Misli za liturgiju i navještaj

Tijelovo ima svoje povijesne korijene u 12.stoljeću. U zapadnom kršćanstvu je odnos prema Kristu doživio duboku promjenu.

Tadašnja teologija je došla do spoznaje da nije pod prilikama kruha i vina Krist prisutan i da to nije tijelo i krv Kristova samo snagom riječi pretvorbe (vi verborum), nego je to i posljedica sakramenta (per concomitantiam), jer je sam Krist prisutan svojim tijelom i krvlju, dušom i tijelom, božanstvom i čovječanstvom. Da bi se to moglo pokazati, podiže se hostija nakon podizanja (čuvala se u jednom zidnom ormariću koji je bio proziran - sakramentalna kućica), izlagana u mostranci i nošena u procesiji s palmama na Cvjetnicu i Veliki četvrtak.

                Pobožnost se praktično usmjerila na poštovanje samo jedne prilike, jer se vidljivo može, navodno, pokazati samo hostija (kruh), ali još više iz praktičnih razloga - opasnost prolijevanja i brzog kvarenja vina.

                Konačno, pobožnost prema euharistijskom kruhu (prilici kruha) usredotočila se na svečanost Tijelova koje se slavilo prvog četvrtka iza nedjelje presvetog Trojstva. Prvi poticaj da se, u uskrsnom vremenu, slavi jedan takav blagdan potječe (navodno) od jednog viđenja svete Juliane Lüttich 1209. god. (+ 5. travnja 1258.) Njezin mjesni biskup Robert je uveo taj blagdan 1246. Dominikanac i kardinal Hugo je proširio na zapadnu Njemačku i Nizozemsku 1252. Papa Urban IV. (navodno đakon u biskupiji Lüttich) proširio je na cijelo zapadno kršćanstvo kao blagdan „Tijela i krvi Kristove“ . A Tomi Akvinskom je bilo naređeno da sastavi oficij i misne tekstove za taj dan. I tako je nastala prekrasna molitva i pjesma himan – sequenza „Hvali Sion Spasitelja“

Zbog procesije s Presvetim taj blagdan je postao vrlo obljubljen. Najstarije pisane spomene te procesije imamo u Kölnu 1277., a u mnogim krajevima su se razvili lijepi običaji. Tijekom vremena su se razvila klanjanja, pobožnosti, procesije koje su se, s vremenom, odvojile od svoga temelja. 1849. bio je uveden blagdan „Predragocjenjene krvi Kristove“. Taj blagdan je liturgijskom reformom povezan s Tijelovom i čine jedan blagdan.

                Nekada je kod nas bio običaj održavanja osmine Tijelova i svake večeri su se pjevali neki himni – prava šteta da su nestali i zaboravljeni, posebno ona za osmi dan.

         Središte slavlja Tijelova je euharistijsko slavlje (sveta misa) gdje se slavi ustanovljenje ovog sakramenta kojega i u pričesti kušamo. Procesija i molitve, zazivajuće blagoslovne molitve se razvijaju iz ovog središta. Hodočasnički Božji narod nosi tijelo Kristovo u zahvalnoj radosti i molitvenoj zahvalnosti kroz gradove i sela njihova života, rada i odmora, u nadi i povjerenju da je Gospodin hrana na putu, izvor povjerenja i zalog vječne slave.

Misno slavlje:

Pozdrav: Milost Gospodina našega Isusa Krista, koji je postao naša hrana na putu za vječni

               život, neka bude sa svima vama

Uvod:     Ono što je svagdašnje gubi na izražajnosti i značenju. To je istina koja se tiče i religioznih stvarnosti. Nakon liturgijskih obnova i reformi postalo je po sebi normalno da velika većina onih koji dolaze na nedjeljnu misu idu na pričest. I sve su glasnije opomene da se u tome krije velika opasnost od površnosti. Možda mislimo da se nas ovo ne tiče, ali to ipak treba biti prigoda da se ispitamo: kakav je naš odnos prema „Presvetom oltarskom sakramentu“. Postavimo sebi, ovoga časa, pitanje: Što meni znači slavlje svete mise, što mi znači pričest? Jesu li to, u velikom dijelu, navike? Da li me ovog časa zahvaća istina da je naš Gospodin Isus sam sebe dao nama na raspolaganje u ovom sakramentu?

Ili:

Pozdrav: Isus Krist, koji nas je okupio kao bratsku zajednicu na gozbu života, neka bude sa  svima vama

Uvod:     Pozdravljam vas, danas, okupljene na ovom slavlju. Svi vi poznajete riječi koje se govore u pretvorbi: „Ovo je moje tijelo, koje će se predati za vas, ovo je moja krv koja će se proliti za vas“. Ove dvije rečenice nam otključavaju i tumače Isusov način života. On ide radikalnim putem postavljanja za nas. Ako na današnji blagdan slavimo Isusovo tijelo, ne sakupljamo se oko mrtve materije, nego slavimo njega samoga, živoga među nama, u znaku kruha. Istodobno, sudjelujemo na gozbi Isusovog načina života. I na taj način pokazujemo da smo Isusovi suputnici.

Molitva vjernika:            

Možda bi bilo dobro pjevati neke zazive iz završetka litanija Svih svetih…

Pomolimo se Gospodinu Isusu Kristu koji nas poziva na bratsku gozbu svoje ljubavi

-              Daj da svi ovdje prisutni, snagom tvoga Duha, budu jedno srce i jedna duša, jedinstveni u životu, jedinstveni u slavljenju Boga i da tako druge jačaju u vjeri.

-              Daj da te svi kršteni nađu u zajedništvu Euharistije i da te prepoznaju i priznaju jedinim Gospodinom i Bogom.

-              Daj da svi članovi Crkve budu blagovjesnici tvoje ljubavi i da po nama svijet spozna da si ti dobar Pastir

-              Daj da svi koji slave današnji blagdan dođu u tvoje zajedništvo nebeskog stola gdje si već pozvao naše pokojne.

-              U tišini iznesimo svoje molitve i želje

Kao što si danas s nama, ostani do konca svijeta i u sve vijeke vjekova.

Propovijedi

a)            Na tragu tajne

Naš svijet se čini potpuno opisanim, razjašnjenim. Preveliko je naše znanje, bezbrojni leksikoni i kompjutori. No, postoje fenomeni koji su neopisivi i nerazjašnjivi.

     Ljubav - konačno ostaje u tami zašto se baš to dvoje ljudi srelo, zašto su otkrili ljubav. Čudo. Pjesnici i ljubavnici, teolozi i grješnici neumorno opisuju ljubav, ali nikada neće shvatiti tajnu ljubavi.

     Kruh današnjeg blagdana - možemo ga kemijski analizirati, odrediti i imenovati sastojke, odrediti oblik, boju, probati i okus. Ali time nismo sve rekli o ovome kruhu.

                Riječ „Ovo je tijelo moje“ čini ovaj kruh „tajnom vjere“. Naš razum to ne shvaća, samo divljenje, poklon, slavljenje ima određeni pristup. (usp. himan Tome Akvinskog: „Hvali Sion Spasitelja“

                Ako želim shvatiti što je ruža, onda neće ništa pomoći da je rasječem na komadiće i sastavne dijelove. Tada će preda mnom ležati latice cvijeta, zelenilo lišća, stabljika, bodlje, možda čak i korijenje, ali tajna ruže je izgubljena, njezina ljepota, privlačnost, ono što su pjesnici o njoj pjevali i pisali, ono što zaljubljenima mami smiješak na usne sve je srušeno, sve je uništeno. Razumom tajnu ne razumijemo, samo gledanjem i prihvaćanjem.

                 Tijelovo: klanjanje, divljenje, zahvaljivanje, slavljenje otajstva. I krenuti, pokazati, iskazati da u našem svijetu i vremenu postoje tajne koje još uvijek imaju veliku vrijednost.

                Tijelovo: blagdan pokreta. Najprije krenuti iz ove crkvene zgrade, u širinu svijeta i života.

ON - Krist želi biti svugdje, svojom tajnom koja preobražava. I zato krenuti u smislu –

„pokret u demonstraciju“ - pokazivanje. On je među nama i kod vas. Drugima: koji lome okorjele prstenove navika: sebe potaknuti (raniti) pustiti da ga obuzme ljubav Kristova (moje tijelo za vas, za tebe, u tvojoj ruci, u tvom životu). I zato krenuti u smislu „ sebe otvoriti“ i osjetiti tajnu i slijediti, vjerujući i sumnjajući, moleći i nadajući se, predosjećati: ON je BOG za mene.

                Moje ruke mogu tajnu ruže uništiti. Moj razum koji hoće sve shvatiti, pod svaku cijenu, će na taj način pokopati tajnu. No, moje ruke mogu prihvatiti ružu kao čudo i znak ljubavi i prihvaćajući ujedno dajem znak ljubavi. Moja želja da shvatim može se pretvoriti u klanjanje i divljenje „pred tajnom vjere.“

b) „Ovo je moje tijelo“ – „Ovo je moja krv“

                Tijelovo – sam naziv znači da slavimo „presveto tijelo Kristovo.“ I pitam se zar nije arhaično, primitivno slaviti nečije tijelo kad je cijela naša kultura tako usmjerena da uzdiže duh iznad tijela?

                I dobro je da ovdje pogledamo na današnje posebnosti, tendencije i fenomene u društvu: želi se osvijestiti nedjeljivost ljubavi od tijela. Polazi se od nekakve znanstvenosti i propagiraju se „cjelovite metode“ koje uz duh obuhvaćaju i tijelo. Bezbrojne knjige se nude koje govore kako tijelo izjednačiti s duhom koje ima nadmoć nad tijelom u svagdašnjem životu. U psihoterapiji se polazi od promatranja tijela pacijenta, novi oblici terapije koji pomoću tjelesnog govora gledaju povezanost tijela i duha i donose iz podsvjesnog u svjesno područje. Tome spada body building, joga i razne vježbe u slobodno vrijeme.

                Ovdje se, kod ovih fenomena, manje radi o tijelu kojega čovjek ima, a mnogo više o tijelu koje je čovjek. Sve više i više dolazi do svijesti da duhovno, misleno dolazi po tijelu do izražaja.

                U Ivanovu evanđelju, u prologu, nalazimo ispovijed: „I Riječ je tijelom postala“ – čovjek. Što je Bog imao poručiti nama ljudima, to nam je rekao tjelesno, preko tijela i krvi. Ono što danas slavimo pod prilikom kruha i vina i primamo i utjelovljuje se u nama, to je BOŽJA RIJEČ upućena nama.

                Vrlo lako je reći: Volim te. No, ovu izjavu će potvrditi tjelesna djela, po osjetljivim i vidljivim gestama i znakovima, po mom tjelesnom zalaganju za druge bit će stvarno opipljiva.

                Blagdan kojega slavimo je jedno stvarno djelo ljubavi kojim se potvrđuje izjava. Djelo se sastoji u tome da je tijelo Isusovo bilo ubijeno – slomljeno zbog grijeha cijeloga svijeta, da je prolivena krv za grijehe svega svijeta. Ova smrt na križu, ovo uništeno tjelesno obličje ovoga čovjeka dogodilo se i zbog nas i odražava se u našem slavlju.

                A to povlači za sobom i zaključke: ako slavimo nešto, onda nas to poziva da se i mi založimo za ljude tu, blizu nas. Utjelovljenje znaka po kojemu se sve ponovo ostvaruje, podsjeća, slavi, sve nas to potiče na bratsku ljubav.

                Danas se, u procesijama, nose dragocjene monstrance (pokaznice) ulicama ovoga svijeta. U sredini je mali, neugledni komadić kruha, u kojemu je Krist prisutan iz ljubavi prema svijetu.

                Svatko od nas je monstranca. Ako sam se pričestio i tako u sebe primio, utjelovio tijelo (i krv) Kristovu, ono me prožima. Moje ponašanje je brana koja, u ovaj svijet, propušta ljubav Kristovu.

2.

1. Isus ostaje prisutan

                U jednoj župi nestalo je hostija. I kad je stigla nova pošiljka na paketu se moglo pročitati: «U slast želi vam vaš Gurmet, prvi austrijski dostavljač jela». Zar ne trebamo stvarno, s užitkom, dobivati ovu svetu hranu, koju ne možemo naći na ni jednom jelovniku.

                Ova mala datost nam govori da Isusovo utjelovljenje na zemlji nije dovršeno. Vječno pitanje glasi: kako Krist ostaje vidljiv nakon uskršnjih događaja? Na poseban način pod prilikama kruha i vina, u euharistiji, kao i kroz druge sakramente u odgovarajućem obliku.

                Tekstovi današnjeg blagdana nam jasno govore: u knjizi Izlaska čitamo kako narod koji se nalazi na putu u Obećanu zemlju govori: Sve riječi koje je Bog rekao, vršit ćemo, a pri kraju još jednom da žele to slušati. I Mojsije poškropi narod krvlju. A krv je znak života – ovdje vječnog života. U ovom se čitanju najavljuje ono što nam se u Evanđelju, na poseban način, prikazuje i razrađuje.

   2.   Isus želi zajedništvo s ljudima.

Jedno od najčvršćih oblika zajedništva je zajedničko jesti i piti, to je životno potrebno i uzdržava život. Kad se o jelu govori u Bibliji, onda su to posebni trenuci u kojima se pokazuje Božja blizina, ljepota i punina života: kod čudesnog hranjenja manom, kod umnažanja kruha, na svadbi u Kani.

                Blagovanje o kojemu govori evanđelje nije bilo kakvo blagovanje, poput jela kad se sastanu prijatelji pa se opet raziđu. U prvom planu ovdje se stavlja osoba koja je znakovita u ovom blagovanju i znakovito je jelo i piće.

                Zemaljsko i nebesko se, na jedinstven način, povezuju u ljudskom tijelu. Tako se tijelo u Bibliji naziva »hramom Duha Svetoga», kako čitamo u prvoj poslanici Korinćanima.

                Euharistija ima i kozmičku dimenziju. Vidljivi znakovi kruha i vina trebaju rasti, trebaju plodno tlo, svjetlo, sunce, vodu, toplinu i naš ljudski rad. Priroda, čak i svemir, čak i izmjena dana i noći sudjeluju u tom postupku.

3. Nepodijeljeni, cijeli Krist

                Za vrijeme ovog blagovanja dolazi zahtjev da se jede njegovo tijelo i pije krv. Euharistijsko slavlje je najaktivniji čin i još više. U dijeljenju kruha i pružanju vina Euharistija postaje znakom solidarnosti. Naš društveni standard, od kojega su bezbrojni isključeni, treba jedan takav «znak». Euharistija zbližava zajednicu kroz neusporedivi kvalitet hrane.

                Isusa se ne može dijeliti na porcije. On je za svakoga od nas čitav. Izraelski narod je rekao: sve ćemo te riječi ispuniti. A da li mi idemo stvarno kao promijenjeni. Ivan Krizostom nazvan «zlatousti» iz petog stoljeća kaže, uz komentar Matejeva evanđelja: »Želiš li častiti tijelo Gospodnje? Ne štuj ga ovdje u svetištu sa svilom da bi ga vani napustio gdje trpi hladnoću i golotinju. Što koristi ako je on na Euharistijskom stolu prekrit u zlatnom kaležu dok on vani trpi od gladi (misli na bližnjega koji trpi u ekstremnoj bijedi). Počni s time da gladne sitiš, a onda s onim što ostane pozlati oltar.“