Rasprodaja
Tu bi trebao ipak jedan manjak biti
U našoj Crkvi, u našim zajednicama
Ako ljudi glasuju nogama,
I jednostavno ne dolaze.
Najprije kritično i životno.
Kamo odlaze? Gdje mogu naći
Ono što kod nas uzalud traže?
Doživljaj zajednice, mistiku, ekstazu,
Smislenost, vitalnost,
Nutarnji mir i smisao…
Zajedno oni traže odgovor kako to
Danas kao kršćanin živjeti,
Između kompjutora i pampersica,
Između diska i srčanog udara.
Za sve te tražioce trebala bi Crkva danas biti
Pravo utočište.
Sve je to ipak sadržano
U njenoj poruci.
Od duhovnosti i ispunjenog života
Nju bi trebalo više shvaćati nego ezoterične krugove
I sekte. Crkva u rasprodaji?
A ipak sam duboko uvjeren
Čovjek je neizlječivo religiozan!
Na dužim stazama ne može on živjeti
Samo od onog što veletržnice nude.
Postoje životne namirnice koje se ne mogu kupiti
A mnogo su potrebnije od odnosa s partnerom.
U kriptama starih katedrala
Leži zakopano blago.
«Gledajte, evo doći će dani, riječ je Gospodina,
kad ću poslati glad na zemlju.
Ne glad za kruhom, nit žeđ za vodom,
Nego glad za riječju Božjom.
Tada će ljudi kretati od mora do mora,
Polaziti sa sjevera prema istoku
Da bi tražili riječ Gospodnju.
Ali je neće naći.»
Amos 8, 11-123
Što treba čovjek
«Ne trebam Boga»
govore i trebaju
ženu za ženom, muža za mužem,
auto zbog auta, titulu zbog titule,
i nikad se neće nasititi
i osjećaju se osamljenima.
«Ne trebam Boga!»,
govore i trebaju tablete za spavanje,
jer ne mogu spavati.
Od čežnje ostaje požuda,
Od ljubavi ljubomora,
Od politike intrige,
Od sile nasilje,
Od autoriteta prisila,
Od tehnike strah,
Od vjere običaj.
Blažen čovjek koji Boga treba.
Iz Martin Gutl: Nachdenken mit Martin Gutl.
Životu pripada više
Vjerujem da životu pripada više
Nego jesti i piti, blagostanje i zdravlje.
Vjerujem da životu pripada više
Nego učiti i učenje, razumjeti i shvaćati.
Vjerujem da životu pripada više
Nego požuda i zadovoljenje, uspjeh i sreća.
Vjerujem da životu pripada i
Povjerenje i nadanje, strpiti se i čekati.
Vjerujem da životu pripada također
Plašiti se i prestati se plašiti,
Žalostiti se i prestati se žalostiti.
Vjerujem da životu kojega živim pripada onaj
Koji mi je život darovao.
Bože, hvala ti! Amen.
Prijateljska gozba u nebu
Nebeski oče,
Stvorio si kruh i maslac
Ali isto tako i kavijar
I salzburške žličnjake.
Ti sam bi trebao biti veliki uživalac
Kad si nam takvo zahtjevno nepce stvorio,
K tome i trbuh da sve to može probaviti.
I ne daj da zaboravimo
Da možemo za najbogatije prostrtim stolom
Utažiti samo malu glad.
Jer glad za životom punim smisla,
Za prijateljstvom, za tobom ne utažuje veliko žderanje,
Nego – i za to te molimo –
Ljudi s kojima mi za stolom sjedimo.
I konačno ti sam, kad nas jednoga dana pozoveš
Da dođemo na tvoju prijateljsku gozbu.
Peter Karner
Davati primati
Svatko na neki način zna, barem intuitivno, po šteti i povrijeđenosti da je davanje i uzimanje povezano sa srećom u svakom odnosu. Da se čovjek sam mora lomiti, sebe darivati inače nema nikakvog života. Što ili tko bismo bili kad nam se ne bi davalo, kad ne bismo mogli ništa primati, kad ne bismo ništa primali? Ostali bismo u blatu, zagušene duše ili nikakvi ljudi. Hranili su nas sve dok nismo postali netko tko je mogao druge hraniti, «netko», jedan od mnogih, prosjek. Adam, tako se zove u Bibliji svaki čovjek. Jedan takav, prosječan čovjek oženi se jednoga dana, ima komadić svijeta (zamišljena situacija), djecu, prijatelje. Radi s kolegama, surađuje s «nasiljem», jer hoće biti ono što želi. Radi svojom glavom, svojim rukama, svojom dušom i taj rad ima svoju cijenu, cijenu u novcu. Rad se plaća novcem. Taj čovjek čini sam sebe novcem. Zarađuje za sebe i za druge koji su mu dani, za održavanje života, za kruh i stan, slobodu i odmor. Moglo bi se reći: u kruhu koji dolazi na stol leži on sam i sam je postao kruhom. Svojoj djeci može reći: «ovo sam ja» i kad kruh lomi i dijeli može reći «ovo je moje tijelo» i svatko će shvatiti što je mislio.
Biti pojeden da postaneš muškarac i žena, a prije svega da budeš novi čovjek, a ipak da sebe učvrstiš u ljubavi.
Huub Ostehuis: Ti si disanje i žar
Ti si kruh koji utažuje glad
Ti si kruh koji utažuje glad
Ti si vino koje puni čaše
Ti si život, Bože.
Ti si dah vječnosti
Ti si put u novo vrijeme
Ti si život, Bože.
Ti si tužbalica u strahu i nevolji
Ti si snaga, naš svagdanji kruh
Ti si život, Bože.
Ti si pogled koji nas prožima
Ti si svjetlo koje nam nadu daje
Ti si život, Bože.
Ti si uho koje budućnost čuje
Ti si krik koji razara mir
Ti si život, Bože.
Ti si križ koji je otkupio svijet
Ti si oslonac koji nam hrabrost daje
Ti si život, Bože.
Ti si ruka koja nam se zaštitnički pruža
Ti si sjeme koje preskače smrt
Ti si život, Bože.
Ti si riječ koja nam odgovor daje
Ti si Bog koji ljude ljubi
Ti si život, Bože.
Thomas Laubach
Samački ručak
Tako?
Gledam na sat, 12.30 je vrijeme za objed. Instinktivno me vuče k hladnjaku iako ne osjećam glad i nemam apetita. «U ovo vrijeme se jede», potičem sebe i otvaram hladnjak. Što danas ima za jelo? Uzimam komad sira i komad kruha. To ide brzo i nakon toga ne moram prati suđe. Zagrizem sir i mislim «ipak sam gladan».
A kruh je star i osušen. «Jasno, posljednjih dana sam bio na putu i jeo izvan kuće». Usprkos tome pokušavam odrezati krišku kruha. Trenutak sam mislio trebam li sjesti za stol i jesti. «A zašto kad nema nikoga tko bi sa mnom pričao».
Upravo sam svjestan smisla svojih riječi. Pogođen sjednem na stolac i polagano žvačem tvrdi kruh. Mislim «pretiho je, pretiho je», ne podnosim samoću. Moj ručak mi uopće nije prijao. «Nema ničeg goreg nego jesti sam», mislim i uključujem televizor koji se nalazi blizu stola.
Radna bilježnica za mlade, Muenchen
Poveznice za liturgiju i propovijedanje
I.
a) Veliko otkriće života
Najljepši doživljaji odmora su svakako"otkrivanje" nečega što je, do sada, bilo nepoznato, upoznavati nove ljude, pronalaziti interesantne i zanimljive stvari (u prirodi traženje umjetničkih djela) obogaćivati iskustvo susreta s ljudima, životnim navikama (sve to ostaje ograničeno prostorom i vremenom), a uzbuđujuće pustolovine su prošlost...
Tekstovi današnjeg euharistijskog slavlja nas upozoravaju da je hitno potrebno napraviti neponovljivo iskustvo života: susresti Isusa Krista. Radi se o povezivanju vremena i vječnosti, radi se o „preokretu" našega života koji se događa kod stvarne spoznaje Boga (po „Sinu" do nebeskog „Oca"). Samo oni koji su pronašli Krista kao „kruh života" (evanđelje) mogu pokušati „obući novog čovjeka" (drugo čitanje).
b) Traže se suvremeni uzori
Velike povijesti obraćenja (Pavao, ...preko Augustina...do Claudela.. sve do lokalno poznatih velikih obraćenja stvarnih kršćana) pokazuju, na najbolji način, kako kršćani trebaju objema nogama stajati u svijetu. Oni su „svjedoci „ kršćanskog doživljaja Boga.
Ukazivanje na svece koje slavimo početkom kolovoza (Alfons Maria Liguori, Ivan Maria Vianney - godina svećenika, zaštitnik svećenika!) može biti od velike koristi. U turističkim mjestima bi trebalo turiste upoznati s važnim i bitnim činiocima vjerskog života u određenom kraju, upoznati sa svecima i velikim ljudima dotičnog kraja i mjesta. (Koliko mi ovdje propuštamo na ovom polju! Posebno mi u Dalmaciji - nama o tome nikada nitko nije govorio kako to iskoristiti u pastoralu turista!) A ne smijemo ni zaboraviti „Velike kreposti malih ljudi, koji zaslužuju našu pažnju iako su počinili i manje pogreške!"
c) Uvod u evanđelje (Iv 6, 24 - 35)
Četiri objaviteljske Isusove riječi (rr 26sl, 29, 32sl, 35) sadrže glavne misli ovog dijaloga (rr 25-27). Čudesno hranjenje se sasvim krivo razumjelo; ( rr 28s)l: „djelo" ili „djela" Božja; (rr30-33): traženje znakova; rr 34-40: kruh života
U prvoj cjelini(rr 25-27) se radi o tome da oni koji su pozvani na vjeru u Krista (i koji će biti pozvani) ne zastaju na „vanjskim znakovima" (nedoživljenim čudesnim hranjenjem mnoštva) nego da pokušaju ući do nutarnje biti poruke: kruh je simbol neuništive životne snage, koja dolazi po vjeri u Isusa Krista, spasenjsko Božje priklanjanje po Isusu Kristu
Druga cjelina (rr 28-29) suprotstavlja sažetku židovske Tore (činjenje „djela") jedino „djelo": Vjera nije nikakav uspjeh ljudi, nego čisti dar Božji.
Treća cjelina (rr. 30-33) obrađuje objaviteljsku riječ (r32) na tipski način „mana-tradicije" kvalitativno sasvim drukčiji kruh („pravi kruh") ne može doći od Mojsija, nego je to „kruh nebeski" koji će jedino i samo po spasiteljskom Isusovom djelovanju doći od Boga.
Konačno, u četvrtoj cjelini se govori i opisuje ovaj osobni životni kruh: osoba darovatelja (Bog) je ujedno i dar (Božje priklanjanje čovjeku u Isusu Kristu). U susretu s Isusom ( u i po vjeri!) se događa izmjena čovjeka iz zemaljske smrti u vječni život!
Tumačenje teksta
a) Izl 16, 2-4, 12-15
U trećem dijelu knjige Izlaska iz koje smo danas čuli odlomak (12,1 -16,35) stoji Božje osloboditeljsko djelovanje (treba prepoznati kompliciranu pretpovijest). Zato je potrebno poznavati temeljnu strukturu teksta (o tome u nekoj pogodnoj literaturi).
„Mrmljanje" hebrejski (lun) kojim se, zbog nezadovoljstva, Bog okrivljuje, spada u čisto - tipično „ljudsko" (usp br 14,2), jer sve (pa i Božje spasenjsko djelovanje u Izlasku i kroz „hranjenje manom") ostaje samo prolazno i zato se uvijek postavlja u pitanje. Umjesto da ima povjerenja u Božju spasiteljsku blizinu, Izrael čezne za „punim egipatskim loncima" - kakva ironija sudbine. Temelj je u čisto zemaljskom (kruh za sljedeći dan), u materijalnim stvarima i svagdašnjim problemima. Zato čovjek obvezno treba prigodu da iz prolaznosti ima pogled u vječnost: na sabbat (za kršćane nedjelja) kada se može otkriti pozadina životnog smisla: „Čovjek ne živi samo od kruha, nego i od onoga što usta Gospodnja govore." (Pnz 8,3) Bila bi velika zabluda, s teškim posljedicama, graditi na samome sebi (jak i autonoman čovjek). Mnogo više pomoći daje Božja riječ koja donosi i pomoć, i jedini temelj povjerenja od kojega treba preuzeti životnu snagu za svagdašnjicu. Nekad je potrebna cijela životna povijest da bi se otkrila ova životna mudrost.
b) Ef 4,17.30-24
Sve opomene 84,1-6,20) su usmjerene na konkretan život kršćanske zajednice. Pojedini kršćanski zahtjevi izviru kao posljedica Božjeg milosnog djelovanja u Isusu Kristu. Iz onoga postati Krist slijedi ostati Krist. Da to vodi do promjene života već je Pavao naglasio (usp 1 Sol 2,12; Fil 1,27) i neprestano se ponavlja u pavlovskoj tradiciji (Kol 1,10). Svaki kršćanin mora, moralnim vrijednostima, (usp Gal 3,27; Rim 13,14; Kol 3,9) pokazati da za kršćanina nema nikakvog kompromisa s „bezbožnim" (poganskim) načinom života (usp 1.Petr 4,3-5). Kršćanska egzistencija se „obnavlja" ako dopušta da joj Isus bude orijentacija.
c) Iv 6,24-35
Prigoda za veličanstveni kristološki govor o kruhu (6,25-51) je znak velikog „čudesnog hranjenja," jer hranjenje zemaljskom hranom (kruh) može biti potpuno krivo shvaćeno (usp 6,15) - „čarobni stolnjače pokrij stol": materijalistička iluzija raja zemaljskog. Sada, sasvim jasno, treba reći da se radi o Isusovoj objavi Božje neograničene ljubavi (izvan zemaljske) koja se podjeljuje vjernima. Ovaj dar nije prolazan nego, ima karakter vječnoga (rr 25-27). Jer je to milosni dar Božji, ne može se zaslužiti ljudskim snagama (redci 28-29 donose polemički židovsku pobožnost). Radi se o potpunoj vjeri u Isusovo poslanje! Tradicionalno traženje znaka ( usp Mk 8,11) uzima čudo o mani u svom židovskom značenju (usp Izl 16.4.15; Ps 76,24; br 11,4-9.31-33). Ivanova objava „ preuredjuje" tipologiju židovske tradicije:
Nije MOJSIJE „dao" vama kruh s neba, nego OTAC MOJ „daje vam" pravi kruh s neba.
Ne radi se o materijalnom horizontu (zemaljski kruh, za čijim uživanjem se čezne) nego o Isusu, koji zemaljsku smrt okreće u život. Kao što je pustinjska generacija (usprkos mani) pomrla, tako će se dogoditi svakom čovjeku koji ne dospije do ispravnog susreta s Kristom (rr 34 ), ostat će mu samo prolazan život. „Otkriće" pratemelja našega života sastoji se u vjerničkom i osobnom susretu s Kristom, koji vodi u vječni život. (Usp Iv 4,10-15) Evanđelist to pokazuje na primjeru „žive vode" što se u ovom odlomku opisuje kao „kruh života."
Uz blagdan sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika župnika
1. Glavni životni podaci
- 8. svibnja 1786.: rađa se Ivan Marija Vianey u Dardilly, blizu Lyona, kao četvrto od šestoro djece. Djetinjstvo je bilo vrlo teško, neposredno nakon francuske revolucije. Proživio ga na očevu seljačkom imanju.
- 1806.: Nošen željom da postane svećenik, započima školovanje kod prečasnog Balleya, u župskoj kući u Ecully.
- 23. lipnja 1815.: nakon dužeg učenja, prepunog teškoća, u Lionu je zaređen za đakona.
- 13. kolovoza 1815.: Monsinjor Simon ga redi za svećenika u Grenoblu. Određen je za vikara župniku Balley u Ecullyu.
- 13. veljače 1818.: imenovan je kapelanom u zajednici Ars.
- 1821.: Ars postaje župom i Ivan Maria Vianey je imenovan župnikom.
- od 1822.: počima s obnovom i poljepšanjem crkve, zadaća koju je do smrti ispunjavao.
- 1823.: ponovno uspostavljena biskupija Belley: župa Ars pripada, od sada, toj biskupiji.
- 1824.: otvara kuću providnosti s nakanom da tu, kasnije, bude škola za djevojke, kasnije je to sirotište.
- oko 1830.: počinju hodočašća u Ars, broj hodočasnika i onih koji su se željeli ispovjediti stalno raste, sve do njegove smrti. Župnik Arški ne može praktično napustiti župu, sva njegova zauzetost ide župljanima i hodočasnicima.
- 1843.: teško obolijeva i to je uvjetovalo njegov prvi pokušaj bijega iz župe. To će pokušati još tri puta, jer je bio svjestan svoga poslanja kao župnik, ali i slabosti koje je imao.
- 1849.: osniva školu za dječake koju je povjerio Braći od svete obitelji iz Belleya.
- od 1853.: tim misionara iz domaće biskupije dolazi u pomoć. Sveti Župnik je zarobljenik ispovjedaonice koju rijeke hodočasnika doslovno opsjedaju.
- 1858.: broji se više od 100.000 hodočasnika. Župnik Arški sjedi u ispovjedaonici više od 17 sati dnevno.
- 4. kolovoza 1858.: oko 2 sata u jutro, izmoren, umire Župnik Arški u svojoj župnoj kući.
- 8. siječnja 1905.: papa Pio X. proglašava ga blaženim i ujedno zaštitnikom svih župnika Francuske.
- 31. svibnja 1925.: papa Pio XI. proglašava ga svetim.
- 1929.: papa Pio XI. proglašava ga zaštitnikom svih župnika na zemlji.
- 6. listopada 1986.: papa Ivan Pavao II. hodočasti u Ars.
Misno slavlje
Pozdrav:
Gospodin Isus Krist koji je i riječ i kruh života, neka bude sa svima vama.
Uvod:
I.
Sanjati i kritizirati, time se nikako ne mogu riješiti bilo kakvi problemi na svijetu. Tko neprestano misli da je u pustinji života i da kroz nju stalno hoda, taj neće nikada moći otkriti životvorne vrutke oaza na putu. Iz povjerenja u Boga, po ispravnom susretu s Kristom, postajemo sve svjesniji da je put kroz pustinju „samo kratkoročan", a da je konačni i neuništivi cilj našega putovanja vječni život kod Boga. Ne dopustimo da nas bilo što obeshrabri. I susret s Isusom, po ovom euharistijskom slavlju, treba nam postati susret s Bogom po Isusu Kristu.
Probudimo živu vjeru i pokajmo se za manjak vjere.
Ispovijedam se...
Pokaži nam Gospodine milosrđe svoje, Gospodine, smiluj se
Jer smo protiv tebe i braće ljudi griješili, Kriste, smiluj se
I daj nam svoje spasenje, Gospodine, smiluj se.
Oproštenje, odrješenje grijeha naših podijelio nam svemogući, milostivi Gospodin.
Amen
II.
Od čega čovjek živi? Na to ima mnogo odgovora: od komada kruha i za komad kruha, ili od šake riže, od dobre riječi, ili za dobru riječ, od ljubavi drugih ljudi ili za ljubav prema drugim ljudima. Tko doživljava ovo zadnje, taj doslovno i stvarno živi.Ovdje se uključuje Isus, on je za to došao na svijet!
Molitva vjernika
Vječni Bože, tvoj je dar da vjerujemo u Isusa Krista kojega si poslao. Po njemu te molimo:
Često prečujemo krik gladnih, daj da ljudi budu osjetljiviji za probleme gladnih i tako im omoguće dostojniji život, molimo te
Veoma mnogo se brinemo za hranu, daj svima ustrajnosti u traženju hrane za život vječni, molimo te
Od tebe očekujemo pravdu i mir, podari svima koji su u svađi i razdoru da se međusobno poštuju i poštuju tuđa mišljenja te tako omoguće dostojan život, molimo te
Svi ćemo jednom umrijeti, jačaj umiruće kruhom popudbine koji dolazi s neba za život svijeta, molimo te
Tko tebi dolazi taj neće ogladnjeti i tko u tebe vjeruje neće žeđati. Privlači nas k sebi i jačaj nam
vjeru po svome Sinu Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen
Propovijed:
1.
„Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite", tako su mrmljali Izraelci u pustinji. Tako mrmlja danas zajednica Crkve. Ona ne želi kroz pustinju, želi ostati u oazi, u oazi Tridentinskog koncila, ili oazi 19. stoljeća, ili u oazi crkvenog sanjarenja. U pustinji je vruće. Tu ima i pješčanih oluja, treba paziti sprijeda i straga. Samo uz lagan teret se može putovati. U oazama je ljepše. No, Božji narod neprestano mora napuštati oaze da bi pošao u susret Gospodinu. Zato se mrmlja protiv vođa, protiv onih koji vode. Predbacuje im se: „...odveli su ih u pustinju da tamo skapavaju od gladi."
U promatranju tog vremena provedenog u pustinji, Izrael je shvatio da takav hod kroz pustinju nisu mogli ostvariti svojom snagom. Uvijek je bilo onoga što su ljudi treba li i to poprilično mnogo. No, to nisu bili egipatski lonci mesa. Bio je to kruh kojega im je davao Gospodin za jelo.
A što nama Gospodin daje? Kakve nam čini znakove da to vidimo i u njega vjerujemo? Čudesna ozdravljenja? Svijet bez ratova? Čovječanstvo bez gladi, bolesti, patnje? Postoje li takvi znakovi? Ili nam daje znakove koje možemo vidjeti da u njega možemo vjerovati i to samo onakve kakve je dao nekoć Izraelu? Da li nam daje ono što nam je potrebno, a ne što bismo mi željeli? Ne daje nam egipatske lonce pune mesa, nego zaštitu na putu? Ne daje nam čudesno hranjenje kruhom i ribom, nego solidarnost među ljudima koji su dobre volje?
Izrael je u pustinji dobio manu, time je preživio. A kakav kruh čini da mi preživimo? „Ne brinite se za propadljivu hranu, nego onu hranu koju će vam dati Sin čovječji, a koja vrijedi za život svijeta." Od čega mi preživljavamo? Kakav kruh održava našu nadu na životu? Koja hrana daje život svijetu?
„Cijela je izraelska zajednica mrmljala protiv Mojsija i Arona." Htjeli su kruha, Bog im je dao manu. Željeli su egipatske lonce pune mesa, a Bog im je poslao prepelice. Želimo slobodu, samoodređenje, sreću, uživanje, a slušamo: „Ja sam kruh života, tko dođe k meni neće ogladnjeti." Došli smo. Jeli smo, ali nije nestala ni glad tijela, ali ni duše! Ovaj kruh kojega smo jeli ne spašava od bolesti. Ne čuva nas od slabosti. Ne nadoknađuje požudu. Ne daje sreću. Ne sprječava nikakav rat. A kruh života?
I nije dovoljno samo jesti ovaj kruh, kao što nije dovoljno imati uza se kajdanku da bi se slušalo glazbu. Da bismo doživjeli glazbu, treba da neke note budu zapisane i to onda pjevati ili svirati. Da bi se dobilo više od tjelesnog jačanja, treba i vjerovati da je Isus kruh života. Tek onda će njegova riječ, onda će euharistijski darovi, onda će Crkva biti sakrament spasenja. Bez ove vjere njegova riječ je samo riječ među mnoštvom riječi. Euharistija postaje prazan znak zajedništva, a Crkva postaje organizacija za čuvanje religije.
Tko mrmlja, misli da ga se odvelo u pustinju, da bi umro od gladi. Tko vjeruje, toga Bog hrani kruhom, koji s neba silazi i daje život svijetu.
2.
Poticaji za propovijed
Cilj: „Obucite novog čovjeka" (Ef 4,24)
a) Negativno: Ako današnji građanski, potrošački tip našeg društva (sebičnost, uživanje, uvijek htjeti više imati) postaje dio našeg svagdašnjeg iskustva i pravilo življenja, onda Crkva mora opominjati da ne propadnemo u glibu najobičnijeg materijalizma.
b) Pozitivno: Iz prvog čitanja i evanđelja može se izvući zajednički zaključak da čovjek „ne živi samo od zemaljskog kruha."
- Kao što sit, socijalno politički, karijeristički tip nije sposoban susresti se s ogromnim problemom nezaposlenosti , jer je najprije potrebna „nova skromnost" (u svim životnim zahtjevima), tako i kršćanin mora dosegnuti pravu „dubinu" ljudske egzistencije (postojanja).
Kako je jako potreban novi doživljaj iskustva Krista za vjerodostojno i snažno zauzimanje u Crkvi mogu nam pokazati najnoviji primjeri Crkvene povijesti (može se pronaći i iz domaće povijesti!).
„Novi čovjek" (Ef 4,24) ovo novo stvorenje po Bogu (znači - biti kršćanin) obvezuje na promjenu života „dobrih djela" (usp Ef 2,10)
- Bog treba ljude ognja, bez duševnih problema ove vječne zapreke ljubavi! Ljude koji su sve sažegli u plamenu ljubavi da bi mogli, sa sobom, povesti i druge ljude. „Ljubav je poput ognja" (Chiara Lubich).
- U konkretnim životnim situacijama treba biti sasvim jasno: "Ljudska granica su vrata ulaska Božjega" (Gertrud von le Fort). Nitko ne dolazi na krajnju granicu ljudskog života, nego na nutarnju veličinu.
„Djelotvorna ljubav je mjesto doživljaja Boga." (Ladislaus Boros)
3.
Braćo i sestre!
Sigurno je čudesno umnožavanje kruha djelovalo na publiku. I ne baš previše jednoznačno. Pet tisuća ljudi su bili svjedoci ovog čudesnog umnažanja kruhova, a ipak nisu potpuno razumjeli što je Isus jasno želio istaknuti:
da je on onaj od koga dolazi kruh života. Da su vjera i nada isto tako važni za život kao i svagdašnji kruh. I da Bog neće, onima koji se broje njegovima, dopusti ni da gladuju, ni žeđaju.
Sve što su onih pet tisuća shvatili je to da su se najeli i da je umnažanje kruhova bilo nešto izvanrednoga.
Sada opet dolaze k Isusu, žele opet vidjeti i imaju sasvim točnu predodžbu onoga što žele vidjeti: nešto poput čuda mane u pustinji, to ne bi bilo ništa loše. Oni žele velika, uzbuđujuća čuda, - ali ono jedino i važno, vjeru, osobni odnos s Isusom - to njih ne zanima.
Čini mi se da se sličan fenomen događa i danas kod nas: prije nekoliko desetljeća se moglo čuti: „Isus -da, Crkva - ne!" Danas mi se čini kao da to zvuči „Crkva -da, Isus -ne!" Mnogi traže zajedništvo u Crkvi, njezin socijalni angažman, njezin smisao, ali napor stvarno vjerovati niti ne pokušavaju. Ima kršćana koji traže ljepotu liturgije, sakramente, a da ne spominjem neke sakramentale (blagoslov kuća, sprovode), ali da bi oni vjerovali i prihvatili Isusa Krista i osobni odnos s njim, nema ni govora.
Poruka utemeljitelja naše Crkve je sasvim drukčija: u čudesnom umnažanju kruha govori nam da je on sam za život svijeta tako važan kao što je važna i korica kruha. Tko ništa ne vidi iza ovog čuda, neće ništa drugo uočiti nego da je sit.
Uređenje crkava, ljepota liturgije, glazba, pjevanje pokušavaju učiniti jasnim kako je lijepo služiti Bogu. Tko ništa ne vidi iza ovog događanja, neće naći ništa osim onoga što stoji u kulturnom vodiču. U tajni kruha i vina, u sakramentu oltara Isus nam želi biti blizu i darovati nam se u pričesti. Tko ne vidi iza toga ništa, taj neće ni opaziti ništa drugo osim malo štedljivog brašna u tankoj hostiji.
„Krštenje kao čuvanje od svakoga zla, kao blagoslov za dijete - da rado - ali trebamo li stvarno vjerovati što molimo u vjerovanju - a prije svega ono s Crkvom? A tko treba osigurati zaštitu djeteta ako ne Bog koga naviještamo u vjerovanju? I po kome treba dijete krstiti ako ne po Crkvi?
Iza svih ovih stvari i čina stoji, kod kršćana, osobni odnos sa živim Bogom, s Isusom Kristom. Iz ove perspektive sve dobiva jednu novu dimenziju. Bez ovog odnosa će cijela stvarnost biti mlaka, bezbojna i uznemirujuća.
Kruh života, ono što održava naš život, što nam daje okus, profil i boju, ovaj kruh života je Isus Krist. On je sol u našoj juhi, bez njega će sve biti bez okusa i mirisa. Možemo učitelje svijeta slikati sjajnim bojama, organizirati putovanja ili pustolovine, ali od toga nećemo nikada biti siti, uvijek ćemo željeti više. Pravi kruh života se nalazi ne kao mana - da nam pada pred noge. Kruh života će pronaći samo oni koji će doći k Isusu, oni koji njemu i u njega vjeruju. Samo onaj koji počima gledati iza ovih stvari, taj će naći kruh koji nam je pripremljen u ljubavi i iz ljubavi.
4.
Životno iskustvo
Tekstovi Pisma nam, u većini, ostaju strani ako ih ne povežemo s onim što je naše životno iskustvo. Poneka životna iskustva koje ima netko drugi ili čak većina ljudi, nas se ne tiču. Zato moramo biti vrlo obazrivi da možemo sve, bez problema, razumjeti iz svoje, ograničene, europske perspektive.
Kod izvještaja o simboličnom hranjenju mnoštva koje je učinio Isus i kod kasnijeg govora o kruhu kojega Isus vezuje uz taj znak, su tri takva doživljaja koje velika većina nas, u životu, djelomično poznaje.
Nama je stran odlazak u pustinju. Za nas je Izraelov hod kroz pustinju samo uspomena, a ne vlastiti doživljaj. Poneki, ipak poznaju trnovit i težak put iz ovisnosti. Neki su morali napustiti sigurnost roditeljske kuće i radnog mjesta da bi bili slobodni.
Većini je nepoznata glad i žeđ u pustinji. No, poneki poznaju osjećaj osamljenosti, napuštenosti i sumnje ako su krenuli putem mijenjanja života, ali ne znaju gdje i kada će stići.
Nepoznata nam je i duševna glad. Kod čudesnog umnoženja kruha ljudi su bili priprosti koji nisu imali, ili barem ne dovoljno kruha u životu. Biti sit nije za njih redovita pojava, nego rijedak dar. Mnogi među nama znaju što znači ostati bez snage u nekom teškom poslu ili u najvećoj žeđi dobiti nekoliko kapi tople vode. U takvim trenucima možemo puno bolje razumjeti ovo evanđelje.
Glad
Živimo u Europi, uglavnom dobro situirani, a posebno na zapadu. No, i ovdje ima bijede. Rjeđe i gladi. Svako prebrzo uspoređivanje naših potreba s potrebama izgladnjelih u pustinji, iz sela oko Kafarnauma, ne bi bilo prikladno.
Ljudi gladuju. Isusova blagovijest o kruhu života je naviještena gladnim ljudima. Budući da je među prvim kršćanima bilo mnogo onih koji su pripadali najsiromašnijima, mogli su Isusovu riječ razumjeti. I zato je za ove ljude obećanje Božje narodu u pustinji imalo značenje: «Uvečer ćete imati mesa za jelo, a ujutro ćete biti siti kruha i spoznat ćete da sam ja Gospodin, Bog vaš».
Iz Biblije i poruke evanđelja mogli bismo napraviti jedan zdravo razumski, teološki gulaš, a onda ga egzistencijalno zgusnuti. Svaki hobi kuhar zna da zgusnuti gulaš vrlo brzo zagori. Evanđelje ima, kako jednu činjeničnu komponentu, tako i duhovnu. Gdje kršćani žive kao zajednica u bijedi, oni stvarno doživljavaju da su jedan drugoga potrebni, osjećaju da povezanost s Isusom koji je kruh života, otvara novu dimenziju koja nadilazi tjelesnu sitost.
Molitva za obnovu
Ne možemo izbjeći prihvaćanje životnih situacija. To nas može naučiti razumnosti, ali ne smijemo zaboraviti da naše životne situacije, ni u jednom slučaju, nisu životne situacije svih ljudi.
I mi imamo manjkove, i nama nešto nedostaje i trebamo nešto. No, jer je glad potjerana u druge regije svijeta i nedostaje nam analogija prema Bibliji, naše potrebe za ljudskim vezama prebacujemo na, frazama objašnjenu, Crkvu. Stoga upućivanje na jedan «viši» kruh – Crkva kao sakramenat- ostaje beskrvno.
Bio je to siromašan narod, potišten narod koji je izašao iz Egipta. Bio je to siromašan narod koji je došao k Isusu. Samo Crkva siromaha i siromašna Crkva mogu shvatiti poruku. U gubitku siromaha leži opasnost Crkve u zapadnoj Europi. Molitva «Gospodine, daj nam toga kruha» je, stoga, molitva za obraćenje Crkve po kretanju prema siromasima. Ako se sjetimo naših malih iskustava gladi, žeđi i napora koje smo ponekad imali, postoji šansa da učinimo poneki korak naprijed. Amen.
5.
Egzodus Izl 16,2-4; 12-15; Iv 6,24-35
Oba teksta koja smo maloprije čuli govore o gladi, o jelu. Isto tako radi se o pitanju da li je Bog s nama i kako možemo to vidjeti i po tome vjerovati da je Bog s nama.
U prvom čitanju smo čuli kako je narod počeo sumnjati «ipak ne može biti da nas je Bog izveo iz Egipta, a potom nas ostavio da izgladnimo u pustinji. Napustili smo pune lonce mesa, a sada ovdje, u pustinji skapavamo. Ostavio nas je na cjedilu, napustio nas je.»
Želudac kruli. Zaboravljena je prošlost, ropstvo, nasilje, brutalna zlostavljanja, zaboravilo se zašto se Boga zvalo upomoć. Zaboravilo se i to zašto se na putu, a to je Obećana zemlja. Prošlost se svodi na ono čega se sada rado sjeća: puni lonci mesa i obilje kruha. I jer upravo toga sada nema, rađa se umovanje svih ljudi: kad nam je tako loše, Boga nema. To Bog ne može dopustiti. Kad bi on takav bio kako je uvijek govorio, onda bi nešto i poduzeo.
I Bog stvarno nešto poduzima. On daje narodu jesti, meso navečer, a kruh ujutro. On vidi ono što im nedostaje i zbog toga nešto čini. On im želi pokazati da je na njihovoj strani i prije i poslije i da ide s njima.
U evanđelju stvari izgledaju drukčije. Prošla su stoljeća od hoda kroz pustinju. Narod nije više na početku svoje povijesti s Bogom. Vjera ljudi ne smije biti u dječjim cipelama od onda. Mogli su imati brojna iskustva da je Bog s njima, sa svojim narodom, a ipak izgleda da se vjera nije ni u čemu dalje razvila.
Isus je nahranio 5000 ljudi. Na to ga nitko nije prisiljavao. Htio je dati znak, možda i upravo svjesno u odbijanju onoga o čemu evanđelje govori. On je njima dao kruh s neba da ljudi vide da je Bog s njima. No, oni nisu razumjeli taj znak. «Vi me ne tražite, ne jer ste vidjeli znak, nego što ste jeli kruh kojega sam vam dao i nasitili ste se», rekao im je direktno u lice. Predbacuje im da nisu prepoznali umnažanje kruha kao znak da je poslanik Božji, nego su ga smatrali čarobnjakom. On ih je nasitio i opet su gladni. Najradije bi ostali kod njega da imaju svaki dan jesti, a da ne moraju ni prstom maknuti. Isus bi bio netko tko će garantirati neku vrstu zemlje snova.
Takvo razmišljanje je nezrelo, dječje. Isus želi u njima probuditi zrelu i odraslu vjeru. Zato im govori: «Ne brinite se za prolaznu hranu koja se raspada, nego za hranu koja ostaje za život vječni. Gledajte i pozadinu stvari, shvatite da ste vidjeli samo znak kojega vam je Bog dao. Vjerujte da sam Božji poslanik, vjerujte da vam Bog, po meni, daje kruh koji svijetu i vama daje život vječni. Odgovor ljudi tog vremena je bio: «Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.»
Ne znam da li su ispravno shvatili Isusa, ne znam da li su shvatili riječ kruh drugačije nego prehrambeni artikl. Nisu shvatili kruh kao simbol za ono što našem životu daje dublji smisao. Kad bi molitva «Gospodine, daj nam uvijek toga kruha» mogla značiti: «Gospodine, pokaži nam smisao života! Gospodine, pokaži nam svakoga dana naše mjesto u Božjem planu! Gospodine, utaži našu glad za pravednošću i ljudskošću, ispuni našu čežnju za ljubavlju i sigurnošću» Kad bi ta molitva sadržavala sve ovo, bila bi pravilno postavljena. U svakom slučaju, Isus im je pokazao znak umnažanja kruha kojega su vidjeli i okusili drugačije nego Mojsije. Mojsije je rekao: «Ovo je kruh kojega vam je Bog dao za jelo.» Isus ide mnogo dalje po tome što njima i nama govori: «Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni neće gladovati i tko u mene vjeruje neće nikada ožednjeti.» Pitanje ostaje, kako onda, tako i danas: koga tražimo? Nekoga tko će nam napuniti trbuh ili nekoga tko će ispuniti čežnju naših srdaca? Kruh protiv gladi ili kruh za životnu glad? Pitanje je, i onda i danas, kako Isusa doživljavamo: u dječjoj vjeri kao onoga koji ispunjava naše želje ili zrelom, odraslom vjerom kao onoga koji konačno utažuje našu životnu glad? Kad bi Isus to bio za nas, kad bismo u njega vjerovali kao u onoga koji je «sišao s neba» i daje život svijetu, onda smo kod njega na pravome mjestu i neće nas razočarati kad budemo molili: «kruh naš svagdanji daj nam ga danas.»
6..
Kruh s neba?
«Zauvijek vitak»
«Za uvijek vitak», obećavaju reklamni oglasi u novinama koji se svake godine, nekoliko nedjelja prije sezone odmora, pojavljuju u velikom broju. Samim tim što se svake godine pouzdano opet pojavljuju, može se zaključiti da oni svoje obećanje ne mogu zaista održati. Mi možemo iz toga također zaključiti, da oni (oglasi) kod mnogih izazivaju jaku potrebu i da se s tom potrebom daju napraviti unosni poslovi.
Što li pak misli čovjek koji nema dovoljno za jesti, gladuje ili je neishranjen, kada mu takav oglas padne u ruke?
«Zauvijek sit»
«Zauvijek sit», glasit će sigurno njegova želja. Njemu će teško pasti razumjeti one, koji hoće «zauvijek biti vitki». Vjerojatno u tome leži i razlog zašto mnogi ljudi u našem društvu, s Isusovom ponudom da ih zasiti, ne mogu ništa započeti.
Ali možda nisu ove dvije potrebe «zauvijek sit» i «zauvijek vitak» tako daleko, udaljene jedna od druge, kao što to izgleda na prvi pogled. Liječnici i psiholozi koji se bave problemima prekomjerno teških, a i bolesnih zbog mršavljenja, vide tu vrlo tijesnu povezanost.
«Niže» i «više» potrebe
Isus se upušta u našem današnjem evanđelju u razgovor s ljudima za koje nije samo po sebi razumljivo, da budu svakodnevno siti. Borba za kruh svagdašnji spada u njihove svakodnevne brige. Ona ih toliko zaokuplja da si ne mogu priuštiti tzv. više potrebe, duhovne i religiozne. Kao riba na mamac, dolaze oni Isusu koji ih, u trenutku, siti ni iz čega, njima daje kruh koji je dovoljan za sve. (Iv 6,1-15)
Oduzimanje ljudima brige za svagdašnji kruh, osigurava njihovu simpatiju prema Isusu. Oni su u tome vidjeli jedan znak s neba, kao što je nekoć izraelski narod vidio u mani i prepelicama, jedan znak brižne ljubavi Božje.
Ali začudo, Isus ne ulazi u to. On neće biti njihov čudotvorac. On se nudi kao kruh koji zasićuje zauvijek, koji ne zasićuje samo glad tijela, već životnu glad. Isus zahtijeva od svojih slušatelja da oni, pored tjelesne gladi, imaju jednu antenu za sveobuhvatnu glad koju treba utažiti.
Čovjek ne živi samo o kruhu...
Ako si predočimo simboliku uzimanja hrane, bit će nam jasno da mi ne živimo samo o kruhu.
Dijete kada se doji, ne prima s majčinim mlijekom samo hranjive sastojke. S gladi za hranom biva utažena i njegova glad za bliskošću. S majčinim mlijekom dobiva naklonost, nježnost i zaštićenost. Mi to možemo nazvati ljubavlju.
Nije slučajno da kultivirani objed stavlja vrijednost također i na njegovanu, komunikativnu atmosferu. Čovjek treba ipak nešto više nego uzimanje izvagane mješavine kalorija.
Isus, kruh s neba
Kada se Isus sam nudi kao kruh koji utažuje životnu glad, tada se radi prije svega o toj drugoj dimenziji hrane: prisnosti, osjećaju sigurnosti, komunikaciji. To je jedna atmosfera koja nam dopušta živjeti. Isus nam je životom pokazao kako ljudi mogu, jedni drugima, postati kruh. On je živio posvetivši se i darujući se posve ljudima i Bogu.
Kako bismo to činili kao on, trebamo slijediti njegov poziv. Kao on trebamo postati kruh jedni drugima, kruh koji zasićuje.
P. Hans Hütter Preuzeto iz: Predigtforum der Evangelisten prevela: Katica Kiš