Jučer

                                                                                        K. Schlemmer.

Župa kao mjesto prvopričesničke i krizmaničke prakse.

«Župa je mjesto prvopričesne i krizmaničke prakse, gdje se svi sudionici, svake godine iznova (svaki put iznova) pune svakovrsnim iluzuijama. Mjesto velikih frustracija mnogih mladih, koji se žele angažirati u vjeri, ali se zbog tvrdokornosti župnika potpuno umrtve, a ne nalaze niti u dostojanstvenicima u biskupiji nikakvog oslonca. Mjesto gdje se traži vjera da bi se moglo izdržati umjesto da bi se je tu moglo naći, mjesto neke izrazito ne političke svijesti i strahovito zapanjujuće samočasti (posebno nasuprot onima koji su zalutali, rastavljenim, udaljenima, onima koji ne mogu vjerovati). A ipoak mjesto učenja na pamet programa kao što su to: crkvena godina, katekeza o sdakramentima) ali istovremeno tvrde nepokornosti i nepoučljivosti, sprečavanja obraćenja i ozbiljnih procesa učenja, mjesto veličanstvene vrtnje oko samih sebe, oko crkvenog tornja i župnih svečanosti i crkvenog vijeća u kojem momentano (koliko još dugo) imaju riječ jedni te isti.

                           Rolf Zerfass i Klaus Roos: Župa -   iz priručnika vjersko pedagoških temeljnih pojmova

 

Gospodine, riječ je milost

Gospodine, riječ je milost i nemam prava šutjeti iz oholosti, nemarnosti ili iz straha od Uskrsnuća.

            Drugi imaju pravo na moju riječ, na moju dušu, jer ti si mi dao zadaću, da im donesem blagovjest, i nitko drugi nego ja, ne bi im to mogao reći. Imam jednu rečenicu za izreći. Možda kratku ali do vrha ispunjenu mojim životom.

            I ne smijem izmaknuti ovoj zadaći.

Riječi koje ja živim moraju biti žive riječi, bogate na onom što je moja vlastita duša uzela od tvoga svijeta i od tajne čovjeka.

                                                                                            Michael Quoist: Gospodine ovdje sam.

Molitva mladog afričkog kršćanina

Svjedoci njegove ljubavi

 

Kako ćemo mi svjedoci istine i ljuibavi Božje, osvjedočiti ljude današnjice , da je stvarnost ono što u vjerovanju ispovijedamo? Bog izgleda da je danas vrlo daleko, ali jedno, ipak, možemo učiniti: nesebično ljubiti i ljudima pokušati reći: gledaj tu gdje ti to činiš, započeo si ljubiti Boga. Možemo ga u jednoj osvjedočenoj mogućoj polaznoj točki živjeti i reći: Gledaj, tu gdje ti to činiš započeo si ljubiti Boga: Možemo ga u jednoj ossvjedočenoj, mogućoj polaznoj točki živjeti i reći: Ljubav prema bližnjemu. Ako i kad to činimo, učinili smo ono što naš život moračiniti, učinili smo prvi i glavni zadatak, kojega uvijek kao kršćani moramo činti. A još ćemo mnogio toga morati o kršćanstvu reći s proopovjedaonice, poukama u školi i sl. Ali ako cijela ta poruka ne počima životnim priznanjem da smo se odlučili nesebično ljubiti Boga, bližnjega, ostaje sav govor nerazumljiv, jer nedostaje činjenica koja bi mogla osvjedočiti današnjeg čovjeka. Želimo li postati glasnici Boga i njegove ljubavi, onda činimo jedno: u životu, u dušbrižništvu, strpljenju, oproštenju, podnošenju drugoga,; drugogag ljubiti, onda nismo ni autentično kršćanstvo započeli, nego ga imamo u kvascu i sjemenu, a onda će se razviti u nama i dati svjedočanstvo ljubavi Božje u Kristu Isusu prema nama tako da ljudi vjeruju da Bog postoji, jer su osjetili njegovu ljubav u ljudima.

                                                                                                Karl Rahner, Vjera koju zemlja voli.

Razdali su sve

                                                         Martin Gutl: Razmišljanje sa Martinom Gutl

Sakrament karitasa

 

Pod «realnom prisutnošću» razumjeli su skolastici stvarnu i realnu prisutnost u Pričesti. tako su to realno shvaćali da su se svađali da li se je miš pričestio koji je proždro posvećenu hostiju.

            Isus govori o jednoj drugoj realnoj prisutnosti: «To ste meni učinili» rekao je onima koji nisu ni slutili da kad su nahranili jednoga gladnoga ili posjetili bolesnoga. Dakle rad u nekom karitasu, sakupljanje odjeće, za siromahe u svijetu, zauzimanje za bjegunce, «sve ste to meni učinili» ne samo simbolički, ne: kao da ste to meni učinili negio jednoznačno: to ste meni učinili.

            Majka Terezija kaže:Ja se pričešćujem svakog dana dva puta: jednom u kapeli kod svete Mise. Drugi put van na ulicama Kalkute svaki put kad dotaknem bolesnika, ili umirućeg.

            Ako je Krist prisutan u ovoj najmanjoj braći onda je i karitativni rad sakramenat. Ili?                                  

Svjedočanstvo:

 

Navještaj se mora dogoditi najprije kroz svjedočenje. To se događa ako pojedinačni kršćani ili grupa kršćana usred zajednice u kojoj žive dijele s drugima svoje razumijevanje, spremnost na prihvaćanje, životna i sudbinska pitanja kroz solidarnost u nevoljama svi za sve, što je dobro i plemenito. Udaljenije pak po tome, da im se na najjednostvaniji način pokažu vrijednosti koje stoje nad svim vrijednostima, a nadu u nešto što se ne vidi, pa čak i u nešto što ne pokušavaju sanjati. kroz ovo svjedočanstvo bez riječi bude ovi kršćani u srcima onih, koji gledaju njihov život, postave neizbježno pitanje: Zašto su oni takvi zašto oni žive na ovaj način.? Tko je ono i što je ono što ih prožima?

                                                           ¸Apostolsko pismo: Evangelii nuntiandi, pavao VI

 

U početku je bio smisao

I vjerni čovjek nije pošteđen nutarnjih kriza, patnji, Ali on ima nešto posebno štio će znati, da je voljen, da je željen i potreban, da ima zadaću, da ima ideju. Naime početak Ivanovog evanđelja: «U početku bijaše riječ» moglo bi se reći: «U početku je bio smisao!»

                                                           Joseph Kardinal Ratzinger: Razgovori o traženju smisla.

 

Osobnost

Nije agumenat ono što danas uvjerava čovjeka. Ono što danas uvjerava i zanima čovjeka je osobnost. Istine ljudi moraju živjeti.Ako se ima osjećaj, taj je u istinu nešto doživio, taj zna nešto o životu i svijetu. To zanima ljude. I sposobnosti koje iz toga izrastaju: to znaima.         

                                                                               Michael Ende – Arheologija tame.

Zaraziti nadom

Tko učini da se opet netko smije

taj mu otvara vrata raja.

Tko nekome strpljivost daruje

taj ga zaražava nadom.

Tko nekog prihvaća, onako kako ga prihvaća Krist

taj mu daruje jezik za hvalu.

Daj da iziđemo iz naših navika

i naših uobičajenih stvari

da bi iz Biblije naučili nadati se

Daj da izađemo i pođemo preko granice

i da život nadom zarazimo.

ne daj da gledamo na granice

nego onog jedinog koji granice otvara.

                                                           Jürgen Maltmann: jezik oslobađanja

 

religija je otvorena ruka

Na uobičajeno pitanje što trebamo činiti? treba odgovoriti sa neuobičajenim pitanjem:» od čega mi nešto primamo? Ljudi trebaju naućiti i shvatiti da čovjek ne može puno dati, ako nije punu primio. Religija je u prvoj liniji otvorena ruka da prihvati dar, a tek druga ruka zaposlena ruka koja će dijeliti darovano.

Bog, dubina, nada

I ako za vas riječ (Bog) mnogo ne znači, onda je prevedite i govorite o dubini u vašem životu, o početku vašeg bića. O onom što se vas tiče, ili o onom što na bilo koji način ozbiljno prihvaćate. I ako to činite, onda ćete morati ponešto što ste o Bogu čuli morati zaboraviti, čak možda i samu riječ Bog, I onda kad ste upoznali da Bog znači dubinu, onda mnogo o njemu znate, možda biste jednostavno ovu dubinu trebali prozvati: nada.

                                                                       Paul Tillich: istina je u dubini.

 

Počeci i lomljivost

I ako netko misli da je njegova vjera tek na početku i previše krhka i lomljiva i da je do sada tako malo shvatio od evanđelja i Krista onda mu Prior brat Roger Schutz iz Tezeea daje savjet: čini ono što si od evanđelja razumio, onda će ti se otvoroti putovi prema sigurnijoj i dubljoj vjeri.

                                                           biskup dr.LudvigAverkamp – Silvestarska propovjed.

prijedlozi o shvaćanju života i smrti

Usprkos dobrim nakanama moglo bi za druge (liječnike, rodbinu, znance) biti optrerećenje pa čak i nemoguće odlučiti za mene ako ja ne budem sam mogao odlučivati o mojem ljudskom odlasku s ovog svijeta. Možda bi mogle postojati različite procjene o mojoj želji. iako ja ne mogu unaprijed predvidjeti sve moguće opasne situacije, ipak, sam s drugima, pa i sa mojom liječnicom, liječnikom, razgovarao o mojim gledanjima na vrijednosti, a što se tiče ljudski dostojnopg odlaska s ovoga svijeta, i o svemu razmišljao, zato želim ovdje sve pismeno postaviti.

•          Rado živim, ali ne želim zatvarati oči pred smrću.......

•          U životu sam doživio sve lijepo i ružno i sada sam sit života i zato....

•          Kao majka dvoje male djece želim još uvijek biti uz njih....

•          Znam da je moj život u ruci Božjoj i ne želim da ga iz ruke Božje oduzmem

na bilo koji način i bilo kojim medicinskim sredstvima...

•          Doživio sam kako je moja tetka besvjesno skoro godinu dana ležala u staračkom domu i umjetno joj se održavao život iako je ona na početku bila jasno protiv toga zato....

•          Do sada sam stalno radio i veselim se penziji. Konačno se želim posvetiti svom hobiju i putovanjima. I ako mi se što dogodi želim da mi se život čuva i održi....

•          Od moje petnaeste godine sam uvjerena kršćanka. Iiz Biblije znam da ovaj život ne završava smrću, nego tek tada dolazi bolji i ljepši život. Umiranje je za mene «Odlazak kući:

                                                                                       Iz: prijedlozi za pacijente

 

Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

 

Tekstovi dana su, u isto vrijeme, uskrsni i duhovski. Radi se o radosti, širini, nadi, životu u dubokoj povezanosti s Bogom. Oni nam ukazuju da Uskrs ne završava s uskrsnim ponedjeljkom, nego se nastavlja kroz sljedeće tjedne. Otvara se i prostor u srcima ljudi.

Prvo čitanje (Dj 8,5-8, 14-17)

Neposredno prije ovog odlomka se govori kako je prva zajednica nasilno raspršena. Raspršeni su postali glasnici Riječi i vjera se širila. Filip se nastanio u glavnom gradu Samarije, ali se misli na Sihem (nekoć Neopolis, danas Nablus), a ne na Samariju. Mnoštvo je „jednodušno poštovalo“ riječi Glasnika. Održavanje zajedništva je bio pravi duhovni motiv. Sam biti pažljiv za Božje tragove u svagdašnjem životu je vrlo teško. Kao pojedinac, čovjek se lako utopi u buci koja nadglašava Riječ. Bolje je ako se oslonimo jedni na druge i međusobno se usmjeravamo na tihe Božje tonove. Ako iz brojnih opsjednutih, kako se izvještava, izlaze zli duhovi, to se može ovako protumačiti: Što je ušlo u srca ljudi: prljavština, ono nevažno, ono drugo i treće razredno u životu, što se stalno gura u prvi plan - ako to izbacimo, nastaje prostor za Boga, za Krista u nama. Tko je na takav način „pun Boga“, osjeća duboku nutarnju radost.

            Za put u identitet u vjeri tekst nudi dva koraka : (1) ljudi su prihvatili Riječ, (2) primili su Duha Svetoga. Naravno, tu spada i krštenje u imenu Gospodina Isusa, a s tim je usko povezano i primanje Duha. Ipak, tekst ukazuje, u dijeljenju oba aspekta, jedno produbljivanje vjere. Prihvaćanje riječi, odnosno imena Isusa Krista je temeljno za vjeru. Primanje Duha znači da tu riječ treba usvojiti, a to znači neprestano biti živ u vjeri. Nasljedovanje Isusa se ne događa nasljedovanjem Riječi, nego se nasljedovanje događa ako Krist u nama živi (kako to kaže Crkveni otac, Origen).

Drugo čitanje ( Pt 3,15-18)

Bog je stvorio nutrinu čovjeka. Tako je nutrina čovjeka dostojanstveno, plemenito i presjajno mjesto. Tako je srce mjesto svetosti u kojemu Krist želi živjeti. Riječi „srce“ i „svetost“ su, za početak, kontrast. Dok svetost uvijek računa s podložnošću, padanjem, povlačenjem, šutnjom i distanciranjem, „Krist u srcu“ označava blizinu, prijateljstvo, partnerstvo i razgovor. A to su oba aspekta poklona. Poklon se grčki naziva „proskinesis“: kleknuti, pasti na lice, latinski se zove „adoratio“ klanjanje: susret usta na usta, zagrljaj, poljubac. U srcima ljudi je nada. Kršćanska nada nema ništa zajedničkoga s planiranjem: „ Želim postići to i to i nadam se da ću uspjeti.“ Nego: „Vjerujem da će Bog, na svoj način, sve dovesti dobru.“ Nada znači dopustiti se iznenaditi, računati s neočekivanim (ali ne s onim što smo sami isplanirali). Nada je usko povezana s povjerenjem. Vjera nije smatranje istinitim nekih izjava i sadržaja nekih rečenica. Vjera je povjerenje Gospodinu. Ipak, govor je u vjeri od velikog značenja, jer mi o tom odnosu s Kristom trebamo pripovijedati, i jer u zajednici ispovijedamo vjeru u Krista Isusa.

Evanđelje (Iv 14, 15-21)

            Carlo Martini naziva Ivanovo evanđelje: „Evanđelje zrelih kršćana.“ „Održavanje zapovijedi“ nije dovoljno. Riječi „ljubiti“ i „obdržavati“ su usko povezane. Ljubiti znači čvrsto prijateljstvo. Učenici su, kod Ivana, prijatelji. Od 13. poglavlja , počimajući s pranjem nogu, naglasak se s „vjerovati“ seli na „ljubiti“. Tako biti kršćanin znači duboki odnos s Kristom. Izraz ljubavi prema njemu je držanje njegovih zapovijedi. „Držati“ znači čuvati, ne izgubiti, paziti, osjećati i ispunjati. Možemo reći: o zapovijedima razmišljati, kušati, po njima, živjeti. Treba misliti i na temeljnu ivanovsku riječ „ostati“ koja se nalazi, u tekstu, dva puta. Ne misli se na stajati uz tekst zapovijedi, nego na vjernost u ljubavi i vjeri. Ovo produbljivanje i zrenje na putu vjere nalazimo u r. 21: (1) imati zapovijedi, (2) držati zapovijedi, (3) ljubiti Krista.

            Isus napušta učenike, ali ih ne ostavlja kao sirote. U odlasku ih osposobljava za dublje zajedništvo s njime. Zato obećava Tješitelja. On nije jednostavno „Duh utjehe“, nego „Pozvani“ zagovornik i odvjetnik na sudu. On je svjedok istine pred svijetom. Kao „drugi Tješitelj“ on je zamjenik Krista, koji podsjeća na njegove riječi. (Iv 14,26) „Podsjetiti“ treba uzeti doslovno: Duh nije samo kod nas, nego i u nama. Kao što je Krist u Ocu i Otac s njim jedno, tako su vjernici u Kristu i s njim jedno. Vjerovati znači međusobno davati prostora: to je određenje samoga Boga. U Bogu Otac, Sin i Duh Sveti daju jedan drugome prostora. Ovaj prostor proširuje se na ljude i čovjek je uzet u taj prostor. Ako Isus obećava da će se on očitovati vjernima, onda se misli upravo na taj nutarnji boravak. „Ako me tko ljubi, on će se držati moje riječi, moj Otac će ga ljubiti i mi ćemo doći k njemu i prebivati u njemu.“ (Iv 14,23)

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin slave i darovatelj svakog dobra, neka bude s vama!

Uvod:

Današnjom nedjeljom započinje slavlje prosnih dana pred Kristovo uzašašće. Prosni dani su možda nestali iz naše svijesti. Za većinu od nas moliti je vrlo teško, pa i neugodno. Ne želimo tako lako drugome povjeravati svoje probleme i brige. Radije ćemo ih sami rješavati, prema mogućnostima koje nam stoje na raspolaganju. Zbog toga se izoliramo jedan od drugoga, sve više tonemo u anonimnost koja nas konačno osamljuje. Isus kod Oca, za nas, moli Duha koji će nas okupljati, upućivati jedne na druge i međusobno povezivati i činiti da ljubimo jedan drugoga.

            U ovim prosnim danima smijemo moliti Duha da nađemo put jedan prema drugome, osobito ako smo se izgubili iz vida i zašli s pravog puta. Smijemo, s Isusom, stupiti pred Oca da bi ovaj svijet, preko naše molitve, prestao padati u bezimenost, da bi dobio ljudsko lice našim djelovanjem kojega smo okrenuli prema onima koji su ga davno zaboravili.

            Zazovimo Božje milosrđe, jer smo sagriješili mišlju, riječju i djelom. Molimo ga za njegovu prisutnost, sada, ovoga časa i u cijelom našem životu.

Molitva vjernika

     Ono što želimo danas izreći i moliti sadržano je u dijelu Litanija svih svetih, tih velikih molitava Crkve.

- Mogu se pjevati završni zazivi Litanija svih svetih...

Brani svoju Crkvu, ispuni sve kršćane snagom svetog Duha - molimo te.

Obnovi svoju Crkvu u vjeri, nadi i ljubavi - molimo te

Jačaj svoju Crkvu koja se nalazi u opasnostima i progonima, posebno našu braću i sestre u Kini, Vijetnamu, Sudanu, Iraku, Pakistanu, Siriji - molimo te

Nevjernima otvori srce za svoju poruku, podijeli svim narodima mir i slogu po snazi njihove vjere - molimo te

Daj snage i pomogni našoj braći zahvaćenim poplavom, molimo te..

Nas učini spremnima na obraćenje, na put k tebi, put nade i povjerenja prema tebi, na put pouzdanja u tvoju spasiteljsku snagu - molimo te

Budi uza sve one čiju smo sudbinu izručili tebi u našim molitvama. Vodi ih k miru, po povjerenju u Isusa Krista koji živi u vijeke vjekova. Amen.

Meditacija:

Smijemo jedan drugoga zvati imenom

kao što Bog nas zove.

Smijemo jedan drugome govoriti kako Bog nama govori.

Smijemo biti jedan za drugoga onako kao što je to Bog uz nas i za nas.

Smijemo biti blagoslov jedni za druge

kao što Bog nas blagoslivlja kad ga za to molimo.

Tako neka nas čuva i blagoslovi Svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti...

Propovijed:

a)

Vjerovati sve dublje i dublje

Razgovor o vjeri

„Da, ja vjerujem!“ - „Što?“ – „U Boga“ – „A kakvog to Boga?“ - „Oca i Sina i Duha Svetoga“ – „I gdje možeš doživjeti toga Boga?“ – „Na primjer ovdje u crkvi!“ – „I gdje još?“ – „Ponekad u svagdašnjici.“ – „I gdje još?“ – „Gdje bi ga još mogao doživjeti?“ Ovaj fiktivni razgovor dvojice ljudi koji su išli u crkvu završava pitanjem: „ Gdje bismo ga mogli susresti?“ Vjerujemo, mnogi od nas, većina od nas, već od dječjih nogu pazimo na zapovijedi, pokušavamo živjeti kao dobri ljudi, vježbamo milosrđe i svjesno razmišljamo o životu. Odrasli smo u vjeri. Ali, da li je i naša vjera tako rasla, razvijala se? Da li je postala zrelija? Možemo li slijediti riječi Evanđelja? Da li nam te riječi uopće nešto govore? Četvrti evanđelist slovi kao „evanđelist zrelog kršćanstva“ (Carlo Martini). Što nam on može pomoći da bismo produbili vjeru? Pozvani smo da duboko dubimo do temelja naše vjere. No, kako možemo ići dublje?

Povećati pažnju za Duha u nama

            Isus obećava Duha Svetoga. On ga imenuje „Drugi branitelj.“ To je pojam iz židovske kulture. Postavlja se odvjetnik, koji za nekoga govori. A ipak Duh, kojega Isus obećava, nije samo „odvjetnik“, netko tko stoji uz nekoga u teškim situacijama. On ne stoji uz nas, nego ostaje u nama. Božji Duh djeluje uvijek u nama. Duh Božji ostaje u nama u svakoj situaciji užurbanosti svagdašnjice. To možemo potpuno konkretno doživjeti ako bismo sami pokušali, više puta, ponavljati: „Duše istine ostani uz mene!“ „Duše Sveti, oče siromaha, pomozi mi u mojem siromaštvu.“ Takve riječi u nama stvaraju prostor. I osjećamo da ne živimo svojom snagom, nego snagom Božjom. To je naše ljudsko praodređenje. Bog nas je oblikovao „od praha zemaljskog“ (Post 2,7). Ispunjeni smo njegovim životvornim dahom. To je veliki raspon pred Bogom: ograničenost zemlje i neizmjernost daha, grješnost i dostojanstvo. Osjetiti Duha u nama znači da postajemo svjesni naše veličine (uzvišenosti) i lomljivosti i da smo toga uvijek svjesni u našem svagdanjem životu. To trebamo sasvim opušteno činiti. I to činiti radosno. „Humor je ako se čovjek smije usprkos.“ Duhovno rečeno: svoje poteškoće možemo prihvaćati treptajem oka i sa smiješkom. Ne sakriva se uzalud u riječi „humor“ „humus“ – dakle, zemlja i „homo“, čovjek. Dublje i dublje vjerovati znači, kao čovjek – ne izgubiti kontakt s porijeklom, sa zemljom. I tako ćemo, u pravom smislu, riječi doći do dubine.

Razmišljati o jedinstvenom odnosu Isusa s Ocem

            Humor je jedna vrsta distanciranja od sebe. Ne gledamo ukopani na svoj ja. Vjernik, neprestano, svjesno odvraća svoj pogled od sebe. On zna za Duha u sebi i da se taj duh ne da zarobiti. On zna da Krist želi neprestano živjeti u njegovu srcu. On zna da Krist ostaje uvijek vani, povučen, Gospodar slave, Gospodar svijeta. Tako ga nećemo jednostavno i u sebi vidjeti, nego pogledom uperenim prema Gospodinu. Ako Isusov život promatramo kroz retke iz Ivanova evanđelja i o njima razmišljamo (meditiramo), postat ćemo svjesni jedinstvenog i uskog odnosa između Isusa i Oca: „Moja hrana je vršiti volju onoga koji me poslao“ (Iv 4,34). – „Ja ljubim Oca i činim ono što mi je naredio“ (Iv 14,31) – „“Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10,30) . Naravno da se Isusov bliski odnos s Ocem širi i na nas. Isus nam i danas govori: „Ja sam u Ocu i vi ste u meni i ja sam u vama.“ No, važno je, za naš duhovni život, da razmišljamo o Isusovu odnosu s Ocem i da, pri tome ne mislimo na sebe i na naše ponašanje. Razmišljajmo o tome bez ocjenjivanja vrijednosti. Radujmo se zbog ovog izvanrednog odnosa između Isusa i njegovog Oca. U prvom poglavlju Ivanova evanđelja se ovako opisuje: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“ (Iv 1,18) Razmišljanje o ovom odnosu produbit će našu vjeru, a tako i promijeniti naš odnos: više ispunjenosti, više predanja, više povjerenja, više slobode, više poštovanja.

Sebe shvaćati kao prostor Boga koji ljubi

Sada se smijemo okrenuti prema sebi. I ne želimo se baviti samima sobom, nego ući u nas same, promatrati našu najdublju nutrinu. Bog želi tu boraviti. Isus i njegov Otac žele tu boraviti: „Ako me tko ljubi, držat će moju riječ i moj će ga Otac ljubiti, i mi ćemo doći k njemu i kod njega ući.“ (Iv 14,23) Postoji li u meni mjesto za takav posjet, jesam li ja uopće kod samoga sebe kod kuće tako da mogu otvoriti vrata? Kad nam dolazi posjeta, koja nam je vrlo važna, onda ćemo stan na poseban način očistiti. A kad dolazi papa, ili neki veliki državnik, onda se čak i zgrade saniraju. Ova usporedba malo šepa: Bog je važniji od svake ove posjete, jer nam je on blizu i želi u nama boraviti.

Vjerovati znači živjeti u prostoru presvetog Trojstva. Vjerovati znači stvarati prostor za Oca, Sina i „Drugog branitelja“, Duha Svetoga: vjerovati, kao proljetno čišćenje srca, koje oslobađa našu nutrinu ustajalog zraka i smrada i prašine da možemo bolje vidjeti i bolje disati.

 

„I gdje još mogu Boga doživjeti?“

Pitanje koje je postavljeno na početku, sada ima odgovor. Mogu Boga doživjeti ne samo u Crkvi, ne samo u svagdašnjem životu. Njega mogu doživjeti u svojoj nutrini. Bog živi u meni. Uskrsli živi u meni. Duh diše u meni. Zar to nije malo sebično? A gdje je zajedništvo? Gdje je milosrđe? Tko sudjeluje dublje, intenzivnije i sudjeluje na životu Trojedinog Boga, taj će to prenositi u svoju okolinu, poput lonca na bunaru koji grabi vodu iz dubine. On sam postaje slika Boga, koji je izvor svakog dobra.

1.

1. Ljubiti Krista

Zahtjev je nečuven. Put da se doživi ljubav Božja jest ljubav prema Isusu Kristu. "Tko me ljubi", govori Isus: "njega će ljubiti moj Otac." Isključivost ovog zahtjeva, recimo jednom jasno, zaustavlja dah.

            Iako se govori o čuvanju zapovijedi, vjera ima i moralni zahtjev. No, ovaj moralni zahtjev je ukorijenjen, čak prepun ljubavi prema onom Jednom koji je živio kao čovjek, a kojega ispovijedamo kao Krista, Mesiju, Pomazanika Božjega.

            Kao čitanje, uz današnje evanđelje, slušali smo odjeljak iz knjige Ponovljenog zakona. Knjiga je puna moralnih i religioznih zapovijedi. One su, ukratko, sadržane u deset zapovijedi. Rečeno je već i o zapovijedima prvoga saveza, ne da ih ispunjamo kao strogu obvezu, nego da ih ljubimo.

 

2. Ljubiti zapovijedi

            Hoće li uspjeti moj život odlučuje ono što i koga ću ljubiti. Tko nije sposoban za ljubav, taj neće, ni u kakvim naporima svijeta, naći spasenje. Čak naprotiv, i najuzvišeniji ciljevi ako nisu ispunjeni ljubavlju, vode propasti.

           Odnos mogućim ne čini neki katalog zapovijedi i zabrana, nego pokreti srca. No, taj odnos ipak treba pravila. Mora se urediti tko pije, a tko plaća. Bez povjerenja odnos će propasti. I zato neće pravila ponašanja spasiti odnos, nego ljubav.

Suprotna slika Starog Zavjeta je prenesena i u kršćanstvo. Biblija se zloupotrebljavala i zloupotrebljava da se ljudima natovari još više propisa. Ova žalosna tradicija se protivi Bibliji, riječi Božjoj. Tu je rečeno da se zapovijedi mogu samo ljubiti.

3. Eros i agape

            Ljubav je riječ odnosa. Za razliku od grčkog jezika kojim je pisan Novi zavjet, hrvatski i hebrejski poznaju samo jednu riječ da bi se izreklo dvostruko značenje ljubavi. U grčkom se veoma mnogo upotrebljava riječ "eros". U našem svagdanjem govoru se jedva primjećuje ovaj smisao. Eros je ona snaga - prasila, u kojoj sam ja nadjačan prisutnošću onoga tko je vrijedan ljubavi. Za vjernog Izraelca ljepota zakona je ono što ga nadjačava. Zapovijedi su svugdje dostojne naše ljubavi, jer te zapovijedi omogućavaju zajednički život. Ljubiti ono što omogućuje zajednički život i pravdu među ljudima, spada u ono najveće za što je čovjek sposoban.

            Drugo značenje ljubavi se označava grčkom riječju: agape. Tko ljubi, taj će biti sposoban za žrtvu. Agape, sebe darovati onome koji mi veoma mnogo znači, poput vlastitog života. Bog je to predanje učinio stvarnošću u Isusu Kristu. Jer je Bog vjeran, on za nas postaje temelj sposobnosti za ljubav. Onaj koji je ljubljen, sposoban je ljubiti.

"Ako me ljubite", govori Isus, u vama će rasti dar da živite iz ljubavi i da živite zapovijedi. Za to nam je darovao svoga Duha i zato nam lomi kruh. I po tome će čežnja Božja za svakim čovjekom biti prepoznatljiva i konkretna onima koji ljube Isusa Krista.

2.

"Ako me ljubite, držat ćete moje zapovijedi!"

Ljubav - je više nego jedan osjećaj. Da li nam netko daruje dobar osjećaj ili ne, nije pitanje ljubavi. Sjećam se jednog filma gdje je sestra pratila jednog ubojicu sve do smrti. Taj čovjek, ni u jednom slučaju, nije bio ugodan tip, nikome nije stvarao lijep osjećaj. Ipak, zadnje što mu je sestra rekla prije smaknuća, je bilo: "Ja te volim." Ne, ljubav je mnogo više od osjećaja.

Ljubav nema ništa sa simpatijom. Da li mi nekoga smatramo simpatičnim ili ne, to ne odlučujemo. I ne možemo zaključiti da će nam netko biti simpatičan. Možemo se truditi nekome pokazati našu ljubav, pa i onda kad mnogo u nama govori protiv toga. Upravo u tome je veličina jedne Majke Terezije ili Damjana de Vester-a.

Sasvim sigurno možemo zaključiti da se ljubav ne ograničava na erotsko. Kad ljudi govore hajdemo "voditi ljubav" onda se misli na sve drugo, osim na ljubav, jer se ljubav "ne može voditi"

Ne vjerujem da vam ovdje sada mogu precizno opisati što je to ljubav. No, jedno je jasno: ono što mi uglavnom opisujemo kao ljubav, odlučuje se djelima. Prava ljubav se konačno pokazuje u tome što smo spremni učiniti. Jasno da nas nose i osjećaji, možda se razvije nešto poput simpatije, možda i neka čežnja za ljubljenom osobom igra određenu ulogu. No, temeljno i odlučujuće pitanje je ono što mi činimo.

Ako Isus govori da ga ljubi samo onaj koji drži njegove zapovijedi, time želi pokazati da vjera u Boga i ljubav prema Bogu nije samo nekakav osjećaj. Mislimo li mi stvarno na Boga, odlučuju naša djela, ono što činimo.

Time se ne misli samo na socijalno ponašanje, naš odnos prema potrebnima i siromašnima, prema onima koji se nalaze na rubu društva. Na taj zahtjev, trebamo i to, nažalost reći, već smo se navikli. Kad se govori o ljubavi koja postaje djelom, onda se govori i o uređenju našeg života, s našim najosobnijim odlukama. Ljubav se ispituje baš ondje gdje mi ne želimo govoriti.

Tako evanđelje počinje i završava velikim zahtjevom: "Ako me ljubite, držat ćete moje zapovijedi"i "Tko čuva moje zapovijedi i ljubi ih, taj mene ljubi."

Među ovim rečenicama koje nas stavljaju pred odgovornost, Isus govori o onome što vjeru čini više od ideologije za poboljšanje životnog morala. "Neću vas ostaviti sirotama", "Molit ću Oca i on će vam dati jednog drugog branitelja koji će zauvijek ostati uz vas."

Tko želi živjeti ljubav, tko želi živjeti poput Boga na ovoj zemlji, ima pred sobom nešto nezamislivo. Ali on će dobiti i Branitelja koji će u njemu nezamislivo i stvarati: Duha istine, Duha jakosti. On će učiniti da mi živimo u Bogu i Bog u nama.

Tko misli da naša vjera ne smije postavljati zahtjeve, nego bi to trebao ostati nekakav osjećaj ljubavi, taj ne treba toga Duha, taj ga ne pozna, niti ga vidi.

"Tko ima moje zapovijedi i njih drži, taj me ljubi, njega će ljubiti moj Otac, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu se."

3.

Susret i razlaz

Isus reče svojim učenicima:»Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi. A ja ću moliti Oca i on će vam poslati Tješitelja, koji će uvijek kod vas ostati.» (Iv 14,15-16)

U svakom čovjeku uvijek i ponovo izranjaju uspomene iz davno prošlih vremena. Njihova jasnoća i preciznost bude osjećaj kao da to sada doživljavamo prvi put. K tome znamo da naše pamćenje, s godinama, popušta i slabi, a sve više dolaze do izražaja uspomene. Tako nam se uspomene pokazuju kao putovanje u davno prošla vremena i nazad, putovanja koja nas vode u najranije djetinjstvo i posadašnjuju ga. I zato se pitam: kakvi doživljaji iz djetinjstva stoje pred mojim očima?

            Židovski religijski filozof, Martin Buber, malo se pozabavio tim pitanjem i razmišljanja sakupio u knjižicu pod naslovom »Susreti». Tu on pripovijeda o doživljaju kojega je imao kao četverogodišnjak, a kasnije je puno utjecao na njegovo razmišljanje. To je bilo doba kad su se njegovi roditelji rastavili, a on je prešao kod djeda i bake. U dubini duše silno je želio da uskoro vidi svoju majku. Malo kasnije se dogodilo nešto što nikada nije zaboravio.

            Stajao je s jednom djevojkom iz susjedstva, a bila je nekoliko godina starija od njega. Nikada nije s njom razgovarao o majci. «Sad je još čujem», piše Martin Buber, kako mi velika djevojka govori: »Ona ti više nikada neće doći.» Znam da sam ostao nijem, ali i to da ni truna nisam posumnjao u istinitost tih riječi.»

            Ova riječ ga je tokom godina sve više i više prožimala. I sve više je osjećao da u tim riječima ima nešto što pogađa ne samo njega, nego može pogoditi svakog čovjeka. Mislim na onaj konačni razlaz među ljudima, koji se više ne vole. I zato Martin Buber upotrebljava riječi «razlaz». To je suprotno od onoga što se naziva «susret». Susret – razlaz. Kako dolazi do jednog, a kako do drugog?

            Do susreta dolazi tako da mi s nekim postanemo povjerljivi. To vrijedi za stvar, ali vrijedi i za čovjeka, a to vrijedi i za onoga koga, u ljubavi i poštovanju, nazivamo «Bog».

            Ostanimo kod čovjeka. Tako dugo dok nisam s njim postao povjerljiv, on nema za mene značenja. Ja ga ne trebam i on mene ne treba. Opaziš ga i s njim izmijeniš jednu ili drugu riječ, pa se opet rastaneš i dogodi se da ga brzo zaboraviš. Sve ostaje nevezano, neobavezno.

            Ali ako s nekim postaješ povjerljiv, sve se mijenja. Onaj drugi postaje sasvim jedinstvenim bićem, sve do zvuka njegovih cipela. O neobaveznosti se više ne govori, naprotiv! Koliko god ljudi međusobno postaju povjerljivi, toliko više žele biti jedan uz drugoga. Raste želja da se osvijetli život ljubljenoga i njega sve više i više na jedinstven način ljubi. Tako se oni sve dublje i dublje susreću. Oni osjećaju i doživljavaju da samo onaj voljeni ti može dati: blizinu, sigurnost, mir, zadovoljstvo i sreću. Oni doživljavaju stalnost i u njoj prestaje vrijeme. Na taj način doživljavaju mali djeličak tajne vječnosti. Oni doživljavaju da bi morala postojati njena vječna sreća.

            Tko je sačuvao taj profinjeni osjećaj, taj dobiva želju da bi ljubljena osoba uvijek bila kod njega pa i neku žalosnu želju koju bismo mogli ovako sročiti: »Ostani sa mnom i onda kad se crni oblaci nadviju nad našom vezom.» Ovdje je vidljivo kako povjerenje živi od stalnog kontakta i pristajanja među osobama, od pažnje, interesa, dobrohotnosti, obazrivosti i pažnje koje jedna drugoj čine. Jer u svakome leži nešto sakriveno, što se svakoga dana mora otkrivati i prihvaćati. Inače će, na drugi način, sve izgubiti na posebnosti, na čari, na jedinstvenosti. Ljudi će postati, jedan drugome, sve straniji i razlaz je kraj.

            Tako smo došli do točke da vidimo od kolike je važnosti za nas božanski Tješitelj, koji nas osposobljuje za sretan susret, a čuva nas od razlaza punog žalosti. Zato nas hrabri Isusovo čvrsto obećanje: «Molit ću Oca i on će vam dati drugog Branitelja koji će zauvijek ostati s vama. (Iv 14,16)

            Tješitelj kojega nam daje nebeski Otac je Duh Sveti. On je onaj koji nas potiče na dobro. On nas osposobljava da budemo povjerljivi s nekim, tako da dolazi do najdubljih susreta. On nam daje ljubav kojom ćemo rasvijetliti onoga s kojim smo postali povjerljivi, njemu se iznova obraćati i priklanjati, koji nam dnevno daje pažnju, interes, dobrohotnost i poštovanje. On nam daje osjećaj blizine, sigurnosti, mira, zadovoljstva i sreće. On stalno u nama podržava želju za srećom, za beskonačnošću i vječnošću. On čini da izdržimo i onda kad se crni oblaci nadviju nad naše odnose i kad nam sve izgleda besmisleno. Jedini uvjet je da pustimo da u nama Duh Božji djeluje, da damo prostora njegovu glasu.

            A tada ćemo po sebi samima postati tihi što je osnovni uvjet za dobar razgovor i slušanje, za svaku obazrivost, pažljivost. Tamo gdje ljudi postaju tiši, tamo dobivaju dojam da upravo one najveće i najvrjednije stvari u životu su ujedno i najlomljivije, tu doživljavamo Duha, koji je u nama i stvara susret koji ima vječnu trajnost i koji nas čuva od vječnog razlaza.

3.

Ako me ljubite, držati ćete moje zapovijedi

Dvije rečenice u evanđelju kojeg smo upravo čuli, pokazuju vrlo jasno da „ljubiti“ i „držati zapovijedi“ stoje za Isusa u unutrašnjoj povezanosti. „Ako me ljubite, držati ćete moje zapovijedi“ (Iv 14,15) I „onaj tko poznaje i vrši moje zapovijedi, to je onaj koji me ljubi“. (Iv 14,21) Mi se možemo pitati, što to ima zajedničkoga ljubav s ispunjenjem zapovijedi. Ovo pitanje se postavlja naročito onda kada mi sa zapovijedima spajamo nešto negativnoga, nešto što nam sužava (prostor), što šteti našoj slobodi. Da li to zaista mora biti tako?

O smislu zapovijedi

Zapovijedi nisu izašle zbog sebe samih. One hoće služiti ljudima za njihovo dobro. Ovo može protumačiti jedna mala anegdota.

„Za ime neba, kakva li je to provalija“, zavikao je jedan turist uplašeno.

„Pa ovdje nigdje ne stoji ploča upozorenja“.

„Ovdje je prije stajala jedna takova ploča“, rekao je pratilac iz tog mjesta.

„Stajala je tu prije, ali zato što se ovdje nije nikad nitko stropoštao, mi smo uklonili ovu ploču“.

Smisao ove pripovijesti je jasan. Nitko nije pao, jer je jedna ploča upozorenja opominjala na oprez. Ako se ukloni, može to završiti smrtno. Znakovi upozorenja, saobraćajni signali, ograničenja brzine vožnje ili bilo što drugo što poznajemo iz sigurnosnih predostrožnosti, zato su tu da nas štite od nesreća.

Ovo vrijedi i u mnogo većem obimu o zapovijedima u etičkom smislu. One hoće pomoći ljudima da se međusobno dobro i s odgovornošću ophode. One su putokazi prema dobromu. Ovo vrijedi i za deset zapovijedi u Starom zavjetu. One su bile izdane za životno uređenjene narodu Izraela, te su kasnije postale mjerodavne i za druge oblike u društvu i državi. Doslovno prevedeno, deset zapovijedi znači „deset riječi“. S deset riječi hoće Bog štititi visoke vrijednosti čovjeka. Peta zapovijed treba štititi život, šesta ljubav, sedma vlasništvo, osma istinu i istinitost. U hebrejskom su ovih deset riječi izražene u futuru, u budućem obliku. Ne znači: Ti ne smiješ ubiti, ti ne smiješ činiti preljub. Mnogo više: Ti nećeš ubiti! Ti nećeš učiniti preljub! Ti ćeš čuvati vlasništvo drugoga! Ti ćeš biti istinit i povjerljiv! Stoga su deset zapovijedi i riječi obećanja koje će se ispuniti, ako se ljudi upuste u to.

Putevi na koje nas Isus upućuje

Putovi koje je Isus ljudima pokazao očitovani su u propovijedi na gori. (Mt 5,1-7.29) Upute propovijedi na gori koje daleko nadilaze zapovijedi Starog zavjeta u njihovom visokom etničkom prohtjevu, hoće ljude voditi posve novom načinu razmišljanja i držanja. Pomislimo mi na primjer, na zapovijed Isusa da se odustane od sile i čak da se dobro ophodi s onima koji su nam učinili zlo. Za ovo ćemo biti tek sposobni ako shvatimo Isusa samog u njegovim zapovijedima. On nam je zapravo izazov, a ne njegove zapovijedi. Prije nego što spoznam što Isus dobroga traži od mene, moralo bi mi sinuti što on za mene znači.

Kako se to odnosimo, u našim ljudskim odnosima, kada se radi o moralnim obavezama? Ja ne bih smio pitati koje zahtjeve stavlja meni drugi, već bih se morao pitati: što mi on znači – u jednom prijateljstvu, u jednom braku na pr. Iz dubokih ljudskih odnosa raste snaga za dobro, za ljubav. Kada nam Bog u Isusu pokazuje svoju bezgraničnu ljubav, tada ne možemo mi zapravo ništa drugo činiti, nego njega opet ljubiti. Ovo ne treba biti više zapovijedano, niti više određeno. Još jednom drugačije rečeno: kada bi Isusove zapovijedi postojale – bez njega – tada bi propovijed na gori bila totalno preopterećena, jedan idealistički moral. Što bi mi bila od koristi ova grandiozna zamisao ljudske etike ako se Isus sam ovdje ne nalazi – u svojoj bezuvjetnoj ljubavi prema meni. Isus čini ono što tvrdi. Ovo nije bilo skriveno ljudima onda koji su se osjećali privučeni od njega i od njegove ljubavi. Razlike su postojale vidljive, u odnosu na druge učitelje morala (usp. Mt 23,3) Na kraju propovijedi na gori mi čitamo:

«Kada je Isus završio svoj govor, masa je bila zanesena njegovom naukom, jer on je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao književnici» (Mt 7,28 f) Ono što Isus od nas traži u svojim zapovijedima, to je on sam učinio. Na jednom putu bez sile i darujućom ljubavlju.

Primat ljubavi

«Ako me ljubite, držati ćete moje zapovijedi». «Onaj tko čuva i drži moje zapovijedi, to je onaj koji me ljubi.» U ovim Isusovim riječima radi se o primatu ljubavi. Pravo djelovanje koje se orijentira na Isusovoj putnoj zapovijedi – naročito u onoj u propovijedi na gori – ima svoje korijenje isključivo i samo u ljubavi. Iz ljubećeg odnosa prema Isusu mogu ja slijediti njegove naredbe. Što ne mora značiti da ja moram biti perfektan. Radi se najprije i najdublje o promjeni uvjerenja koje mora započeti u srcu. Ovo će se tada ispoljiti u jednoj praksi ljubavi, u djelima ljubavi. Da se u Isusovim zapovijedima ne radi o katalogu zapovijedi, pokazuje tzv. «zlatno pravilo» u propovijedi na gori. U njega se ulijevaju sve naredbe iz propovijedi na gori. Ovdje stoji: «Sve što očekujete od drugih, to činite i njima.» I Isus nadopunjuje: «U tome se sastoji zakon i proroci.» (Mt 7,12) Sa «zakon i proroci» smatra se cjelokupno Staro-zavjetno predanje. Ovo sve je moralo izazvati ljutnju kod onih za koje je bilo najvažnije ispunjenje zapovijedi i zakona. Sa «zlatnim pravilom» hoće Isus učiniti da se iznad svega radi o uvjerenju ljubavi. S riječima: «Sve što očekujete od drugih to činite i njima», darovana mi je jedna maxima za moje djelovanje. Ona mi može pokazati kako se moram ophoditi u odnosu na druge u konkretnoj situaciji. Za sebe znam posve točno, što mi čini dobro ili ne, gdje se osjećam ljubljen ili ne. Ja to ne bih trebao samo od drugih očekivati, već spoznati njihova očekivanja i truditi se da im budem dobar.

«Ako me ljubite, držati ćete moje zapovijedi», to znači tada ćete pravo činiti. Ako me ljubite. Još takovo rigorozno promatranje zapovijedi bilo bi bezvrijedno, ako se naše djelovanje ne događa iz temeljne snage ljubavi. U «hvalospjevu ljubavi» ide Pavao tako daleko da kaže: «Ako bi posjedovao svu snagu vjerovanja, te mogao time brda premještati, a ne bih imao ljubavi, bio bih ništa. I kada bih poklonio svoj cijeli imetak, a svoje tijelo predao vatri, a ne bih imao ljubavi, ništa mi ne bi koristilo.» (I Kor 13, 2b i 3) Tereza od Avile je ovako rekla: «Bez ljubavi je sve ništa!»

Primat ljubavi je sve drugo nego minimalni moral kojim bi sebi mogli lakše učiniti. Isus ide do cijelosti kada ljubav čini mjerilom za naše djelovanje. Ako ovo mjerilo u svojoj unutrašnjosti sve više usvajam, tada mogu pravo razumjeti i riječi sv. Augustina: «Ljubi i čini što hoćeš!» Tada moje djelovanje, a također i držanje zapovijedi, nije od ničega drugog vođeno, nego samo od ljubavi.

                                                                                                       P. Felix Schlösser, prevela Katica Kiš