na Badnjak 1963. od 23 do 01 (iako je to bila najteža smjena) ostala u veoma lijepom sjećanju i to mi je bio jedinstven i nezaboravan doživljaj Božića. Ima i teških i napornih straža ili dežurstava ili bdijenja uz krevet teškog bolesnika kada cijelo medicinsko osoblje i rodbina strepe hoće li bolesnik preživjeti noć. Kako je bolno bdijenje majke koja očekuje kada će se djeca vratiti kući. Ponekad je vrlo teško i naporno ne moći spavati cijele noći. A da ne govorim o čekanju žena i djece da se vrati njihov muž i otac pomorac, ili sada se sjećam pokojne Mićeline koja je 40 godina vjerno čekala svoga muža da se vrati iz Amerike. Kad govorimo o bdijenju i čekanju svatko od nas može razviti svoju sliku.

Kada će se Gospodar...

U evanđelju smo čuli kako je teško bdjeti i čuvati stražu. Ovdje imamo dvije pripovijesti o noćnom bdijenju. Promotrimo malo preciznije prvu od njih. Možda zamišljamo nekakvu firmu, nekog poslovnog čovjeka. Ima više zaposlenih ljudi koji se brinu za red i čistoću. Gospodar nije tu. On je negdje otputovao. Nastupila je večer, posao je dovršen. Kada će se vratiti domaćin? Još ove noći ili sljedećega dana? Mogu li sluge i radnici leći spavati ili trebaju stvarno računati na gospodarov povratak?

Gospodar se čini kao zahtjevan čovjek. On traži od svojih ljudi da ga čekaju: "Opašite bokove i neka lampe budu upaljene." (12,35) Pravilno shvatiti čekanje nije baš lagan posao. Ne samo da glava treba biti budna, nego s pojasom oko bokova sluge ostaju pokretni, brzo se mogu pokrenuti da izađu gospodaru u susret, kuća mora biti osvijetljena. Treba mu otvoriti i vrata, sve mora biti spremno pa i o ponoći. Gospodar s vrlo visokim očekivanjima. Tu radnici i sluge ostaju rado budni!

Čekanje na gospodina Isusa u našoj životnoj kući - čak i ljeti!

Na koga se to misli pod pojmom zahtjevni domaćin. Lako je to odgonetnuti. To je sam Isus Krist. A sluge i sluškinje koje čekaju, to su učenici i učenice Isusove, kako nekoć, tako i danas. I mi ga trebamo čekati. Trebamo biti spremni, jer Isus će doći u našu životnu kuću. Možda čak duboko u noći. Zanimljivo! Možda ovaj tekst baš ne odgovara ovom ljetnom vremenu. Čekati na Isusa Krista, čekati na Mesiju - o tome ipak razmišljamo u adventu? Zar dotle još nema malo vremena? Konačno, do adventa ima još vremena pa je poprilično teško i naporno dotle čekati!

Slične misli imali su imali i prvi kršćani koji su, kako se čini, uzalud čekali na posljednji dan svoga života. Bili su polako umorni i iscrpljeni. Jednu stražu ili dežurstvo lako se prebrodi. I onda u noći treba doći vrijeme odmora. I tako možemo živjeti. To znamo iz svagdašnjeg života: netko nam obeća „uskoro ti se javim, onda ćemo se dogovoriti za plan." A onda se sljedećih dana i sedmica uopće ne javlja. Hoću li i dalje očekivati poziv? Ili ići jednostavno isplanirati nešto drugo?

Kada očekujemo Isusov dolazak?

Slično je i s našom vjerom. Na Isusov dolazak ili njegov povratak mislimo u adventu i o Božiću. Inače, u svagdašnjem životu na to i ne mislimo. Planiramo sve dnevne, obiteljske, poslovne planove. Radimo u firmi, polju i kući. Noću se svlačimo, gasimo svjetlo i spavamo. Pa niti u župskom životu ne čekamo dan i noć na dolazak Gospodinov. Ipak, tu i tamo nam postaje jasno da bi to ipak moglo biti moguće. Možda već sutra? Isus stoji pred mojim vlastitim vratima i kuca!? Što će se dogoditi? Kako ću ga sresti? Napeta pitanja!

Što očekujem, za svoj život, od Isusova dolaska?

Sredina je godine, možemo promatrati što se dogodilo u prošlih pola godine. Ima lijepih, radosnih, utješnih, ali i žalosnih događaja, neki čak zadaju i poprilično brige. Ove nedjelje smo ovdje i možemo sebi dopustiti malo vremena, možda da malo razmislimo o sljedećim danima, mjesecima i godinama. Možemo se pitati mislimo li koliko je Gospodin daleko od naših crkvenih vrata ili od vrata naših života? Onda će biti za nas možda i malo teže? A ipak je korisno, iz sadašnjosti, baciti pogled na onaj trenutak u budućnosti. Ovim odlomkom nas evanđelist želi potaknuti, kao i ljude nekada, da mi, u našoj životnoj kući, trebamo polaziti odatle da će nam Isus jednoga dana ili noći doći u susret! Na to je usmjeren naš život! Dotle trebamo ispuniti svoje dane radom, obvezama, radostima i brigama, zahvalom i molitvom. Ali što će se dogoditi onoga časa kad on stvarno pokuca na vrata moga života? Na vrata svijeta, na vrata Crkve? Svakako bismo, s njim, mogli doživjeti iznenađenja. Doživjet ćemo novi susret i otkrit ćemo tko smo i kakvi smo. Onda će se naše uloge izmijeniti i dopuniti, usavršiti.

Isplati se čekati, uloge će se zamijeniti

„On će se pripasati, postaviti ih za stol i posluživati ih"(12,37). Da, pravilno smo čuli. To su izmjenjene uloge. Gospodin će posluživati sluge. Gospodar preuzima uloge i zadaće koje su imali sluge i koje su im bile povjerene. A sada su sluge gosti za Gospodarovim stolom. Očekivanja se okreću na glavu. Više nema računice što treba učiniti. Ne, naša zadaća je samo čekati, a to se isplati. Kada dođe Gospodin, bit će svečanost. Svi će sjediti za istim stolom velikoga slavlja. Misao da će Isus doći u našu životnu kuću
nas ne treba plašiti. I dobro je, s ove perspektive, promatrati svoj život i od toga polaziti. Ovome cilju se možemo povjeriti danas, sutra i prekosutra, ili dokle god traje naše vrijeme. Smijemo biti uvjereni: Isus dolazi k nama, našem životu, našem vremenu u susret. Ne znamo ni vrijeme, ni datum. Ali znamo da je to Isus, Sin čovječji koji nas vodi k sretnome i dobrome cilju.

I pripovijeda se još jedna noćna pripovijest: o domaćinu koji je budan da ne dođu lopovi, kradljivci. To ne znači da trebamo svakoga dana živjeti u strahu da nam se ne približi kradljivac, kao da je to zadnji dan. Ali trebamo biti spremni za iznenadni dolazak Gospodinov. I ne trebamo se plašiti njegova dolaska. On je Isus iz Nazareta, čiji život do smrti pokazuje: Bog dolazi k ljudima s puno ljubavi da spašava i liječi, ali uvijek iznenada.

1.

a) Život bez Boga ima neku zavodničku snagu

Što sve ljudi jedan drugom mogu učiniti ako ne misle da će jednom morati nekome davati račun, to su doživjeli mnogi narodi, a među njima i hrvatski koji to osjeća sve do naših dana. Ne treba dokazivati i pokazivati što sve ljudi mogu, jedan drugome, učiniti ako ljudi vladaju nad ljudima, njima zapovijedaju bez ikakvih obzira.

Usprkos tome, život bez Boga je zadržao neku snagu. Pa i mi kršćani trebamo dodati da ponekad osjećamo zavist prema ljudima koji se ne brinu ni za Boga, ni za Crkvu. Pa ponekad i djeca predbacuju roditeljima da bi mogli nešto ljepše činiti ili igrati se, kao i druga djeca koja ne idu u crkvu.

I mi se neprestano divimo "velikima", "jakima", "poznatima" koji uvijek iznova imaju nove partnere i partnerice i ne drže se naših "građanskih moralnih pogleda", nego uživaju sjaj života.

Tako, makar, stoji na naslovnim stranicama raznih novina i časopisa.

U stvarnosti¸ i javni i privatni život se sve više i više udaljavaju od kršćanskih moralnih principa.

b)Svijest o ljudskoj vrijednosti i dostojanstvu je sve manja i manja

Stručnjaci za promet kažu da na europskim autocestama vlada pravi rat. Tu se pretiče, koči, tu se pokazuje tko je jači. Ni u privrednom životu nije ništa drukčije. Ne želim sebi priznati da će uskoro doći takav „humani" život da će se djeca, na ulazu u dječji vrtić, međusobno pozdravljati: "Želim ti da ne propadneš". U nekim gradovima i mjestima djeca, sa sobom, u osnovnu školu moraju nositi štapove ako žele zadržati svoje jakne ili cipele. Na tržnicama dobro treba paziti na ručne torbice, novčanike, a prije toga treba stan tri puta zaključati ako želite da sve bude ondje gdje je bilo kad ste otišli.

A to su samo mali primjeri današnjeg života - bez Boga. Živjeti bez Boga, vjerovati da ga se nikada neće sresti, jer ga ili nema ili je previše daleko, sve to vodi jednoj stravičnoj sebičnosti.

Je li sve to prenaglašeno crno obojano? A mi sve to davno, davno osjećamo i podnosimo.

c) Život bez Boga je izgubio svoj smisao

Sigurno je jedno: "I ako ti uspije postati bezbožan, nećeš se uspjeti osloboditi Boga." Upravo brutalnost današnjega svijeta koji je od Boga udaljen pokazuje da ne postoji ništa u svijetu na što bi čovjek mogao biti ponosan ako se čovjek udalji od Boga. Tako nam biblijski tekstovi, ove ljetne nedjelje, govore:

Povjerenje u Boga (prvo čitanje) sa sigurnim uvjerenjem : "Tim jače se ufamo u Boga, što je neka stvar gora.!" (Arnold Jassens)
Životni pogled uvijek usmjeravati prema vječnosti (drugo čitanje) sa osvjedočenjem: "Nastojanje pronalaska puta k Bogu je najsigurniji put da se nađe utjeha." (Alfons Benning)
Biti budan i Boga očekivati svakoga časa (evanđelje), jer posljednju riječ našega života ima sam Bog. I "Bog je tako velik i dragocjen da se veoma isplati cijeloga života ga tražiti." (Terezija Avilska)

2.

Sören Kierkegard pripovijeda sljedeću priču: neki putujući cirkus zastao blizu sela. Stanovnici sela se radovali zbog novosti. Cirkus je trebao početi igrati malo podalje sela, u cirkuskom šatoru. Skoro su svi stanovnici sela gledali priredbu. Posebno je cirkuski klaun razveseljavao stanovnike sela svojim šalama. A tada se dogodi nešto nepredviđeno, neočekivano. Prije zadnjeg čina, na binu još jednom skoči klaun, iako je njegova točka davno prošla i počne vikati: „Vatra u selu, vatra u selu. Gori selo."

Seljaci nisu pohitali van, nego su ostali daljena svojim mjestima. Smatrali su da je sve to jedna dobra klaunova šala, jer je u onom svom kostimu trčao naokolo i vikao: "Gori, gori". Stanovnici sela su to shvatili kao izvanrednu točku, pljeskali, smijali se, pljeskali i pljeskali. A klaun je pokušavao uvjeriti seljake u ozbiljnost situacije, no nitko mu nije vjerovao, jer on je samo klaun koji može misliti jedino kako zabaviti publiku. I kad su ljudi konačno shvatili što se dogodilo, bilo je kasno, selo je izgorilo - potpuno.

Na ovoj pripovijesti možemo objasniti tri temeljne postavke današnjih čitanja:

Tko je budan, taj gleda preko sadašnjeg trenutka. Ljudi u pripovijesti su usmjereni na neke svoje potrebe (u ovom slučaju zabava). Oni ne računaju s nemogućim, iznenađujućim. Dok budnost pozna jedan drugi, mnogo širi horizont, ona računa na neuobičajenosti koje dolaze od Boga (usp. tekst iz knjige Mudrosti).

Tko je budan, taj ima hrabrosti za pokret. Seljacima u pripovijesti njihova komotnost postaje velikom zaprekom, jer se nisu pokrenuli i pošli na vijest klaunovu - njihov životni prostor je srušen. Budnost potiče hrabrost na polazak, pa i onda kad je riskantno poći i u nove životne prostore. Preduvjet je da se sluša Božji poziv (usporedi situacije u Abrahamovoj povijesti i u poslanici Hebrejima).

Budnost razvija osjećaj za Boga i ljude. stanovnici sela su dali klaunu određenu ulogu i nisu ga prihvaćali ozbiljno. Gdje se to događa sa mnom? Gdje ja tako postupam s ljudima u mojoj okolini? Gdje ja tako postupam s Isusom i određujem mu samo jednu, određenu ulogu koja vrijedi samo u jednom dijelu moga života? Tekst iz Lukina evanđelja objašnjava takvo ponašanje - da ne shvaćaju ozbiljno skori dolazak Gospodinov, a niti ozbiljno prihvaćaju suradnike (postupali su s njima neljudski, čak ih pokušali ubiti, istući) pa sve iznenada može biti kasno. Manjak osjećaja ima svoje posljedice, koje izlaze iz ponašanja samih ljudi. Budnost, otvorenost za Boga i ljude izgrađuje nerazorivo zajedništvo.

3.

Vjera je čvrsto stajanje uz ono čemu se nadamo
Prije nekoliko godina je jedan rudar, poput čuda, izvađen iz urušenog rudnika nakon 10 dana. Novine su pisale da je spasiocima rekao: "Moja vjera me spasila".

U potpunoj tami i odcijepljenosti od svijeta, taj čovjek je bio uvjeren da će se nešto dogoditi što će mu spasiti život. Vjera mu je dala snagu i potporu u vrlo teškoj, naizgled bezizlaznoj situaciji.

Vjera je dar. I ako roditelji žele krstiti dijete, onda taj motiv igra važnu ulogu: dijete treba u vjeri rasti i vjeru upoznavati.

"Uglavnom - čovjek vjeruje u nešto." Malo koja rečenica je tako lažna i kriva kao ova. Nije sve isto što čovjek vjeruje. Zamislite dvoje ljudi koji se vole. Žena kaže: volim te. I muškarac odgovori: ipak je važno da čovjek nešto ili nekoga voli. To bi bilo bolno i ne lijepo. Ne radi se o tome da čovjek nešto ljubi, nađe nešto lijepo i dostojno štovanja, nego da on nađe riječi kao odgovor na riječi ove osobe koja ga voli i koje je on dobio na dar.

Isto tako je i s vjerom. Vjera ima nešto zajedničkoga s davanjem odgovora i ljubavlju. I zato poslanica Hebrejima nabraja likove vjere: Abraham, Sara, Izak, Jakov koji su čuli poziv i dali su odgovor svojim životom. I u hrvatskom jeziku riječ vjera ima nešto zajedničkog s ljubavlju: vjerovati - vjeriti. Vjerovati znači: oni koji se vole čine nešto vlastitim. Tko nekog čovjeka voli, ima povjerenja u njega, spreman mu je i povjerovati.

I nije svejedno što netko vjeruje, a još je manje svejedno kome mi vjerujemo. U našem visoko tehniciziranom društvu ništa ne možemo činiti bez velikog povjerenja. Ulazimo u avion i vjerujemo da će letjeti, da pilot zna i da je u stanju vladati tom mašinom. Sami to nismo pokušali - a niti smo u stanju, niti smo razgovarali s pilotom, niti ga poznamo - jednostavno imamo povjerenja. A tako je s tisućama stvari u našem životu. Bilo da uključimo neku mašinu, bilo da vozimo zelenim valom po cesti, bilo da slušamo vijesti o stranoj zemlji, ili kažemo da je zemlja okrugla, bilo da sjedimo za upravljačkim stolom kojim se upravlja vrlo kompliciranim stvarima, sve su to stvari koje mi uopće ne posjedujemo. Ne možemo ništa drugo, nego drugim ljudima i stvarima pokloniti povjerenje. A mi to činimo, jer su nam svi ti ljudi: liječnici, tehničari, inžinjeri vjerodostojni.

Ako su vjera i povjerenje tako važni kada se radi o odnosu među ljudima, toliko je važnije ako se radi o posljednjim stvarima - o bolesti, umiranju, patnji i nesreći, krivnji i oproštenju. Ako netko reče: "Vjerujem samo ono što sam vidim" - onda je on, u stvarnosti, pravi prosjak. Ove posljednje stvari našega života se ne mogu fotografirati, niti zaustaviti. Ne mogu dokazati da nesreća koja me pogodila ima jedan sasvim dublji smisao. Ne mogu mom partneru reći: Dokaži da si mi oprostio! Ovim stvarima, postupcima i riječima koje mi netko govori mogu vjerovati ili ne vjerovati. Ako to mogu, onda ću biti obilato darivan: Biblija kaže da vjera čini blaženim - ili ću živjeti bijednim, siromašnim životom bez vjere.

Za vjeru u Boga imamo "oblak svjedoka", tako poslanica Hebrejima naziva ljude koji su cijelo svoje povjerenje stavili u Boga (Heb 12,1). Već onda kad je Crkva nastajala, sigurno je došlo do popuštanja u vjeri, do nestanka spoznaje i svijesti da možemo život graditi na Bogu. U zajednicama je bilo nekakvo duhovno siromaštvo, preko duhovne transfuzije došlo je do obogaćenja. Ova duhovna transfuzija može se dogoditi (kako onda - tako i danas ) po ljudima i preko ljudi koji vjeruju i svjedoče vjeru. Vjera se prenosi preko svjedoka. Drukčije rečeno: riječi potiču, primjeri privlače.

Za mene je jedan poseban svjedok sveti Tomas Moore, engleski lord kancelar koji je 1535., za vrijeme Henrika VIII., bio pogubljen zbog svog uvjerenja. Taj svetac je rekao sljedeće riječi: "Ništa se ne može dogoditi izvan onoga što Bog hoće. I ja sam sasvim siguran da je, u stvari, najbolje ono što se dogodi." A u tamnici je molio:" Daj mi svoju milost, dobrostivi Gospodine da ne gledam na ovaj svijet, nego da svoj duh ukorijenim duboko u tebi."

A za obranu vjere Crkve rekao je i ovo: " Postoji jedan dokaz kojega možemo, sasvim jednostavno, reći onima koji su bez vjere: još nitko se, na smrtnom krevetu, nije pokajao što je katolik."

 

Vjera

Abraham uzor vjernika

Na početku kršćanske vjere stoji praiskustvo religioznog doživljaja kako bi čovjek htio, želio svoj život učiniti sretnijim, smislenijim,slobodnijim i slično. Ovo iskustvo je već ranije oblikovano iz vjere u Boga i izrečeno nekim mističnim oblikom govora.UI biblijskoj pripovijesti o Abrahamu koncentrirane su brojni, temeljni vjerski doživljaji i uvjerenja Izraela i kršćana.
Abraham je izabran i obećana mu je zemlja. Obećano brojno potomstvo se ostvarilo u izraelskom narodu: zato židovi poštuju Abrahama kao svoga praoca i sebe gledaju kao „djecu Izraelovu". Abraham slijedi poziv Božji, raskida s vjerom u božanstva svoje okoline i dokazuje se u kušnji (izakovo žrtvovanje). U Abrahamu židovi prepoznaju svoju sudbinu, prednost i težinu biti židov.
Kršćani u prvom redu gledaju Abraahama kao praoca vjere. On bezuvjetno slijedi poziv Božji, vjeruje obećanjima i time pokazuje da je vjera pustolovina, da tu nema nikakvih osiguranja za povratak na staro.

Kršćanska vjera i religiozno iskustvo

Jamačno, mnogi kršćani ne mogu više značenje ove predaje uklopiti u svoj život.Zbog toga postoje brojni razlozi.
• Svijet okrenut prema potrošnji, zabavi, tehničkom napretku utječe na mogućnost doživljaja, na kojemu se temelji vjera.
• Tko ima religiozno iskustvo, tome se danas pružaju različite mogućnosti tumačenja, koja se ne mogu tako lako uklopiti u simbolički govor kršćanske vjere.
• Sekularizacijom, posvjetovnjačenjem su se naši životrni osjećaji, tumačenje i razumijevanje života tako okrenuli, mi vjerujemo u životno bitne situacije, a da ih ne pokušavamo povezati i tumačiti sa onozemaljskim.

Da li je kršćansko iskustvo danas moguće?

I danas može neki čovjek iznenada uočiti da sreća i budućnost drugih ljudi zavise od njegovog ponašanja i ovo iskustvo gledaju i tumače kao apsolutnu obavezu ili kao osobni Božji poziv njemu.
I danas čovjek, koji uređuje svoj život prema ovom iskustvu može ga shvatiti i tumačiti kao povjerenje u Božju ljubav.

I DANAS MOŽE KRŠĆANIN DOŽIVJETI SREĆU KAO DJELOVANJE BOŽJE MILOSTI. Ako se iskustvo želi protumačiti na ovaj način, onda se mora dogoditi sljedeća razmjena: Čovjek tumači temeljne životne doživljaje predodžbama i pomoću vjere i obratno: njemu ove predodžbe daju vjernički pravac, kako on može svjesnije i punije proživjeti svoj život.
Tko npr. povezuje nasljedovanje isusa i njegov križ s patnjama u svijetu, sigurno može tim patnjama dati puniji smisao. Ali svi ti vjerski doživljaji su ja- doživljaji. Ne može ih netko drugi za mene imati. Vjerujem i čvrsto sam uvjeren da me Bog ljubi i da me nikad neće ostaviti na cjedilu.

«Ne boj se, malo stado»

U kliještima
Interesantan fenomen: tko jednom pokuša ući u fenomen manjina, često nailazi na isti postupak. Ako se ljudi nađu ili osijećaju sami, traže sebi slične da se povežu. A onda se može dogoditi da dođe do vrlo različitih situacija.

Slika s mnogo boja

Neki put će ovi u manjini pokušati ojačati, međusobno će se podučavati kako nadvladati životnu situaciju. Ako u našim gradovima pogledamo centre različitih manjina, možemo naići na veliko bogatstvo i izmijeniti mnogo kulturnih doživljaja. To je interesantno i prekrasno. Mnogo toga što je za nas po sebi jasno i razumljivo ljudi drugih kultura će odbacivati i kritički gledati. Tako ostajemo u pokretu i fleksibilni. Primjer neka nam budu razni manjinski, religiozni centri koji su vrlo živi, a žive u dijaspori. Male grupe pokazuju da u društvu oko sebe igraju određenu ulogu. Njihova životnost može, za nas, biti poučna. S druge strane oopažamo da se manjine pokušavaju braniti, neki put od pravih protivnika, a neki put od izmišljenih. Pristaše socijalnih manjina pokušavaju svoj grupni ja jačati tako da postaju vrlo osjetljivi na izvana. I ako ove grupe prijetnje izvana shvate ozbiljno, nastaju stanice iz kojih se razvija fundamentalizam i ekstremizam. To vidimo i na blizu i na daleko. Evo primjera: mnogi mladi su, u Njemačkoj, prije 11 godina, doživjeli «promjenu» sa velikim entuzijazmom. Otrježnjenje je vrlo brzo došlo. Vrlo brzo su uočili da nisu dorasli novoj situaciji i postali su gubitnici u ovoj promjeni. Okupili su se, organizirali, povezali s onima koji su trebali savladavati teške životnu situacije i desni ekstremizam cvjeta. Ili ako muslimani Palestinci imaju, u vlastitoj zemlji, osjećaj da su progonjeni od Židova, može neko vrijeme biti dobro, ali, sasvim sigurno doslovno shvaćeno, jednom bomba mora eksplodirati. Dok je prva varijanta ponašanja vrlo korisna i plodna, mobiliziranje može postati izvor sukoba. To nam pokazuje svjetska povijest

«Budite spremni»

Kršćani i kršćanke kao zajednica koja slijedi Isusa, uvijek i ponovo, mogu imati osjećaj da su u svijetu manjina. To moramo potvrditi. A to nije uvijek bilo tako. Kršćanstvo je davalo ton po kojemu se moralo živjeti, po javnoj vjeri, bez obzira da li je osvjedočenje bilo istinito.

Za Konstantina, polovinom 4.st., se dogodilo obraćenje cara, a s njimi čitav državni aparat postaje kršćanskim. Bez krštenja nije bilo moguće dobiti javnu službu ili ostvariti karijeru. Ovaj karakter «narodne Crkve» sve više nestaje iz političkog polja europskih zemalja. Crkva se sve više pretvara u ono što je bila prije Kostantina, zajednica vjere koja se mora boriti za priznanje i prisutnost.

To nije samo teško, nego je i šansa koja se mora iskoristiti. Kako ćemo se kao kršćani ponašati, jesmo li sol zemlje i svjetlo na brdu ili živimo po geslu «tko nije za nas, protiv nas je»? Kako zadnje držanje djeluje, pokazalo se u izvancrkvenim područjima. Ekstremna držanja dijele, a ne spajaju, udaraju, a ne svjedoče. Današnje evanđelje nas poziva da iz svoje situacije, kao kršćani, svjesno i radosno ustvrdimo: «Ne boj se, malo stado!» Pozvani smo da evanđelje živimo u nasljedovanju Isusa i da ga takvoga svijetu navijestimo. Ali ako netko ima nešto reći, neće doći kod mogućih slušatelja da im ponudi nešto za slušanje, nego se mora s ljudima sprijateljiti i to s onima koji ne idu vlastitim putem. Mi smo ljudi koji trebamo naslijediti kraljevstvo Oca i tu moramo ostaviti naše blago. Upravo jedno božansko osiguranje. To osiguranje košta. Moramo platiti premiju, a to je da Radosnu viijest Isusovu koja nam je predana moramo dalje predati i u životu naviještati. Mi smo «sluge koji poznaju volju gospodara», a to zahtijeva da je još bolje upoznamo. Zbog toga moramo urediti svoj život i ne možemo natrag.

Ne koristi ništa gledati u svijet i žaliti kako se sve mijenja na gore. Kulturni pesimizam je pojava svih vremena, ali nikada nije bio plodonosan. Svijet se uvijek mijenjao, a tako će i ostati.

Blago Božje, koje nam je povjereno, ne bilježi samo davanja,nego daje i sigurnost. Ovime se osjećamo ojačani, slobodni, neprisiljeni u ovome svijetu živjeti kao kršćani pa i onda kad izgleda da nas to čini strancima u svijetu.