(12. nedjelja kroz godinu B otpada)

misli za blagdan

a) Njegovo ime je program.: u hebrejskom ime "Johannan" (Ivan) znači Bog se smilovao. Ivan je oruđe božanske ljubavi i milosti, ali isto tako i posrednik. Kao jedan od  slugu Božjih izabran je već od utrobe svoje majke, (prvo čitanje) i ruka je Gospodnja s njime (evanđelje). Kao sluga Božji je i sluga Isusa Krista (drugo čitanje). Matthias Grünewald ga, na oltaru u Isenheimeru, postavlja uz križ kao onoga koji pokazuje dugačkim, ispruženim prstom na Raspetoga: "On treba da raste, a ja da se smanjujem" (Iv 3,30). Njegova je zadaća bila navijestiti cijelom izraelskom narodu obraćenje i krštenje (drugo čitanje). I ovdje se slijedi trag Deuteroizaije čije naviještanje Sluge Božjega želi dovesti Bogu (prvo čitanje)

b) Crkva ne slavi samo Ivanovu smrt, nego i rođenje. Datum ovog blagdana, 6 mjeseci prije rođenja Isusa    Krista - ukazuje na poslanje Ivana Krstitelja. Blagdan 24. lipnja leži u vremenu ljetne sunčeve obratnice. Od sada se dani smanjuju, sve do dana Božića kada se obnavlja svjetlo i počima opet rasti i duhovno sunce, Krist će nam ga opet podariti. Slika onoga što je sam Ivan rekao: „On mora rasti, ja se umanjivati." (Iv 3,30)

Uz uskrsnu noć, blagdan krštenja Gospodinova, preporuča se i ovaj blagdan rođenja Ivana Krstitelja kao dan krštenja. Rođenjem djeteta Bog pokazuje svoju veliku majčinsku brigu (evanđelje). I pitanje "što će biti od ovog djeteta" uključuje isto pitanje svih roditelja. Ovim pitanjem stavljaju roditelji svoje dijete pod djelotvorni Božji blagoslov koji polaže svoju ruku na njih (Lk 1,66) i uzima ih za svoju djecu.

(Jedna mala zanimljivost - na današnji dan 1943 - bio sam kršten. Na tu temu je i mladomisnički propovjednik  don Pave Žanić, kasniji biskup u Mostaru održao svoju propovijed - koju možete čuti na mojoj na ovoj web stranici. )

Iz 49, 1-6

U drugoj pjesmi o Sluzi Božjem dolaze do izražaja proročke oznake Sluge Božjeg: poziv već u majčinoj utrobi podsjeća na poziv proroka Jeremije (Jer 1,5). Kao što je Bog dao ime  svom sluzi još u majčinoj utrobi, tako i Ivanu. Proroci nisu nikakvi produkti slučaja, nego odgovaraju Božjoj volji i vjeri. Kraljevski rod Sluge Božjega dolazi do izražaja u 49, 2 i ravnat će se davidovski; Mesija će se služiti silom:"Štapom svoje riječi" i "dahom svojih usta." (Iz 11,4) Oštrina riječi je vlastitost proroka i pojavljuje se u Ivanovim propovijedima pokore (Lk 3,7). Obojica su sluge Božje - onaj o kome govori Deuteroizaija i Ivan Krstitelj. Kao takvi, oni koje je Bog pozvao, obavezni su na poslušnost prema njemu, njemu pripadaju i u njemu su sigurni, s njima je ruka Božja, obojica imaju zadaću Izrael privesti Gospodinu Bogu i kod njega ga okupiti. Sluga Božji kod Deuteroizaije vraćanjem pomirenog Izraela iz babilonskog sužanjstva, Ivan po propovijedi na obraćenje i krštenje "za oproštenje grijeha".   Djelotvornost Sluge Božjega ne ostaje ograničena na Izrael, Bog ga čini svjetlom narodima koji će, po Ivanu, pohoditi ljude "da prosvijetli sve koji sjede u tminama" (Lk 1,87) i misli na svoj savez s Abrahamom (Lk 1,72), ali je i blagoslov za sve. (Post 12,2)

Misno slavlje

Uvod

Današnja svečanost rođenja Ivana Krstitelja ima prednost pred nedjeljom, jer je Ivan Krstitelj bio posljednji prorok koji je imao čast ukazati na Isusa. On je, u susretu s Marijom, bio očišćen od grijeha. I jedini čovjek, osim Marije, koji je rođen bez grijeha. On je, prema vjerovanju Crkve, začet kao i svi ljudi u istočnom grijehu, ali je rođen bez toga grijeha. Sam je rekao da se on treba smanjivati, a Isus rasti. Zato njegov blagdan pada u vrijeme kad sunce dolazi na ljetnu obratnicu i dan se počima smanjivati i smanjivat će se sve do Božića - dana rođenja Isusova kada opet počima rasti i svjetlo nas obasjavati. Ivan je propovijedao krštenje na oproštenje grijeha - mi se pokajmo za naše grijehe i sjetimo se svoga krštenja.

Molitva vjernika

Gospodine Bože osjećamo se pozvanima. Ti nas zoveš da se osjećamo sigurnima kod tebe. U ljubavi, jedni drugima želimo služiti i pozivamo te za pomoć:

To te molimo po Isusu Kristu, Sinu tvome i tvome Sluzi, koji nam otvara put za obraćenje. Sada i vazda, u vijeke vjekova.

Propovijed

1.

a) "Ivan mu je ime"

Nomen ist omen. Ime je značenje. Ime govori o onome koji nosi to ime. Ime je i "program": Bog je milostiv, on se pokazuje dobrostivim i priklanja se ljudima, ne sporadično, niti prema raspoloženju,  nego neprestano. Njegova vjernost je vječna i za njega tipična. Božja milost nalazi različite odgovore, pa i kod Ivana, obiteljski u smilovanju koje je Bog pokazao prema Elizabeti, za Božji narod po riječima, djelima kojima je propovijedao, po patnji kojom je pozivao i svjedočio na obraćenje. Obraćenje znači povratak na prvotnu povezanost s Bogom, ali to obraćenje nije iznuđeno, nego je mogućnost koju je Bog ponudio po proroku: Mi se možemo i trebamo obratiti Bogu. I ovdje ide "Radosna vijest" ispred "zakona", ali je na zakonu utemeljena i omogućuje njegovo ispunjenje.

b) Ivan, Sluga Božji

Danas se ne govori o slugama i sluškinjama Božjim. Tako nešto zvuči kao nešto što je davno prošlo, više nije suvremeno. Kategorije kao "iznad" i "ispod" su nestale, razlike se ukidaju.

Biblija, pak govori nekim drugim jezikom, ona govori o Božjim slugama. Ovdje se sukobljavamo s jednom, za nas, stranom biblijskom predodžbom na koju možemo različito reagirati: odbacujemo ovu predodžbu s opravdanjem da to spada u prošla vremena i bacamo je sa strane. To je najjednostavnije i najjeftinije rješenje. Ali mogli bismo i sebe postaviti u pitanje pred jednom takvom stranom predodžbom. Treba li naše samorazumijevanje (kao Isusovi partneri i prijatelji) možda nekakav ispravak? Kako ja sebe shvaćam kao Slugu Božjega o kojemu govori Biblija? Da li osjećamo da nas Bog zove kao pozivatelje koji će Boga slušati i na njega se oslanjati? Takvima pripada Mojsije, prorok i vođa naroda Božjeg. Ernst Barlach ga je ovako naslikao: on nosi ploče zakona i stupa sasvim pozadi, on sam nije ništa, ali njegova zadaća je sve. Pa i Krstitelj stupa iza onoga što mu je naređeno (usp Dj 13,25; Lk 3, 16). Moći samoga sebe ne opažati, ne gledati je bila sposobnost Božjih slugu i onda i sada.

c) u pustinju

Sam sebe uništava onaj koji ide u pustinju gdje nema zelenila, zemlja pusta, puna provalija i stepa, zemlja suha, tvrda, žedna, zemlja kojom nitko ne ide i u kojoj nitko ne boravi (Jer 2,2.6.) Izraelci su, u ljubavi i povjerenju, slijedili Boga. Tu su oni Boga susretali, doživljavali njegovu obilatu pomoć i ljubav (usp. Jer, 2,2) U pustinji je čovjek sam sa sobom i s Bogom. Pustinja nije samo geografski pojam, ona je mnogo više znak za bijedu, nevolju, samoću, sjedinjenost s Bogom. Tko je došao na kraj svojih litanija, tko se suočava sa svojim granicama, on se nalazi u "pustinji" i može doživjeti da pustinja živi, da ga Bog tu susreće." (usp. 1. Kr 19,4)

2.

Novo vrijeme dolazi

Bolni doživljaji

Tri dana nakon rođenja nenamjerno sam izazvao obiteljsku svađu. Moja baka je pisala rodbini: rodio se mali Ervin. Za nju je bilo jasno da se ja trebam zvati poput oca i djeda. Roditelji su joj dali, već ranije, do znanja da ću se ja zvati Norbert. Tako su me i prijavili. I kćerka je dobila drukčije ime nego majka.  Za moje roditelje je to bila pustolovina. Da ne uzmu ime oca ili kuma, nego da krenu drugim putovima. Pa kad čujem komentare Ellizabeti: »Nitko se tako u  tvojoj rodbini ne zove», a ipak je ovdje bilo nešto posebno. S Ivanom je trebalo započeti nešto novo, on je morao biti vjesnik novog saveza, on je trebao, među prvima, otkriti tko je Isus.

Novi doživljaj sa Ivanom

Tekst iz Lukinog evanđelja je kao uvertira: s Ivanom se povezuje doživljaj i spas. Starica Elizabeta treba početi iz početka da se osjeća kao važan član Saveza, jer je rodila dijete. Svećenik Zaharija koji je postao nijem, njegovim rođenjem može govoriti. Sve može biti  novo što je, za sada, staro. Bog može, mnogim putovima k ljudima doći, tamo gdje stvari više ne vrijede.

Kasnije Ivan nastavlja. Njegov primjer, kao stanovnika pustinje, bio je za ljude izazivajući. »Ima li on što reći, što se može samo u pustinji doživjeti?»  Asketa koji se hrani skakavcima i divljim medom postaje pitanje: «Postiže li se manje ako se ide njegovim putem?" Propovjednik jak na riječima, postaje prorokom- jedan koji u svjetlu Božjem govori što trebamo činiti. (usp.Lk.3,7- 18)

Ime postaje program

Ivan je potpuno odgovorio svom imenu. Na hebrejskom Ivan doslovno znači «Bog je milostiv».  Gdje on dolazi i gdje se ljudi žele susresti s njim i s njegovom naukom opažaju da se događaju promjene, da počima novi život. To je život pun milosti.

Liturgijska posebnost

I današnji blagdan je znak posebnosti i novog početka. Kod svetaca se slavi njihov smrtni dan. Ivan je jedan od troje čiji se rođendan liturgijski slavi. Osim njega to su Djevica Marija i Isus sam.

Kod drugih svetaca mogu uočiti da su ovaj ili ona učinili velike stvari. Postoje odgovarajuće biografije. Na ovaj dan vidimo: « Slavimo činjenicu da je s Ivanom došao netko tko je otvorio oči onome koji traži.»

Novi doživljaj i  nove misli

Ivana susresti znači susresti novi doživljaj Boga. Zar je to moguće danas? Zar je moguće to i danas? Govorimo: u današnjoj službi Božjoj Bog govori nama, on nam, na našem putu, govori svoju riječ i daje nam svoj znak. Koja riječ danas mene pogađa? Gdje je opažam znak da je on kod nas? Pa i ako to danas ne uspije, za mene današnji dan treba ostati pravi znak. To mi govori: Bog nalazi nove putove, pusti ga da djeluje. To može uništiti sve terete ako bi se i danas gledalo na ono što Crkva govori. Jedna nizbrdica može se pretvoriti u uzbrdicu ako nas Duh Božji za to osposobi.

Proročki na Ivanu

Ivan je prorok izmjene iz starog u novi. On osjeća blagoslov novog vremena, ali vezan je na dobru tradiciju starih vremena. Kao što je imao istančani osjećaj za novo, vlastita zadaća bila mu je da zadrži vrijedne stvari prošlosti i da to živi. Ako je to Ivanu uspjelo, nama može biti putokaz. Jer mi trebamo ljude koji nas potiču na pokret prema novome, ali nas potiču i od staroga uzeti sve što je dobro. Ivanu je to uspjelo.

3.

Ivan Krstitelj: životna slika

Propovjednik pokore

Ivan Krstitelj je nastupao na istočnoj obali Jordana, nedaleko od mjesta gdje Jordan utiče u Mrtvo more.  Zašto je tamo nastupao, ne znamo! Možda mu se nije sviđalo uređenje Hrama u Jeruzalemu. Osjećao se od Boga pozvanim da narod „prodrma" (možda prema proroku Malahiji  3,23). U potresnim slikama poziva na obraćenje: „Već je položena sjekira na deblo stabla, svako stablo koje ne rodi dobra ploda, bit će posječeno i bačeno u oganj!" (Lk 3,9) „Već drži vijaču u ruci, da odvoji kukolj od pšenice i pšenicu donese u svoju žitnicu, a kukolj će izgorjeti ognjem neugasivim.."(Lk 3,17) Uglavnom slike suda!

Njegova krštenja su povezana sa njegovim propovijedima pokore. I onda su dolazili ljudi iz svih krajeva zemlje, oznojeni pustinjskim znojem, uprljani pustinjskom prašinom, slušaju njegove potresne propovijedi i onda se krštavaju kao znak spremnosti na pokoru. Ulaze u vodu i dopuštaju da ih on potopi u vodu i onda izlaze. To je simbolički čin. Kao što sada vaše tijelo postaje čisto, kao što ste se osvježili, očišćeni od nečistoća, tako se želite sada okrenuti od zla i početi novi život okrenut prema Bogu.  I Isus je pustio da ga Ivan krsti, čin solidarnosti s grješnicima, kako je to činio za vrijeme zemaljskog života.

Mučenik

Ivan je bio uhapšen i blizu jedne Herodove obiteljske utvrde, ubijen. Zašto? Židovski pisac Josip Flavije daje i razlog. Vrhuška se bojala da bi ovaj pokret pokornika mogao biti shvaćen kao ustanak protiv rimske vlasti. I bilo je onda dovoljno da vlasti nešto posumnjaju pa da i nešto učine. Evanđelja spominju jedan drugi razlog, napad Krstitelja na zemaljskog gospodara, Heroda Antipu. On je uzeo ženu brata Filipa i živio je u preljubničkom i incestuoznom odnosu.  Kao što je prorok Ilija u 9.st. prije Krista, tako je i Krstitelj  bio progonjen mržnjom kralja i kraljice i na kraju ubijen, odrubljena mu je glava. (usp Mk 6,17-29; Lk 3,19) Prije smrti Ivan je pao u veliku sumnju, tako se pretpostavlja. Bio je u tamnici - pod nezamislivim uvjetima, prekinut u proročkoj službi, prisiljen na nedjelovanje, mučio se: možda je stvarno pogriješio?

Da li je stvarno bio pozvan u proročku službu? Ili je slijedio nekakvog fantoma? Slušao je o Isusovom djelovanju kojeg poznaje, a njegovo djelovanje je ipak drukčije nego li ga je zamišljao. Zato se nadao da će od Isusa dobiti tumačenje. I zato šalje učenike s pitanjem:"Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?"  (Mt 11,2)  Krstitelj pita: „Jesi li Mesija?" a Isus ne odgovara ni da ni ne. On odgovara „Mesijansko vrijeme je nastupilo!" (usp Mt 11,4-6) Možda je, na neki način, to Krstitelja bolilo. Bio je tako blizu Isusu, sasvim se stavio u službu njegova dolaska. A ipak nije bio pošteđen tame vjere i nerazumijevanja - kao i mnoštvo učenika poslije njega. Nadati se da je umro u miru s Bogom i samim sobom.

Visoko slavljeni:

Krstiteljevi poslanici su  napustili Isusa i odnijeli odgovor. Ali Isus time ne završava.  On govori jedinstvene i veličanstvene riječi o Ivanu Krstitelju:"Što ste izašli vidjeti? Proroka? Da, kažem vam vidjeli ste više od proroka!" (Mt 11,9) i opet kaže: „Kažem vam, nije ni jedan čovjek rođen od žene veći od Ivana Krstitelja." ( (Mt 11,11 a) Krstitelj je veći od svih koje je rodila neka žena - čak ako hoćete on je Ilija koji treba doći." (Mt 11,14)  Kako to razumjeti? Legenda kaže da je Ilija uznesen u nebo vatrenim kolima i da će tamo biti čuvan do predmesijanskih vremena, onda će ga Bog opet poslati svom narodu.

Očito je Isus vidio Iliju koji ima doći. To je bila, za Ivana, velika utjeha prije nasilne smrti.

Do danas, među pobožnim Židovima,  postoji poseban običaj: kad slave u obitelji neki blagdan npr. Bar Mizwa, uvođenje mladića u sinagogu, onda postavljaju jedan dodatni tanjur s priborom za jelo za neočekivanog gosta.  To bi mogao biti Ilija, koji kuca na vrata - onda ga se odmah može primiti za stol. Onda bi stvarno počelo mesijansko vrijeme.  - Mi znamo da je u Isusu došao očekivani Mesija. I Ivan Krstitelj je stajao baš na prijelazu od očekivanja u ispunjenje.

Mi sami ćemo te velike ličnosti, o kojima je sada  bilo govora, smjeti susresti na vječnoj gozbi Jaganjčevoj: proroka Iliju, Ivana Krstitelja i našeg Spasitelja i Otkupitelja.

4.

Ivanovo vrijeme je bilo vrlo teško vrijeme za židovski narod, opterećeno na razne načine. Politički: Izraelci su izgubili svoju samostalnost, zavladali su Rimljani. Čak i kralj nije od roda i plemena Davidova. Za kralja su Rimljani postavili jednog sebi odanog čovjeka, Heroda Hasmonejca kojega  narod nije volio. Ne samo da je bio stranac, nego je, svojim ponašanjem, rušio sve vjerske, moralne i nacionalne vrijednosti. I zato Ivan Krstitelj odlazi u dvor  Herodov i govori mu: NIJE TI DOPUŠTENO!

Za Ivana Krstitelja stoji napisano, u prologu Ivanova evanđelja, da «on nije bio svjetlo, nego da svjedoči za svjetlo.» U vrijeme Ivana Krstitelja mnogi veliki svećenici, pismoznanci, hramski službenici, dakle ljudi kojima je životni poziv ili životno zanimanje bilo svjedočiti za svjetlo Božje, proglasiše sebe svjetlom. Na prvom su mjestu tražili svoju dobiti, korist. Postavili su se kao vjerski vođe naroda za koje je Isus rekao, «slijepci su i vođe slijepaca». A Ivan se u to vrijeme pojavio u odjeći od devine dlake, hraneći se divljim medom i skakavcima da time pokaže različitost od tih ljudi, i upozoravao da on nije svjetlo, nego samo svjedok svjetla koji u judejskoj pustinji propovijeda: «Obratite se, približilo se kraljevstvo nebesko.»(Mt 3,2) Za njega je već prorok rekao: „Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze." A uglednicima Ivan govori: «Leglo gujinje!  Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe?...»

I u naše vrijeme, i u Crkvi, i u svijetu, i kod nas nije ništa drugačija situacija. Pojaviše se dva velika svjedoka svjetla:  Ivan Pavao II.  koji na početku svoga pontifikata opominje kršćane da otvore  vrata Kristu čime pokazuje i upućuje na pravo svjetlo. Mnoge je ljude oduševio svojim svjedočenjem za svjetlo. Papa Benedikt na početku svoga pontifikata poručuje «Ova lađa propušta vodu na sve strane»  da ukaže na ozbiljnost situacije u Crkvi. Na žalost, na mnogim razinama, od biskupa preko seoskih župnika do ljudi angažiranih na nekakvim javnim poslovima Crkve, ljudi su stavili sebi u glavu da su oni svjetlo, da su oni najvažniji. I danas Ivan Krstitelj dovikuje: «Ja vas krstim vodom da izmijenite svoj život. Ali onaj koji dolazi poslije mene, jači je od mene: ja mu nisam dostojan odriješiti ni remenje na obući, on će vas krstiti  Duhom Svetim i ognjem.» (Mt 3,11)

U vrijeme Ivana Krstitelja postojale su velike socijalne razlike i nepravde. Bogataši su se, na sve načine, još više bogatili, a siromasi su postajali još ovisniji, siromašniji. Teško bolesniku, gubavcu, strancu, svi su oni bili smatrani građanima drugog i nižeg reda. Ljudi su se, kao robovi, prodavali na tržištu.

I u naše vrijeme svjedoci  smo, na sveopćem, svjetskom planu, globalizacijskih promjena. Bogataši, njih mali broj, se bogate sve više, ništa ne smije stajati na putu njihova bogaćenja. Svako sredstvo bogaćenja je dozvoljeno. Milijuni djece rade, po tvornicama poznatih svjetskih proizvođača, za novac kojim se ne mogu prehraniti. Stotine tisuća žena živi i radi u stravičnim uvjetima za 10 dolara na tjedan (tako tvrde svjetske organizacije) bez najosnovnijih životnih uvjeta, bez vode za piće, za higijenu. Ratovi s bezbrojnim žrtvama, sve je to u službi njihovog bogaćenja.

Ništa drugačije nije ni kod nas, samo na drugi način. Pojedinci se služe koječime da se domognu tuđega. A da ne govorimo o svemu drugome što se danas događa, na svim razinama.

I danas Ivan Krstitelj stoji pred našom generacijom i govori nam tekstom evanđelja sv. Luke: «Ljudi su ga pitali: što nam je činiti ? A Ivan je odgovarao: Tko ima dvije košulje neka jednu dade onom koji je nema. Tko ima što za jesti, neka dade onom koji nema.» I carinici, danas bismo rekli koncesionari carine, došli su k Ivanu i pitali: «Učitelju, a što je nama činiti?  On je odgovarao: Ne tražite više nego što je određeno! I vojnici su ga pitali, a on je govorio: Ne pljačkajte nikoga, budite zadovoljni svojom plaćom.» (Lk 3, 10-16)

U vrijeme Ivana Krstitelja Židovi su podlegli jednoj velikoj napasti: «Mi smo potomci Abrahama. Nama se ništa ne može dogoditi. Možemo živjeti kako hoćemo, činiti što hoćemo. Pa se sve više i više zaboravljao zakon Božji, zaboravljao se Bog  i Božja obećanja, a sve više su podlijegali i prihvaćali, od onih najmanjih do najvećih, nepravdama, raskalašenosti i nemoralu svake vrste. I njima je Ivan Krstitelj govorio: «Nemojte zamišljati da vam se ništa ne može dogoditi i da ćete izmaći sudu Božjem koji dolazi, jer ste potomci Abrahamovi, jer vam je praotac Abraham. Kažem vam: Bog može iz ovog kamenja podići potomstvo Abrahamovo. Sjekira je položena na korijenje stabla. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom, posjeći će se i baciti u neugasivivi plamen.» (Lk 3, 8-10)

I u naše vrijeme mnogi su se kršćani uspavali u svom kršćanstvu, mnogi čak misle da svojim kršćanstvom mogu pokriti nemoralan život, svoja ljudska nedjela. Često puta nam se, i s pravom, predbacuje: pogledajte, mnogi od onih koji dolaze na misu kakve nepravde čine. Svatko se ponaša po svom moralu, više nema ni Božjih, ni crkvenih zapovijedi. Navest ću samo primjer djevojke koja je završila maturu, rugaju joj se jer je još nevina. Piše mi: svi to rade, zašto bi samo meni bio grijeh...

Svi to rade: trgovci ne poštuju nedjelju, poslodavci ne plaćaju radnicima posao, ne poštuje se obiteljski moral, pokazujemo se kao veliki borci za zaštitu prava djece, sablažnjava se javno mijenje kroz štampu i televiziju zbog nekog slučaja. Jasno da svaki takav slučaj osuđujem, ali se, na drugoj strani krše najveći zakoni ljudskosti, hoće se proglasiti čistim i moralnim ono što je nemoralno, protuprirodno kao brak među osobama istog spola i još se pokušava dati im pravo da posvoje djecu. Manipulira se ljudskim zamecima, kao da to nisu živa ljudska bića. Ljudskim sjemenom i jajašcima se trguje i kao da to nije sjeme iz kojeg će nastati novi ljudski životi. I tako do u beskraj.

I danas Ivan Krstitelj stoji pred ovom generacijom kršćana i govori: »Nemojte misliti da vam se ne može ništa dogoditi zato što sebe nazivate kršćanima. Nemojte sebi stavljati u glavu da ćete izmaći sudu Božjemu koji dolazi zato što imate krsni list. Bog može sebi podići nove kršćane iz naroda koji će naseliti Evropu koja umire u svom nemoralu. Već su takvi ljudi počeli dolaziti na vaše mjesto. Uzalud se pozivate na svoje kršćanstvo, na svoje hrvatstvo. Nestat ćete u u plamenu svoga vlastitog zločina!. Obratite se, promijenite način života i mišljenja, jer iza mene dolazi onaj koji će sakupiti pšenicu, to jest dobre i poštene, ali one koje on progalasi takvima, a ne koje vi proglasite ili sebe proglasite. A pljeva, oni koji nisu živjeli kao „pravi" ljudi bit će zauvijek izbačeni i izgorjet će u ognju svog vlastitog zla.

Previše crna slika, rekao bih, starozavjetna. A gdje je Radosna vijest i radosna poruka ovog blagdana. Nju nam daje riječ upućena Jeremiji koji je, u mnogočemu, živio u sličnoj situaciji: «Ne boj se, jer ja sam s tobom.» I dodajmo riječ iz već citiranog  prologa Ivanova evanđelja: «Pojavi se čovjek imenom Ivan, ne bijaše on svjetlo, nego da svjedoči za svjetlo.  Svjetlo istinsko dođe na svijet i tama ga ne obuze. K svojima dođe, njegovi ga ne  primiše, a onima koji ga primiše podade vlast da budu djeca Božja.»

Ili će možda neki koji sada ovo slušaju pomisliti, poput one žene iz vica kad joj je sveti Ivan preko ustiju zvonara rekao istinu o njoj i njenoj kćerki: „Imao je pravo Herod što ti je odrubio glavu. I ja bi ti je odrubila radi tvoga šporkoga jezika." A ja bih dodao: a ne radi njezina nemoralnog života. Amen