Čini dobro

 

Misno slavlje

 

Pozdrav:

Isus Krist, koji nas poziva k obraćenju i životu, neka bude s vama.

Uvod:

Ima situacija u životu kada trebamo ponovno počimati ili počimati sasvim iz početka. Bilo je to vrijeme nakon rata, početka službe, nakon smrti partnera, ili odlaska u mirovinu. Svatko bi mogao reći još koji početak.

          

I ovo vazmeno pokorničko vrijeme koje smo započeli na Čistu srijedu ili Pepelnicu, označava novi početak. Ono nas želi podsjetiti na naš vlastiti početak, na ono što mi zapravo jesmo, na život koji nas povezuje s Isusom Kristom otkad smo, po krštenju, povezani s njegovom smrću i uskrsnućem.

Želim vas pozvati na razmišljanje o našem krštenju i povezanosti s Isusom. To ćemo učiniti u starom obliku škropljenja blagoslovljenom vodom, koje će nas podsjetiti na naše krštenje. Dok pjevači budu pjevali Gospodine smiluj se ja ću poškropiti vas prisutne blagoslovljenom vodom da se prisjetimo svoga krštenja.

(Može se uzeti i oblik iz Misala sa škropljenjem – a tada otpada Gospodine smiluj se)

Molitva vjernika:

            Gospodine Isuse Kriste, ti ne želiš smrt čovjeku, nego da živi. Zato se danas obraćamo k tebi, našem Spasitelju i Otkupitelju:

•           Čuvaj svoju Crkvu od napasti za slavom i vlašću, uči je da nasljeduje tvoju riječ i tvoj primjer : Isuse, naš spasitelju i otkupitelju – tebe molimo usliši nas!

•           Čuvaj narode i države od napasti da se uzdižu i postavljaju nad drugim narodima i državama, pokaži im put k životu s drugima i za druge: Isuse, naš spasitelju i otkupitelju – tebe molimo usliši nas!

•           Čuvaj siromašne ovoga svijeta od napasti da mrze i otvori im put k životu dostojnom čovjeka: Isuse, naš spasitelju i otkupitelju – tebe molimo usliši nas!

•           Čuvaj naše zajednice od napasti oholosti i uzdizanja nad drugima i u ovom pokorničkom vremenu podijeli nam milost obraćenja i pokore: Isuse, naš spasitelju i otkupitelju – tebe molimo usliši nas!

•           Čuvaj naše pokojne od vječne propasti u paklu, daruj im puninu života kod sebe: Isuse, naš spasitelju i otkupitelju – tebe molimo usliši nas!

Gospodine i Bože, ti si život i daruješ život u izobilju. Tebi hvala i slava u vijeke vjekova.  

        /Kroz korizmu bi bilo lijepo, umjesto molitve vjernika, pjevati Bože daj mir jedinstvo/

Otpust:  

Ovo bogoslužje smo počeli mišlju na naše krštenje. Smjeli smo doživjeti Isusovu prisutnost u njegovoj riječi i gozbi. On nas prati na našem putu kroz ovo vrijeme pokore da bismo mogli, u stvarnom i prenesenom smislu, ići naprijed. Neka nam on udijeli svoju pomoć i svoj blagoslov.  

Propovijedi:

1.

1.

            Nakon 40 dana posta biti gladan, stvarno nas ne začuđuje. Dapače glad dolazi mnogo brže. Isus odlazi u pustinju 40 dana postiti, ovdje se događa nešto mnogo, mnogo više nego uobičajeno istočnjačko doživljavanje. Zato 40 dana – sveto vrijeme.

            Iznenađujuće je kako Matejevo evanđelje o tome govori. Isusa je «trebao» Duh odvesti u pustinju i tu ga je «trebao kušati» đavao. Kod Luke je to mnogo žešće izraženo: «Duh ga je vukao po pustinji uokolo.» Ono što se ondje događalo, od Boga je i trebalo je biti. Post otvara Isusa za dublje dimenzije suprostavljanja, za posljednju duhovnu dimenziju svijeta. Njegova glad je nutarnje središte jedne situacije odlučivanja.

            Pretpostavimo: uživamo, usred mnoštva ljudi, u mirisu friškog kruha i drugih kolača. Nismo gladni, niti smo postili 40 dana. Imamo svega što nam srce želi. Tada nam pristupi netko, stavi nam pred nos komad svježeg kruha i kaže: »Ovaj kruh možeš imati, no trebaš mi biti prijatelj i učiniti mi koje malo zadovoljstvo.» Pri tome pretpostavljamo ili znamo da ponuđač ima vlastite razloge da nam to nudi i da ne želi baš dobro. Koji bi bili razlozi da takvu ponudu ipak prihvatimo?

            Mogli bismo prihvatiti ponudu, jer se plašimo da ne bismo mogli jesti sve što nam se tu nudi. Nitko ne zna hoćemo li još imati, možda će nam netko i oduzeti. Možda nam nikad nije dovoljno, nikad dosta.

            Mogli bismo prihvatiti iz straha da to ne učini netko drugi. Možda ćemo se upustiti u avanturu, jer ima nešto izazovnog i zabranjenog. Poznato je da su Adam i Eva prihvatili ponudu. Iako su bili u vrtu punom raznih delicija, mogli su svašta uživati, no posegnuli su za plodom koji je bio tako zamaman. Možda je to zamamnost onoga što je zabranjeno, ovaj zavodljiv pogled u kojem se osjećamo kao «gospodari svemira» i to je jedini motiv.

2.

            To je ona napast kojom je sotona želio Isusa uhvatiti prije nego on i počne propovijedati o Kraljevstvu Božjem. «Ako si sin Božji, zapovijedi ovom kamenju da postane kruhom.» Time dolazi napasnik na ranjivo mjesto. Upravo je ovo pitanje mučilo Isusa u pustinji. Isus je došao k ljudima, k Ivanu Krstitelju iz jedne sasvim njemu razumljive ljubavi. Na tom mjestu gdje se on uvrstio među ljude, tu se nebo otvorilo i Isus je jasno doživio Boga

«Ti si sin moj» . Ono što je Isus već živio, ovdje se sada dogodilo u doživljaju i riječi: „Bog je moj otac i ništa mi se ne može dogoditi.»

            Prava napast se ne sastoji u tome da je čovjek gladan, napast se ne sastoji u tome da čovjek rado i radosno prihvaća kruh koji mu je bio ponuđen. Sve ovo je otvorenost i spremnost. Napast je korištenje vlasti, sile, sveukupne vlasti i čežnje uzdići se iznad Boga i po tome što više ne vjerujem da je Bog moj život i da ga konačno on nosi. Kao da napasnik dolazi k Isusu i govori: Ako si ti ovdje mladi šef, onda budi spreman preuzeti trgovinu. Učini da ne budeš ovisan o starome u opskrbljivanju kruhom.

            Druga dva napastovanja se mogu shvatiti u istoj liniji. To je napast vladanja – nad silama prirode i ljudi s kojima napasnik izlazi pred Isusa. To je pokušaj probuditi onaj prastrah da je stvarno ono što, bez iznimke, mogu određivati. To je napast prema strategijskim mislima koje, poput kiseline, razaraju naš duh: svaki razgovor, svaku situaciju, jednostavno sve misliti strategijski u svoju korist i za sebe sve činiti. Biti gospodar svemira – ni više, ni manje.

3

            Jedino što nemam u ruci, što mi je pri tome izmaklo, to sam ja sam sebi. Sam upadam u vlastitu mrežu poput pauka, ali se na nju i vezujem. Sam se ne mogu toga više osloboditi, svuda nepovjerenje i lutanje. Ne mogu samome sebi više priskrbiti ni jednu mirnu minutu, jer inače gubim kontrolu. Postajem tako ovisan o onome što imam, što me okružuje da se više ne mogu osloboditi pa i ako bih htio. Ove izvanjske stvari su mi postale životno potrebne. Kakva ironija: ako ja svime vladam, najmanje mogu vladati sobom. Tako sve te druge stvari vladaju mnome. One o kojima sam postao tako ovisan. Tragika ljudske povijesti ovo dovoljno ilustrira.

            Ono pravo je sloboda kojom Isus gospodari sobom da, bez velikih problema, odgovara napasniku. Da, on želi jesti, ali ne prihvaća, zbog toga, zaboraviti da je Bog temelj njegova života i da ga Bog nosi. Krist želi čak vladati, ne po volji napasnika protiv ljudi, nego po Božjoj volji i načinu. Poštovati ljudsku slobodu i potaknuti ljubav ljudi.

            I ako u Očenašu dnevno molimo, ne možemo se osloniti na to da nećemo upasti u napast. Ali ako se to dogodi i pred nas dođe zamamna ponuda, trebamo se sjetiti one slobode koju imamo kao Božji baštinici, kao sinovi i kćeri. Pa i ako nam se nudi vlast, čudo, kruh pod cijenu ove slobode.

2.

O postu u samostanu

Postiti u samostanu teže je nego u otmjenom restoranu. Tamo se brinu već i same cijene da se uvelike ne uživa. Braća u samostanu žive pak jeftinije, ali tijesto s kupusom je za jedne posno jelo, za druge iskušenje za neumjerenost... Zajednički post je u samostanu težak, jer među braćom, ne samo da postoje različiti ukusni smjerovi, već također i različita shvaćanja o postu.

Sjećam se razgovora pri stolu, prije mnogo godina, kada sam još bio student. Liječnik mi je savjetovao da, zbog zdravlja, smanjim težinu. Ovo mi je (tada) uspjelo vrlo dobro. Ja pak nisam htio biti bez društva braće za vrijeme objeda. Tako sam sjedio s mojom posnom salatom i čajem među ljudima koji su uzimali mnoga i raznovrsna jela Jedan stariji brat koji je već duže vrijeme, bez razumijevanja, promatrao moj blagoslovljeni apetit, promrmljao je preko stola: «Za šlank-liniju su mladi ljudi pripravni na svaku žrtvu, ali pravi vjerski post se od njih ne može očekivati.» Bog je htio da mi ljudi budemo zdravi i da se u svom tijelu osjećamo ugodno. Ja u to nisam mogao uvjeriti svoju subraću. Jedan drugi se umiješao: «Za njega se smisao posta sastoji u odustajanju od ugodnoga, u žrtvi. Ja to nisam mogao usvojiti. Odustajanje kao samo-svrhu sam odbacio.

 

Post kao znak solidarnosti

Nekoliko godina kasnije proveo sam jednu nedjelju u Taize-u prilikom susreta mladih. Tisuće mladih dođu tamo zajedno kako bi sudjelovali, nekoliko dana, u molitvi samostanske zajednice. Petkom se od nas zahtijevalo da održimo post i dan šutnje kako bismo tako pokazali jedan znak solidarnosti s onim ljudima koji nedobrovoljno, većinu vremena svojega života, «poste» tj. moraju gladovati. Šutnja i post kao znak solidarnosti me se dojmilo i uvjerilo me. Od tada mogu žrtvu petka i propisane Crkvene dane posta opet bolje održavati.

 

Postiti za zdravlje

Opet nekoliko godina kasnije upoznao sam post za zdravlje. Kod kuće ili u klinici za mršavljenje, sam ili u grupi koja posti, očisti se tijelo s mnogo čaja i beskaloričnim napitcima, a da se pri tome ne uzima hrana. Takova jedna dijeta ne čini samo dobro za tijelo. Ona utječe i na duševno stanje. Iako se glad javlja od vremena do vremena, doživio sam ugodno duševno i tjelesno zdravstveno stanje. Ni u kom slučaju se nisam osjetio oslabljen. Postao sam osjećajniji i primijetio stvari koje inače ne bih primijetio. S čuđenjem sam ustanovio kako moje tijelo može izdržati s malo toga. To me je učinilo zamišljenim. Da li mi je zaista za život potrebno sve ono za čime ja svakodnevno jurim i zbog čega podnosim poneki stres? Da li me stvari, za koje vjerujem da ih moram imati, čine zaista zadovoljnijim? Ne pružaju li mi možda samo varljivi osjećaj «od života nešto imati»? Što si sve nabavljam kako bih, za jedno vrijeme, time ispunio svoju unutrašnju prazninu? Mnoga pitanja ove vrste, za koje je inače bilo malo mjesta, izranjaju i dolaze mi do svijesti.

 

Stari običaji posta

Sjećam se, također, što je u mom djetinjstvu pričala jedna stara susjeda o strogim običajima posta u prošlosti. Kada je bila mlada, prokuhavalo se suđe na Pepelnicu kako bi se očistilo od svih tragova masti. Između Pepelnice i Uskrsa nije su uživalo niti meso, niti mast životinja.

Kod svih tih, strogih običaja moralo se raditi o nečem višem, nego samo odstupanju od ugodnog, o žrtvi. Ja naslućujem da su prijašnje generacije posjedovale sveopće znanje o zdravstvenom djelovanju posta na tijelo i dušu. Takovi običaji posta postoje, u različitim oblicima, u svakoj religiji.

 

Isusova kušnja poslije posta

Isus je postio prije nego što je javno nastupio i počeo propovijedati. Evanđelje priča o kušnji kojoj je bio izvrgnut poslije posta. Jedna posljedica posta? Mogu si dobro pretpostaviti da su važna pitanja njegovog života bila izazvana kroz post i da je on, u tom vremenu, donio temeljne odluke. Po tekstu Evanđelja Isus je doživio intenzivnu unutrašnju raspravu o svom pozivu za Mesiju. Kao što znamo iz drugih pripovijesti, on se ne da izjednačiti s mesijanskim očekivanjem svojega vremena. On neće biti niti davatelj kruha, niti čudotvorac, niti politički osloboditelj, iako ga njegovi sljedbenici na to tjeraju. Isus se posve koncentrira na svoje vjersko poslanje i u tome izdržava usprkos svim protivnostima. Njemu se radi o obnovi i opet-oživljavanju predajne vjere u Boga koji ljubi svoj narod i svoja stvorenja i ima u svijesti dobrobit ljudi.

Vrijeme posta – jedna «proljetna kura»

Kada kršćani, 40 dana pred Uskrs, održavaju vrijeme posta, pravi smisao ove vježbe ne može se objasniti jednim odgovorom. Za jedne je vrijeme posta faza za osmišljavanje i preispitivanje vlastite životne prakse. Za druge jedno vrijeme solidarnosti s gladnima i potrebitima, za druge opet jedno vrijeme traženja mogućnosti intenzivnijeg života.

Mi smo svi pozvani, po Isusovom primjeru, ovih 40 dana koristiti za jednu sveopću «proljetnu kuru» iz koje možemo crpsti novu životnu snagu, životni smisao i osjećaj dobrog zdravlja, također i u vjerskom smislu.

P. Hans Hütter

3.

Vrijeme korizme je počelo, jasno! U korizmi se posti, sasvim jasno!

No, od čega ili zašto postimo? Jednom sam vidio da je u evangeličkoj Crkvi bila akcija „7 sedmica bez…“ i na jednoj cedulji se moglo prekrižiti ono čega se netko želi odricati: nikotin, alkohol, televizija, auto ili nešto od luksuza.. Čega ćete se vi odreći? A često se ovih dana čuje : U čemu ili kako ćete vi postiti?

            „Postiti“, samo po sebi, nema nikakvog vjerskog smisla. U Katoličkoj Crkvi, kod posta, se ne misli na samoograničenje, ili post kao nadvladavanje sebe. U biti ne radi se ni o samoj žrtvi. Kod posta je bitno ono: biti slobodan za Boga.

Korizma je vrijeme priprave za Uskrs, temeljno slavlje naše vjere. Tu vrijedi: u našem životu napraviti mjesta za Boga. Cilj vazmene priprave je obnova našega života.

            U staroj Crkvi je s korizmom počimala posljednja priprava za krštenje, koje je bilo u vazmenoj noći. U vremenu u kojem su se takozvani KATEKUMENI pripravljali na svoj životni korak i događaj, s njima se solidarizirala i zajednica u vjeri i išla s njima putem svoje nutarnje obnove. Ponovno su slušali pouke i propovijedi, dugo su molili, pa čak i cijele noći, za milost da mogu biti s Bogom.

            U vremenu u kojem se želimo osloboditi naših uobičajenih komotnosti i želimo se usmjeriti na Boga, nema mjesta nikakvom luksuzu, buci, obilnim jelima. Post ima svoj cilj: oslobođenje od zla, molitva, vjera. Pažnja prema ljudima i Bogu.

            Zato kršćani nisu dugo razmišljali što trebaju postiti. „Post“ nije nikakvo privatno vježbanje volje, nego zajedničko vrijeme „novog reda“. Zato kršćani od starine imaju „red posta“, dakle zajednička pravila. Tu tradiciju je sačuvala Katolička Crkva do danas.

            U katoličkom postu su tri temeljna stupa kojih se moramo držati: 1. molitva, 2. post i uzdržavanje i 3. milostinja i djela ljubavi.

1.         Ovaj red posta nije nikakva stara pretkoncilska tradicija, nego danas vrlo potrebna. Najprije nam je potrebna molitva. Korizma, vrijeme pokore, ne bi doista bila i vrijeme obnove naše vjere ako ne bismo stupili, preko molitve, u razgovor s Bogom.

2.         „Post“ je nešto drugo nego odricanje. Kod posta je jasno da se odričemo jela. Ne samo slatkiša, alkohola i omiljenih kolača. Tko posti, trebao bi samo jednom na dan uzeti redoviti obrok. U međuvremenu se može uzeti neka malenkost, ali ne do sitosti.

            Kod posta se može odricati po vlastitoj želji od onoga što je navedeno u akciji „7

sedmica bez“. To je ostavljeno svakome na volju i može biti različito od osobe do osobe. Ne

bismo se smjeli odricati grješnih navika, jer ne smijemo griješiti nikada, a ne samo u korizmi.

3.         Treći stup je otvorenost za one koji trebaju našu pomoć. Pomoć u novcu, milostinja, kao i drugi načini pomoći, angažiranja, zauzetosti, odlaganja naših vlastitih planova u korist

obitelji ili prijatelja ili zajednice.

Ne radi se o tome da nešto prekrižimo, učinimo nešto lijepo, da kroz sedam tjedana iskušavamo našu vlastitu volju – to je samo jedan dio, da tako kažemo našeg korizmenog posta. A to može biti tako različito da više nemamo ništa zajedničkog. Korizmeno vrijeme nije vrijeme pojedinačnih boraca, nikakvo vrijeme osobne zrelosti i discipline. To je Crkveno vrijeme, vrijeme zajednice (župe) koja se zajednički usmjerava prema Bogu. Bilo bi lijepo kad bismo pokazivali više zajedništva, zajedništva koje proizlazi iz bogoslužja i od njega i s njim prožima svagdašnji život i upravlja nas k Bogu.