Knjiga  mudrosti je vjerojatno napisana tek oko 50.godine prije Krista, u Egiptu, a pisci su je pripisali kralju Salomonu. Današnje čitanje je uzeto iz duge Salamonove molitve o mudrosti u svijetu i povijesti (Mudr 8,19-19,22).

Iako se na kraju govori o kazni za grješnika, tekst općenito govori o slici Boga, koji kao prijatelj života gleda preko grijeha i ima milosrđa sa svime što živi. I često spominjano pitanje u Knjizi mudrosti o vječnom životu tematizira se i u današnjem čitanju, jer u svemu stvorenom stoji neprolazni Božji duh.

Ovaj tekst vrlo dojmljivo objavljuje mudru Božju pedagogiju. Dominira dobrota i milosrđe. A ako Bog mora kažnjavati, onda to služi ljudima za obraćenje i pravu vjeru.

Ovaj tekst nudi različite dodirne točke s današnjim životom:

-          misao na neprolazni duh Božji odgovara trenutku Dušnoga dana i postavlja pitanje o našoj vjeri u uskrsnuće mrtvih.

-          ponuđene slike Boga kao prijatelja života, koji kažnjava grješnika, uvijek i ponovo, samo zbog popravka, postavlja pitanje o našoj / mojoj slici Boga.

-          Naglašavanje Božjeg milosrđa, koji gleda preko grijeha, gradi veliki most k današnjem evanđelju u kojemu Isus „kažnjava" Zakeja,  tako što mu ulazi u kuću i tako ga obraća.

Kršćansku zajednicu koja se nalazi u brizi za svoju egzistenciju i biće treba ovom poslanicom ojačati. Progoni izvana, krive nauke o završetku svijeta, a odatle i kriva ponašanja su za zajednicu veliki izazov kojega donosi ovo pismo.  Današnje čitanje je mješavina dvaju različitih odlomaka pisma (briga Apostola  za zajednicu  i kršćanska nada o danu Gospodinovu). Nakon molitve pisca i upozorenja na snagu vjere želi, u drugom dijelu, ukloniti strah od brzog završetka svijeta koji baš nije pred vratima. Kršćanin ne smije reagirati sa strahom i bijegom pred opasnostima, nego povjerenjem u Boga.

Skori završetak Crkvene godine, sa svojim čitanjima o posljednjim vremenima, tvori sa spomenom svih vjernih mrtvih i umiranjem prirode životno povijesni kontekst za današnje čitanje i dodirnu točku s ljudskom egzistencijom.

-          Strah i zaprepaštenje pred propašću svijeta igraju danas manju ulogu, nego li strah pred vlastitom propašću koja iznenada pohađa čovjeka: bolest, nesreća, propala sreća jedne veze - odnosa, smrtni slučaj. Što pomaže u takvim slučajevima kad sve propada? Što umiruje ljude u takvim situacijama?

-          Čitanje navodi dva važna sredstva: molitvu za druge i time povezanu brigu za druge ljude i vjeru.  Upravo vrijeme oko Dušnog dana može nas podsjetiti na obje ove stvari: molitvu za pokojne i ožalošćene, pohod ožalošćenima u snazi vjere.

Na putu u Jeruzalem (Lk 9,51 - 19,27) Luka nam, kao posebnost,  prenosi susret Isusa  i carinika Zakeja,

neposredno pred Isusov ulazak u Jeruzalem.  Ozdravljenje slijepca koje tome prethodi i prispodoba o posuđenom novcu koja slijedi, čine kontekst jednog biblijskog bisera svjetske literature. Kao što je Isus otvorio oči slijepcu, i oči Zakejeva srca su se otvorile i to jednim Isusovim pogledom.  Zakej, koji se prije toga obogatio novcem drugoga, postaje dobar upravitelj zemaljskih dobara, čim je postao spreman podijeliti svoje bogatstvo.

Isusova pedagogija, priklanjanje i blizina bez moralnog kažiprsta ili prijetnje kaznom ovdje izvodi pravo čudo oproštenja i dubokog pogleda u vlastiti život. Ova pripovijest nije samo lijepa, nego postavlja i pitanje slušateljima kao i naviještanju Crkve:

-          Kako mi postupamo, kako postupaju mediji za „zakej tipovima" naših dana? Danas se više ne zovu carinici, nego „menadžeri s posebnim privilegijama, zatajivači poreza, varalice..."

-          Kad je Isus bio tako dobrostiv, što je s razljućenim gledateljima? Da li je i njih Isusov pogled mogao ozdraviti?

-          Kako uspijeva danas Crkvi ili drugim institucijama propovijedati moral bez prijetećeg kažiprsta? Imamo li uspjeha „dobrotom?"

-          Koliko puta smo rekli:  jednom.. nekad ću ih posjetiti.. dolazim... činim ovo ili ono.. Isus postupa odmah, ovdje i sada.

Milosrdni Bog, Bog ljubavi neka bude sa svima vama.

Što  nas pokreće, nuka da dolazimo svake nedjelje na zajedničko slavljenje euharistije - svetu misu? Da li je to običaj, neka vanjska prisila, nutarnji osjećaj da nedjeljom jedna ura pripada Bogu da mu zahvalimo, svjesno podsjećanje na muku, smrt i uskrsnuće Isusovo? Mislim da svi mi, u najmanju ruku, u sebi nosimo neku svijest da se ovdje susrećemo s našim Bogom, da on ljubi nas i cijelo stvorenje i želi nam podariti lijepu budućnost. Tako  danas smijemo, kroz Božju riječ, euharistijsku gozbu i zajedništvo s Kristom, dobiti i obnoviti snagu da u svom životu živimo tako da na kraju osjetimo zajedništvo s Isusom i svetima. Da to doista možemo spasonosno osjetiti, molimo Boga i jedan drugoga za oproštenje...

Naš Bože i Oče, mi ljudi čeznemo za sigurnošću, nadamo se sretnijem i ispunjenijem životu. No, svoj

svijet ne doživljavamo tako spasenjski. Za  mnoge patnje i nevolje sami snosimo krivicu, mnoge negativne stvari se događaju, a da sami ne možemo utjecati. U povjerenju u tvoju ljubav prema svemu što si stvorio, usuđujemo se sada izgovoriti i naše molitve:

Dobri Bože, ti nam svima želiš spasenje i ispunjenje. Zato ti zahvaljujemo danas i u budućnosti, koji živiš u vijeke vjekova.

Neka nas blagoslovi Bog

mira i utjehe i svih obećanja.

Neka nas prati svojom ljubavlju

koja nas nosi i traži nas.

Neka tvoje lice svijetli nad nama

i budi nam milostiv,

jer tvoja dobrota stvara novi život,

okreni prema nama svoje lice i daruj nam spasenje,

stavi svoje ime nad nas i mi smo blagoslovljeni.

I u tom imenu neka nas blagoslovi svemogući Bog

Otac, Sin i Duh Sveti.

Ovih dana, oko Dušnog dana, mnogi ožalošćeni osjećaju jednu čežnju, više nego inače preko godine: još jednom vidjeti svoje pokojne.  I u svagdašnjici imamo takve želje: tog i tog čovjeka bih rado još jednom vidio. Ali znamo i reći: toga ne bih želio vidjeti nikako.

Mi ljudi smo bića pogleda koji trebaju vanjsko viđenje i pogled. Imamo i oči srca koje mogu gledati u dubinu srca. Stara poslovica kaže: „Gdje je ljubav, tu je i oko." Ondje gdje želim biti za drugoga, bacit ću pogled na njega i ne puštam ga iz oka.

Upravo o tome se govori u poznatoj Lukinoj pripovijesti koju smo čuli kao radosnu vijest. Ona je poznata, a ponekad i previše poznata da bismo o njoj još razmišljali.

Isus je na svom zadnjem putu prema Jeruzalemu i iznenada izranja ovaj poreznik  i podanik rimske vlasti, koji je često, poput svojih kolega, radio i za svoj džep. Ironija je da se zove Zakej, što bi, prevedeno, značilo  „čisti pravednik". Vrlo je bogat i sada želi vidjeti Isusa.

Evanđelist to naglašava vrlo jasno i razumljivo: On je želio znati tko je Isus. Možda je time želio pokazati da nešto u njegovom životu ne vrijedi, da je on u traženju više života.  On taj pogled nije mogao kupiti. Zbog svog niskog rasta smetala mu je masa ljudi direktnom pogledu. I tako trči ispred i vere se, poput majmunčića, na neko veliko stablo u čijoj se šumi lišća lako može sakriti - on želi vidjeti, a da ne bude viđen.  Vrlo je smiješna slika koju Luka ovdje ocrtava: natporeznik, vrlo bogat čovjek sjedi na stablu, u usporedbi s današnjim okolnostima jedva se to može zamisliti. Zakej želi vidjeti Isusa, možda iz znatiželje ili interesa, ili jer je osjećao: ovaj Isus bi mi mogao darovati sasvim drukčiji život.

I sada ga Isus ugleda, gleda prema njemu, pravedni gleda prema nepravednome, prema gore. Drugi gledaju Zakeja prema dolje, ali Isus ima otvorene oči za njega. Ovdje sigurno vrijedi poslovica: "Gdje je ljubav, tu je oko." I nakon ovog odlučujućeg pogleda slijedi, poziv „Zakeju". On za Isusa nije carinik, varalica ili ne znam što, on ima, za Isusa, konkretno ime, a time i osobno dostojanstvo. Zato mu Isus i govori: Siđi, brzo, dolje!  To znači: siđi sa stabla izolacije, onoga gdje si se upleo.  Ti želiš biti visoko s karijerom i novcem, ali ja ću ti pokazati jedan drugi put. I Isus uđe baš kod tog Zakeja.  Nije mu ništa predbacivao, nije ga optuživao, ali ga preobražava, tako što mu se obratio i što ga je shvatio ozbiljno.

Tako Isus postupa upravo u smislu prvoga čitanja iz Knjige mudrosti, gdje se kaže: Bog gleda preko grijeha ljudi, tako da se obrate, jer on kao prijatelj života ljubi sve što je stvorio.  Isus ne čini Zakeja malenim i ne predbacuje mu njegove grijehe. U Isusovom pogledu on sam prepoznaje bolesti svoga života, osjeća radost i spreman je dijeliti svoje imanje.  On ne treba sve dati, ali daje više nego se to očekuje od pobožnog i vjernog zakonu.  A ovi „pobožni" prigovaraju Isus da je  slijep,  da ne vidi koliko se prljavštine i gnoja sakupilo u tom čovjeku.  Oni, u Isusovu ponašanju, vide skandal, više bi voljeli Isusa po svom vlastitom kroju. No, ovaj mračan pogled ne smeta ni Isusu, ni Zakeju, jer danas je ovoj kući darovano spasenje, jer je Isus došao spasiti što je bilo izgubljeno.

Danas smo čuli pripovijest o Zakeju, pripovijest o pogledu, iskustvo kojega svi mi želimo, uvijek osjećamo čežnju da vidimo tko je Isus, da mu dopustimo da nas vidi, pogleda pogledom ljubavi.. I sada, u euharistijskom slavlju, jer je on naš gost i želi doći kod nas. Pod prilikom kruha, on nas gleda da se naše lice ispuni radošću, da osjetimo ozdravljenje i spasenje poput Zakeja i da budemo slobodni za ono bitno. Zakej ga je radosno primio. I mi trebamo uvijek moliti: Dođi, gospodine Isuse i budi naš gost.

Dugogodišnji dušobrižnik zatvorenika, Petrus Ceelen, napisa:

Da sam rođen u

jednoj baraci...

da sam kao dijete

odgajan po domovima...

Da me otac

samo tukao...

da mi je majka

hodala po žici...

danas bih bio tko zna što

teologiju sigurno ne bih studirao...

Konac teksta mogli bismo sami napisati:

ne bih danas bio trgovac,

ne bismo bili roditelji...

ne bih danas studirao...

ne bih...

Danas je poznato, s obzirom na otkrića humanističkih znanosti (psihologije, pedagogije, sociologije) da se ljudi rađaju s nekakvim prisilama i strukturalnim osjećajima krivnje i grijeha, da su u odgoju kao djeca, a i kasnije kao stariji, izloženi brojnim utjecajima. O slobodnoj volji i slobodnom odlučivanju možemo govoriti samo uvjetno. Naše sadašnje  vjersko i moralno ponašanje su veoma prožeti pozitivnim i negativnim događajima i doživljajima iz prošlosti.

U našem društvu postoji tendencija umnožavanja mehanizama oslobađanja krivnje (zabluda nedužnosti). No, to nije samo neljudski, nego je duboko nebiblijski i protukršćanski. Potiskujemo, varamo i lažemo sebi, jer niječemo jedan bitan dio naše situacije, našeg slobodnog vremena, naše odgovornosti, a taj dio je grijeh i krivnja koje nas, u nutrini, pogađaju i opterećuju. Biblijski tekstovi današnje liturgije govore  o grijesima ljudi i njihovoj zloći (Mudrost), pretpostavljaju zahtjeve i slabosti ljudi  (2 Sol) i povezuju biti grješan sa biti izgubljen (Lk)

Ipak, biblijski tekstovi ovog bogoslužja ne ponizuju čovjeka, niti ga obeshrabruju strahom pred osvetom i kaznom. Tako nam knjiga Mudrosti govori o Božjoj ljubavi i Božjoj veličini. On ljubi djela svoga stvorenja. On nas želi, nas koji njemu pripadamo i u kojima boravi njegov božanski Duh, želi nam darovati život i uzdržati ga. On nas ne prisiljava bičem na obraćenje i na jedan, Bogu ugodan, život, nego povjerljivo i u pedagoškom optimizmu, s povjerenjem u čovjekovu mogućnost popravka ako doživi njegovu uzvišenost. Još jasnije nam evanđelje daje okusiti čovjekoljubivost Boga u Isusovom odlaženju k Zakeju. Isus Krist potvrđuje, svojim djelom i svojom riječju, da nitko za Boga nije izgubljen. Isus ne čeka pokajanje, niti ispovijed grješnika Zakeja. Isus ga pogleda, progovara mu, poziva ga da siđe sa stabla i dođe na zemlju, jer se ne treba činiti ništa većim nego što jest. I omogućava mu odmah spasonosni susret u kući i za stolom, a da mu ne postavlja nikakve uvjete. Po nalogu Očevu on želi okupiti sve, osloboditi ih straha zbog posjeda ili vlasti, on im želi darovati spasenje i oproštenje. Jer je Zakej oslobođen krivnje i doživio je  Božje prihvaćanje po Isusu Kristu, u njemu radost i zahvalnost dobivaju prostor i doživljava svoj život u novoj etičkoj orijentaciji.

S obzirom na biblijsku obećanu spremnost oproštenja i prihvaćanja Boga u ljubavi, ne možemo mimoići dva pitanja u nama:

Kakva je slika Boga koju mi imamo ako smo iskreni pred sobom i pred Bogom? Dominira li slika svemogućeg Boga koji kažnjava i koji nam ulijeva strah, ili pravimo Boga luđakom zbog njegove ljubavi, koji nam tako prašta - i ako se mi uopće osjećamo krivima - i čiju ljubav uopće ozbiljno ne shvaćamo, niti prihvaćamo?

Kako postupamo s onima koji su sa strane, na rubu kršćanske zajednice, koji su otpali, koji su daleko, s ljudima koji ne odgovaraju kršćanskim mjerilima morala i javnog ponašanja?

Radosna vijest i čitanja potiču nas da razmišljamo o sebi i našem Bogu.

Današnji evanđeoski tekst spada među poznatije tekstove. Zakej koji se penje na neko drvo da bi vidio Isusa je, prije svega za djecu, poznata i omiljela figura.

No, vrlo lako skreće u pozadinu  i u drugi plan ono najvažnije i najinteresantnije: kako se ovdje odvija obraćenje.  Jer od onoga što Isus govori ovom cariniku i grješniku, predana nam je samo jedna jedina rečenica: " Zakeju siđi dolje, danas mi je boraviti u tvojoj kući."

Ništa više, nikakva propovijed, nikakva predbacivanja, nikakve opomene. Isus ne prijeti Zakeju, ne traži od njega ništa.  On jednostavno želi ući kod njega i biti njegov gost.

Pri tome, ipak znamo da Isus zna i te kako strogo koriti. Književnicima i farizejima govori vrlo jako u savjest, čak im prijeti  paklom gdje će biti vječno škripanje zubima.

A ovdje - ni jedna riječ prijekora, ni riječi o obraćenju. To se događa samo od sebe. I to samo po Isusovoj prisutnosti.

Oduševljenje za Boga je manje pitanje riječi koje čovjek nađe.  Da li se netko potpuno upušta u veliku pustolovinu ići s Bogom kroz život  je mnogo manje pitanje vaganja, a više pitanje prihvaćanja.

Pravo oduševljenje za Boga se može usporediti s virusom gripe: tek kad se jedan drugom približe, onda se može zaraziti. Tko se neprestano drži na odstojanju, ostaje pošteđen - virusa gripe kao i vjere.

Isus nije ničim uvjetovao svoj odlazak cariniku i grješniku Zakeju. On želi jednostavno biti blizu grješnika. I Zakej ga je pustio u svoju kuću. S ovom blizinom nešto se promijenilo i u Zakejevu životu.

Zato je Bog postao čovjekom: da nam bude blizu, onakvima kakvi smo, da ga možemo vidjeti, slušati i da možemo o njemu i njegovim djelima pričati.  Tako može vjera preskočiti ljubav. Dovoljno je da ga samo pustimo kod sebe - stvarno on od nas ne traži ništa.

Naravno da takvo ponašanje ima svoju cijenu, jer onaj koji se tako okreće prema ljudima, on im se i predaje.  To je Isus osjetio na vlastitom životu: Božju strpljivost s ljudima, njegov program pun ljubavi  da mirno oduševi ljude konačno ga je doveo na križ,  jer svi ga ljudi nisu htjeli pustiti tako blizu, nisu svi mogli podnijeti njegovu ljubav.

I ako pokušamo ljude koji nas odbacuju, ne susretati sa distancom, nego s još većom pažnjom, bit ćemo i mi, isto tako, povrijeđeni.  Tko nije još povrijeđen kod pomaganja, taj još nije pomagao,  jer ako se stvarno približimo ljudima, onda će nas i razočaranja dublje pogoditi. Kad bi se ljubav uvijek plaćala, onda bi zdravi ljudski razum mogao od svakoga učiniti sveca.

Nježna Božja ljubav je kod  Zakeja učinila čudo.  Ali ona je Isusa dovela na križ. Ako se zbilja želimo predati ovom Bogu  i pokušati biti njemu slični, onda nam se neće događati ništa bolje nego njemu.  Tko donosi mnogo dobra u igru života, neće ga mimoići križ. A gdje bi bilo bolje biti uzdignut, nego tu, kod njega.  Konačno, križ je jedini most koji vodi u nebo. Amen.