Pozdrav: Gospodin, čije uskrsnuće svečano slavimo, neka bude sa svima vama.

Uvod: Na početku uskrsnog bdijenja naša se župa okupila oko uskrsne vatre na kojoj je zapaljena uskrsna svijeća. Ona je bila unesena u tamu prostora ove crkve i moglo se opaziti kako svjetlo prodire kroz tamu. Ovo svjetlo uskrsne svijeće svijetli i svima nama i gorjet će do završetka vazmenog vremena, do blagdana Silaska Duha Svetoga. Tako je naša župna zajednica, s cijelim svijetom, praktično doživjela širenje Kristova svjetla.

Uskrsli je svjetlo nade u ovom našem tamnom svijetu. Tko dopusti da ga zapali ovo svjetlo, neće više lutati u tami, da, on može biti svjetlo i za druge.

Zato u tišini zahvalimo Gospodinu za ovo svjetlo vjere i molimo ga da nam oprosti što smo često u životu zaboravljali - ovo pravo svjetlo.

Prinesimo naše molitve i prošnje uzvišenom i uskrslom Gospodinu za potrebe Crkve i svijeta:

Pomozi Crkvi da u našoj domovini ponovo razvije očekivanje novog života kod Boga, molimo te

Pokaži svima koji traže sreću samo na ovoj zemlji da je najveći cilj našeg života zajedništvo s tobom, molimo te

Podari svima razočaranima, umornima od života da pogledom na tebe raspetog, izmučenog i umrlog, zadobiju novu životnu snagu molimo te.

Daj da pokaže svoje djelovanje novi svijet, koji je započeo tvojim uskrsnućem, u zajedništvu i razumijevanju među narodima, molimo te.

Nama i našim pokojnima udijeli zajedništvo na tvojoj vječnoj gozbi, molimo te.

Bože, Gospodine svakog života, po uskrsnuću tvoga Sina vjerujemo da je nadvladana smrt, da su vrata smrti tebi otvorena,  i da si nam pripremio mjesto kod sebe. Tebi slava i čast u vijeke vjekova.

Braćo i sestre,

kad, u raznim prigodama, govorim da je Uskrs najveći blagdan Crkve, mnogi me gledaju s čuđenjem ili mašu glavom. Za većinu kršćana nije Uskrs blagdan nad svim blagdanima, nego je to Božić.

Možda krivnju za to nose neke okolnosti, npr. Božić je blagdan obitelji i već zato što prije nije bilo grijanja pa su se ljudi, u zimskim noćima, bliže okupljali oko kućnog ognjišta. Osim toga, Božić je mnogo romantičniji, sa svim svjetlima, mirisima kolača i poklonima koje dobivamo. Sve to doprinosi takvom ozračju. Možda je i za djecu Božić tako lijep, jer dobivaju poklone, a za Uskrs, u najboljem slučaju, nekakav čokoladni zec ili par obojanih jaja. No, postoje i dublji razlozi zbog kojih nam Božić izgleda bliži od Uskrsa. Za Božić Bog postaje čovjekom, daruje nam se dijete - to možemo dobro shvatiti. To nam već predstavljaju i naše jaslice da možemo okusiti tajnu Božića. Na Uskrs čovjek postaje Bog, a to možemo jako teško shvatiti. Nema nikakvih uskrsnih jaslica. Najviše što možemo predstaviti jest prazan grob, ali Uskrslog teško.

"Čini kao Bog, budi čovjek" - ovo možemo predstaviti, to možemo shvatiti, što znači za naš svakodnevni život. Biti takav kakav je bio Isus, živio i nama pokazao. Ali što možemo s Uskrsom? Dobro, imati nadu da ćemo jednom, nekada uskrsnuti. Nije to mala i nevažna stvar. Ali što to znači za moj život? Ne mogu, poput Isusa, prolaziti kroz zatvorena vrata i zidove. Što onda mogu uzeti kao uzor od Uskrslog?

Božić nam je draži, jer je rođenje lijep događaj za obitelj. No, uz Uskrs pripada i Veliki petak, a to nikome od nas nisu lijepi životni događaji.

Braćo i sestre, jasno je: što je neki blagdan bliži životu, životnim iskustvima, tim više nam je draži i više nam znači. Uskrs je, jednostavno, predaleko, u dalekoj budućnosti, u onom životu, s one strane života.

Ako Crkva na to polaže vrijednost i uzdiže Uskrs iznad svih blagdana, to je zato što vjera ne daje samo novi poticaj našoj svagdašnjici, nego nas uvodi u jednu novu svagdašnjicu.

Bog je Bog, jer nas poziva. On ne želi biti samo dodatak našem životu, nešto poput dijete koju držimo između različitih obroka. On nije nikakav pojačivač okusa, nego netko tko od nas traži da napustimo dosadašnja iskustva i pristupimo k svojim, užim životnim granicama.

"Lazare, izađi van!" To on i nama danas dovikuje.

"Dođi, slijedi me!" Traži to i od nas.

"Ne budi nevjeran, nego vjeran!" - govori i očekuje od nas da budemo vjerni i da budemo spremni prihvaćati nova iskustva.

Nova iskustva, uskrsna iskustva. Iskustvo da Isus živi, da mi stoji sa strane mogu dobiti samo ako pokušam ići na drugi teritorij - drugima oprostiti gdje to nitko ne očekuje, popustiti i ondje gdje sigurno imam pravo, javno, u užem krugu prijatelja govoriti o svojoj ljubavi prema Bogu, pristupiti ljudima koji se guše u svojim vlastitim brigama i pri tom imati puno povjerenja: Isus živi, on mi stoji sa strane.

Braćo i sestre, Božić se povezuje s iskustvima koje sam stekao i koja ima svaki čovjek. Bog postaje dio svijeta koji mi je povjeren.

Uskrs se ne vezuje na postojeća iskustva. Uskrs omogućuje nešto sasvim novo - iskustvo novog svijeta, iskustvo da Bog čini čuda u mom životu. Iskustvo da sam pozvan na više nego biti "samo čovjek". Od Isusovog uskrsnuća više ne vrijedi "čini kao Bog, budi čovjek".

Od tada vrijedi drugo - "Lazare, izađi van!"

Iziđi, stari čovječe i dopusti da se promijeniš. Bog ima s tobom u planu nešto božansko, a ne samo ljudsko. Zato si mu predrago dijete.

Amen

Uskrs  i humor

Kad je umro drug Tito, sastalo se državno vijeće na vijećanje gdje će ga pokopati. Slovenac kaže:

Pa mi imamo najviši vrh u Jugoslaviji,  ovdje je i umro pa bi trebao biti pokopan u Sloveniji.

Hrvat kaže: U Kumrovcu se rodio, tamo treba biti i pokopan.

Srbin kaže: A jok, u Beogradu je živio pa tamo mu treba biti i grob.

Crnogorac kaže: Pokopajte ga gdje hoćete, samo ne u Jeruzalemu, da treći dan ne uskrsne.

Živio u Bavarskoj, prije 300 godina, župnik imenom  Andreas Strobl. On je bio poznat po svojim šaljivim uskrsnim propovijedima. I opominjao je svoju subraću svećenike da na Uskrs ne opterećuju s puno poučavanja i opomena, kao što čovjek ne smije opteretiti trbuh brojnom i raznovrsnom hranom, pa da mu naškodi.

Mnogi su se njegovi kolege držali savjeta pa su se vjernici radovali šaljivim uskrsnim propovijedima i takozvano uskrsno smijanje postalo je sastavnim dijelom uskrsnog bogoslužja. Između amen na propovijedi i nastavka mise trebaju se vjernici dobro smijati. „Narodu imponira jedna uskrsna propovijed koja izazove smijeh, mnogo više nego trijezno razlaganje Svetoga pisma", pisao je jedan povjesničar o ovom običaju.  „Na žalost, neki župnici su,  s vremenom, postali tako raznovrsni da su počeli s propovjedaonice imitirati životinje i pričali su viceve koji nisu bili čak ni za kavanski stol" - piše naš povjesničar, pa je Crkva zabranila takav običaj.

Šteta, jer uskrsni smijeh, u svojoj temeljnoj biti, ima duboko značenje. Ako stvarno i iskreno prihvatimo duboku poruku današnjeg slavlja, onda imamo duboki razlog za smijanje. Ako stvarno vjerujemo da se smrt potpuno blamirala, da je tada izvukla deblji kraj, onda se to mora odraziti i u našoj molitvi, pjesmi, pjevanju.

Ako je smijeh posljednje oružje nade, kako kaže američki teolog Harvey Cox, onda smijeh ima mjesta danas u crkvi, jer je danas Kristovo uskrsnuće - naša nada, nada u život, nada u slobodu,  nada u spasenje i otkupljenje.

Ako stvarno vjerujemo  da na kraju stoji život, da su patnja i smrt uvijek predzadnji, onda konačno držanje kršćana može doista biti humor.

Najpoznatiji opis humora glasi: „Humor je kad se, usprkos svemu, smiješ" -  i baš zbog ovoga „usprkos smijeh" je naš uskrsni smijeh. Samo onaj tko vjeruje u  vjernost Božju vjernost i ljubav može se, usprkos vlastitih nesavršenosti, usprkos patnjama smijati, i usprkos teškim nevoljama, ratovima kojih ima kao i prije, usprkos ratovima i usprkos smrti.

Onda taj može sve promatrati kao kroz okrenuti dalekozor. Taj dobije  jedno odstojanje, nutarnje odstojanje prema svim prolaznostima, predzadnjim stvarima, jer u Bogu ima svoje uzdanje, svoj oslonac.  Ali to ne znači da se ne trebamo boriti protiv bolesti, to znači da ne smijemo zdvajati u patnji koju ne možemo promijeniti.

Čini se da je s uskrsnim smijehom nestao i humor iz crkava. Sam papa u miru Benedikt XVI. žali za tim starim običajem. Piše: „Baroknoj liturgiji pripada  i  „risus pashalis" - uskrsni smijeh. Mogao bi to biti znak  površne i plitke kršćanske radosti, ali zar nije ipak nešto lijepo  i prilagođeno da je smijeh bio postao liturgijskim simbolom?.

Možda bismo mi, ipak, trebali ići u školu baroknih propovjednika s njihovim vrckastim idejama. Jedan je od njih ispričao ovu zgodu u uskrsnoj noći:

Jednom je bogati škrtac danju i noću razmišljao gdje bi mogao sakriti svoje blago, jer nije vjerovao ni slugama, ni rodbini. Prema običaju toga vremena imao je svoju malu kućnu kapelu s jednim malim oltarićem. I došao je na ideju: dao je napraviti model Kristovog groba da bi u njega sakrio svoje blago. Da  ne bi netko  pogledao unutra napisao je „Ovdje leži pokopani Krist".  Neki sluga je primjetio da je njegov gospodar postao mnogo pobožniji i da je sve češće pred oltarićem. I dok je škrtac bio na dužem putovanju sluga pregleda oltar groba i nađe u njemu blago. Uzme ga  i napiše iznad: „ Krist više nije ovdje, uskrsnuo je."

Da u okviru svečanog vazmenog raspoloženja ima mjesta i za smijeh, kaže sljedeća anegdota o bavarskom župniku, a moglo bi se reći i o našem don Antonu Kuljišu. Kada je na uskrsni ponedjeljak dok je propovijedao o učenicima na putu u  Emaus, opazio na koru jednoga kako spava zaviče: „Gori.. gori.."  Onaj se prene pa zaviče „A gdje to gori.."  „U srcima vjernika" odgovori župnik i nastavi propovijed.

Sebe ne shvaćati tako kruto i ozbiljno  - smijati se na svoj račun - to je oznaka kršćanskog humora i uskrsne radosti. Cijela Crkva, njezini dostojanstvenici, njezina služba, sve to još nije kraljevstvo Božje, to sve spada u ono predzadnje i o tome se može malo zezati.

„Čovjeku, koji sluša i prihvaća u srcu riječ Biblije i radosnu vijest, zabranjeno je biti namrgođen i musav čovjek." - misli Karl Barth,  glasoviti evangelički teolog. No, da se svašta može dogoditi s prihvaćanjem radosne vijesti u srcu, ukazuje i ova anegdota:

Neki portugalski proizvođač sapuna reče jednom kršćaninu: „Kršćanstvo nije ništa učinilo. Iako ga se propovijeda već dvije tisuće godina, svijet nije ništa postao bolji. Još uvijek ima zločestih ljudi.

Taj kršćanin mu pokaže na jedno izvanredno prljavo dijete koje se igralo uz put u blatu i kaže: „Sapun nije ništa postigao, jer će još uvijek biti prljavih ljudi na svijetu."  Tvorničar odgovori: „Da, sapun koristi onome tko ga primjeni." Drugi odgovori: „Tako je i s kršćanstvom."

Želim i vama i sebi da nam uspije ispovijed vjere: „Krist je uskrsnuo" primijeniti u našem svagdanjem životu, da se primijeti da ne propada  smijeh kao posljednje oružje našega ufanja . Ili ćemo morati napisati nad mjestom, nad vratima svake kuće i na čelu svakog od nas: „Krist više nije ovdje, uskrsnuo je!  Amen!