Rijeka suza i more nade
Visoke ograde
sjajno crvena trešnjina stabla
zatvoreni životni snovi
nada cvate na crvenoj zemlji.
Limeni krovovi
sjajni odrazi ostakljenih površina
gorko ponosni
podrugljivim smješkom
zemlja crna, izgorena ljudskom rukom
dva lica moraš nositi
rijeku suza
i more nade
koji pjevaju pjesmu sutrašnjice
pri tome moraš
o jučer misliti
zabrinut za budućnost i
tešku današnjicu.
Karin Kaspers – Eleks nach einem Bezuch in Sudafrica
Putovi
1. dan:
«glad»: osjećam, duboko u sebi da za nečim «gladujem»…
Vidim ljude oko sebe koji «gladuju» i pokušavam dokučiti u čemu je njihova najdublja «glad»
2. dan:
Isus uzima učenike i s njima se povlači u osamu. Sada sam i ja sam s njim. Čujem li u nutrini njegove riječi, čujem li ga, riječ, pjesmu, rečenicu… I što mu želim reći? Zato uzimam malo vremena.
3. dan:
Učenici vide potrebu, mrači se, mnoštvo ljudi je gladno, trebaju biti opskrbljeni. Ozbiljno shvaćaju odgovornost. Donose ideje pred Isusa i čekaju njegov odgovor. On izgleda sasvim drugačiji. Jesam li spreman ozbiljno preuzeti odgovornost, svoje ideje staviti pred Isusa i pustiti da ih on pokrene i možda, čuti jedan sasvim drugačiji plan i njega ostvarivati?
4. dan:
«Dajte im vi jesti!» Nečuven zahtjev. «Imamo samo…» Gledamo prazne ruke učenika, gledamo prazne ruke Isusove i slušamo što nam govori.
5. dan:
Isus krši logiku onoga što mi smatramo normalnim i mogućim zahtijevajući da se ljudi ne pošalju kući: pogledom na siromaštvo praznih ruku, pogledom na siromaštvo praznih ruku učenika, pogledom na siromaštvo gladnih ljudi pred njim. Isus gleda glad ljudi pred sobom i to ga pokreće. Zahvaća, svojim pogledom, tu potrebu i time je uvlači u mogućnosti kraljevstva Božjeg. Da li i za mene postoji jedna takva mogućnost, tako shvaćati vijesti u novinama i na TV-u?
6. dan:
Učenici daju ono malo što imaju. Pet kruščića i dvije ribice i to stavljaju u ruke Isusove. Ostavljaju i ono malo što su imali… I moje mišljenje o meni: »to ne mogu učiniti, to meni ne ide, to drugi mogu bolje…» Sve ono što me sprječava, sve moje nesigurnosti. Čudo počinje s činjenicom potpunog siromaštva kojega predajem Isusu. Isus hoće da se čudo umnažanja dogodi usred našeg siromaštva i naše gladi. Ovdje se radi o tome da naše prazne ruke imaju nešto za dati drugome, nešto što mi, sami po sebi, uopće ne posjedujemo.
7. dan:
Radi se o sasvim novom pogledu da su mogućnosti našeg života mnogo ljepše, mnogo plodnije, mnogo korisnije nego što to mislimo u našoj svagdašnjoj logici. I ako sebe pokušamo, onakve kakvi jesmo, riskirati u snagu ljubavi Božje, sebe darovati takve kakvi jesmo, bit ćemo uvučeni u ovo čudo promjene «na košare, poput viška»
8. dan:
Od starine je Crkva, u ovom pripovijedanju, vidjela približavanje doživljaja Posljednje večere: u gledanju na vlastite prazne ruke, u prihvaćanju: ovaj komadić kruha i ova kap vina neće nikada biti dovoljni za potrebe svijeta. U gledanju na potrebe drugih ljudi i promjene svijeta i uzdati se, s povjerenjem, u široke Božje mogućnosti. U svakoj misi slavimo komadić mogućnosti promjene svoga života unutar Božjih mogućnosti.
Glad u svijetu
U istočnoj i južnoj Aziji gladuje 63% stanovništva, u Africi 61% stanovništva, na Bliskom i srednjem istoku 33%. Više od polovice stanovništva dobije dnevno manje hrane nego što je to po medicinskim i znanstvenim pravilima potrebno. Ovi ljudi se ne mogu nikad najesti. Liječnički pregledi su u takvim zemljama ustanovili da više od 40% djece, predškolske dobi trpi od neishranjenosti.
Sada godišnje umire 15 milijuna djece ispod 5 godina umire od gladi, 20 – 40 milijuna godišnje umire od gladi.(Za drugog svjetskog rata u 6 godina je umrlo 55 milijuna)
« U moralnom smislu nema razlike da li jedan čovjek umire u ratu ili je ravnodušnošću drugih osuđen na smrt.» Willi Brandt
Bez domovine, bez kruha, bez koristi
Ako zemlja
za nas ne bude
domovina
mi smo ovdje
bez domovine
ako nam skoro
kruh s neba ne padne
mi smo ovdje
bez kruha
ako sami ne postanemo
kruh i vino
ovdje smo
beskorisni
Wilhelm Willims: Alle nächte werden hell
Gladni smo
Gladni smo kruha
koji nas ne siti samo za kratko vrijeme
nego koji nam daruje vječni život.
Gladni smo posla,
koji nas ne čini vukovima,
nego služi
dostojanstvu čovjeka.
Gladujemo za ljubavlju,
a ona se ne kupuje
poput kruha,
ona sama ostaje
darovana milost.
Marija Höller Der Hoffnung Zeuge sein
Riječ kruh
KRUH
Kruh kao riječ
KRUH
izrađen iz brašna, kvasca i vode
Kruh
umiješen snagom
strpljenjem, osjećajem.
KRUH
oblikovan
uređen,
ispečen.
KRUH
hrana,
jakost,
snaga.
KRUH
načinjen iz mnogih zrna
KRUH
razdijeljen,
život za mnoge.
KRUH
razdijeljen
kao tajna.
KRUH
Kuća kruha.
RIJEČ
riječ kao kruh.
RIJEČ
s mjerom izvagana.
RIJEČ
protkana borbom,
sumnjom, patnjom.
RIJEČ
nadahnuta,
upitana,
rođena.
RIJEČ
Utjeha,
Hrabrost
Sloboda.
RIJEČ
kao sol
kao svjetlo
kao život
RIJEČ
povezana s mnogim mislima.
RIJEČ
ujedinjena
život za mnoge.
RIJEČ
koja daruje svjedočanstvo
CRKVA
kuća riječi.
Imanuel Jakobs OSB
Dijeliš li svoj kruh u strahu
Dijeliš li
svoj kruh u strahu
bez povjerenja,
bez odvažnosti,
prestrašen
nedostajat će ti.
Pokušaj ga dijeliti
bez mišljenja na budućnost,
bez računanja,
bez štednje,
kao dijete
gospodara nad žetvama
cijeloga svijeta.
Helder Camara
Dijelite kruh s drugima
Dijelite kruh s drugima, samo razlomljen lijepo prija.
Dijelite kruh s drugima, podijeljeni kruh daje hrabrost.
Dijelite riječ s drugima, ona je bogata za vas same.
Dijelite riječ s drugima, ona treba biti spas za mnoge.
Dijelite bol s drugima, ipak je to nevolja vašeg brata.
Dijelite bol s drugima, ljubav je zapovijed gospodina Boga.
Dijelite svjetlo s drugima, koji će razbiti to svjetlo.
Dijelite svjetlo s drugima da više nitko ne ostane u tami.
Johannes Hansen
Dijeliti
Malo se u Pismima
o dijeljenju govori.
Čitam:
ako ti netko želi oduzeti kabanicu
daj mu cijelu, a ne polovicu
i košulju k tome.
Ako imaš pet kruhova i dvije ribe
ne zadržavajk polovicu za sebe,
nego daj toliko da svi siti budu.
Ne daj pet kruhova
nego njih pet stotina.
I ako me želiš slijediti,
reče Isus,
onda sve moraš napustiti,
ama baš sve,
ne samo dio,
pa i bogati farizej
razdijeli siromasima,
dade desetinu svojih prihoda,
kako je propis govorio.
Siromašna udovica zato
daje sve što je imala.....
Margh Malina, Engel haben schutzige Flügel
Koliki trebaju gladovati
«koliki trebaju gladovati da bismo mi mogli živjeti?
A možemo li s time živjeti?»
P. Ceelen «Jeden Tag neu»
Pjesma o kruhu
Kruh, iz zemlje dobiven
kruh, rukama napravljen
kruh, miriši na ljude i suze
kruh, jedne besane noći.
Kruh rata i kruh mira.
Svagdanji kruh
strani kruh jedne ljubavi
kameni kruh u smrti.
Kruh, kojega skupo plaćamo
novac, našega tijela i osjetila.
Kruh zajedničkog življenja
siromašnog suviška.
Kruh kojega moramo jesti
kruh, koji životu služi,
dijelimo međusobno
dokle god smo ljudi.
Ti ga dijeliš s nama i tako dijeliš sebe
za sva vremena
Bog iz krvi i mesa, ti
čovjek, kome smo zauvijek posvećeni.
Huub Oosterhuis u Ganz nah ist dein Wort»
« Oduzet će nam se kruh iz ustiju,
ako ga ne naučimo dijeliti»
Kardinal Döpfner
Radostan sam jer živim
Isuse,
živim i radujem se.
Duboko dišem pred otvorenim prozorom
i dobro mi čini,
puštam da voda na meni djeluje
i dobro mi čini
muzika u rano jutro,
zviždukam ili pjevušim il' u najmanju ruku pokušavam,
prija mi kava i svježi kruh,
a u najmanju ruku s drugima sam zajedno.
Isuse,
rekao si:
ja sam voda koja daruje život.
Ja sam živi kruh.
I poznam moje prijatelje.
Ja sam put, ja sam život.
Gospodine,
utaži moju žeđ,
hrani me,
shvati me,
vodi me,
želim s tobom živjeti.
Uzdržavaj me u životu.
T.S. Eliot Gebete und texte fur heute
U mojoj čežnji
za spasenjem i zdravljem
za snagom i strpljenjem
za radošću i srećom
dolaziš mi u susret
i govoriš:»Ti trebaš živjeti!
Ovdje, uzmi i jedi.
Ja sam za tebe hrana i jelo,
kruh, kojeg trebaš,
da bi mogao opstati.
U mojoj čežnji
za spasenjem i zdravljem
susrećem tebe
mog spasitelja i pomoćnika,
koji je jači
od onoga što me plaši,
i želi me izvući
iz bijede i nevolja.
U mojoj čežnji
za spasom i životom,
ovdje, nalazim odgovor
u znaku kruha:
tebe samog, Isuse Kriste,
hrano, koja me hrani,
Živote, koji mi ostaje.
Alfons Gerhardt : Die Kranken besuchen
Smjeti ostati
(meditacija prema Iv 6,56-58)
Smjeti ostati.
Bilo gdje smjeti ostati.
Bilo gdje smjeti ostati, gdje ti se sviđa.
Ostati kod nekoga tko drugoga razumije,
tko me razumije u mom strahu,
tko me pozna i u mojim bolima,
tko me ozbiljno prihvaća u mojoj opasnosti.
Smjeti ostati kod nekog
koji mi daje snagu da izdržim,
i da se borim protiv onoga što me pritišće.
Smjeti ostati kod nekoga
koji je za mene poput korice kruha,
Kruh, koji život i budućnost daruje.
Rekao si: «Tko jede moje tijelo
i moju krv pije,
ostaje u meni,
i ja u njemu»,
i «tko od ovog kruha jede
živjet će u vijeke.»
Tako dolaziš k meni, o Bože,
ti, Bože mog života,
ti, koji na sebe sve uzimaš,
križ, bol, patnju, pa i samu smrt.
da ne propadnem,
zbog mojih križeva i patnji.
Tako dolaziš k meni, Gospodine,
i ostaješ kod mene,
i ja smijem
ostati,
kod tebe,
s tobom povezan,
s tobom životom, koji ostaje
usprkos svim suprotnostima.
Alfons Gerhardt, Die Kranken besuchen
Bog dolazi k gladnima u kruhu
izvor nepoznat
Metanoia
Praktična politička briga za ljude ne mijenja ništa u njihovim nevoljama ako se, istodobno, ne dijeli i pet kruhova i dvije ribe iz onog Duha, koji je najprije bio sposoban tako umnožiti kruh i ribe da svi budu siti i zadovoljni.
Da, dobro: ali kako dolazi do toga da Duh postaje moguć stvarati kruh i slobodu i sreću? To se događa ako svaki pojedinac doživi metanoju, obraćenje, napuštanje dosadašnjih vrijednosti: novca, posjeda, prestiža, nasilja i odlučujuće je vraćanje prema jednome, koji se zove Duh, a ljubav je.
Luise Rinser, Grenzübergänge
Pokvareno društvo
pušta da siromasi i dalje budu siromasi
Ekonomski tako uspješna Austrija počima se socijalno raspadati
piše ELFI THIEMER
Što je bijeda? Da li se utjelovljuje se u bijedno izgledajućim ljudima koji na bečkom Grabenu ili bilo gdje prose dvadeset šilinga?
Zabluda - problem je već davno dobio drugu dimenziju. To pokazuje i izcvještaj nove socijalne ministrice Lore Hostasch: tko je loše školovan, ima više djece, ili ih sam mora odgajati, taj riskira život na rubu društva. Prije svega, to najčešće zahvaća ove posljednje.: skoro svako peto domaćinstvo u kojemu netko sam odgaja slovi kao najsiromašnije. Onda slijede obitelji s troje ili više djece. Ne treba biti bez posla ili doživjeti druge udarce da bi materijalno propao. Dovoljno je imati nekoliko djece.
Momentano je oko 420.000 ljudi, koji u našem bogatom društvu mogu samo gledati, gdje si drugi mogu sve ili u najmanju ruku (vrlo mnogo) priuštiti ono što nadilazi potrebo za život. Oko 600.000 su na putu da im se to dogodi. Blagostanje za sve? Uvijek nazad, nizbrdo? Zbogom snu.
Kao i uvijek, kod ovakvih izvještaja koplja se lome kod granice siromaštva (siromaštvo je tu, gdje je dohodak po glavi polovica prosječne austrijske plaće, 15000 šilinga netto), ali postoje još neke vrijednosti i ljestvice pojedinih autora. Postoji idojam da su granice potegnute samo tako i da su upitne. Usprkos svega toga ovi pokazani podaci su opomene koje društvo ne smije ignorirati.
Nitko ne smije biti zatečen rezultatima, ovaj izvještaj o siromaštvu potvrđuje ono što su drugi već davno govorili.Odgovarajuće opomene su dolazile od karitasovih službi i organizacija za pomoć, kao i socioloških istraživanja.
Interesantno je u ovom izvjreštaju da ne nabraja gole činjenice, nego iznosi i konstruktivne prijedloge. To je izazvalo komentare. Kao pozitivno se komentira da stari, pogrešni sistem socijalne pomoći treba zamijeniti na državnoj razini najmanjeg osiguranja. Ne će biti više nediferenciranih prihoda, nego sigurnost koja se usmjerava prema životnim okolnostima i rizicima.
Jasni signali
Kritizira se studija da vrlo često uzroke svodi na integraciju i zanatlijski rad i šalje poruku da je siromaštvo posljedica nezaposlenosti. Već dugo uje poznato, da mnogi zanati ne mogu više osigurati egzistenciju.
Insbruški Caritas daje, već duže vremena, jasne signale da će ljudi srednjeg staleža uskoro kapitulirati pred siromaštvom. I u obitelji sa otprilike dobrim primanjima sve više ulazi strah i nesigurnost. Simptomi ovog opterećenja su: ogorčenje, psihičke bolesti, alkoholizam s odgovarajućim posljedicama koje koštaju.
Strah od propasti
Zastrašujući razvitak ide i dalje od zastrašujućih činjenica i prijedloga za poboljšanje.
- Siromaštvo zahvaća mlađe ljude i tako nestaje staračkog siromaštva. Ovo je prvi put, nakon više desetljeća, da su zahvaćene sve generacije i tako nema privrednog napretka, nego pada. Što to znači, psihološki, za jedno društvo sada se ozbiljno ne shvaća.
- Teških siromašnih djetinjstava nije sve manje, nego sve više. Jedan dio mlađe generacije raste u sredinama koje su opterećene nesigurnostima. Život roditelja se usmjerava samo na to da se, na bilo koji način, iskoči iz tog kruga. Jasno je da ovdje ima vrlo malo prostora za razmišljanje kako bi čovjek mogao preživjeti ovu krizu. A to opet izaziva novi poremećaj: naukovanje opet ulazi u krizu, jer se napredak ne vidi kao pomoć, nego kao opasnost. Siromaštvo nije, dakle, neko stanje, nego podiže poremećaje koji donose drugačije probleme. - U našem zahtjevnom društvu veoma je teško odgovoriti materijalnim zahtjevima i određenim grupama bit će sve teže. Siromaštvo raste prikriveno. Živimo u svijetu u kojem neopisivo raste kult uspjeha, potrošnje -, preko plakata, filmova, magazina. Životni uzori su ljudi snalažljivi, pokretljivi, menadžerski, dinamični, maheri. Oni imaju odlučujuću riječ, oni određuju i životni osjećaj.
- Novac je odlučujući kriterij u shvaćanju ljudi. To ima i socijelne posljedice koje čine da se austrijsko društvo raspada: siromašne se ostavlja da budu siromašni. Jedni misle: socijalne ustanove, kao Caritas, će se pobrinuti. Zašto plaćamo državni i Crkveni porez? Drugi ne pokazuju nikakvog interesa, zatvaraju oči pred problemom i ne žele gledati što se događa i što će doći.
Ovo socijalno, moralno truljenje Austrijanaca zbog nebrige i neznanja donosi politički eksploziv. Grupe osiromašenih i onih koji su propali su neobično mirni. Ali populisti i oni koji će podgrijati atmosferu su već na putu i pobrinut će se da neće ovako dugo ostati.
Furche, 1.juli 1999
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Iz 55, 1-3)
U središtu tekstova iz Pisma 18. nedjelje kroz godinu stoji vjera u Boga koji može utažiti glad i žeđ za životom usprkos svim protivnostima pa čak i preko smrti. Tko ima povjerenja u ovog Boga, tako tekstovi govore, doživljava, u svakom pogledu, hranjenje i spasenje.
U pročitanom tekstu iz proroka Izaije, sam Bog, - poput orijentalnog prodavača vode – hvali ono što stvarno daruje život i što može biti temelj života za tijelo i dušu. U vrijeme odmah poslije progonstva kada je i mogao nastati ovaj tekst, to je značilo prevladavanje prošlosti i obećanje spasenja izraelskom narodu koji je, nakon povratka iz progonstva u Babilonu i okolnim zemljama, sumnjao u obnovu. Temeljna nit cjelokupnog teksta (Iz 54, 1-55,5) kojim završava današnje čitanje je budućnost Siona: nekoć neplodnoj i odbačenoj ženi (Iz 54,1) najavljuje se promjena sudbine i budućnost ocrtava slikama punine. (Iz 54, 11-17)
Do sada je Izrael nepotrebno trošio novac i brinuo se, a da nije bio nasićen. Nasuprot tome JAHVE daje svoje bezuvjetno djelovanje (r.5) što se pokazuje u čuvanju vječnog saveza. Upravo prije ovoga JAHVE obećava – pozivajući se na savez s Noom (Iz 54,9) - savez na Sionu. U r. 3 spominje se i savez s Davidom, koji ovdje nije cilj za sebe, nego svjedočanstvo moćnog djelovanja JAHVINA (r 4) i djeluje na druge narode da slijede, dobrovoljno, poziv k izvorima koji daruju život. (r 5) Svi su pozvani potražiti ovu vodu koja, na svaki način, taži žeđ i osvježava. Ovo dobročinstvo Božje za dušu i tijelo se ne može kupiti novcem. Jedini uvjet je slušati JAHVU (r.2) Tko je otvoren za Božje riječi, za riječi i poučavanje TORE, taj ne nasićuje samo temeljne potrebe, nego dobiva ono najbolje na svečanoj gozbi –dobiva život u izobilju.
Drugo čitanje (Rim 8,35.37-39)
U korist ovog, sveopćeg Jahvinog izvora života govori i pročitano mjesto u poslanici Rimljanima, koje smrću i uskrsnućem Kristovim omogućava novi, živi život, „u Kristu“ koji se ne plaši nevolja navedenih u sedmerostrukom nabrajanju, pa ni grješnih struktura, kao ni smrti. Odgovor na bogato retoričko pitanje, koje neposredno prethodi čitanju i u obliku je nekakvog pravnog sukoba Krist – Bog, suprotstavlja se kao sudac nekakvom protivniku (Rim 8,33-34), može samo glasiti: Ništa i nitko ne može optužiti, osuditi one koji vjeruju u Krista, jer ih je Bog opravdao. Nitko i ništa ih ne može iskorijeniti iz novog životnog prostora, jer su oni, u Kristu, djeca Božja, koji ih ljubi koji je sve stvorio i podložio svojoj vlasti. Naše cijelo postojanje (smrt i život r. 38) sve doživljeno u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sve sile, na bilo kojem mjestu i kako god bile opasne su, u Kristu, pobijeđene po ljubavi Božjoj (R.Pesch). Životni prostor u kojega vjernici ulaze po krštenju nije ograničen ni sveprisutnom silom smrti, niti fizičkom smrću, jer je smrt pobijeđena Kristovim uskrsnućem. Kao što je Pavla nosila ova spoznaja, neka nosi i sve one koji, zajedno s njim, vjeruju i imaju povjerenja preko Krista u Boga (C Jansesen).
Evanđelje (Mt 14,13-21)
Tko slijedi Isusa, taj ne doživljava samo spasenje nego i sveobuhvatnu sitost, zajedništvo i mir. S njim je nastupilo mesijansko spasenjsko vrijeme (M. Grilli/C Langner). Tako shvaćen, ovaj odlomak nadopunjuje i nadomješta oba današnja čitanja.
Ispred ovog mjesta se nalazi odbijanje u rodnom gradu (Mt 13, 54-58), kao i pripovijedanje o smrti (glavosjeku) Ivana Krstitelja (Mt 14,3-12). Tako odlomak o hranjenju preko 5000 ljudi u pustinji je nekakva protu slika zbog odbijajućeg stava ljudi u Nazaretu, kao i o uništenju proroka kritičara koje su izveli mogućnici. Mnoštvo ljudi, naprotiv, slijedi Isusa usprkos putu kojega su trebali poduzeti, a on je otvoren za njihove brige i probleme. U svojem suosjećanju i spasiteljskom ponašanju, koje ima prema bolesnima (r 13) podsjeća na mesijansko Božje smilovanje, - kao što je u vrijeme Izlaska pratio svoj narod kroz sva krizna vremena. Isusovo postupanje – postaje na ovom mjestu drukčije – ono postaje znak dolaska mesijanskog vremena. Njegova briga se pokazuje na drugi način. Kad su mu učenici ukazali na potrebe ljudi i da ih ne mogu ih svojim sredstvima ukloniti (r 15), Isusova uputa da ipak učenici trebaju dati ljudima jesti ukazuje da je napetost postala sve veća. Kasnije će učenici – usprkos svoj prvotnoj bespomoćnosti i malovjerju (Mt 16,8) - podijeliti kruh mnogima i tako postati suradnici kraljevstva Božjega r19).
Iako čudesno hranjenje podsjeća na ono proroka Elizeja (2 Kr 4.42-44) i na ono Ilijino u Sarepti Sidonskoj (1 Kr 17,11-16), ovdje se ne radi o nekakvom, čisto proročkom pripovijedanju, nego nas mnogo više podsjeća na hranjenje izraelskog naroda na putu kroz pustinju, manom i prepelicama (Izl 16,6-20; Br 11,4-35) i na hranjenje naroda kojega je učinio David (2 Sam 6,19), kao i podsjećanje na gozbu naroda na Sionu (Iz 25, 6-8) i da je s Isusom konačno počelo mesijansko vrijeme.
To se pojačava završetkom propovijedanja, koje naglašava da će svi biti nasićeni, čak i usput spomenute žene i djeca (r.21) Bog je dao u tako bogatoj mjeri da je čak i preostalo veoma mnogo. Ovdje spomenutih „dvanaest košarica“ se može shvatiti kao simbol potpunosti, to može ukazivati na 12 učenika, koji su konačni predstavnici Izraela. I mjesto može biti slika zajednice povezane s Isusom koja živi od njegove brige i njegovih darova.
Misno slavlje
Pozdrav:
Naš Bog je Bog života, on neka vam podari svoj život i bude sa svima vama.
Uvod:
Tijekom vremena ljudi su uvijek slijedili Isusa i išli za njim. Dolazili su iz najrazličitijih životnih okolnosti, bilo radosna srce ili puni žalosti, sumnji i zdvajanja. I mi stojimo danas ovdje, s našim radostima, s našim problemima i pitanjima i znamo da on jedini ima riječi vječnoga života. Isus nas poziva na zajedničko blagovanje. A mi se rado odazivamo, jer jedino on može darovati ono što ispunja i što čovjeka čini nutarnje radosnim.
Sada se prisjetimo onog lijepog što smo ovog tjedna doživjeli …. (šutnja), prisjetimo se i ružnog što nam se dogodilo…. (šutnja) …. jesmo li mi učinili nešto lijepo drugima … (šutnja) jesmo li učinili drugima nešto ružno…(šutnja)…
Ispovijedam se
Zahvalimo Gospodinu za ono lijepo i molimo ga da oprosti i mi oprostimo onima koji su nam učinili ružno, ali molimo ga i da nama oprosti ono što smo mi drugima ružno učinili.
Gospodine Isus Kriste, ti zoveš ljude da te slijede – Gospodine, smiluj se
Ti si imao smisla za ljudske nevolje i potrebe – Kriste, smiluj se
Ti nam daruješ život u punini – Gospodine, smiluj se
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, ti si s nama dijelio naš ljudski život, k tebi smijemo uvijek doći. S povjerenjem u tebe iznosimo ti danas naše molitve:
U brojnim zemljama svijeta ljudima nedostaje onog najpotrebnijeg, vladaju glad i nezamisliva bijeda. Molimo te da pogođeni ne padnu u očaj. Vladarima i bogatima daj ideje kako će pronaći načina i sredstava za istinsku pomoć, molimo te
Mnogi ljudi gladuju, iako imaju dovoljno hrane. Čeznu za tjelesnim zdravljem, čeznu za partnerom, za uspješnom zajednicom, za poslom kojega mogu raditi. Ne daj da se rezignirano povuku, pokaži im putove susreta s drugim ljudima i podaj spoznaju da ih ti ljubiš i prihvaćaš, molimo te
Dnevno pozivaš ljude da te slijede, da donesu drugima tvoju životvornu poruku. Učini da ne izgube otvorenost za tvoju riječ. Ispuni im ruke da tvoj blagoslov daju svijetu i daju vjerodostojno svjedočanstvo nade, molimo te
Nama kršćanima je vrlo teško ostvariti zajedništvo stola. Svađa i nerazumijevanje opterećuju život u zajednicama. Mržnja proždire mnoge ljude, a nerazumijevanje među kršćanima je tako jako da se teško ostvaruje jedinstvo. Daj da nikad ne prestanemo tražiti putove jedan prema drugome. Podari nam Duha jedinstva i mira, molimo te
Želji za ispunjenim životom ispriječila se pomisao na smrt. U toj napetosti ljudi žive. Daj da živimo i umiremo u spoznaji da si ti slomio moć smrti. Našim pokojnima daruj dioništvo na svojoj vječnoj gozbi, molimo te.
Ti si jedini gospodar života i smrti. Tebe slijedimo, tebi vjerujemo, tebe hvalimo sada i u sve vijeke. Amen
Meditacija nakon pričesti
Sit sam
ljutnje
žurbe
borbe
za priznanje
za lijep izgled
za pravi položaj
gladan sam
mira
odmora
biti prihvaćen bez ako i kada
gladan sam
sigurnosti
mašte
života
pravog života
vječnog života
Gladan sam za tobom, o Isuse
Glad, život, biti sit…
Propovijedi
a)
Biti sit
Od jela i pića
Tko tu i tamo uključi televizor, vrlo brzo će shvatiti da je tema „jela i pića“ često na programu. Nema programa bez nekakve kuhinje. Postoje čitave serije i diskusije o zdravoj prehrani, mogućnostima za to postići, izmjenjujući se s pogledom u luksuzne kuhinje i gurmanske hramove cijeloga svijeta. Dovode se najpoznatiji kuhari, čak i poznati ljudi iz politike i zabave koji su otkrili kuhanje kao poseban užitak. Šarmantne, govorljive kuharice i kuhari, za publiku otvorene kuhinjske stranice, sjajni lonci, na koncu se pokazuju različita gotova vrhunska jela pripravljena s mnogo ukrasa i spremna za uživanje. Što u nama proizvode takve slike i emisije?
Jelo kao stvar kompletnog (cijelog) čovjeka
Najprije trebamo reći da je uzimanje hrane za čovjeka, u fizičkom smislu, neophodno za život. To daje snagu da bi naše tijelo moglo funkcionirati. Bez vode, bez hrane bi tijelo umrlo. Mnoštvo ljudi na svijetu je, u tom smislu, ugroženo glađu što mi ne možemo, a možda i ne želimo zamišljati.
Ipak fascinacija jela dotiče se još nečega. Jelo ako ga se ne zamišlja samo kao unošenje hrane u kemijskom smislu, dakle tu gdje čovjek jede, a ne ždere kao kakva životinja, ima jednu sasvim ljudsku stranu. Jelo, u svom cjelovitom smislu, je nešto mnogo više. To znači udisati miris, uživati u bojama. To znači grijanje u hladnim danima, hlađenje u vrućim danima našega života. Ako se jede sam, ne prija tako lijepo i ugodno kao kad se jede u zajednici. Jelo, tako shvaćeno, znači: uzeti sebi vremena, smiriti se, izaći iz žurbe dana, ući u sebe samoga. Jelo, tako piše teolog Karl Rahner u svojoj meditaciji o svagdašnjim stvarima, je slavlje svagdašnjice. I zato, piše dalje, svugdje gdje jedemo, treba biti nešto svečanoga nad onim što jedemo. Možda bi to mogao biti pokušaj naše svagdašnje obroke tako urediti da mi stvarno budemo zajedno, da nešto od ovog mira međusobno podijelimo i pohvalimo kuhara ili kuharicu.
Neutažena glad - božanska hrana
A ipak, koliko god se mi tako zasitili, nakon nekoliko sati ili sljedećeg dana opet osjećamo glad. Osjećaj sitosti umanjuje potrebu za hranom i treba o tome voditi računa. Konačno i mi smo samo ljudi. To opaža i Isus: narod, koji je došao iz raznih krajeva i gradova na pusto mjesto, mora nešto jesti. Učenici, koji su ga na ovu činjenicu upozorili, ne znaju drugog puta osim otpustiti ljude da se pobrinu za kruh, jer s ono malo što imaju, pet kruhova i dvije ribe, neće ljude nasititi. Isusov zahtjev: „dajte im vi jesti“ ne daje im baš velike hrabrosti. No, ljudi ne smiju otići, oni trebaju ostati kod Isusa i dobiti dovoljno jesti. Za njih je osigurano i to toliko obilno da čak preostaje. Tko dolazi k Isusu, taj ne odlazi gladan. Kao što se smilovao bolesnima, koje su mu donosili pred gradskim vratima, tako utišava glad onih koji ga slijede. Drugačije nego ljudi iz njegova zavičaja, Nazareta, koji nisu mogli u njega vjerovati i odbijali su ga, drukčije nego mogućnici ovoga svijeta, koji misle da posjeduju sve i još u strahu misle kako će osigurati svoju moć i svoje bogatstvo, ti ljudi osjećaju da im on ima reći nešto što osigurava njihov mir, zajedništvo i život. I oni doživljavaju kako se Isus, Bog po njemu, za njih brine.
I vi žedni, dođite na vodu! I oni koji nemaju novca neka dođu. Ovaj poziv Božji najprije vrijedi za Izrael, koji se vratio, nakon progonstva, u ruševine svoga vlastitog grada i koji se, u strahu, pita kakva ih čeka sudbina. No, taj poziv se odnosi i na nas koji nosimo, sa sobom, naše vlastite brige i probleme, čežnju za mirom, našu glad za zajedništvom, strah pred budućnošću, ukratko: žeđ za ispunjenim životom. Božje obećanje, njegova riječ vrijedi neopozivo i u Isusu je došla posve blizu ljudima. Ali kako ćemo mi to osjetiti? Dođite i slušajte! Tako glasi, u sažetom obliku, odgovor kod Izaije i u Evanđelju. Možda bi za svakoga od nas trebalo ovaj odgovor drukčije oblikovati. Možda bi se moglo reći: Ne prelazi preko svoje gladi za životom, tako da uvijek pronalaziš nove poslove, baviš se sportom do iznemoglosti, satima sjediš pred kompjutorom, ili si svaku slobodnu minutu svoga života tako isplanirao da te sve ove stvari ne bi mogle prisiliti na razmišljanje. Pokušaj ovu glad ne zasićivati nečim što ćeš plaćati skupim novcem: npr. automobilima, kućama, odijelima, nakitom, nekad i ljudima. Uzmi vremena za sebe! Budi, u svojoj svagdašnjici, otvoren za Boga: vjeruj mu i imaj povjerenja u njega, jer ti on ima što za reći. Potraži i druge koji su s tobom na putu. I ako ste pronašli da je Bog ovaj izvor života, onda to recite radosno i drugima kao što su to činili učenici koji, na početku, nisu mogli vjerovati, ali su zato kasnije sakupljali ulomke koji su preostali od razdijeljenog kruha.
Sveopća sitost – vječni život
Mir, zajedništvo, sitost sve to obećava, kako smo vidjeli iz evanđelja, druženje s Isusom. S njim život može uspjeti, jer se on za nas brine, jer nas prihvaća sa svim našim brigama i problemima. Svi kod njega nalaze mjesta za stolom, bez razlike i imaju preobilje za jesti. Dvanaest košara kruha preostaje na kraju, iako se toliko mnoštvo najelo. Ono što nam Bog daje u Isusu nadmašuje ono što trebamo da budemo siti. Božja briga za naš život nadilazi naš život, kao što to sada doživljavamo. Ona nam daruje vječnu puninu i vječni život. U njegovoj ljubavi, tako smo čuli u odlomku iz poslanice Rimljanima, naš život dobiva novu kvalitetu. Ni zemaljska glad, koju Pavao sigurno pozna iz iskustva, niti druge strukture nasilja, grijeha i smrti ne mnogu nauditi ljudima koji žive u zajedništvu s Isusom Kristom, jer je on sve to pobijedio svojom smrću i uskrsnućem. Božja ljubav se ne zaustavlja pred smrću. Ona daruje život i poslije smrti i tako postaje izvorom koji obećava život i onda kad sve izgleda bezizlazno. Ništa ne može tako zasititi glad ljudi i i žeđ za vječnim životom. I tako ovo hranjenje pet tisuća ljudi, blagovanje Isusovo s mnogima koji su ga slijedili, postaje znakom da se i mi koji smo sjedinjeni s Kristom nikad više nećemo osjećati osamljeni i napušteni ili izgubljeni.
Slavlje bez kraja
Svaka emisija o kuhanju ima svoj kraj. Često završava scenom gdje moderatori, kuhari i snimatelji zajedno jedu za stolom da ono što je spremljeno zajedno uživaju, ili dijele publici u studiju u malim porcijama. I tek kad počima prava svečanost, emisija završava. A gledatelji mogu zamišljati kako ide dalje.
Naša blagovanja u obitelji ili prijateljima ako su svečanosti svagdašnjice, mogu stvarno dati osjećaj da smo prihvaćeni i darovani. Ali i ta blagovanja, koliko god bila izvrsna, ostaju prolazna, jer se jednom moramo rastati.
Blagovanje na koje nas Isus poziva je mnogo više. To je svečanost vječnoga života. Ono nam obećava zadovoljstvo vječne sitosti i neograničene punine i to svakome tko dopušta da ga Isus pozove. Ne trebamo kupovati ulaznice, kao za televizijski studio, ne trebamo ni velike kupovine, niti satima čamiti u kuhinji. Trebamo samo doći i slušati. To slavimo zajedno i za to Bogu zahvaljujemo.
1.
Jedno od zaslađenih pića potječe iz Austrije i tako se raširilo kao da ima krila. Izvanredan uspjeh ove marke treba zahvaliti velikoj tržišnoj propagandnoj kampanji, koja se odnosi na jedan sastojak u navedenom piću. Na odgovarajućim internetskim stranicama postavlja se vrlo često ova teza (u Red bullu su prerađeni bikovski testisi), a to se inače sakriva iza supstance taurin. To ne škodi nikome, ali nitko ne zna da li pomaže.
Ovih dana je predstavljena javnosti četrdeset tisuća godina stara činjenica da se po dijelovima tijela uspravljenog muškarca zaključuje da je upotrebljavao nešto poput lovačkog oružja, za povećanje snage. Ne zna se da je to što koristilo.
Stara magija slavi i veliča praštanje iako međuovisnost između razloga i djelovanja leži u tami. To nose muškarci i žene iako se ništa ne zna o tome, a ne može se potpuno ni isključiti. Konačno, nitko ne može dokazati da ovaj amulet ili onaj talisman stvarno ne čuvaju od nesreće ili mogu stvarno izazvati sreću. Magija dijeli vjeru s prirodnim znanostima u uzrok i djelovanje. No, obje komponente nisu stvarno poznate ljudima i zato se malo možemo čuditi da se ljudi jednako ponašaju prema djelovanju spasiteljskog kamenja, kao i prema i najnovijim medicinskim metodama. Vjeruje se da se ipak ne zna da li što pomaže.
2. Stvorenje učiniti upotrebljivim
Želi li nam Pavao ponuditi Krista kao neki amulet ili talisman koji nam daje snagu? Prema obećanjima iz poslanice Rimljanima pomaže protiv nevolja, nesreće, progonstva, gladi, opasnosti i mača. Ne bih htio isključiti da mnogi koji nose križ na svome lančiću, svjesno ili nesvjesno, povezuju nadu u zaštitu i blagoslov. Nitko tko moli za blagoslov nekog križa ili Biblije, neće istovremeno vjerovati da je to bez ikakvog djelovanja - možda ipak pomaže.
Ipak postoji jasna razlika između vjere i magije. Magija je pogled na svijet poput znanstvenog pogleda, samo stariji i mnogo slabije dokaziv i iskoristiv. Magija računa na druge snage nego fizika, ali obje računaju na snage na koje se može utjecati i kojima se može upravljati. U najmanju ruku, to će se pokušati. Magija je svjetska tehnika koja je uspjela, usprkos pitanjima o uspjehu, izdržati sve navale prirodoznanstvenih dokaza. U svim vremenima postoji nešto magijsko i magijski pokušaji, bilo obredima, simbolima ili riječima. Kako bi bilo lijepo kad se Boga ne bi trebalo moliti, nego bi ga se moglo prisiliti. Kako bi bilo lijepo kad bi Bog, u najmanju ruku, bio tako pouzdan kao automat za piće. Mi bismo tada, bez daljnjega, sve naše nevolje, potrebe i opasnosti osigurali kod nekih osiguravajućih društava (tko zna možda nešto i pomaže), a uz to bismo rado uzeli i staro sredstvo koje nam obećava Božju pomoć.
3. Od Boga
Bog nije dio ovog svijeta, ali od našeg krštenja mi smo s njim povezani. Božja stvarnost dotiče stvarnost ovog svijeta, ali ona i prelazi njene granice. O tome govori poslanica Rimljanima. Istodobno, kršćanska vjera nije nikakva iluzija o stvarnosti ovog svijeta. Kršćani znaju da mogućnici ovoga svijeta zloupotrebljavaju svoju vlast nad ljudima ( Mt 20,25). Oni znaju da nas može pogoditi nesreća i da Božja prisutnost ne odnosi nesreću. I Isusova čudesa su samo znakovi. Oni su znakovi druge stvarnosti koja je temelj naše nade.
Vjera ne uništava patnju, inače je Isus trebao, na Veliki petak, samo jako vjerovati i bio bi pošteđen križa. «Ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sadašnjost, ni budućnost, ni strahote, dubina i visina, niti ijedno drugo stvorenje» sve ove dimenzije jesu i ostaju stvarnost. Ali one su samo stvorenja, stvari, a ne Stvoritelj i Bog. Ako u tim stvarima imamo naše posljednje mjerilo, onda u njima postajemo zarobljeni i njima moramo služiti. A mi ćemo pokušati, bilo kroz magiju ili kroz znanost, te sile sebi podložiti, a da nemamo cilja koji bi nas izveo iz toga.
Suprotnost vjere izdržava sve oluje pa čak i smrt. Vjera poznaje jedan drugi cilj i zna da nas nijedna od ovih stvorenih stvari ne može udaljiti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, našem Gospodinu. I samo po tome koliko mi dopustimo da uđemo u stvarnosti gospodstva Raspetoga, imat ćemo sudioništvo na onom zajedništvu ljubavi koju ne može pobijediti ni nevolja, ni opasnost, niti bilo što stvoreno. Pravednik mora trpjeti, isto tako kao i nepravednik, samo pravednik zna na čijoj strani on trpi i zbog kojeg cilja: jer nam je dana ljubav Božja koja se pokazala u Kristu Isusu.
2.
1.Vruća bitka za hladnim bifeom
Trebalo bi to vidjeti da bi se moglo predstaviti kako gladno društvo, okupljeno na svečanosti, navaljuje, poput egipatskih zala, na priređeni hladni buffet. Tu su radile neumorne ruke, s puno muke, da prirede očaravajuće jelo koje je i za oči lijepo, i umjetnički priređeno. U kratkom vremenu nestalo je svega toga, a na stolu kao da se dogodio rat.
U usporedbi s ovim buffetom, ono što Isus nudi učenicima i narodu je jadno, kruh i riba. Sasvim je jasno da učenici nisu bili pripravni na tolike goste. Nemaju ništa i zato im ne ostaje ništa drugo nego poslati ljude kući. Kako možeš nahraniti mnoge sa par kruščića?
I to je čudo što se događa. Ne samo da je bilo dostatno par kruščića, pet kruhova i dvije ribe za to veliko mnoštvo, nego je još i preostalo ostataka, kako se s pravom naglašava, dvanaest košara. Umjesto buffeta koji će nestati u sekundi, kod ove gozbe se ništa nije uništilo, nego je postalo novo. Ako preciznije pogledamo na preostale ulomke kruha, onda je krivo, jer prije toga, praktično, nije bilo ništa. Blagovanjem mnoštva nastalo je nešto novo, točno punih dvanaest košara.
2. Posljedice
Niti jedno od čudesa u Novom zavjetu nije događaj kojemu se moramo diviti u prošlosti bez praktičnog značenja za sadašnjost. Ono važno u vjeri u Presveto Trojstvo ne možemo skratiti na dvije osobe kao da nam ne bi bio poslan Duh Sveti i na taj način nam omogućuje djelovanje čuda i u naše vrijeme. Zato su evanđelja napisana i sjećanje nije umrlo nestankom posljednjeg svjedoka koji je to vidio. I zato, možemo mi danas čudo tumačiti za naše vrijeme. Što je, u čudu o umnažanju kruhova, naznačeno je uvod u ono što nam je već dobro poznato. I mi danas imamo zadivljujuću količinu dobara i to najmanje za gornju trećinu stanovništva, ne samo za nekoliko bogatih u hramu, nego i za mnogo veći broj. Ali ispod ruke, nevidljivo i nezaustavljivo, trebamo mnogo više nego što možemo proizvesti. Cijena za naše obilje jest ta da mi, bez ikakve brige, iskorištavamo naše resurse polagano, ali sigurno. Ne živimo baš previše razborito. Kroz duga razdoblja su, u dubini zemlje, nastali ogromni rezervoari vode. Danas ljudi koriste te rezerve tako brzo, a oni se ne mogu obnavljati. Tako je i s naftom, čak i mnogo dramatičnije. I na socijalnom planu živimo od dobara koje su nam prijašnje generacije, u dobroj volji i zajednički pronašli, a mi to danas koristimo da bismo imali ugodan život. Možda će trajati još dvije ili pet, ili deset generacija dok se te zalihe ne iskoriste, a onda će ostati bojno polje s ostacima i teško onima koji se tada rode.
Nismo se naučili živjeti razborito, nego živimo iskorištavajući. Zato bismo se dobro trebali interesirati što imaju Isusova čudesa u sebi da se stvar nije uništila, nego izgrađivala i još je preostalo.
3. Dvanaest punih košara
Ako Isus traži od učenika «dajte im vi jesti», onda to izgleda malo drugačije nego da je htio pokazati što učenici ne mogu, a on može. Prvo i najvažnije što trebamo razumjeti jest da ne možemo baš sve učiniti. Upravo to, ta mogućnost učiniti, uzeta za sebe i apsolutno, dugoročno nam može škoditi. Umjesto toga Isus uzima ono što je tu, »pogleda prema nebu, zahvali, prelomi kruhove i dade učenicima, a učenici daju ljudima.« To je sasvim drugi način mišljenja i postupanja koji Isusovo djelovanje razlikuje od čistog stvaralaštva.
Najprije, ovdje stoji svijest zahvalnosti da, za sve što imamo, moramo biti zahvalni. Ne poznam ni jednog jedinog čovjeka koji bi mogao, uz svo svoje znanje i sposobnosti, napraviti jednu jedinu olovku bez tuđe pomoći. I za one najjednostavnije stvari upućeni smo na druge. Konačno, ništa nismo napravili, a da se nismo koristili onim što je prije postojalo i, bar malo, moramo biti zahvalni za to. Upirući pogled u nebo, Isus izgovara molitvu, ne da bi zloupotrijebio ljudski napor, nego iz svijesti kome dugujemo zahvalnost za sve što imamo pa i vlastite sposobnosti.
Kao drugo, lomiti i dijeliti kruhove, to je neminovna posljedica prvoga. Tko se u svom neznanju umisli i misli da je netko i nešto i da sve mora sebi zahvaliti, a možda i mi dajemo milostinju da bismo se svidjeli samima sebi, taj neće biti nikad sposoban dijeliti. Tek nas zahvalnost čini sposobnima da ono što u strahu zadržavamo, lomimo, dijelimo i razdajemo.
Možda je najvažnije ono treće. Isus daje nalog učenicima da podijele kruh ljudima. On sam ga nije dijelio, nego je dao nalog učenicima. Da je on to sam učinio, možda bi pripovijest o čudu, s Isusovom smrću, završila, a on daje nalog «dajte vi dalje». Svjesni ovog naloga, učenici su to i činili.
Tu je i smisao broja košara. Evanđelje ne govori niti o jedanaest, niti o trinaest, nego upravo o dvanaest. Dvanaest je broj nebeskog Jeruzalema kojega Bog utemeljuje, dvanaest je broj apostola na čijem temelju on izgrađuje Crkvu. Čudo o umnažanju kruha nas uvodi u to da je Bog pozvao Crkvu i stvorio je kao zajednicu koja je pozvana da bude zahvalna, da lomi kruh i da ga ne zadržava za sebe i sama koristi, nego da ga dijeli dalje. Ako na ovo zaboravimo, onda smo opljačkali naš poziv. Ako nismo zahvalni i ako ne dijelimo, nego oholi poput paša, zadržavamo sve za sebe pa i ono što nam je darovano, same sebe smo isključili iz Isusovog čuda. Kakva šansa leži u ovom čudu za vrijeme koje je tako žurno mora naučiti biti zahvalno i dijeliti!
3.
Koliko smo mi kruh za druge
«A kad je pala večer, dođoše učenici k Isusu i rekoše: «Mjesto je osamljeno i već je večer, pošalji ljude da u obližnjim selima štogod kupe za jesti.» Isus im odgovori: «Ne trebaju ići, dajte im vi jesti.» (Mt 14, 15-16)
Ako bismo gledali samo na izvana ono što se kod «čudesnog umnožavanja kruha» dogodilo, mogli bismo vrlo lako tu povijest i krivo razumjeti. Židovi onog vremena su htjeli, nakon čudesnog umnažanja, Isusa učiniti kraljem. Nama bi mogla doći i pomisao: jedno takvo čudo bi bila dobra mogućnost da se i danas, brzo i jeftino, pobijedi glad u svijetu - jedan takav kruh za svakoga i svi će biti siti. A ipak, to nije sve što nam ovo pripovijedanje želi reći – iako je temeljni krik na svijetu krik za komadićem kruha ili šalicom riže.
Ovo govorim, jer kad ne trpimo glad tijela, mi ovdje ne bismo smjeli zaboraviti na glad duše, glad za toplim domom, glad za sigurnošću, glad za razumijevanjem, glad za oproštenjem i pomirenjem, glad za čovjekom koji je za nas ovdje, koji ne bi dijelio samo nešto, nego samoga sebe.
Ono što mislim želim objasniti jednim primjerom. Piše jedan svećenik: često posjećujem starce u staračkom domu. Oni obiluju u kruhu, i oni najteže bolesni ne gladuju. Ali njima fali nešto drugo. I kad ih pozdravim i rečem: «Izgubio sam sat i zato za vas imam puno vremena», svi se tada nasmiju. Želim reći kad s nekima u vrtu pođem šetati ili s drugima dugo sjediti na klupi i puštam da pričaju i pričaju i kad ih slušam, onda se tim starim ljudima to čini kao «čudesno umnažanje kruha» I ovdje se jasno vidi: ono što se onda događalo, događa se i danas, samo na drugi način.
Na ovom mjestu mi dolazi Isusova riječ koju nam je prenio evanđelist Ivan. Ta riječ nam pomaže da duboko razumijemo ovo čudo i izbjegnemo sve nesporazume. Isus reče. «Kruh kojega ću ja dati tijelo je moje za život svijeta.» Biti tu za druge, sebe darovati drugima, to je Isus smatrao svojom zapovijedi. U tome se sastoji bit njegova postajanja čovjekom. Zato naše pitanje ne smije glasiti: Kako bi se danas moglo ponoviti čudo umnažanja kruhova, nego pitanje treba glasiti: Koliko smo mi kruh za druge?
Možda bi nas ovo pitanje moglo i malo preplašiti, jer biti kruh za druge, ponekad, može zahtijevati i herojske dimenzije. Ovdje mi dolaze na pamet sveci ljubavi prema bližnjemu. U pravilu je to svakodnevica našeg življenja koja nas na to prisiljava. Ljudi oko nas gladuju za prijateljskim pozdravom, za telefonskim pozivom, gladuju za pohvalom ili znakom zahvalnosti. A ovo malo čudo događa se veoma rijetko. Možda mnogi misle: pomanjkanje kritike i prigovora je dovoljna pohvala. Zar to nije neki manjak vitamina u pohvali i priznanju i zahvalnosti zbog kojih se lome naši ljudski kontakti i odnosi? A ne smijemo ni ovo danas zaboraviti: koliki, pri izboru zvanja, misle na to da budu kruh za druge?
Isus je želio kruh, službu i patnje međusobno povezati. U protivnom, kruh će postati samo hrana, a hrana ne utažuje neku vrst gladi: glad djece, mladih i starih, bolesnih i sakatih. I sigurno nije mali broj onih koji od takve gladi umiru u ovom našem, prezasićenom društvu.
Uvijek imamo mogućnosti ovo čudo ponavljati: biti kruh za druge. Jer, što se nekad dogodilo, moguće je i danas.
4.
Ako bi svi dali što imaju, svi bi bili siti
Masa slijedi Isusa u pustinjski kraj, u osamu gdje se želi povući. Dopušta da mu smetaju, ozdravlja bolesne, pred očima ima hranu za mnoštvo. Ozdravljenja i dijeljenje kruha su znakovi Božjeg milosrđa. Sjetimo se samo čudesnog hranjenja Izraela za vrijeme lutanja pustinjom.
Mislim kako se pokazuje moje/naše smilovanje prema ljudima koji su danas u bijedi, imamo li pred očima potrebe naroda, jesmo li spremni pomoći tamo gdje možemo ili smo već tu, na putu pomažući ljudima? To i ne treba biti povezano s čudesima u užem smislu riječi, ali ja moram, kao čovjek, biti «čudesan».
«Dajte im vi jesti»
Ako pustim da u meni djeluje ovaj odlomak evanđelja, onda dolazim do začuđujuće misli. Ne toliko da je Isus nahranio veliko mnoštvo ljudi s pet kruhova i dvije ribe, nego da je vrlo važan doprinos ljudi pa makar kako malen bio i, da kroz snagu Božju, može biti dostatan.
«Ako bi svatko darovao sve što ima, svi bi bili siti» i «mali poklon dobre ruke siti tisuće na zemlji», tako govori jedna poznata pjesma.
Kako bi moglo biti lijepo ovo društvo na zemlji, zajednica, svijet? Ali na žalost, postoje mnogi, veoma mnogi koji za hranom mogu samo gledati. Samo gledati i to u bogatom, zapadnom društvu.
Razmišljajući o biblijskim tekstovima današnje nedjelje palo mi je na pamet što je pisalo u Furche od 1.srpnja 1999. »Pokvareno potrošačko društvo pušta da siromasi ostanu siromasi (a u vezi iskaza socijalne ministrice, posljednjeg iskaza o siromaštvu). Tu čitam da u Austriji 420000 ljudi može samo gledati kako drugi mogu imati i ono što im nije nužno potrebno za život. Tko ima slabu školu, više djece, ili djecu mora odgajati sam, taj riskira da dođe na rub društva. A tu gledanje može biti vrlo gorko. Tko rado prima milostinju od drugih!? Umnožavanje kruha bilo bi vrlo poželjno,.
A kako tek stoji na svijetu. Brazil zauzima 8. mjesto na svjetskoj ekonomskoj ljestvici. To sakriva patnju milijuna ljudi. Sve veći broj ih se isključuje iz civilnog društva, ne plaćaju nikakav porez, ali nemaju ni «kuće¨, ni kućišta», nikakvu zemlju, nikakvu bolnicu, nikakvu školu, nikakvo pravo, nikakav glas. I kako je rekao jedan misionar, duhovnik zatvora u Sao Paulu: zatvori sliče koncentracionim logorima.
Koelnski sastanak najbogatijih i reklama za «oprosnu godinu 2000.» - «prvi korak u ispravnom smjeru» tako su komentirali austrijski zastupnici ideje «oprost», zaključke koelnske konferencije. «Oprost 2000», od 18-20. lipnja 1999. Zašto samo prvi korak ? U Koelnu zaključen oprost duga pogađa samo trećinu od 230 milijardi dolara duga 41 prezadužene, siromašne zemlje. Prije bi se moglo govoriti o ratu dugova, nego o dužničkoj krizi. Trebao bi neki novi management za dug da bi se sve dovelo na podnošljiv nivo.
Pitam se, uvijek iznova, slušajući biblijske tekstove poput ovoga proroka Izaije danas, da li čuju oni kojih se to tiče?
«Vi žedni dođite na vodu,
pa i oni koji nemaju neka dođu,
kupujte bez novca...»
I s kakvim osjećajem mole siromasi koji moraju prositi za svagdanji kruh «Očenaš» i onu molbu «Kruh naš svagdanji daj nam danas»?
Pripadamo li mi njegovim učenicima koji su rekli: «Pošalji ih kući». Ima puno ljudi koji su zato da se prosjaci potjeraju sa ulica i traže od političara da ih maknu s ulica.
«Dijeliti kruh i ruže»
Tako danas glasi moto vrlo uspjelog obiteljskog posnog dana. Zvuči tako lijepo i dade se lijepo povezati s projektima u Indiji ili negdje drugdje, a ovdje se tek počima misliti na uvjete pod kojima moraju raditi žene koje uzgajaju ruže.
«Vrijednost kruha»
Neki novinar je želio znati koliko je kruh vrijedan ljudima? Prošao je mnoge gradove i nudio ljudima kruh. I što je doživio? Ljudi su ga ismijali (Europa), jednom su ga policajci priveli (Amerika). U Africi su neki bili spremni raditi nekoliko sati za kruh, u Indiji su stotine bile spremne raditi cijeli dan za kruh.
«Dajte im vi jesti», opominje Isus svoje učenike – i sve nas – Isus po učenicima blagoslivlja i dijeli hranu. Mi bismo trebali biti Isusova produžena ruka.
5.
Uganda, Zair ili bilo gdje drugdje
Pretpostavite da sada Isus živi u Zairu, Ugandi ili jugoistočnoj Aziji, ili bilo gdje na zemlji gdje ljudi, iz sata u sat , umiru kao kukci od gladi. Pretpostavimo da bi Isus tamo učinio ono što se sada čulo u Evanđelju. Sve svjetske novine bi pisale o ovom čudotvorcu. Radio i televizija bi hvalile kako je Isus riješio problem tzv. trećeg svijeta.
Ova igra mislima nas malo sili na razmišljanje; svi mi koji imamo zdrav ljudski razum znamo da ove misli ne mogu biti stvarnost, nego one pokazuju činjenicu da se ne mogu umanjiti patnje od kojih je glad najveća. Možemo se i te kako pitati kako smo slabi i nemoćni, ograničeni ako se radi o gladi u svijetu, iako znamo da teoretski i praktično postoje mogućnosti da se nahrane svi ljudi.
Za život najpotrebnije
Glad označuje potrebu svega onoga što trebamo za život. Hrana nam daje ono što nas održava na životu. Ono što je potrebno za život ne može se jednostavno smanjiti i svesti na hranu vrijednu toliko kalorija. Životno potrebni su odnosi prema ljudima i čovjeku pa bilo koje boje kože. Životno potreban je i prostor u kojem mogu živjeti, gdje imam i zraka i vremena za disanje. Životno potrebna je i ljubav koju smijem doživjeti i od Boga i od ljudi, koja me nosi i uspravlja. Sve su to potrebe života koje nas ujedno pozivaju i daju smisao našem životu.
Učenici su pristupili k Isusu s molbom da pusti ljude neka se pobrinu za malo kruha. Umjesto da ljude pošalje, Isus zatraži od učenika: »Dajte im vi jesti.» Poput nas i oni su dovedeni do granica. Poput nas danas ni učenici nisu upoznali svoje mogućnosti i sposobnosti da nahrane ljude. Slušaju Isusovu opomenu. On drži s njima „euharistiju“. Isusove riječi današnjeg evanđelja na to pokazuju i time im otvara novi horizont. Isus daje ljudima, sa zemaljskim, i nebeski kruh da imaju stalan život. To nije samo kruh i riba što se pojede i trbuh mora probaviti, nego je i za život potrebno ono što život čini životom. «Ne živi čovjek samo o kruhu»
«Dajte im vi jesti»
Ovaj Isusov imperativ «dajte im vi jesti» ide i svima nama. Time se i mi pozivamo na odgovornost da svi ljudi dobiju ono što im je najpotrebnije za život – bilo kad se radi o gladi u trećem svijetu - ali i još više o gladi oko nas, gladi za odnosima, prijateljima, slobodom i vremenom, gladi za ljubavlju i sigurnošću da svi mi damo odgovor prema Isusovim uputama.
Ako ozbiljno prihvatimo ovaj Isusov nalog i pustimo da nam uđe u srce, Isus ne bi trebao djelovati u naše vrijeme kao čudotvorac. Onda smo mi njegove ruke i noge i onda mi možemo učiniti vidljivom i opipljivom njegovu ljubav u svijetu.
«Dajte im vi jesti»
Prije nego što ispunimo ovaj zahtjev, dopustimo da nas Bog ojača time što smo došli pred njegov stol, po kojemu nam se on daruje da bismo bili sposobni ovu zadaću u svijetu ispuniti i utažiti želju za životom.
6.
Primiti otvorenim rukama , otvorenim rukama dijeliti
Nada u veliku dobit
Vijesti s burza su sastavni dio svih vijesti. Umnažanje novca, nada u veliki dobitak, ne samo na lotu bi trebali ostvariti snove. Snovi, kojima fantazija daje krila .. kad bih ja bio bogat...pa onda dobitnici koji su imali sreće pogoditi bogati jack pot. Kako se ponašaju ti ljudi s iznenadnim bogatstvom, kakve želje oni sada ispunjavaju?
Ponekad nema nikakve veze s nadom da bi se ispunile sve želje, ponekad se radi da se pribavi ono što je najvažnije za život: hrana, odjeća, obuća, stan. Ono što je za neke koji žive u blagostanju po sebi razumljivo, drugi o tome sanjaju, a taj san se vrlo rijetko ostvaruje.
Snovi i nadanja. Današnje evanđelje pripovijeda o jednom događaju u kojemu je nada postala istinom. Iz pet kruhova i dvije ribe nastala je hrana za veliko mnoštvo i još je mnogo preostalo. Kako to može biti? Kako se nešto tako može učiniti? Možda bismo mogli, mi sami, obogatiti naše dobitke?
Isus okrenut ljudima
Evanđelje piše kako je Isus tražio osamu. Želio je biti sam, ali su ljudi došli k njemu. Sve više su dolazili k njemu. Slušali su o njemu. Možda može Isus i njima pomoći u onome što ih opterećuje. Kad ih je Isus vidio, sažalio se nad njima. Dotakle su ga njihove boli, čežnje i patnje. Prije se okretao prema bolesnicima i ozdravljao ih. Polako se mrači. Učenici promatraju. Na neki način se moraju pobrinuti za nešto hrane, prolazi im kroz glavu. Najbolje je, savjetovali su Isusu, da otpusti ljude kupiti hrane po okolnim selima. Ali Isus ne želi otposlati ljude. Oni trebaju biti uz Isusa sa svojim patnjama i mukama. On im sam želi pomoći, sam će utažiti njihovu glad. On im želi darovati sigurnost. I učenici mu trebaju pomoći: »Dajte im jesti», glasi njegov zahtjev.
Kako od malo nastaje puno
Kako nahraniti mnoštvo sa pet kruhova i dvije ribe? Isus naređuje da mu se donesu. Pogleda na nebo, zahvali, razlomi kruhove i dade učenicima da dijele ljudima koje je susretao s toliko ljubavi. Sam Isus se osjeća kao darovani. Otvorenih ruku on dopušta da ga Otac daruje s neba. U zahvalnosti i snagom povjerenja u Oca on živi. I daje dalje ono što je primio. Učenici dijele ribe i kruhove – i svi se site i ne samo to, nego još puno preostaje. Za mene ova pripovijest nije nikakav čarobnjački trik da ga se dobro mora proučiti i po potrebi dalje činiti. Za mene ova pripovijest otvara jednu novu perspektivu.
Čudo otvorenih ruku
I otkrivam čudo otvorenih ruku. Mi ljudi stojimo, svaki dan, pred zahtjevom ispuniti sve naše zadaće, Svi smo mi maheri. Imamo zadaće, obaveze, imamo odgovornost za sebe i za druge. Što je teži dan, to je naše vrijeme ispunjenije, a pri tome zaboravljamo da, u biti, moramo zahvaljivati drugima. I nismo svjesni kako naše vrijeme, naša snaga, naša naklonost i briga mogu druge umiriti. Ako nas se voli, ako nam ljudi poklanjaju povjerenje, ako doživljavamo toplinu i sigurnost, onda možemo razviti neočekivane snage. Onda će se osloboditi energija, koja nas osposobljava za takva djela o kojima ni sami nismo mogli sanjati. Otvoriti ruke, ponekad, nije baš tako jednostavno. Ako otvaram ruke, pokazujem da sve nemam u ruci. Trebam spoznati da moj život počiva na povjerenju. I vjerujem da me neće nitko ostaviti da padnem. Moram vjerovati da moje povjerenje neće biti iskorišteno.
Ako nam stvarno uspije otvoriti ruke, onda ćemo biti bogato nadareni. Samo rastvorenim rukama možemo primiti ljubav koja nam se nudi. Naše oči vide ono lijepo, uši slušaju ono dobro što nas okružuje, srce se ojačava. Možda to baš uspije na odmoru da prihvatimo mnoge znakove koje u nas mogu unijeti nove snage. Iznenada dobivamo nove perspektive i naš život dobiva jednu promjenu o kojoj nismo mogli ni sanjati. Sve ovo sami ne možemo «učiniti». Niti se to može postići pomoću trikova. To nam treba biti darovano. No, i za to se trebamo pokušati otvoriti.
Bog sam nam želi otvoriti ruke
Možda nam ponekad jedva uspije otvoriti ruku, mnogo smo loših doživljaja upisali u srce. U današnjem nam se evanđelju pripovijeda kako je Isus prilazio ljudima, onima koji su u bijedi. Ima samilosti i želi im pomoći. Ne pita mnogo, on želi da ljudi budu nasićeni, na duši i tijelu. I ne želi da ljudi idu od njega praznih ruku. Ova pripovijest daje hrabrosti da se prepustimo Bogu onako kako se Sin oslanjao na Oca. Ako pokušamo sami otvoriti ruke, onda ih otvaramo pred Bogom, koji ne želi da praznih ruku idemo od njega, nego da se utješeni i ojačani vratimo kući. Otvaramo ruke za Boga, koji nam daje snagu, koji s nama misli dobro.
Darovani mogu dalje darovati
U evanđelju dalje slušamo da je još preostalo vrlo mnogo kruha. Kad su naše težnje zasićene, naša nada dobiva novu snagu i dalje ide, iznenada, mnogo brže i lakše. Osjećamo novu energiju, osjećamo se iznova mladima i željnima djelovanja. A onda možemo, iz te energije, dalje davati ono što smo primili. Možemo pomoći da i za druge postoji nova nada, da i drugi dobiju jesti. Ponekad u pravom, direktnom smislu, a ponekad u prenesenom smislu.
Nada za veliki dobitak
Od 5 kruhova i dvije ribe najelo se 5000 muškaraca, a k tome i djeca, i žene. Ovo čudesno umnažanje kruha nije neki dobitak na lotu, niti neka sretna spekulacija. Ovo čudesno umnažanje kruha je znak tajne otvorene ruke. Bog nas daruje u svojoj ljubavi i ispunja nam ruke. On čini da i mi otvorimo ruke i da od darovanoga dalje darujemo. Ljubav, nada, vjera, postaju dijeljenjem veće. Ako zajedno slavimo Euharistiju, tako slavimo ljubav Božju prema nama. Trebamo se ispuniti nadom, prije svega u radosti i vjeri.
7.
Pripovijest moga života
Večer je. Na osamljenom pustom mjestu. Učenici govore: «Pošalji ljude da pođu u sela da mogu kupiti nešto za jelo.» Isus odgovori: « Ne trebaju otići, dajte im vi jesti.» Učenici se izgovaraju: «Imamo samo pet kruhova i dvije ribe.»
I tako smo došli usred priče. Stvarno je veliko mnoštvo, nepregledno mnoštvo glava. Odakle su svi ti došli? Sigurno da nisu računali da će ići tako daleko i da će tako dugo ostati. Sve izgleda kao da je trenutačna odluka, ali Matej o tome šuti. Mene bi zanimalo mnogo više. Zanimaju me ljudi koji su tako pošli za Isusom. Je li to znatiželja? Želja za senzacijom, neka prisila ili jednostavno, neka čežnja za koju nema riječi?
I tako se sam nalazim usred pripovijesti. Kada bih znao više, imao više podataka, što bih više znao? Osjećam u sebi neki nespokoj, osjećam se uhvaćenim, žeđam za životom, želim slušati ono što me podiže, želim premostiti mnoga mjesta koja mi izgledaju kao rupe i ponori u mome životu. Glad, da glad je to što osjećam. Zar sam ni za što počeo tražiti motive tih ljudi i nisam trebao govoriti o sebi? A sada me pripovijest ne napušta.
Eugen Roth je napisao, u jednoj vrlo interesantnoj pjesmi:
«Jedan čovjek uspijeva s trudom i naporom,
od ništa doći do prvog komadića kruha.
Od kruha do kobasice je išlo brže
i čovjek se razvio u proždrljivca
i sad sjedi, bez brige, kao bogataš uz šampanjac i kavijar,
a ipak, gle, stepenice idu kraju,
od kavijara ne ide dalje.
Kod kruha je bio mnogo sretniji,
a ipak puta nazad ne nalazi.»
I svi su se nasitili
Tko izvana gleda i ograničava siromašne, podiže ograde, može mahati glavom, ali ne vidjeti ništa. Jer što se može vidjeti kad Isus govori s učenicima? Pet kruhova i dvije ribe? Ljudi razgovaraju, mrmljanje se čuje u masi. Mogu li odgonetnuti? Oni pripovijedaju pripovijesti iz svoga života, pričaju o djeci, o bolestima, o susjedima, o kolegama. (Da li znate o planovima i razočaranjima?) Što se u sredini govori, nije se čulo dalje od prvih redova. Da ih nije bilo toliko puno koji su tu došli, bila bi normalna situacija.
Matej koji ovo pripovijeda vodi nas u sredinu. Ono što ljudi ne čuju, to evanđelist pripovijeda. «Dajte im vi jesti» i vidim učenike koji idu kroz redove, razgovaraju s ljudima, ovdje ondje neka pozivna gesta. Vidim poglede pune očekivanja, čujem smijeh i ruke koje plješću. Što je u sredini počelo, kreće dalje, iz reda u red, dijeli se među ljudima i čini se kao da izlazi iz nepresušnog vrela. O tom vrelu se kaže: „Isus pogleda k nebu, dade hvalu, razlomi kruh i dade ga učenicima, a učenici su dali ljudima.» Te riječi su dovoljne i više ne treba biti ni riječi objašnjenja, ali ni kritike. Blagoslovljeni kruh. Zahvala je samo druga riječ za blagoslov i taj kruh je podijeljen i svi su bili siti.
Tko ne gleda izvana i dijeli dalje kruh iz svojih ruku, gleda drugima u oči i vrlo lako nalazi njegovu glavu, taj vidi sve. Pet kruhova i dvije ribe i mnoštvo ljudi i svi su se nasitili. Na kraju, dvanaest košara punih ostataka. Lijepo, čisto pročitano i opet jedan drugome? Matej ne priča ništa o tome, ali niti o bilo kakvoj gužvi.
Ostalo je mnogo više nego što je tu bilo. Dvanaest košara stoji kao pet tisuća ljudi za obilje koje dolazi iz Božjeg obilja. To je znak za budućnost. To je dobar znak za dolazeća vremena. Oprostite, evanđelist je zaboravio izbrojiti žene i djecu, ionako je za njega to bilo preveliko mnoštvo.
Riječi su postale kruhom
Povijesna sjećanja nemaju nikakve uloge u životu, ali danas smiju izaći iz zaborava i nama ovu pripovijest oživjeti pred očima.
Pripovijest se odigrava u pustinjskom vremenu Izraela. Bilo je to davno, ljudi su bili u pokretu, njihov cilj je bio Obećana zemlja, ropstvo iza njih. Ponosno su krenuli i radosno išli, cilj je bio čvrst, a tada je svega nestalo, put je postajao teži, pa i sama nesretna prošlost podsjeća na pune lonce mesa i pun trbuh. Putem ogladnjeli, oslabili, postali maleni s glupostima u glavi, gladni. Gladuju za životom, za budućnošću, možda i za običnim redovnim životom, za djecom, koja ujutro odlaze iz kuće, a u podne se vraćaju, mašti nema granice. Vrijeme pustinje. Samo ime označuje bijedu, nepreglednu daljinu i nestajuće horizonte. Pripovijest opisuje kako Bog postaje gostoprimac, usprkos svih zamisli. Nije nevažno. On dopušta da ga ljudi podsjećaju na njegovu vrijednost. Stara pripovijest govori kako su se ljudi umirili. Vrijeme pustinje više nije tu, onakvo kakvo je bilo prije, Mnogi ljudi mogu i danas ispričati svoje vlastite doživljaje pustinje.
Usred pripovijesti se jasno prepoznaje Isus, no o njemu se ne drže velike propovjedi, nego se naglašava njegovo sažaljenje, njegova blizina, njegova privrženost. Zar Matej smiješno preskače? Misliš li da Isus nije propovijedao? Kao što riječi pokreću, kidaju i samo nebo otvaraju, to ovdje čini kruh. Gledaj bolje, tako nešto do sada nisam vidio. Ali on ima pravo. Uši samo slušaju, svako uho za sebe, uši mogu biti postavljene na propuh, u lijevo unutra, kroz desno van. Uši mogu prečuti, odzvanjati, preskočiti, ali kruh razdijeljen prolazi kroz ruke. Okus osjeća svaki jezik. Nerazumijevanje je isključeno.
Matej je usred ove pripovijesti, kako je ispričao, umjetnički potpuno uspio: Isusove riječi su se pretvorile u kruh. Tako idu od jednog do drugog i ostaju ondje gdje su ih ruke primile i one zasićuju. Tako dolazi Božje milosrđe ljudima, izgleda kao kruh, dovoljno je kao kruh, ima okus kruha i ispunjava kao kruh - život.
Stari tumači su uočili da ova pripovijest usmjeruje prema euharistiji ili iz nje izlazi. Tko želi još to dijeliti. Obje su nedjeljive. Isus pogleda na nebo, zahvali, dade učenicima, učenici dadu ljudima i izvještaj o ustanovi euharistije je isti. I tu se ponavlja pripovijest. Ona govori o životu u izobilju. U centralnoj molitvi mise - kanonu, uvodu za pričest, za blagovanje ona završava hvalom. Tu se spominju veličanstvena djela Božja. On zato daje svoju riječ da bude blizu ljudi – njegova riječ se ne vraća prazna.
Naši, prečesto, siromašni resursi
Kad mi slavimo i blagujemo, onda smo usred pripovijesti. Slušamo riječi ustanovljenja, dijelimo kruh, slavimo njegovu gozbu. Ovdje smo naviknuti ići korak po korak i jednom bismo mogli biti sposobni, na kraju, učiniti veliki korak. Zadržati vrhunac u očima, reći amen i pri tome pripovijest, scenu po scenu, zadržava svoju stalnu poticajnost.
Zaustavimo se kod riječi s kojima smo počeli «dajte im vi jesti“, jer ovdje, usred evanđelja, stoji pitanje koje i nas potiče. Pet kruhova i dvije ribe, siromašno, pitamo se za naše rezerve. U mnogim područjima kase su prazne, novca nedostaje, pa čak i u samoj Crkvi više nije ono što je nekad bilo. Brinemo se za zalihe, ponekad naše tužbe više sliče na oplakivanje, nego na nadu. Ponekad se govori o vrijednostima i o smislu vrednota. Optužuju se stranci, doseljenici da su krivi za manjak novca, slabe mirovine i njih se optužuje za zlo koje dolazi. Posebno se otpisuju oni koji su drugačiji. A to je materijal iz kojeg se izgrađuje rezignacija, pa niti ne opažamo u kakav se plašt umatamo.
I ovo iskustvo spada u najljudskija iskustva u Evanđelju. Na vrlo dojmljiv način uzima se malo da bi se učinilo mnogo. Matej nas vodi iz dnevnih zaliha i različitih vrijednosti na jedan sasvim drugi kolosijek: «dajte im vi jesti», a onda im pokazuje kako nam Isus daje kruh da ga mi možemo dalje dijeliti. Na ovom mjestu Evanđelje oduzima vjetar jedrima naših računica odbijanja i mišljenja i daje da Isusova riječ razvije snagu koja mijenja sve što imam. Večer je, na pustom, osamljenom mjestu učenici govore: «Otpusti ljude da idu u sela kupiti što za jelo». Isus odgovori: «Ne trebaju ići, dajte im vi jesti».
A ja se više ne ufam govoriti o pet kruhova i dvije ribe.
I mir Božji,
koji je veći nego naš razum,
neka čuva naše srce i osjećaje u Kristu Isusu,
Gospodinu našemu.