Kad sadih

vinograd

mog života

kad je sunce pržilo

preko prignutih leđa

za proljetnog rada

kad je kiša lila

i ja zaštitu tražih

pred ljetnom tučom

kad ugledah

što još iza toga ostade

kad ponovno počeh

mrmljanjem i nadom

gledati pojavu grožđa

i kad zrnje poče modriti

i kad dođe vrijeme

za jesenju berbu

kad se puniše

kace i bačve

tad pogledah unazad

i znadoh

moj trud je morao biti.

Ali rast

zrelost

punina ploda za zimu

dolaze od tebe, o Gospodine!  

 

 

Samo ako vjerujem,

tada živim.

   Samo ako živim,

tada se i nadam.

   Samo ako se nadam,

tada i ljubim.

Samo ako ljubim,

tada i vjerujem.

Želim misliti misli mira,

Bože, kad oko nas prijeti razaranje.

Misli nade želim misliti,

Bože, u svijetu punom beznađa.

Misli opraštanja želim misliti, Bože,

pod udarcima bičeva laži.

Misli ljubavi želim misliti, Bože, u oceanu hladnoće ravnodušnosti.

 

 

Istina nije nikakav osiguran posjed

s kojim se može trijumfirati.

Ne može se posjedovati istina,

kao što se posjeduje novac

da bi ga se moglo dati.

Posjedovati istinu

miriši na vlast, na triumf, na bolje znati,

na fanatizam, na ugnjetavanje.

Isus reče: "Ja sam istina!"

Kršćanin nema istinu,

kao što se kuća posjeduje.

On traži povezanost s Isusom,

svojim učiteljem.

Tek u povezanosti s Isusom

kršćanin nalazi istinu.

I ide za Isusom.

I putem, pri hodu,

daje mu se istina.

Tako je istina

više slušanje,

nego govorenje;

više pitanje,

nego odgovaranje;

više nastajanje,

nego postojanje;

više čin,

nego govor;

više umjetnost čekanja,

nego posjedovanja.                

 

Anđeli dolaze u različitim odjećama. Oni vladaju umijećem promjena. Oni se mijenjaju u ljude koji nas prate na našim putovima. Mijenjaju se u liječnika koji nam liječi naše rane, u terapeuta koji nas izvlači iz zapletaja naših neurotičnosti, u svećenika koji nas oslobađa naše grješnosti. "Anđeli dolaze neočekivano", pjeva jedna moderna pjesma. Nekad je to prijatelj ili prijateljica, koji ti riječ reknu da ti sve ponovno zasja u novom svjetlu. Ponekad je to dijete koje te gleda i pokazuje kako su nevažni problemi, koje sa sobom potežeš.

Anđeli su umjetnici promjena. Anđeo promjene želi te uvesti u tajnu promjene tebe samoga. Ako želiš živjeti, moraš se uvijek i iznova mijenjati. Što se ne mijenja, zakržlja. C.G.Jung je rekao da je najveći neprijatelj promjena životni uspjeh. Tada čovjek misli: pa sve je dobro. Ne treba se ništa mijenjati. A tada ti ljudi izvanjski i nutarnje ostaju na mjestu. Ponavljaju isti način govora kao što su govorili i pred dvadeset godina. Posižu za istim rješenjima koja su uvijek funkcionirala. Postaju dosadni, jednolični. Nema nikakvog užitka s njima se družiti. Njihovo učenje i mišljenje je zastarjelo, kao hladna kava koja više nema nikakvog okusa.

.....

Anđeo promjene želi te osokoliti da na sve što je u tebi gledaš blagim pogledom, jer je sve u tebi materijal, koji se želi promijeniti dok kroz sve ne zasvijetli nepatvorena slika.

 

 

Neki čovjek je želio punim rukama

svoj postanak na svijetu proigrati.

Bio je dobar platiša,

ali ovdje mu je izgledao jedan vic prejeftin

i ta šala mu je izgledala preskupa

i svaki put mu je nešto na pamet palo.

I prije nego što poželi,

muka mu više nije bila toliko vrijedna.

Hoće li se osloniti na sreću?

I već se našlo dosta zatvorenih vrata

I tako s vremenom

mu prođe vrijeme i prilike.

Čovjek, kao satarac, sam se kretao i žalio,

jer je sam sa zemlje nestati želio.

I konačno preda dragom Bogu svoj život,

zaista težak, prašnjav i sav prljav,

ali nekoristan.      

 

 

Pripovijeda se da je rabi Kama, pobožan čovjek velike naobrazbe, u prvom dijelu svog života napisao bezbrojne komentare i knjige. A od 36. godine života bavio se time da je iz svojih spisa odstranjivao sve ono što nije, nakon nekog vremena, moglo izdržati njegovu strogu kritiku ili zbog dužine nije bilo baš sigurno. To je rabi Kama činio s toliko žara da je, pri koncu njegova života, bilo prekriženo sve što je, s toliko mara i žara, napisao. Njegovi su učenici plakali i zaklinjali ga kad je sve te spise, smotuljke i poveze spalio u peći svoje male kuće. A sam rabi je bio, kod ove odluke, tako radostan kao nikada u životu. Usprkos duboke starosti, zaplesao je laganim korakom i kad je zadnji svezak bio u peć bačen, započe sabat.

Malo kasnije, umre rabbi Kamma i svojim učenicima ne ostavi on ništa drugo, nego jednu veliku cedulju. Na njoj je više narisao, nego napisao: "Neka bude sveto ime njegovo." Uskoro spoznaše učenici svu dubinu ove oporuke: u jednom, svetom i neizgovorljivom imenu ostaje sve sačuvano, sve prisutno što je njihov učitelj živio, vjerovao i mislio.      

 

 

U muzejima vise stare slike pakla koje su naslikali glasoviti umjetnici. Samo veliki poznavaoci su pročitali Danteovu "Božansku komediju". Samo u ušima starijih odzvanjaju misijske propovijedi njihova mladenaštva i strah pred ispovjedaonicom. To su bila vremena. Većina od nas osjeća olakšanje, jer se više ne propovijeda o strahu od pakla. Malo koji suvremenik ovdje vjeruje u pakao. Ni u đavla, ne.

                Više volimo harmoniju, sklad. Bog je dobar, govorimo. Ni pjesmu "Strogi suče.." više ne pjevamo. Na ispovijedi nismo bili već duže vrijeme. Ne vjerujemo ni da je šesta zapovjed više tako važna. "Stanje smrtnog grijeha" - pa ni pojam više ne poznajemo. A još manje možemo prihvatiti da naša djeca, koja nisu crkveno vjenčana, "žive u konkubinatu" i da zbog toga kasnije moraju ispaštati u paklu. Bog ima druge brige. Umjesto strašne vijesti - radosna vijest. Vjera light, glasi parola.

                U župi se postupa s ljubavlju. Samo ne konflikte. Sve po mogućnosti harmonijski. Dječica smiju po crkvi trčati za vrijeme mise. Smije se i pljeskati. U uređenju liturgije trči se za novim efektima i akcijama da bi se povećao broj prisutnih.

             Tko neće uočiti da je već u crkvi postalo dosadno. Više se ne traži ono sočno i vitalno, ono što jako uzbuđuje naše osjećaje, što je stvaralačko i kritično. Umjesto toga: inflacija riječi, blagorječivosti, pobožnih fraza. I mnogo štampanog papira. I ono najgore, sve to nema nikakvog ploda. A nitko ne povlači zaključke. Oni koji su u crkvenim klupama i društvenim prostorijama, žele tako. Onaj tko ne dolazi, njemu možda vjera nije teška, nego "light".    

Strah pred ognjem

                               Prije nekoliko godina držao sam, s nekom malom grupom razgovor o Bibliji, o lozi i prutu. Potražio sam ovaj biblijski tekst da pokažem životnu povezanost kršćanina s Kristom. Na moje iznenađenje velika većina iz te grupe zadržala se na prijetnji ognjem -" Tko ne ostaje u meni, taj će biti poput pruta odsječen i izbačen van. Sakuplja se pruće i baca u vatru i tu izgori." Za njih je prijetnja vatrom bila jača nego li impulsi životvorne loze. Još smo dugo razgovarali o besplodnosti našeg kršćanstva. I pri tome su, u prvom planu, bili promašaji i ono u čemu su pojedinci zakazali. Mogućnost biti odbačen rađa strahom.

Strah od pakla

                Ovim razgovorom došli smo na jednu stranu kršćanstva o kojoj se danas vrlo malo govori, i koja se žestoko potiskuje. Ono što su propovjednici pakla negdašnjih vremena "dobra napravili", danas se zaboravlja. Možda je razlog i u sredstvima kojima su, nekada, opisivali mogućnost promašaja. Odbacujem da se nešto postiže sa strahom. Time se škodi radosnoj vijesti o dobrom Bogu. Oganj iz riječi ove slike, nije pakleni oganj, niti ognjeno jezero gdje će neumrle duše trpjeti vječnu kaznu. To je obična poljska vatra gdje izgaraju nekorisni otpaci. U ovoj biblijskoj slici sigurno se ne radi o spekulacijama o ranama od vatre, niti o mučenju ognjem. Sigurno se radi o tome da se stavi pred oči besmisao i nekorisnost koja se može dogoditi svakome tko povlači račun o svom životu.

               Često se pitam da li smo mi kršćani svjesni neophodnosti i žurnosti donošenja ploda. Naš život će se jednom mjeriti po tome kakve smo plodove donijeli. I pri tome stojimo pod stanovitim pritiskom donošenja ploda. Zahtjev da se bude plodonosan ne vrijedi samo za pojedince u smislu "Spasi dušu svoju" nekadašnje lozinke pučkih misija, on vrijedi kako za čitavu Crkvu, tako i za svaku župsku zajednicu.

Stara i nova loza

                Bilo bi jednostrano i pristrano gledanje da se slika o lozi i prutu odnosi na pojedinčnu povezanost Krista i kršćana prema onoj: pazi da ti ostaneš povezan s Kristom, pazi da tvoja mistična povezanost ništa ne trpi ili se ne umanji. To je samo jedna dimenzija Isusovih riječi. Moja razmišljanja idu još dalje ako uzmemo u obzir da slika o lozi i prutu nije nova. Proroci (Iz 5,1 sl. Jer 2,14) uspoređuju Izrael s vinogradom. Bog je vinogradar. Njegov narod ne donosi očekivanog ploda.

                Ako Krist za sebe govori: Ja sam pravi trs, tada on tvrdi da je on korijen novog Božjeg naroda. Učenici koji ostaju s njime u dubokoj povezanosti, donose očekivane plodove. On i njegovi učenici su novi narod Božji. Bog je vinogradar. On njeguje svoje loze, čisti ih, obrezuje, što je suho i nekorisno.....

Zašto trebamo kršćane,

zašto trebamo Crkvu?

                Mi bismo se trebali, s istom strogoćom, pitati da li Crkva pa i svaka pojedina zajednica može odgovoriti zahtjevu da bude nova loza, koja će donijeti očekivane plodove? O čemu se radi u životu zajednice? Čime smo mi, kao župa, zaokupljeni? Zar se ne vrtimo oko sebe, oko našeg nutarnjeg mira, brinemo za lijepe naše doživljaje, naše blagdane? Ima li naš život, kao kršćanske zajednice, odjeka u javnosti, u društvu? Zar se mi, svuda po svijetu, ne nalazimo u povlačenju?

                Svuda opažamo da se kršćanstvo sve više i više smatra suvišnim. Ne treba nas više nitko. Ljudi okreću Crkvi leđa. Razmišljaju isplati li se davati tolike priloge za tako malo ploda. Mislimo li da je ovdje Bog vinogradar na djelu i da on odstranjuje osušene i nekorisne prutove?

                Isus potiče svoje učenike: Ostanite u meni, onda ću ja ostati u vama. I tko u meni ostane, taj će donijeti obilat plod, jer odijeljeni od mene ne možete ništa učiniti. Sigurno se ovdje ne radi samo o nekom mistificiranom jedinstvu s Kristom i više od osobne pobožnosti. Ostati u Kristu znači: ostati na njegovom tragu, nasljedovati ga u djelima, u nekom smislu imitirati. Samo kršćani koji žive kao on, ti će donijeti ploda.      

 

O rastu

Ne smrdi vjerojatno do neba. Nego miriše, po svoj prilici, više na proljeće. Proljeće se prepoznaje po tome što u prirodi započinje svekoliko tjerati i pupati – i čak dolazi do cvjetanja.

Ako pak odvrnem pogled od prirode i pogledam na sebe, što ja inače prečesto previdim, tada se dogodi da ne padam pod utjecaj proljetnih osjećaja, pri pogledu na ono što oko mene raste. Molim vas da me ne shvatite krivo: nalazim se u jednom gradu i gledam upravo kroz prozor van, na jednu visoku peć. Ljudi se ovdje boje za svoje radno mjesto, nemaju budućnosti. Gledam u visoke zgrade gdje su mnoge obitelji izjedene od akolhola, na ulicu gdje stranci i izbjeglice idu tamo amo... Ovdje zaista nije, za ime Boga, idilično selo na zemlji gdje su livade pune cvijeća i gdje drveće već nosi cvijet.

Izrasline

Zato raste ovdje, kao i svugdje drugdje: na mnogim kućama stoje satelitske naprave kao znak za to da se ovaj luksuz može «priuštiti», iako se već dugo ne može plaćati stanarina. Ovdje se mogu osjetiti izrasline društva. Ove satelitske naprave su postale simboli za manjak komunikacije unutar životnih saveza. Problemi se ne rješavaju, oni bivaju gledanjem TV-a potisnuti. Druge ovakove «naprave» su alkohol i druge droge.

Maleni rast

Ovdje postoji također i maleni rast. Mladi nemaju mnogo mjesta i uopće mogućnost da oblikuju svoj život – tako da se i sami mogu razvijati. Ako neće ostati maleni – kao i većina drugih u njihovoj okolici, već žele postati visoki i nešto učiniti od svojega života, moraju si tražiti drugu zemlju i drugo gnojivo. Ono ne postoji ovdje.

Divlji rast

Umjesto toga postoji ovdje divlji rast. Na rubu grada više se (nitko) ne brine o tome kako ljudi rastu. Tu se dogodi da ponešto raste i u krivom smjeru, da čovjek više nije posve «zdrav» - u glavi, u moralnom životu ili negdje drugdje.To ovdje ne znači ništa, jer ionako je čovjek već «vani».

Bog je naš vinogradar

Kuća u kojoj sjedim je župni dvor. Na ovu nedjelju naviještamo jednoga Boga kojemu nije «svejedno» da li mi i kako rastemo. Bog je za nas kao vinogradar, koji nas njeguje i održava, koji nam daje Duha Svetoga, daje hranu, sve ono što mi trebamo za život, onu hranu ljubavi koju mi trebamo da bismo mogli donositi plodove, kako bi iz nas i našega života nešto postalo. Isus Krist je za nas kao trs, onaj izdanak koji nas nosi i drži, na kojemu se možemo držati, koji nam daje snagu da izdržimo. Mi sami smo (kao) loze.

Mi poznajemo iskustvo da nas se, prije nego niknemo i ako predaleko istjeramo, mora skratiti, kako ne bismo postali divlje raslinje. Inače trošimo uzalud snagu i energiju koje su nam poklonjene, često za nevažno. Ono što ne koristi i ne vrijedi, ono što šteti biva odrezano, uvene i spaljuje se. Bog je naš vinogradar. On nas promatra s brižnošću i razmišlja koju lozu i koliko od nje odrezati. Božja radost se vidi kada mi živimo, rastemo i donosimo plod.

Bog hoće da mi rastemo.

Bog neće izrasline, mali i divlji rast.

Bog hoće da mi imamo život.

Bog hoće da mi rastemo u ljubavi.

Tada je tu Božje kraljevstvo.

Jer sam Bog je ljubav.

I onaj tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog ostaje u njemu.

Gabi Ceric