Rođendan Crkve
Duhovi
Dahu Božji
Duše sveti
Ti prodahnjuješ svijet
Boraviš u nebu u beskrajnim prostorima
Vodiš milijarde mliječnih staza
Njihovim putem
Stvorio si i stvaraš galaksije
Djeluješ u eksplozijama zvijezda i sunca
Od vječnosti pozivaš kozmos iz kaosa.
Ti dišeš u stanicama živih
Milijunske informacije šalješ da život teče
Prožimaš sve nerve
Te meridijane ljudskog tijela
Energijom
Udahnjuješ moju dušu – moj duh
Daješ da dišem, spoznajem i osjećam
Otvaraš me da prihvatim druge
Ti si svuda
Ti si onaj koji si mi nasuprot
Praizvor i pradubina
Ti si onaj koji sve činiš
U svemu si najveća tajna
Koju znanstvenici naslućuju
Od promatrača vlati travke
Nevidljiv vidljivi u svemu
Što je bilo, što jest i što će biti
Djeluješ u cvijetu
U lahoru vjetra
U ledenom kristalu
Pokazuješ se u dječjim očima
Na ljudskim licima
U obliku patnje
Pa čak i u smrti
Budiš NOVI ŽIVOT.
Rasvjetljuješ osjećaje
Ti Duše Sveti
Osvjetljavaš i uređuješ čak i kaos osjećaja
Dakle izlažem se tebi
Obasjaj me.
TheresiaHauser: Ti si blizu
Trulež
Duše Božji,
Duše Sveti
Probijaš zidove
Rastvaraš zatvorena vrata
Duše Božji
Duše Sveti
Što prožimaš ondje gdje je sve u ruševinama
Gdje je sva vrata odnijela
Trulež beznadnog čekanja.
Alfons Jestl: neobjavljeno
Molitva Duhu Svetom
Duše Sveti
Ispunjaš anđele
Posvećuješ sile
Oživljavaš sve
Dijeliš se cijelom svemiru na različite načine.
Daruješ nema milost
Prosvjetljuješ nas za spoznaju Boga
Ispunjavaš pravednike
Oživljuješ mrtve
A strance činiš djecom Božjom.
Po tebi nemoćni bivaju jaki
A siromasi bogati
Neuki i nepismeni
Postaju mudri kao učenjaci.
Na nebu si a ispunjaš zemlju
Dostupan si svuda
I nigdje ne poznaš ograničenja
Boraviš u svakom čovjeku
A pravi si Bog
Molimo te,
Nastani se u nama,
I ne zapusti nas nikada
prema sv. Baziliju
Dođi Duše Sveti
Dođi, pravo svjetlo,
Dođi, vječni živote,
Dođi sakrita tajno,
Dođi, bezimena dragocjenosti
Dođi, ti neizgovorenosti
Dođi, nadahnjitelju ljudi svih
Dođi, ti svjetlo bez zalaza,
Dođi, željeni od svih ljudi,
Koji vape za spasenjem
Dođi uskrsnuće mrtvih
Dođi silni,
Velikim zahvatom stvaraš uvijek sve, mijenjaš, činiš uvijek novim,
Dođi, potpuno nevidljivi,
Neopipljivi, neispitljivi.
Simeon - Novi teolog, bizantinski mističar
Molitva
Duše Sveti,
Praizvore svih snova i vizija
U srce si nam usadio
Čežnju za tobom
Za zemljom nade.
I daješ da uvijek
Nove pute otkrivamo
I pomažeš nam dalje
Kad potpuno onemoćamo
Tako nas vodi
Nezadrživo
Prema našem cilju
Katharina Wagner
Duhovi 2000.
Zašto ne počne Crkva, konačno, s novim duhovskim molitvama? Poput ove, na primjer: Duše Sveti, dođi i pomozi da opet dobijemo niže cijene benzina, da bi mogli našu dosadu za duhovske praznike smanjiti i da prometna policija ima „napeti rat“ u saobraćaju. Naša duhovna pokretna snaga je već davno sišla ispod poklopca motora i ne možeš nas sada ostaviti na cjedilu.
I kad si već tu, učini da naše akcije na burzi skoče što je moguće više i omogući više svježeg vjetra s onu stranu Atlantika i dalje. Ispuni magazine i odašiljače s još više bedastoća koje će nam potrošiti vrijeme. Povećaj djelovanje viagre i učini još djelotvornijom mašineriju protiv začeća. Snizi pretplatu mobitela. Prosvijetli izbjeglice i useljenike zbog bijede da spoznaju da mi trebamo njihovu radnu snagu i da ćemo ih zvati kad nam bude potrebno. Rezerviraj nam, bilo gdje na svijetu, malo netaknute prirode za godišnji odmor. Pomozi nam naša kolica za kupovinu u velikim robnom kućama dovesti do auta.
Da i ovo još, poslušaj nekoliko krikova tebi upućenih: neodgovorena pitanja naše djece, naše starce i njihova očekivanja za naših posjeta. I zdvajanja napuštenih – još ne – životnih partnera. Ako je tvoj imenjak – duh vremena- izašao iz okvira, mogao bi ti poslužiti kao prva pomoć.
Ovakve duhovske molitve mogle bi se ljudima svidjeti. Možda bi čak i u njima mogli sudjelovati ako ih možda ne bi trebali odgoditi zbog jednog produženog vikenda.
Helmuth Schüller: u «Der Standard»
Poput nježne biljke
Kad su prijatelji vidjeli živog Krista, življeg i stvarnijeg nego prije, ispunili su se neizmjernom radošću i povjerenjem, koje do sada uopće nisu imali. Bolovi i strahovi pred propašću pretvorili su se u oslobađajući doživljaj da mogu sve napustiti, da ništa više ne trebaju vući za sobom, da mogu živjeti slobodno od svih onih strahota. Nisu mogli ništa drugo nego dalje propovijedati, Isusa Kristom priznavati, u njegovo ime moliti oproštenje grijeha i optužbi, slobodu djece Božje.
Mnogi su ih slušali, htjeli su dijeliti taj životni put, pa i oni koji su se protiv Isusa borili, sad su mogli samo bitku predati.
Uronuli su u vodu krštenja i doživjeli: ovdje nestaje neprijateljstvo, ovdje umire onaj tko sam prije bio. I iziđoše iz nade i živjeli su. Dijelili su kruh i međusobno pružali čašu, bili sretni i zahvaljivali Bogu, jer su znali: ništa nas ne može odijeliti od ljubavi Božje.
Od tada probija Duh, životna snaga Isusova, poput nježne biljke po svem krugu zemaljskomu. Oplođuje sposobnosti ljudi, prožima moral naroda, izgrađuje stanice i organizme, grupe, zajednice, Crkve. Ne djeluje nikako drukčije nego ljudskim sredstvima, zamjenjivo, opipljivo, a ipak ostaje Bog koji djeluje.
Od tada pokušavaju veliki i mali moćnici umanjiti utjecaj Krista ili ga isključiti ili ga iskoristiti i često je izgledalo kao da im je to uspjelo.
Od tada se poruka okamenjuje u beskrvne formule, utapa se u običaje, pretvara u samorazumljivo «cjepidlačarenje» partije, osude, prokletstva i ratove.
Od tada će mnogi pokušati otvoreno Kristovo lice izrezati ili ga prekriti plašljivom maskom okamenjenog božanstva.
Od tada izlazi uvijek nova snaga, koja daje uskrsnuće, koja okamenjeno lomi, razdvojeno pomiruje, ruši božanstva i odupire se mogućnicima.
Od tada mi imamo povjerenja u Boga koji mrtve zove u život i beznadnima budućnost otvara i želi nas uvesti u svoj novi svijet.
Od tada častimo Isusa Krista, koji nas uzima a kakvi jesmo i čini nas dionicima svoga djela. I koji je pred nama kao prvi od novog stvorenja, koji je uz nas i daje nam snage za život.
Hans Frör: Želim pripovijedati o Bogu
Bolje nego cijeli poganski svijet
Znam da je povijest Crkve puna bijede, ubojstava, ratova, porobljavanja, prihvaćale su se i torture, ali ima i Franji, Vinka, Katarina i puno bi trebalo kad bih sada ovdje navodio cijeli Rimski martirologij. I najgori kršćanski svijet stavio bih ispred najboljeg poganskog, jer u kršćanskom svijetu ima mjesta za one koji nemaju mjesto u poganskom svijetu: sakate i bolesne, stare i slabe. I još više od prostora za njih ima i ljubavi, za one koje poganski svijet i onaj svijet bez Boga smatra nekorisnim i neiskoristivim.
Heinrich Böll
Istraživanje kaosa
Da, kad bi sve bilo tako jednostavno,
Crno ili bijelo, desno ili lijevo,
Dobro ili zlo, pravo ili krivo.
Kad bi svemu bio samo jedan uzrok,
Samo jedan motiv, a ne zamršeno klupko.
No, život me uči, a istraživanje kaosa potvrđuje
Da su okolnosti kompliciranije,
Da sve više nepoznanica stoji u rješavanju
Nego što i predmijevamo.
Zamah krila jednog leptira
Može izazvati tornado,
Kojega ni tri dana prije ne može
Prognoza vremena točno izračunati
Pa ni ponašanje kupaca, ni mišljenje birača
Niti povorke za dan državnosti u Berlinu.
Propast režima na istoku,
Bio je iznenađenje.
Kako će izgledati lice Crkve
Za dvadeset godina, ne zna nitko kazati.
Pa i moj mali život
Se ne može proračunati usprkos
Preventivnim pregledima
I analizama trenda, kalkulacijama,
I svim proračunima državnog zavoda za statistiku.
Teza o strogoj uzročnosti
Na utjecaj slijepog slučaja, ne mogu vjerovati
Ni u evoluciju
Niti krivinama i lomovima u mojoj biografiji.
Biblija pozna, već na prvoj stranici, TOHUVABOHU (tohuvabohu = pusto i prazno)
Ona se uzda u Božjega Duha
Koji lebdi nad vodama lutanja i sigurnosti.
Herman Josef Coenen: A potom ostajem
Vjetar od Boga
Povjetarac treba od Boga doći
A ipak tinjajućeg stijenja
On ugasiti neće.
Oganj je njegov dah.
Povjetarac treba od Boga doći
A ipak prelomljene trske
On slomiti neće
Njegov dah oživljava.
Povjetarac treba od Boga doći
I on neće
Leptiru krila polomiti.
Povjetarac treba od Boga doći
I želi raspiriti
žar vjere
njegov dah oživljava
Povjetarac treba od Boga doći
A ipak drvo koje se ljulja
On će podržati
Snaga je njegov dah
Nek nas blagoslovi Božji Duh ozdravitelj
I neka u svakom od nas djeluje
Ona snaga
Koja je nekoć oslobodila apostole
I želi i dalje, u svakome od nas, djelovati.
Herbert Jung: Budi blagoslovljen
Plamti u srcima našim
Ti sveti ognju
Plamti u srcima našim
Ti sveta vodo
Teci u našim odnosima
Ti Duše Sveti
postani krilo našim mislima
Ti sveti zagovorniče
Govori nam u našoj nutrini
Ti sveta golubice
Leti našim svijetom
Ti sveta ljubavi
Oduševi sve ljude.
Anton Rotzetter: Bog koji daje da dišem
Misli za liturgiju i navještaj
Prigoda da razmislimo o položaju Crkve i slici Crkve danas. Danas slavimo svečanost silaska Duha Svetoga. To je ujedno i rođendan Crkve. Živimo u vremenu kad doživljavamo velike kritike Crkve, a s druge strane Crkva ima veliki napredak i ugled u svijetu. Kao dušobrižnik susrećem se češće s kritikama, nego s pohvalama Crkve. I zato je vrlo važno da se razmišlja o Misteriju Crkve, što se čini da je utonulo u zaborav kod mnogih klerika i laika.
Misno slavlje
Pozdrav: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajdeništvo Duha Svetoga
neka budu sa svima vama.
Uvod: Tri svečanosti vladaju Crkvenom godinom: Božić, Uskrs, Duhovi. Na ovaj način Crkva, po liturgijskoj godini, postavlja glavne naglaske na događanja ljudske povijesti koje ne smijemo previdjeti. Duhovi nisu završetak Uskrsnog vremena. Duhovi su početak novog vremena – novi vrhunac: kao prvi dar onima koji vjeruju Otac šalje Duha Svetoga. Djelo Isusovo nije završeno, ono se nastavlja, treba donositi sve više ploda i nas čvršće povezivati s Bogom.
Sve to čini Duh Sveti u cijeloj Crkvi i u svakom pojedinom od nas. I svatko od nas treba Duha Svetoga da bismo mogli kao kršćani živjeti u svagdašnjem životu. Zato ćemo moliti Duha Svetoga, posebno preko zaziva i posipanja s laticama ruža, što nas treba podsjetiti na darove Duha Svetoga. Ako stvavno želimo osjetiti djelovanje Duha Svetoga, najprije zaboravimo na sat, otvorimo dušu i srce njegovom djelovanju, pokajmo se za svoje grijehe.
Molitva vjernika
Gospodin nam je obećao svoga Duha da ispuni naša srca i zapali ognjem svoje ljubavi. Molimo za toga Duha. Ponovimo svi skupa:
Pošalji Duha svojega i obnovi lice zemlje
- Molimo za duha mudrosti za sve političare, posebno naše da se brinu za dobro svojih naroda i svih naroda svijeta
- Molimo za duha savjeta i jakosti za sve odgovorne u Crkvi da u ovim svjetskim previranjima vjerodostojno naviještaju Evanđelje
- Molimo za duh pobožnosti za sve kršćane da jedan drugoga susreću u bratskoj ljubavi
- Molimo za duh strahopoštovanja da u životu dožive dobrotu i čovjekoljublje Božje
- Molimo u tišini za Duha Svetoga u našim srcima…
Jer si svoju ljubav izlio u naša srca po Duhu Svetom, kojega si nam poslao, Tebe hvalimo sada i u sve vijeke vjekova.
Propovijed
/poticaji/
Središnjica Duhovskog slavlja je poslanje Duha Svetoga.
1. Kakav izgled danas pruža Crkva?
Kad je veliki teolog Romano Guardini1922. objavio svojih pet predavanja o „Smislu Crkve“, započeo je svoja razmišljanja riječima: „Započeo je jedan nepredvidivi korak u povijesti. Crkva počima rasti u dušama ljudi.“ Nekada je i u laičkim krugovima bilo puno interesa za Crkvu i za pitanja „zašto?“ „kuda?“ Ovo oduševljenje za Crkvu je našlo svoju potvrdu u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Drugog vatikanskog koncila 1964. godine. Od tada se nešto oko ove teme primirilo, čak izgleda kao da je oduševljenje nestalo, a o Crkvi se govori samo s ljudskog stajališta.
a)ima onih koji se Crkvi dive
b)postoje i kritičari Crkve
Mnoštvo ljudi naših dana iskazuju Crkvi duboko i sinovsko strahopoštovanje, čak i djetinju odanost. Oni se dive njezinom stoljetnom, čak i tisućljetnom trajnju, njezinom sposobnošću održavanja u svjetskim olujama, princip autoriteta kojega se uspješno drži. Humanisti je hvale, jer je sačuvala u svojim samostanima, u svjetskim previranjima, mnoga kulturna dobra antike, odobravaju Crkveno zauzimanje za umjetnost i ljepotu liturgije. Političari je hvale zbog njene odgojne uloge u velikom dijelu društva, hvale odgojne ustanove i karitativne institucije koje Crkva održava i podržava za stanovništvo.
Jedno drugačije razmišljanje se može naći kod ljudi koji su udaljeni od Crkve, kod mlađe generacije. Oni se priznaju vjernicima, vjeruju u Krista, Sina Božjega, ali odbacuju Crkvu. Pri tome se radi o tome kako oni doživljavaju Crkvu pa navode:
- diskriminaciju žena – (jer ne mogu biti svećenici)
- zabranjivanje izvanbračnih spolnih odnosa
- razni financijski skandali
- biskupska imenovanja (kod nas još to nije slučaj)
- skandalozni život nekih svećenika
- prigovaraju papi da nepotrebno troši na putovanja (kod nas rasipnost u gradnji nekih Crkvenih zdanja)
I ovdje se govore mnoge istinite stvari i na taj način žele gurnuti Crkvu u nekakav konzervativni kut i ne žele s njom razgovarati. No i ovdje stoji ljudski aspekt Crkve u pvom planu.
Ovdje postoji velika opasnost da onaj tko u Crkvi vidi samo ljudske zasluge i slabosti nije u stanju otkriti Tajnu vjere. On neće moći shvatiti da će Crkva uvijek ostati Tajna vjere.
- c)Ima i onih koji bi željeli Crkvu uništiti
- a)Drugi vatikanski
- b)Teolog Henri de Lubac
- c)obnoviteljska vizija Crkve
Isus je rekao: „Mene su progonili i vas će progoniti“. Od tada do danas je bilo onih koji su sve sile uprezali da sruše Crkvu. Ni ovi se ne mogu shvatiti bez vjerovanja u „misterij zla“. Samo shvaćanjem i prihvaćanjem ovog misterija razumijemo napore takvih.
2. Kako trebamo Crkvu shvatiti kao „misterij – otajstvo?“
„Crkva je u Kristu sakrament, to znači znak i sredstvo za najuže sjedinjenje s Bogom, isto kao i za jedinstvo cijelog čovječanstva“ (Konstitucija o Crkvi 1)
„Crkva u cjelini i jedinstvena je danas, jučer i sutra, Kristov sakrament.“ Ona je Crkva Božja, svjedok Božjih stvari među ljudima. Ona, po svojoj biti, živi od vjere u Isusa Krista. Ako Isus Krist ne bi bio stvarno bogatstvo Crkve, onda je Crkva bijedna. Ako Duh Isusa Krista, koji joj je na dan Duhova darovan, u njoj ne cvjeta, onda je ona sterilna. Ako Krist nije njezin graditelj, ako Duh nije žbuka koja vezuje živo kamenje od kojega je sazidana, onda će se njezini zidovi raspasti. Ako njezino svjetlo ne svijetli, koje je cijelo prožeto Kristom, onda Crkva vezuje ljude sponama smrti. Ako Crkva ne naviješta istinu, a ta je Isus Krist, onda je njezin govor laž. Ako Crkva nije sakrament (djelotvorni znak Isusa Krista za nas), onda za ljude nema nikakvog značenja.
- mora biti živa zajednica (Communion). Niti klerikalna (odozgo prema dolje), niti laička (odozdo prema gore), nego mora biti narod Božji sa svom raznolikošću darova (karizmi), službi i služenja.
- Ona mora biti hodočasnički narod Božji – ne nepokretna institucija, nego Crkva na putu kroz prašnjave puteve ljudske povijesti. I zato joj je potrebno neprestano čišćenje i obnova.
- Ona treba biti mesijanski sakrament spasenja za svijet, ne identična sa svijetom, nego treba biti zastupnik ljudi, posebno siromašnih, potlačenih, odbačenih i onih na rubu društva.
- Ona treba biti misionarska i otvorena svijetu, ona svoju snagu crpi iz izvora Božanske objave i liturgije, prožeta vjerom da je tijelo Kristovo i građevina Duha Svetoga.
3. Naš doprinos obnovi razumijevanja Crkve
3. Naš doprinos obnovi razumijevanja Crkve
Ako sami želimo pomoći da se pokaže obnovljeno lice Crkve, onda ne smijemo samo o Crkvi diskutirati. O njoj, o njezinom smislu možemo usput govoriti onda – kako Romano Guardini kaže, ako je možemo ljubiti. Samo tako možemo živjeti iz „otajstva Crkve“, jer je majka sveopćeg, novog života koji izlazi od Boga. Romano Guardini ovako sažima našu problematiku: „ S Crkvom nećemo biti gotovi prije, nego li je počnemo ljubiti. Ništa prije.“
1.
Znak ognja
Vatra je uvijek imala privlačnu moć kod ljudi svih vremena. Kao dijete često sam (posebno u zimskom razdoblju) palio vatre. I sakupljali smo se oko vatre. Vatrom se grijalo i kuhalo. Tako sam već zarana na učio da vatra ne samo gori, nego i širi toplinu. Znali smo i kod jače vatre topiti olovo.
Duhovi su blagdan kada se želja Isusova ostvarila koji je rekao: „Došao sam da bacim oganj na svijet. Kako bih se radovao da se zapali.“ (Lk 12, 49) U obliku gorućih jezika dođe Duh Sveti na apostole koji su se bili okupili na molitvu (Dj 2,3). Ovaj oganj koji je sišao na mladu Crkvu i koji se proširio po cijelome svijetu, nije nikakav plamen slame. To je oganj koji gori i koji ostaje. Plamen slame, brzog oduševljenja, plane ali vrlo brzo se i gasi. I u našim danima ima mnoštvo takvih plamenova slame, koji za trenutak planu i vrlo brzo nestanu – i to nikako ne može biti slika za plamen Duha Svetoga.
Duh Sveti je oganj jedne sasvim druge vrste, to je oganj koji poput pravog ognja prožima i grije i preobražava. S takvim pravim ognjem se ne može igrati. Tako ni Duh Sveti nije nikakav zabavljač, niti cirkusant u ovom svijetu, ali je svakako netko tko donosi pravu radost. Zabava je površna, a radost ide do dubine duše. Duh Sveti nas želi odvesti u Božje dubine. Duhovi nisu neki novi blagdan između Usksa i Božića, nego stoji na liniji povezanosti a Uskrsom. Duhovi se zovu i Pedesetnica. Nakon što se uskrasnuće Kristovo slavilo sedam sedmica puta sedam dana, pedeseti dan je početak širenja Radosne vijesti u cijeli svijet: Krist je uskrsnuo od mrtvih! Ova poruka treba, dapače mora, doprijeti do krajnjih kutova zemlje da bi svi ljudi mogli živjeti u novoj stvarnosti i primiti novo dostojanstvo, koje je Bog darovao ljudima.
Na početku vazmenog slavlja bio je novi oganj: Svjetlo uskrsnuća Kristova rasvjetljuje noć grobova. Na kraju pedesetodnevne uskrsne redosti opet oganj, ovaj put oganj koji je gorio u apostolima – i učinio ih svjedocima Evanđelja. U izvanbiblijskoj riječi, ali koja je vrlo bliza evanđelju, stoji zapisano da je Isus reako: „Tko je blizu mene, taj je blizu ognja.“ (Koptsko Tomono evanđelje, logion 82) Nije to laka riječ, koju se može tako lako napisati u spomenaru ili albumu poezije: „Tko je blizu mene, taj je blizu ognja.“Tu je i toplina koju Isus naziva kušnjom topljenja u patnji. U patnji se nastavlja biti Isusov učenik. A to se govori i o Crkvi danas. Učenicima nije obećan uspjeh i ugled, sjaj slave kod navještaja Evanđelja, nego polje koje treba obrađivati, nošenje i donošenje.
Tako je Crkva današnjice – a to smo svi mi, snagom sakramenta krštenja i krizme – pozvana na pažljivost i slušanje onoga „što Duh govori Crkvama.“ Kako se to često ponavlja u Ivanovom Otkrivenju kad se radi o tome da se prenese ono što uskrsli i prisutni Krist želi postići u općinama – zajednicama (Otkr, 2,7.11.17.29; 3,6.13.22) I to na poseban način postaje aktualno sada kad svi mi rastemo u novu zajednicu.
Ne smijemo dalje nositi i predavati pepeo, nego oganj. Mnogi misle da je Crkva proširena u svijetu, ali ako u Crkvi nema Duha Svetoga, ako vjernici traže, umjesto Duha Svetoga, duha ovog vremena i njega slijede, onda može doći čas, i doći će, kad će se plamen ognja Duha Svetoga ugasiti.
Tko se izloži plamenu Duha Svetoga, taj ima prividno, ovozemaljski gledano, gubitak. Ali oganj je i znak ljepote i nade, jer se tu krije svjetlo koje prosvjetljuje tamu. Oganj nam govori o slavi koju Bog objavljuje, kao kad se objavio u stupu izraelskom narodu pred kojim je išao u pustinji ili se objavio Mojsiju u grmu neizgorivom. Božji oganj ne želi uništiti, nego pročistiti. On ne želi srušiti, nego preobraziti i učiniti novim. On nas potiče i daje odvažnosti, uklanja strah. To je djelovanje Duha Svetoga u ovome svijetu. On dolazi da bi sve učinio novim. Oganj Duha Svetoga donosi pokretanje u ovom svijetu, on dolazi k nama da nas ponovno prožme.
Tako molimo:
„Ogrij što je zamrzlo
Što je suho ovlaži,
Svrati što je stranputno.
2.
Nismo sami na ovom svijetu
Poznato nam je svima da nismo sami na ovome svijetu. Svatko od nas to zna, a u stvarnosti potiskujemo to u pozadinu. Trivijalna istina jest da ja nisam sam na svijetu. Samo sam malo zrno pijeska, možda ponekad bacano amo tamo, pokraj mnoštva drugih.
Ono što jesam, postao sam iz materije skuhane u prajuhi u milionima godina evolucije, izrastao sam u jednog, više ili manje, inteligentnog dvonošca. Jedan među ogromnim mnoštvom.
Malo bi se tko osjetio zadovoljnim i složio s ovakvim opisom. Živimo, više ili manje, svjesni svoje vrijednosti. Tako ne mislimo bez razloga i temelja i potpuno neopravdano. Također doživljavamo da naš životni prostor nije cijeli univerzum, niti cijeli svijet, nego jedan mali, vidljiv dio. I ovdje baš nismo jedan ili jedna među mnogima.
U Njemačkoj se zadnjih godina osjeća fenomen da se nitko ne želi angažirati kao počasni djelatnik u organizacijama mladih i socijalnim djelatnostima na vrhu, da bi moglo sve funkcionirati u bazi, a odakle nema opipljivog dodira s ciljem grupa da se nešto pomaže ili može mijenjati. Što svijet postaje globalniji, to postaje manji za nešto što bismo mogli, s povjerenjem, pokrenuti.
2. Univerzum
Drugi gledaju pozitivnije na položaj čovjeka. Upravo globalno povezivanje znanja otvara pojedincima svijet u kojem može pojedinac naći svoje mjesto.Za neke je opijenost internetom povezana s neograničenom komunikacijom koja se u uskim krugovima isprobavala na kratkim radio-valovima.
Početkom devedesetih godina je jedan fizičar pokušao protumačiti razvoj informacijske tehnologije u svjetlu pitanja smisla.
I pitanje je samo malog broja desetljeća kada će mašine nadvisiti kapacitet ljudskog mozga i to bez prestanka povezane i uključene. A to znači, tako misli ova struja, da sve što je bilo ograničeno našim mozgom, da svi naši živci i osobnost više neće biti ovisni o nekoliko kemijskih reakcija i procesa u našem mozgu, nego će čovjek živjeti na temelju umjetne inteligencije. Sva raznovrsnost svijeta, svi mogući svjetovi su zamislivi, dohvatljivi, prema tome i stvarni. Ljudi mogu utjecati i voditi razvojne procese sve do kozmičke omega točke, gdje će biti postignut vrhunac informacija da će cijeli svemir okružiti mene – to jest nevažno zrno pijeska. To znači postajem bog.
To bi mogla zvučati kao neka znanstvena fantastika, ali ova ideja fascinira svijet, da iz naše dohvatne fizičke stvarnosti osmislimo novu besmrtnost i da je dohvatimo. Zato moramo fascinaciju misli pustiti da u nama djeluje, da osjetimo čežnju koja se iza toga krije: da moj ja, ono što moj život čini životom i što ga ostvaruje, da to neće propasti u smrznutom svijetu, nego da je dio sveopćeg, ili da će biti nešto što predstavlja omega točku našeg postojanja.
3. Duh i sakrament
Nasuprot ovim velikim vizijama moglo bi nabrajanje naroda u sredozemnom području, o kojem govore Djela apostolska, izgledati provincijski: Međani, Elamljani, Parti. Duhovska poruka je dovoljno jasna: ondje gdje je Duh Sveti, tu se on ne ograničuje na jedan narod ili jezik. A još manje se Duh Sveti pušta ograničiti samo na male grupe, zajednice ili bilo što slično. Nježna područja su preuska za Duha Božjega. Ne, ovaj izraz je ironičan i ne pogađa bit. Duh Božji nije prikladan za polemiziranje o «nježnim područjima», jer on nije nikakav zahtjev, nego ispunjenje. Duh Božji daruje potpunu slobodu, ne po potvrđivanju «nježnih područja», jer on iz Boga izlazi sam kao potvrda koja sve nadilazi.
To se ne smije shvatiti kao jeftino opravdanje Crkve za anonimnost i hladnoću u njoj, nego ono što ona jest: ukazivanje na Božje obećanje. Po ovom obećanju su pojedini ljudi svjedočanstveno «investirali» svoj život u Evanđelje iako možda nikada nisu doživjeli plod ove muke. Charles de Faucault, za mene, pripada tim ljudima.
Duhovi nisu samo blagdan univerzalnosti. Jedan Bog, Duh jednoga Boga dijeli se nad mnogim okupljenim učenicima, jer je svaki od njih član Crkve. Svaki, u svojoj različitosti, ima svoje mjesto u nastupajućem kraljevstvu Božjem.
U nedjelju Presvetog Trojstva, koja dolazi iza Duhova će biti još jasnije zašto je to tako. Jer ovaj Duh Sveti koji se izlio nad apostole, koji ne izlazi samo od Oca, je Duh koji je ispunio jednog čovjeka, Isusa Krista. Iako o ovom baš puno ne razmišljamo, Krist je bio čovjek kao i mi, sa svojim potrebama za blizinom i sigurnošću.
Ono što je Crkva mora se po ovom Duhu mjeriti, jer Crkva je izišla iz duhovskog događaja. Što je u njoj blizina, što je u njoj univerzalnost, ne može smatrati svojim vlastitim proizvodom. Crkva nije nikada bila jeruzalemsko društvo vjernika koje se, malo po malo, internacionaliziralo.
Još više, ona je po Duhu osnovana kao Crkva koja obuhvaća Izrael i sve narode. Nije nastala iz aktivnosti, a potom se razvila u zajednice (općine) u kojima su se ljudi lijepo osjećali.
Mnogo više, ona je osnovana iz Duha koji zahvaća pojedinog čovjeka, osposobljuje i uključuje u zajedništvo preko Krista, s Bogom.
Kad bi bilo drukčije, trebalo bi vičući pobjeći. Onda bi i želja i molitva Crkve da svi budemo jedno, bila totalitarna. Pa i onda kad se radi o ljudskoj blizini u Crkvi, bilo bi nesnosno kad Crkva ne bi u svakom trenutku i uvijek znala: nismo utemeljeni na nama, nego je drugi utemeljio - Onaj koji je stvorio svijet i koji ga želi okupiti oko sebe, odvesti k Izvoru. Omega točka nije ono što smo mi i što mi želimo, nego je omega točka sam Krist.
To se vidi u sakramentima. U krštenju smo pozvani po imenu i ugrađeni u narod Božji, izabrani da budemo znak nade za sve ljude. U krizmi smo pomazani uljem, osposobljeni za to poslanje u Duhu Svetom. U Euharistiji se jedan Gospodin dijeli u razlomljenom kruhu za mnoge da bi nas same izgrađivao u svoje tijelo. Krist je glava i stvorenja i Crkve i svakog pojedinog krštenika. I zato se u njemu spaja pojedinačnost i sveopćost. I tako svaki čovjek dobiva od Boga nezamjenjivu vrijednost.
3.
Blagdan Duhova
Zbrka jezika
Prije nekoliko godina držao je jedan stariji brat, u okviru dana razmatranja u našoj zajednici, referat o jednoj duhovnoj temi. On me prilično iznervirao. Ja sam razumio pojedine riječi i sastav rečenica, ali ne i sadržaj onoga što nam je htio prenijeti. Učinilo mi se kao da je on držao ovaj referat na jednom, meni, stranom jeziku. Jedan drugi subrat -bio je mnogo godina portir i pomoćnik u našem samostanu u Beču- imao je dar razgovarati s gostima, koje je služio, iz svih božjih zemalja, iako on sam nije govorio niti jedan strani jezik.
Mnogi, ne mali problemi našega društva, a također i Crkve, mogu se opisati kao jezični problemi.
Ne dolazi to otprilike, da slijedeća generacija razvija jedan jezik, koji mnoge starije osobe ne razumiju. Oni upotrebljavaju bezbrižno neobične strane izraze ili riječi koje šokiraju. U njihovom jeziku ispoljava se druga vrsta njihovog razmišljanja i osjećanja. Kada se sastanu vlasnici kompjutera, te razgovaraju o bits, bytes hard- i software ili o drugom što stoji s tim u vezi, ne razumiju njihovi suvremenici gotovo ništa, ne mogu o tome razgovarati i često su stoga ljutiti. Svako stručno područje razvija svoj jezik. Oni koji nisu u to upućeni mogu se samo diviti i čuditi. Na jeziku se vidi, koliko duhovnih strujanja, mentaliteta i držanja postoji u našem društvu i mora zajedno izaći na kraj.
Jezik Crkve
U Crkvi nije drugačije. Crkveno-posvećeni najčešće nisu svjesni da njihov jezik javnost više ne razumije. To važi za jezik liturgije, Objave kao i za jezik pastirskog pisma ili papinog poučnog pisma. Tu postoje mnogi izrazi i načini govora s kojima mogu samo upućeni nešto započeti. Da se iz ponekih objavljenih propovijedi ili papinskog poučnog pisma često vade sadržaji koji se nalaze na krajevima, jest zato, što se glavni sadržaji izvještavaju na jednom jeziku, kojega mnogi ne razumiju.
Isusovi učenici govore stranim jezicima
U prvom čitanju čuli smo o čudu Duhova. U Jeruzalemu su se zadržavali hodočasnici iz svih Božjih zemalja. Jedno jezično šarenilo. Ispunjeni Duhom Svetim, tako nam se pripovijeda, počeli su učenici govoriti stranim jezicima. Svi su ih čuli govoriti na svome jeziku. Ova pojava zaslužuje pažnju: učenici su govorili jezike onih kojima su htjeli govoriti.
Onaj tko je pokušao naučiti jedan strani jezik, zna da nije dovoljno ispravno povezati pojedine slogove. Kako bi se moglo izražavati na jednom stranom jeziku, mora se uroniti u različite načine razmišljanja drugog naroda. Strani jezik jest savladan tek onda, kada se počinje onako razmišljati, kao što razmišljaju ljudi dotičnog naroda.
Promjena mišljenja
Pripovijest na Duhove priča nam o promjeni mišljenja i o novom načinu razmišljanja Isusovih učenika. To je pokrenuo u njima Duh Sveti. Ovo novo razmišljanje otvorilo ih je za djelo misioniranja u cijelom tadašnjem poznatom svijetu. Kada mi danas govorimo o misiji, mislimo na to da smo u vlasništvu istine, te možemo druge ljude naučiti našoj vjeri, našim vjerskim razmišljanjima, osjećajima i spoznajama. Oni koji to znaju, predaju neupućenima, uče ih i obraćaju. To funcionira nažalost vrlo rijetko; jer naše vjersko učenje nije primljeno od mnogih ljudi, naginjemo k tome da razlog za to tražimo kod tih ljudi. Mi ih smatramo nevjernicima, onima koji ne žele vjerovati. Kada smo malo pažljiviji, krivnju bacamo na zloga duha vremena itd. O mogućnosti da mi sami možda ne govorimo pravim jezikom kako bismo mogli biti razumljiviji ljudima, o tome ni ne mislimo.
Ako sam ja pripovijest na Duhove pravo razumio, svi prisutni su se otvorili Duhu Svetomu i dozvolili se od njega poučiti i obratiti. Kada dalje čitamo poslanice apostola, saznajemo da je to, na duže vrijeme, bio vrlo težak poduhvat. U mladoj Crkvi postojale su mnoge grupe, pokreti i duhovna strujanja, razvile su se vrlo različite teologije. Prodiranje kršćanskog razmišljanja u helensko-grčki svijet negativno je djelovalo na Crkvu i donijelo joj mnoge probleme. Ljudi koji su došli iz židovske tradicije, očekivali su od drugih da usvoje najprije židovske običaje i životne navike. Obrnuto, razmimoilaženja grčko-rimskih mišljenja bila su od pomoći, te je kršćanstvo našlo put prema svim narodima.
Upustiti se sa stranim
Kada mi danas slavimo događaj Duhova, to znači mnogo više nego se samo dati oduševiti, znači više nego samo jedan osobni doživljaj. Slaviti Duhove znači otvoriti se Duhu Svetom, upustiti se u strano razmišljanje, strana iskustva, strano znanje, stranu mudrost. Onaj tko hoće razumjeti Duha Svetoga, ne može zaobići učiti njegov jezik. On govori nama kroz Božja, velika djela u povijesti ljudi. U pripovijesti na Duhove, prikazao je Petar djelovanje Boga u povijesti svoga naroda.
Onaj tko hoće svoju vjeru saopćiti drugima, mora naučiti jezik ljudi kojima hoće pričati o djelovanju Boga. On se mora upustiti s njima, s njima ući u razgovor, shvatiti njihove brige i nadanja i pokazati Božje djelovanje u njihovom životu.
Mnoštvo u kršćanskoj vjeri
Nelagodnost u našoj Crkvi, po mom mišljenju, stoji u vezi s tim da nam teško pada upustiti se, jedni s drugima, unutar Crkve kako bismo se ozbiljno međusobno shvatili, s našim različitim iskustvima. Mi sjedimo u krugovima zajedno i optužujemo jedni druge za nevjeru, naivnost i gledamo s visoka jedni na druge. Kako rijetko se trudimo da čujemo govoriti Duha Božjega iz vjerske prakse drugoga. Nama je teško dozvoliti postojanje mnoštva kršćanskog vjerovanja i života i iz toga shvatiti glas Duha Božjega.
Isus je udahnuo, na Uskrs, svojim učenicima Duha Svetoga. Vrlo upadljiva slika koja podsjeća na pripovijest o postanku čovjeka. To je jedan dah koji čini učenike živima, dah života, vitalnosti, a ne dah smrti koji spaljuje i nagriza sve što mu se stavi na put. Tamo gdje počnemo udisati Duha Božjega, postat ćemo živi, dobiti povjerenje u šareno mnoštvo života koji je produhovljen Duhom Božjim.
P. Hans Hütter prevela s njemačkog Katica Kiš