Kokoši nesu jaja
«Riječi su lijepe, ali kokoši nesu jaja»,
kaže jedna afrička poslovica.
Drugima dopustiti da budu u svom biću,
u njihovoj različitosti - lako je propovijedati.
Biti odvjetnikom onih bez glasa,
stranaca, prosjaka, beskućnika,
to smatram ispravnim. Tu plivam u toploj vodi
bratske ljubavi do grla.
Tu sam na Isusovoj liniji.
Ali kad postaje konkretnije:
ako mali plače zbog zubi i ne da mira,
ako mi ide na živce kći u pubertetu,
kad mi svekrva smeta,
a ostarjeli otac gubi pamćenje,
kad mi žena postane feministkinja,
aonda će biti teško s bratskom ljubavlju
i tolerancijom.
X ostaviti da bude takav
Y ne željeti mijenjati
Z njime ne manipulirati,
koliko izgleda potrebnim
iako vjerujem da bi za njega bilo dobro,
iako hrli vlastitoj nesreći
kako ja mislim…
I onda vjerovati u jednoga Boga
«koji pušta da sunce sja nad zlima i dobrima..»
i od toga Boga učiti
strpljenje, ljubav prema ljudima i povjerenje,
to je teško..
«Riječi su lijepe, ali kokoši nesu jaja.»
Hermann Josef Coennen, In Ninive ud andreswo
Neka ljubav bude jaka i neka raste
Bože, daj mi snagu,
nadu
i odvažnost.
u svijetu ravnodušnosti
i neodgovornosti
lijenosti
i neobzarivosti
sijati ljubav
osjetljivost saditi
nježnost štititi
razumijevanje poticati
uspravljati polomljeno
osušeno zalijevati
obraslo podrezati
što tjera pupoljke štititi
oslobodi me
mržnje i nasilja
daruj mi strahopoštovanje i smjernost
pred životom
blagoslovi tlo
blagoslovi sjeme
blagoslovi plod
blagoslovi moje djelo.
Andrea Schwartz: Und jeden Tag mehr leben
Tvoje ne ostaje ništa
Bože, tako sam umoran
slušanja o tebi
o tebi koji si zašao
u široke mudre diskusije
na široko pisanim
mudrim knjigama
o tebi na široko tumačene priče
u pogrešnim slikama
o tebi u na veliko opjevanim
u raskošnim dugačkim pjesmama
Bože, tako sam umoran
ostaje mi samo tvoj ništa, ništa
Alfons Jestl Zwischen Liebe und Liebe gespalten
Duh molitve
Jedne večeri, dosta kasno, primjeti neki siromašni seljak, na putu kući s tržnice, da kod sebe nema svog molitvenika. Tada mu se, usred šume, raspukne kotač na dva dijela. I bio je vrlo žalostan da taj dan završava, a da nije izrekao svoje omiljene molitve.
Molio je: »Gospodine, učinio sam nešto šašavo. Jutros rano sam izašao iz kuće, a da nisam uzeo svoj molitvenik, a pamćenje mi je tako loše da ne znam ni jednu molitvu na pamet. I zato ću ovo učiniti. Sasvim polagano ću izrecitirati cijelu abecedu pet puta i ti, koji poznaš sve molitve, možeš slova tako složiti da možeš napraviti molitve kojih se ja ne mogu sjetiti.»
I Gospodin reče anđelu: «Od svih molitava koje sam danas čuo, ova je najljepša, jer dolazi iz jednostavnog i iskrenog srca.» Anthony de Mello
Besposleni ribari
na Crnom moru
U jutro su oblaci prašine
koje nosi vjetar
u predgrađima
gdje love slijepu sreću
rade ili
cirkusiraju
vrijedi im isto
u predgrađu bilo gdje trpi
jedan plehnati Krist žuri uzduž i poprijeko
između stambenih silosa zaboravlja listove latike
i formule
kojima se liječe
ranjene noge
i puštaju da ih preteknu
s nogom će biti
možda nešto drugačije
a na večer se sjećaju
kako su na more išli
a srce je kao pas
koji puput luđaka
grize lanac. Franz Hodjak
Kod uskrsnuća biti na pomoći
Ne bih si nikada oprostio ako se ne bih spomenuo one stare sobarice grofice Sch. Zvala se Ana, a nazivali smo je Andulka, o njoj se još danas lijepo priča među grofičinim unucima. Neke tako lijepe pripovijesti došle su i do mene, i makar jednu, želim ispripovjediti.
Naravno da je Ana potjecala iz Moravske kao i grofičina kuća, i dugogodišnjim služenjem postala je dio kuće i nikome nije padalo na pamet da bi se, jednoga dana, odrekli njezinih usluga. A ipak taj dan se približavao nemilosrdno, stara Andulka se razbolila na smrt. Ništa mlađa grofica je dolazila dnevno k njoj, sjedila na njezinom krevetu, brinula se za nju, tješila je. Sve što je mučilo staru Andulku bilo je kako će grofica bez nje:
« Sada vas, svjetlosti, uskoro ostavljam....a tako ste se, svjetlosti, na mene navikli....i ostajete, svjetlosti, potpuno sami....vaša, svjetlosti, milostivi muž je umro već davno..Bog mu dao pokoj... a djeca su svuda...kako će to biti...kako će to biti...
Ništa i nikakvo obećanje nije pomagalo da biti sam nije ni tako loše, da nisu sve djeca i unuci, nego i prijatelji i dugo prokušani ljudi u kući su spremni—ali stara, dobra sobarica je samo klimala glavom. Nije mogla shvatiti da za nju neće biti posla ili da će to netko drugi na njenom mjestu činiti.
Iznenada, prije nego što je napustila ovaj svijet, prijeđe joj svijetao trag preko lica:
«Svjetlosti, ali možda ću vam moći pomagati kod uskrsnuća», prošaptala je ona.
Lijepa i dirljiva pripovijest. A najljepše je da su i stara sobarica i grofica čvrsto u to vjerovale.
Friedrich Torberg, Die Tante Jolesch oder der Untergag des Abendlandes in Anekdoten.
Još jedan brzi prilog temi: uskrsnuće.
Destgodišnja kćerkica jednog prijateljskog bračnog para napisala je o toj temi školsku zadaću i opisala je, svojom dječjom maštom, sliku sudnjega dana. Bog Otac na prijestolju od oblaka, pred njim masa uskrslih ljudi, a u pozadini anđeli čuvaju nebeska vrata. A onda iz mašta prelazi u ono što je naučila u školi iz Biblije i ono što je doživjela u kući: «Onima koji su stajali s njegove desne strane reče: Dođite moji pomazani! Ali onima koji su stajali s lijeve, reče: «Odlazite od mene, jer ste me svi vi iznervirali.»
izvor kao gore
Molitva
Gospodine, po onome s čime se ljubavlju sjedinjujem
po onome čime si ti na zemlji radio
i bez prestanka djeluješ,
počimam raditi na tvoju slavu
a na korist i blagoslov ljudima.
Ti želiš da ja radim,
Rekao si: Bez mene ne možete ništa učiniti!
Tako te molim da moj rad bude kap u struji,
sjedinjen i ispunjen,
u beskrajnom savršenom djelu.
Mechtild von Hackeborn 13 g.
Pet odluka za svaki dan
Želim uvijek biti uz istinu.
Ne želim se prignuti pred nepravdom.
Želim biti potpuno slobodan od straha.
Nikako neću primjenjivati nasilje.
U drugome ću najprije gledati dobro
Mahatma Gandhi
Približi svoje srce miru
i mir će biti moguć
Ako ljudi u miru
sa sobom žive.
Mir boravi u zadovoljstvu.
Mir počima
tamo gdje prestaju grabežljivost, mržnja, zavist.
Približi svoje srce miru.
To znači:
Disati u tišini.
Biti jedno sa svime što živi i umire.
Završiti male dnevne ratove.
Sva nasilja uništiti u svojoj nutrini,
činom pomirenja.
Približiti svoje srce miru
to znači:
Diviti se i i imati strahopoštovanje
prema svemu što je ranjivo,
nježno i slabo.
Sve što životom cvjeta
nježno zaštititi i braniti
i pažljiv biti za ono
što je lijepo i što usrećuje.
Phil Bosmans
Predrasude
jer ti je otac bio u zatvoru
i ti ćeš kršiti zakon
jer si jednom ukrao
opet ćeš krasti
jer si bogat
ne znaš što je bijeda
jer odbijaš izrabljivanje
ti si komunist
jer kritiziraš Crkvu
pravi si otpadnik
jer si vjeran Crkvi
nedostaje ti tolerancije
jer si daleko od kršćanstva
ne možeš biti dobar
jer se nazivaš kršćaninom
izdaješ ljubav
jer si mlad
ne razumiješ život
jer si star
ne razumiješ napredak
jer ostaješ čvrsto uz čekanje
ti si reakcionar
jer tražiš putove u budućnost
izdaješ prokušano.
Iz starih i novih rodova
ljudskih predrasuda
povlače se konci.
Ni jedna od bezbrojnih predrasuda
nije istinita.
Ni jedna ne služi miru.
Ni jedna ne stvara bratstvo i sestrinstvo.
Svaka uništava ljudskost
u svakome od nas.
Svaka može biti smrtna.
Svaku treba raskinuti.
Kako će se to dogoditi?
Ima odgovor:
jedina predrasuda
koju Bog izgovara svakom čovjeku -
Jer si moje dijete
ja te volim
Christa Peikert-Flaspöhler
Želim biti tolerantan
a da nešto ne previdim
nikoga ne progonim pa i kad mene svi progone:
biti bolji, a da se i ne opaža,
biti žalosniji, a radosno živjeti,
vedriji biti, sretniji u drugima,
nikome ne pripadati, u svakome rasti;
najbolje ljubiti, a lošije tješiti:
nikad više sebe ne mrziti.
Elias Canetti
Mali katekizam ljubavi prema bližnjemu
Želim te voljeti,
a da te ne ograničavam;
cijeniti te,
a da te ne obescijenim;
prihvaćati te ozbiljno,
a da te za nešto ne privežem;
doći k tebi,
a da te na to ne prisiljavam.
Želim te pozvati,
a da ti ne postavljam zahtjeve;
nešto ti darovati,
a da time ne postavim neka očekivanja;
odijeliti se od tebe,
a da bitno nisam zaboravio;
iskazati ti moje osjećaje,
a da te ne činim za njih odgovornim;
informirati te,
a da te ne poučavam;
pomoći ti,
a da te ne povrijedim;
brinuti se za tebe,
a da te ne želim skučiti,
veseliti se zbog tebe,
onakvog kakav jesi.
Porijeklo: iz Engleske
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
Prvo čitanje (Mudr 12, 13.15-19)
Čitanje spada u treći dio knjige Mudrosti. Prožeto je pogledom unazad, na važne događaje u povijesti Izraela (usp Mudr 16, 1-19). Tu je uključeno sedam takozvanih usporedbi (Sinkriseis) koje su, kao književni rod, uzete iz stare literature. Naš odlomak je dio takve usporedbe (usp Mudr 11,15-12) i tematizira vrstu i način kako Bog kažnjava.
Redci koji se malo čitaju u bogoslužjima, koji se često nepovezano citiraju daju osnovne misli velikog jedinstva knjige Mudrosti 12, 11b-18. Skraćeno: Božje presude i postupanje su pravedni i za to nikome ne polaže račun (r.13) Božje praštanje se ne smije miješati sa slabošću, jer je Božja vlast neograničena (r 17). Božje praštanje, koje se može, u nekom slučaju, i preokrenuti u suprotno, je mnogo više plod božanske ljubavi. (r 16).
Za homiliju se isplati krenuti od odlomka, ispitati se o vlastitoj slici Boga. Kakve predodžbe imam o Bogu? Što to znači da Bog pojedine ljude ili narode kažnjava? Time se može poticati vlastito učvršćivanje u vjeri.
Drugo čitanje (Rim 8, 26 - 27)
Odlomak kojega smo pročitali sadrži samo 2 retka. Tekst je u velikoj povezanosti sa 8, 18-30 koje tematizira život kršćana pod vodstvom Duha Svetoga. Kršćani su pozvani da, kao subaštinici Kristovi (Rim 8,17) u patnjama sadašnjeg vremena, svjedoče nadu u spasenje svijeta.
Kršćani su pozvani na nadu. U toj nadi kršćani mogu upravljati Bogu svoje molitve. U takvoj situaciji nestaje duh slabosti, iako se kršćani mogu nalaziti daleko od očekivane situacije koju se može tek stidljivo nazrijeti i koja još ne može dokučiti svu puninu Božjih obećanja. U takvoj situaciji Duh preuzima ulogu predvoditelja: on preokreće, na neki način, vapaje vjernika u djelotvorne molitve, tako kako „Bog to želi." (r.27)
Za homiliju se nudi tematiziranje načina i vrste naših molitava. Pri tome se može naglasiti molitva kao važan dio liturgije, kao i svagdanja molitva pojedinaca. I druga pitanja se mogu uključiti: Kakvo značenje ima molitva u mom životu i vjeri? S kakvim očekivanjima molim?
Evanđelje (Mt 13,24-43)
Naš odlomak je dio brojnih Isusovih govora u prispodobama (Mt 13, 1-53) i sastoji se od tri dijela. Prispodoba o kukolju među žitom (rr 24-30). Slijede daljnje dvije prispodobe - o sjemenu gorušice i kvascu - i kratko starozavjetno razmišljanje (rr 31- 35). Završetak tvori bogato tumačenje prispodobe o kukolju.
Poznata prispodoba o kukolju je vlastita Mt i ovdje nalazi svoje jedinstveno tumačenje. Veliki dio govori o poljoprivrednom iskustvu: neke, ali bitne izjave su tome nepoznate.
Začuđujuće je da se sam Gospodar, iako ima brojne sluge, brine za usjev. Preciznost, nasuprot tome, prekriva seljačkim iskustvom Gospodareva neprijatelja, koji je sabotirao bogatu žetvu. Ovaj kukolj, grčki nazvan - zizanion- naraste do 60 cm i ima crne sjemenke. Do žetve je teško razlikovati kukolj od pšenice. I zato je odluka da kasnije odvoji pšenicu i kukolj opravdana.
S r. 30 napušta se razina stvarnosti. A u središtu stoji konačni sud. Ovaj aspekt dominira i na kasnijim tumačenjima prispodobe. Slijedi pouka učenicima i stavlja Sina čovječjega u središte kao sijača dobrog sjemena (r 37). Usprkos usmjeravanju na posljednji sud, ne smije se previdjeti da u samoj prispodobi leži temeljni ton - povjerenje koje se izražava u sijanju i rastu što podrazumijeva naviještanje.
Obje manje prispodobe, o zrnu gorušice i kvascu, polaze od svagdanjeg iskustva, ali imaju neočekivani završetak. Naglašenim suprotnostima ističu važnost odluke za kraljevstvo Božje, u sadašnjosti. Ova misao pojačava naznaku Starog zavjeta (r.35)
Za naviještanje može biti važno pitanje koliko razočaranja i neuspjesi spadaju u stvarnost života po vjeri. Često se govori o tome da uspjeh nije nikakvo ime za Boga. Što to znači za pojedinca, za zajednicu, za Crkvu u nekoj teškoj situaciji? Isplati se naglasiti temeljnu misao i misao vodilju Kršćanin se ne plaši budućnosti, on živi u spoznaji i znanju da će konačno pobijediti dobro, iako ne baš tako brzo.
Misno slavlje
Pozdrav
Bog milosrđa i strpljivosti neka bude sa svima vama.
Uvod
Pozdravio sam vas danas (16. nedjelje kroz godinu) pozdravom koji se tiče svakoga od nas, naše slabosti i naše osobne krivnje tako dugo dok pojedinac, svaki pojedini od nas, osjeća potrebu Božjeg smilovanja i strpljivosti. No, ta pobožna želja može vrlo brzo postati, i za nas, kušnja strpljivosti pa čak i skandal kad se radi o grijesima drugih ljudi, naročito kad se ti grijesi dotiču naše kože. Onda su i Crkva i Bog trebali brzo reagirati i stvari raščistiti.
No, Bog reagira sasvim drukčije, to ćemo čuti u čitanjima i evanđelju. I da bi ova riječ koju ćemo danas slušati, sjeme riječi Božje, naišlo na plodno tlo - pokajmo se jedan pred drugim i svi zajedno pred Bogom.
Ispovijedam se...
Gospodin koji s nama ima strpljenja, neka nam se smiluje i odnese od nas naše grijehe i našu krivnju da možemo čista srca slaviti ovo misno slavlje. Amen
Molitva vjernika
Gospodine Isuse Kriste, ti si naredio svojim učenicima da, s puno povjerenja, očekuju konačni uspjeh kraljevstva Božjega. U povjerenju ti iznosimo naše molitve i prošnje:
Za sve koji, bilo u privatnom životu, bilo u svom poslu, zvanju i zanimanju, trpe zbog neuspjeha, da iz povjerenja u tebe dobiju novu hrabrost i odvažnost, molimo te
Za sve koji propovijedaju Evanđelje da ne izgube hrabrost zbog neuspjeha i neprijateljstava, nego ostanu tvoji vjerni svjedoci, molimo te
Za bolesne i nemoćne, posebno bolesne iz naše župe, za sve one koji trebaju pomoć drugih ljudi da nađu angažirane pomoćnike koji će im učiniti vidljivom Božju ljubav, molimo te
Gospodine Isuse Kriste, u povjerenju prema tvojoj riječi izrekli smo ti naše molitve. Ostani s nama u sve dane, sve do konca svijeta. Neka ti bude hvala i slava u vijeke vjekova.
Meditacija poslije pričesti
Mali katekizam ljubavi prema bližnjemu
Želim te voljeti,
a da te ne ograničavam;
cijeniti te,
a da te ne obescijenim;
prihvaćati te ozbiljno,
a da te za nešto ne privežem;
doći k tebi,
a da te na to ne prisiljavam.
Želim te pozvati,
a da ti ne postavljam zahtjeve;
nešto ti darovati,
a da time ne postavim neka očekivanja;
odijeliti se od tebe,
a da bitno nisam zaboravio;
iskazati ti moje osjećaje,
a da te ne činim za njih odgovornim;
informirati te,
a da te ne poučavam;
pomoći ti,
a da te ne povrijedim;
brinuti se za tebe,
a da te ne želim skučiti,
veseliti se zbog tebe,
onakvog kakav jesi.
Porijeklo: iz Engleske
Propovijedi
1.
1. Prisila ili sklonost osuđivanju
Postoji stara rečenica u etici: „Nitko ne može biti prisiljen djelovati protiv svoje naravi.“ Kao kod svih rečenica u etici, tako se i ovdje zakompliciralo, jer što je to «moja narav»?
Možemo se pozvati na Bibliju i reći da u «narav» ljudi spada stvari nazvati svojim imenom, jer sam Stvoritelj je za to ljude stvorio i to im naredio. Dar govora da stvari sortiramo i dijelimo darovao nam je Stvoritelj. Mi nešto imenujemo, razlikujemo, ocjenjujemo, utvrđujemo. I samo tako možemo opstati na ovome svijetu kao kulturna bića. Tko ne može razlikovati, taj ne može živjeti. Prije svega, trebamo razlikovati što trebamo činiti, a što trebamo ostaviti. Što nam koristi, a što šteti. Što je od dobrog, a što od zlog. Ovo razlikovanje je je osnovni preduvjet da jedan život bude uspješan.
Evanđelje o žitu i kukolju sada izgleda kao zahtjev da se ostavi onako kako jest. Otvorenim očima gledati kako raste kukolj. Gospodar je mogao najprije sluge pohvaliti što su mu skrenuli pažnju na kukolj koji raste ondje gdje je posijao dobru pšenicu. Prispodoba čak naglašava da je kukolj mogao posijati, u zloj nakani i namjerno, gospodarev neprijatelj. Ovdje se pokušava sabotirati ono što je dobro počelo, bilo iz zavisti, bilo zbog vlastite koristi i ugleda ili jednostavno zato što netko ne može podnijeti da kod susjeda raste dobro.
Sluge je trebalo pohvaliti da vide ono što vodi u propast i da su htjeli to odstraniti. Oni su htjeli iščupati korov da bi na polju ostale samo dobre biljke.
2. Seljačko znanje i državnička mudrost
U usporedbi koju smo čuli je sadržana jednostavna seljačka mudrost. Ovaj kukolj ima svoje korijenje i ono je isprepleteno s korijenjem pšenice tako da bi se isčupala i pšenica ako bi se željelo isčupati kukolj.
Prenošenje ovog iskustva na druga životna područja donosi sa sobom razornu moć, vlastiti dinamit. Isus ne čini ništa drugo nego se distancira od politike »ljubav i red». Prijedlog: očistiti stol izaziva nove misli - koliko će se time i dobra uništiti. Plod savršenog uništavanja korova – kukolja donosi i savršeno mrtvo zemljište.
Prerevna ideja uništiti kukolj je neki pokušaj potpunog izbacivanja i odstranjenja. Jer kod sebe ne uspijevam sasvim jasno razlučiti što je dobro, a što zlo, onda kod drugih ne želim ostaviti nikakve dileme. Druge ljude gledam s odstojanja, a s njega se mnoge stvari vide jasnije. Ova nejasnoća kod mene trebala bi me opomenuti i učiniti me pažljivijim da ne mogu tako jednostavno i tako jasno razlikovati dobro od zla, bilo to u Crkvi (oni drugi! progresivci! konzervativci!), u društvu (lopovi! mediji!), u međunarodnoj politici (Srbi! fundamentalisti!) ili bilo gdje gdje se uvijek misli da se sve može tako lako razlučiti, zlo koncentrirati (zato se grade logori) i onda ga svjesno odstraniti.
3. Bespomoćno čekanje
Zbog naše vlastite nesavršenosti, mi smo ograničeni i toga bismo, u najmanju ruku, trebali biti svjesni. Čitanje iz Knjige mudrosti nudi važan pristup Evanđelju. Božje čekanje, njegovo strpljenje nije nikakav odraz njegove nemoći ili nesposobnosti.
Mnogo više je užurbani napor oko reda odraz nemoći ljudi. Što se stvarno manje može srediti, to se češće i žešće upotrebljavaju razne metode pristiska i prislile.
Božja moć, pak, odgovara njegovoj suverenoj mogućnosti čekanja. Bog je gospodar svijeta i on može i konačno, on će presuditi. No, u međuvremenu, Bog se pokazuje kao onaj koji čeka i ljubi. Nemoć strpljive ljubavi pokazuje se mnogo moćnijom nego izgleda. Amen.
2.
Postupajte ljudski jedan s drugim i sa samima sobom
Isus reče mnoštvu sljedeću usporedbu: «Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na njivi svojoj i dok su radnici spavali, dođe neprijatelj i među pšenicom zasije kukolj.»(Mt 13.24)
Jednom neki mali dječak upita svoju majku: «Što je to bilo sa đavlom?» I tko je imao posla s pitanjima male djece, zna kako djeca znaju, neki put, postavljati teška pitanja, osobito ako ih odgovor ne zadovolji. Pa se i nije za čuditi da je majka nastojala dobro odgovoriti na ovo, za nju, iznenađujuće pitanje.. Hvala Bogu, ovo je bila jedna razborita žena i počela djetetu pripovijedati:
«Ti znaš, započe ona, da je prije puno, puno godina, đavao bio najbolji, najplemenitiji, najmudriji i najmoćniji anđeo dragoga Boga. On je bio spreman uvijek drugima pomoći i nadmašivao je sve druge anđele u svojoj službi. Već i njegovo ime nam govori kako je on bio veličanstven.On se zvao Lucifer – Svjetlonoša. Nikad nije bilo ni ljutnje, ni svađe između njega i dragog Boga, uvijek su bili jedinstveni. Jasno da mu je Bog govorio o svemu što je mislio i stvarao, jer mu je sve povjeravao.
Jednog dana predstavi Bog Luciferu svoju najnoviju ideju: »Slušaj“, reče Bog, «odlučio sam stvoriti svijet sa zemljom i morem, s biljkama i životinjama pa i s čovjekom. Što misliš o tome?» I dogodilo nešto što se nikad nije događalo, Lucifer se rasrdio. On je bio sasvim protiv ovog plana. I da pokaže kako ozbiljno misli, on je zaprijetio generalnim štrajkom.»
«Ţo ne razumijem» reče dječak, «zašto je Lucifer bio protiv stvaranja svijeta?» Mama odgovori: »To ne znam ni ja. Ali mislim da je Lucifer htio da sa srećom ne bude boli, s dobrima i zli, s lijepim i ružno. On to nije htio. On je htio samo lijepo, samo plemenito, samo čisto, on je htio samo svjetlo, ali ne i tamu. Ukratko on nije htio svijet kakvog je Bog želio, kakvog mi poznajemo.. I vjerujem da on hoće i sve do danas tako. I zato se, poput luđaka, stavio na stranu zla. Tamo gdje on vjeruje da je nešto novoga, to hoće silom srušiti. Tako nosi samo propast i nesreću.»
Sasvim protivno dosadašnjim navikama, dječak je ovaj put ostao tih i zamišljen. Sigurno mu je mozak radio punom parom. A onda zaključi: «Ti, dakle, misliš da se Bog zna sa zlima mnogo bolje ophoditi nego đavao. I mislim da je to za Boga dobro.»
Može li «Bog bolje postupati sa zlima nego li đavao?» Ili, recimo to ne tako dječje: zar nije Božje stvorenje isto tako dobro kao Bog? I zar nisu dobri oni koji se bore protiv zla kod sebe i kod drugih? Zar pripovijest koju je rekla majka djetetu ne stavlja našu vjeru naopako, na glavu?
Pozivam vas da jednom otvorimo Katekizam Katoličke Crkve i pogledamo što nas Crkva uči. Otvorimo poglavlje 'Vjerujem u Boga Oca' i tu možemo i ovo pročitati: 'zašto Bog nije stvorio tako savršen svijet da u njemu ne može biti nikakva zla? Svojom beskrajnom moći Bog bi uvijek mogao stvoriti nešto bolje? Ipak, u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti, Bog je htio stvoriti slobodni svijet «u stanju putovanja» prema konačnom savršenstvu. Po Božjem naumu taj razvoj, uz nastajanje nekih bića, uključuje i nestajanje nekih drugih, uz ono što je savršenije uključuje što je manje savršeno, uz izgradnju prirode uključuje i razgradnju.'
U sljedećem odlomku stoji: 'Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju po svom konačnom određenju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavi.Oni, dakle, mogu skrenuti s pravoga puta. I zaista, sagriješili su. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, daleko teže nego fizičko. Bog nije, ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svakog stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvući dobro.'
I sad pogledajmo iz Katekizma u povijest. Zar nećemo naći primjere da je onaj koji stremi biti najbolji ujedno neprijatelj dobroga? Da pretjerano traženje savršenosti može, nekad, imati kao plod i đavolčiće?
Bilo je i jest zamišljanja o samo plemenitima, o samo čistima, o vlastitom pozivu i vlastitoj naravi koji su, druge ljude i narode, činili su i čine niže vrijednima. Tko bio mogao prebrojiti žrtve koje je tako mišljenje prouzročilo?
Bilo je i bit će stremljenja za jasnoćama i i jedinstvom u ispovijedanju vjere, da se one koji su drukčije mislili proglašavalo i proglašava za krivovjerce, i kao takve osuđivalo i osuđuje.
I zar se često ne događa da pretjeranim isticanjem vlastitog poimanja dobrih kršćana, baš dobri budu zahvaćeni, na neki način, vražjim načinom koji ih čini rigoroznima prema sebi i prema drugima, a da pri tom život ostaje sa strane?
Poznam mnoge svećenike i redovnike, dakle one ljude koje se prije smatralo savršenim kršćanima i mogu ustvrditi da mnogi od njih djeluju u stresu ili umorni, da oni u svojim višim motivacijama često zaboravljaju ono što evanđelje opisuje kao savršeno: »Gledajte ptice nebeske, niti siju, niti žanju, niti sakupljaju u žitnice, ali ih vaš Otac nebeski hrani. Zar vi niste vrijedniji od njih?»
U čemu je stvar? Zar to nije možda neprestano preopterećivanje i pri tome, zaboravljanje da se na taj način izaziva otuđenje i da se vlastita osoba postavlja kao mjerilo svih etičkih normi, vrijednosti i zahtjeva Crkve. I zar nismo naučili da nam je uvijek moguće samo djelomično ostvarivanje i djelomična identifikacija, jer smo svi Božja stvorenja. «tek na putu prema savršenstvu?»
Pustimo da u nama ovo pitanje djeluje kao pitanje vjere: Kako postupamo s nesavršenima i slabima, sa zlima, sa sjenama u nama samima? Đavolski oštro, razorno, ognjem i mačem, sve iskorjenjujući, ili s osjećajnošću i ozbiljnošću našega Boga?
Počujmo kako, prema svjedočenju Evanđelja, nastupa i govori «božanski psiholog» kojemu «nitko ne treba ništa o ljudima govoriti, jer poznaje što je u čovjeku.» (Iv 2,25) Tada mu reče Ivan: Učitelju, vidjeli smo kako neki u tvoje ime izgoni đavle. Mi smo ga pokušali spriječiti, jer nije s nama. Isus odgovori: Ne branite mu, ni jedan koji u moje ime čini čudesa, ne može tako lako protiv mene govoriti, jer tko nije protiv nas s nama je.» (Mk9,31-40)
Ili, mislimo na izvještaj Ivanova evađelja: Tada mu doveše književnici i farizeji ženu koja je uhvaćena u preljubu - Mojsije nam je, u svom zakonu, napisao da takve žene moramo kamenovati. Što ti kažeš na to?.... Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju. Kad to čuše, napustiše Isusa i ženu jedan po jedan, počevši od starijih... Ženo, gdje su oni koji su te optuživali? Nitko te ne osudi? Ona reče: Nitko, Gospodine! Ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više. (Iv 8, 3-11)
Dodajmo k tome i današnje evanđelje - Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. I dok su ljudi spavali, dođe neproijatelj i zasije kukolj, među pšenicu. A u svoje vrijeme ukaza se i kukolj. Tada mu sluge rekoše: hoćemo li iščupati kukolj. On odgovori: Ne, da ne bi s kukoljem iščupali i pšenicu. (Mt 13.24-29)
Što nam,ovom usporedbom, Isus želi reći? Prije svega ovo: Učite od Boga, jer on zna mnogo bolje sa zlima postupati na ovom svijetu, nego đavao. I zato postupajte, sa sobom i s drugima, ljudski.
Razmišljajmo malo o tekstovima koje smo čuli i ispitajmo se kako postupamo s tamom, sjenom, nesavršenošću, kod sebe i kod drugih.
Pustimo da nas Bog prožme i ne reagirajmo tako rigorozno. Nemojmo đavolski pretjerano čupati kukolj kod sebe i kod drugih. Drugim riječima, učimo od Boga, postupajmo ljudski sa sobom i s ljudima.
Time ćemo možda učiniti prvi korak u svijet otkupljenih. Molim Boga da vi i ja, sa zlima, postupamo bolje nego đavao.
3.
Dobru dozvoliti rasti
Crno i bijelo
Kao mladić rado sam gledao kaubojske filmove. Među njima ima boljih i lošijih. Lošiji su bili posve jednostavno načinjeni: na jednoj strani bili su zli, a na drugoj strani dobri. Kvalitetno bolji filmovi ove vrste opisivali su, uvijek ponovno, likove koji su na ovaj ili onaj način prekinuli – dobri nisu bili uvijek dobri, a zli nisu bili uvijek zli.
Svijet podijeliti na dvije strogo odvojene stvarnosti izgleda, uvijek ponovno, veliki izazov ljudima. Na jednu stranu izdvojiti uvijek dobre, a na drugu stranu uvijek zle, čini sliku svijeta, ovih ili onih pogođenih, vrlo jednostavnom i ne treba se previše razmišljati o ovima ili onima, tj. o njihovim pogledima i mišljenjima.
Sivi stupanj
Životna stvarnost ljudi ne odigrava se samo u suprotnostima između dobra i zla, u odnosu crnog i bijelog – već postoji još nebrojeno sivih tonova koji sačinjavaju naš život. Ove mnogostruke sive tonove života treba jednom usvojiti i priznati – u životu drugoga, a prije svega, u našem vlastitom životu. Svatko od nas ima poneku sjenu i posebnost u životu koje njega ili nju (npr. u najgorem slučaju samo loše) ne čine samo dobrim.
Današnje evanđelje se dodiruje ovih misli. Pšenica i korov stoje jedno pokraj drugoga na polju kao dobro i zlo u nama samima i u našoj životnoj stvarnosti. Prerano istrgnuće neželjenog imat će utjecaj i na pozitivne strane života. Isus pokazuje, u usporedbi, da je Bog strpljiv – znalački (tj. vjerujući) da se u svakomu nalazi dobro koje će pokazati odgovarajuće plodove. Naravno, može mnogo zla i prekriti dobre plodove - ali u zbilji mi svi ne naginjemo k tome da primjećujemo najmanje malenkosti zla, a mnogo dobroga prihvaćamo kao samo po sebi razumljivo.
Hvaliti – hvaliti
Za vrijeme mojega studentskog vremena bio sam često zaposlen kao odgojitelj kod bečkog magistrata. Djeca za koju smo se brinuli bila su – jednostavno da formuliram - strašna; čak djelomično i zla i često smućena u svome držanju. Ja sam mislio, na početku ove svoje djelatnosti, da će biti najbolje ako ću odmah primijetiti i najmanju malenkost. Pri tome sam bio često puta glasan i brz. Naš rukovodilac –Felix- jedan pravi učitelj iz Favorita, rekao mi je tada: «Propovjedniče, (moj nadimak) ne viči tako mnogo. Hvali – hvali ih. Za svaku malenkost koju su djeca napravila – hvali ih. Ti ćeš vidjeti kako će ti oni jesti iz ruke, a tebi će biti mnogo lakše.»Tada sam usvojio ovo osnovno načelo i ne samo u mojoj službi kao odgojitelj i učitelj, već pokušavam ovo držanje, koliko je god moguće, ostvariti u svojoj svakidašnjici. Mislim da kroz ovakovo držanje, bivaju jačane dobre strane u ljudskom životu i da mogu donositi dobre plodove, pored mnogo korova i tamnih strana u našem životu. I konačno, ovakovo držanje olakšava i vlastiti život.
Zlo dobiva ono mjesto koje zaslužuje
Ovakovo držanje ne umanjuje zlo koje je tu, ali daje zlu ono mjesto koje zaslužuje. Mnogo malenih zala u nama i u našim neposrednim bližnjima, neće se više osjećati tako prijetećim, ali veliko zlo u svijetu koje oduzima mnogim ljudima životnu šansu kroz nepravdu i nasilje, tako ja mislim, uzet će se mnogo ozbiljnije, a time će biti posijana klica za suzbijanje ovoga (zla).
Nije li tako, da smo, s jedne strane, kroz malenkosti, uvrijeđeni u našoj taštini, a s druge strane ne primjećujemo veliku patnju ljudi? O nesavršenostima mojih neposrednih bližnjih daje se izvrsno diskutirati – velike nepravde i nasilja me se ne dotiču više.
Bog nam pokazuje
U današnjem evanđelju pokazuje se Bog, kao mudar zemljoposjednik, upućuje svoje radnike da ne čupaju prebrzo korov kako ne bi doveli time u opasnost i klice dobroga. Bog ima strpljivosti s nesavršenostima našega života i daje nam šansu kako bismo dobru u nama otvarali, uvijek ponovno, novi prostor.
Kao kršćani smo pozvani postupati isto kao Bog: ne osuđivati prebrzo, vidjeti dobro u drugima i nama samima, te otvarati uvijek ponovno nove prostore našim bližnjima koji mogu stvarati humus za – kako se naziva u Evanđelju - «dobre plodove».
Gerhard Gruber, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen