Biblijski tekstovi današnje nedjelje - kao i uvijek - daju nam temu za naviještanje: ako naš život nije prožet Kristom (drugo čitanje) nećemo mi, kao Crkva, „nova Isusova obitelj" (evanđelje), biti u stanju izaći iz prisile Zloga (iz svih malodušnosti, svih povrijeđenosti) (prvo čitanje).

Bez stupanja u životnu zajednicu sa Isusom Kristom  ne možemo „doživjeti" ono što Crkva nedjeljom slavi. Za „kulturu nedjelje" treba se ponovo izboriti, ne  „vikanjem" na nesposobnost ovog materijalnog svijeta i svijeta bez odmora, da ne može slaviti svečanosti, nego se treba vratiti vlastitom jedinstvu ljudi s Bogom, sa svijetom (drugim ljudima, prirodom) i konačno sa samima sobom. Gdje su srušene sve vizije raja zemaljskoga (prvo čitanje) tu ostaje samo gomila ruševina ljudske egzistencije  (1 dio evanđelja  Mk 3, 20-30)   „Pravu kulturu nedjelje" mogli bismo mi, kao „prava Isusova obitelj", razviti jedino i samo tada  ako nam su govor  (naša riječ) i naše ponašanje  (naše djelo) (drugi dio evanđelja  Mk 3, 31-35) sukladni.

Sada  je vrijeme mnogih župskih fijera (festa, prošćenja) prigode kada se nešto događa? Ne bi li bilo bolje i normalnije više razmišljati o običnim nedjeljama?

-          „Naš život je putovanje - svaka nedjelja - odmorište!

-          Nedjelja: dan kad se „više - postaje - čovjekom"!

-          „ Kršćani su ljudi koji žive od onoga što im daje nedjelja (od nedjelje) (Ignacije Antiohijski).

-          Svaka nedjelja: blagdan bratske i sestrinske župske zajednice!

-          Kultura nedjelje je kultura zajedništva. Božja riječ se treba ostvariti u diakoniji (služenju): u biti tu za „bližnjega" (pa i za onoga daljega - starački dom, bolnica .. sirotišta), dan kada se ima vremena (za obitelj, susjede), dan koji oslobađa za ljude i za Boga.

-          Zar ovo nije govorio i Sveti otac na susretu obitelji u Milanu?

Ima biblijskih riječi koje se ne mogu rastumačiti čisto teoretski (znanstveno jezično, teološki), nego

se moraju doživjeti u svijetu doživljaja. Takva riječ je „pohuliti na Duha Svetoga"  (Mk 3,29) u današnjem evanđelju. Među brojnim susretima s ljudima, posebno u velikim gradovima, vrlo rijetko se nađe onih koji se doista izruguju, koji sve religiozno (Crkveno) odbacuju kažu, nasljedujući kritičare, da je religija „opijum za narod" (Marx) ili „projekcija ljudi"  (Feuerbach), ljude koji su se  okružili betonskim zidom sebičnosti i spremni su podrugljivo napadati. Takvi predstavljaju one  na koje se misli kad se govori o „pohuliti na Duha Svetoga". To je misijsko iskustvo kako u prvoj Crkvi (usp Mt 12,32; Lk 12,10), tako i u naše vrijeme (u rjeđim slučajevima) da se svijet zatvara Božjoj ponudi ljubavi. Ovdje pomaže samo ustrajna molitva za rasvjetljenje Duha Svetoga. Ne smije se nikada izgubiti nadu pa ni u najtežim situacijama, jer konačno zadnju riječ ima Bog.

O grijehu se ne govori! Taj dojam dobivaju čitatelji o povijesti „prvog grijeha"  (Post 3,1-24). U današnjem prvom čitanju krivnja grijeha se potiskuje sve dalje.  Tako se i danas  govori: „strukture ovog defektnog svijeta"; vrijeđaju se ljudska prava i ljudsko dostojanstvo; uništava se okoliš, eskaliraju socijalni konflikti, ali nitko se ne usuđuje reći: štogod je vjera u Boga slabija, sve bolnija postaje činjenica nestajanja ljudskog dostojanstva.  Čovjek je stvoren na „sliku Božju" (Post 1,26)  i pozvan je na milosno zajedništvo s Bogom te treba se osjećati odgovornim pred Bogom za sve svoje misli, riječi i djela. U suprotnom će utonuti u egoizam, oholost i otvrdnuće srca.

Jahvist opisuje dvostruku ljudsku egzistenciju: s jedne strane je čovjek „Božje stvorenje" (Post 2), s druge strane je jadan i opterećen (Post 3). Po ovoj suprotnosti stvaranja i pada u grijeh (2,4b-3,24) Jahvist pokušava „ rastumačiti" ljudsku sudbinu etiologički (pitajući za uzroke), a ne s puno mašte „preobraziti." Tko pokuša malo otključati ovaj  biblijski slikovito-metaforički govor ovog čitanja, taj će se morati suočiti s oštrom stvarnošću: čovjek koji stoji gol pred Bogom  pozvan je da prizna svoj čin. U svom činu suca Bog ne izgleda kao strogi istražni sudac,  nego se pokazuje kao vrlo osjetljiv odgojitelj koji apelira na ljudsku svjesnu odgovornost (rr 8-13) prije nego što izreče  mudro odvaganu kaznu (14 -19).

Tri puta se, u našem tekstu, pita o „djelima" čovjeka zbog kojih je on pred Bogom odgovoran i zato prozvan da prizna svoje pogrešno ponašanje. Božja pitanja čovjeku nude veliki prostor za odgovor i obranu: čovjek prebacuje krivnju na ženu, žena na zmiju i na taj način se, prikriveno, krivnja prebacuje na samoga Boga kojeg se, konačno, gleda kao stvoritelja svih stvorova. Ovdje je uočljivo jedno fatalno iskustvo: neprestano prebacivanje krivnje na druge  onemogućava sagledavanje vlastite krivnje, a time i potrebu obraćenja  (kao preduvjet za promjenu načina života).

Izvorno je protjerivanje iz vrta bila primjerena kazna (završetak neposredne blizine Bogu). Izreke prokletstva (rr 14-19) su ritmička proširenja teksta. Sadržaj je prastaro ljudsko iskustvo: zmija nije sposobna za razgovor  i zato se s njom ne vodi razgovor kakav se vodi s ljudima; zmija (za Izraelce simbol  zavođenja u pogansku religiju, posebno kultu plodnosti)  se promatra kao potpuno izolirana u životinjskom svijetu, jer njezin lik, način života - puzanje po zemlji -  njezina razdražljivost (neuračunljivost) čine je  jednom „prokletom" (=prognanom, isključenom) životinjom.  Da postoji dugotrajno neprijateljstvo između čovjeka i zmije navodi se u nastavku formule prokletstva  u petnaestom retku.  Od Irineja ( +oko 200 god poslije Krista) promatra se  redak 15 kao protoevanđelje (prva radosna vijest),  jer se nasljedstvo žene povlači na Isusa. Ovo shvaćanje gleda u navedenom tekstu navještaj  pobjedničkog nadvladavanja grijeha , smrti i đavla  (dakle jadne i opterećene ljudske sudbine) po Mesiji, Isusu Kristu. Zmija će - kako slikoviti govor to kaže -u svakom slučaju, proći najlošije.  U okviru jahvističkog gledanja na povijest ovdje se daje jedan pogled u budućnost pun nade: Bog postavlja granice  nespasenju ljudi (- prouzročenom grijehom- ).

Ono što se  u Post 3,15 (prvo čitanje) tek prikriveno govori, izlazi sve više iz skrovitosti na sjajno uskrsno svjetlo. Jer je Bog uskrisio Isusa od mrtvih, jednom će i sve vjernike pozvati na vječni život (r. 14 prakršćanska  uskrsna poruka, koja je spadala u tradicionalno naviještanje; usp  Rim 8,11).  Vjera koju proizvodi Duh (r 13;  usp Ps 116,10 kao zahvalnicu nakon preživljenih, smrtnih strahova) prožima cijelo Pavlovo misionarsko djelovanje  i svih njegovih suradnika  (npr. Timoteja, usp 2 Kor 1,1). Njezin cilj se sastoji u tome da vjernike dovede u blizinu Božju. Pogled na pad u grijeh ljudi (Post 3 1-24)  pokazuje da je plod grijeha ovo bolno gubljenje blizine Božje, padanje u ništavilo , najgorče razočaranje, odvajanje od izvora života (= Boga).

Spoznaja uskrsnuća znači najveći poticaj za sve koji se nalaze u teškim okolnostima života i koji se trude oko naviještanja vjere.  Pogled na konačnu slavu motivira sve koji, u patnji i nevoljama, naviještaju radosnu poruku da, dnevno,„iznova"  žive iz snage Duha Božjega („nutarnja" obnova) i da budu na putu prema vječnom „nebeskom domu" (usp Iv 14,2; Kol 1,5; 1 Petr 1,4).

Neposredno nakon izbora Dvanaestorice (3,13-19) evanđelist je spojio tri scene u jednu i postavio ih u jednoj „kući" (r 20)

A) redci 20-21: Isusa pogrešno procjenjuje njegova RODBINA.

Njihovo mišljenje je:  „On je izvan sebe!"

B) redci 22-30: Isusa sumnjiče njegovi  PROTOVNICI.

Njihovo mišljenje je: „Opsjednut je đavlom."

A') redci 31 - 35 Prava Isusova OBITELJ su oni koji izvršavaju volju Božju.

Mlada Crkva koja se osjećala Isusovom rodbinom  (usp Mt 10, 28-30), mogla je odmah povući vezu između A) i A' ) i tako pokazati jaku suprotnost u odnosu na one koji su izokretali Isusovo poslanje (B).

Markovo evanđelje je, do sada, jasno pokazalo da se Isusovim nastupom  „približilo kraljevstvo Božje" (1,15). To se pokazalo  velikim događanjima (istjerivanje đavla, čudesnim ozdravljenjima). Jer rodbina nije zadovoljna njegovim karizmatskim - konačnim djelovanjem,  žele ga odvesti  (doslovno „zarobiti") u sigurnost obiteljskog doma da ga, na taj način, odvoje od ove situacije. Zato je njihovo plašljivo formuliranje  tako negativno (r 21 Isus je „izvan sebe") da ovaj tekst Matej ili Luka (iz straha od loše slike Kristove) nisu prihvatili.

nalazimo u Q spisima na kraju jednog istjerivanja demona (Mt 12,22-32; Lk 11 14-23).

Značenje Belzebul (hebrejski bog buha)  može se protumačiti samo povezano sa 2 Kr 1,2-16: Omris, unuk izraelskog kralja Ahasje, morao je umrijeti, bila je to 852. godina prije Krista. Njegova rana smrt je rastumačena kao posljedica njegovog traženja proročanstva od Belzebula boga plodnosti Ekrona, umjesto da se obratio Bogu Izraelovu. Asja  je učinio ovu smrtonosnu pogrešku, jer je zazivao poganska božanstva.

Nasuprot farizeja, koji su uvijek izazivali sukobe zbog načina života učenika (2, 18-20: post; 2,23-3,6: održavanje subote i td. ), u Markovu evanđelju su pismoznanci pokazani kao Isusovi protivnici, koji su neprestano dovodili u pitanje njegovu „vlast". I u našoj perikopi se radi o tom problemu.

U prispodobi (govor u zagonetki)  Isus odbacuje taj prigovor povezanosti sa sotonom:

„u sebi podijeljeno" kraljevstvo (veće područje sile i vlasti:

građanski rat u kraljevstvu) kuća (manje područje vlasti i sile: propast obitelji)  i Sotona (samo uništenje unutar demonske strategije).

bez sumnje je u početku bio samostalni logion.

(povezano sa  r.25 „kuća") U našem kontekstu se pokazuje pobjeda Isusova nad sotonom (usp Mk 1,12 temelj Isusove predaje: Lk 11,20/ Mt 12,28)

(c)    u riječi o „huljenju" (rr 28 sl)

naglašavaju  se sva bezuvjetna Božja oproštenja grijeha (prema

ljudima)  i sva huljenja (prema Bogu), ali se u  (r 29) govori o jednom neoprostivom grijehu, a to je „huljenje na Duha Svetoga".Što se pod tim treba razumjeti?

Prakršćansko propovijedanje prepoznaje u Isusu  (usp. scenu krštenja Mk 1,9-11) konačno djelovanje Duha Božjega n (usp Ez  36, 25-27) koje je Bog potvrdio u Isusovu spasenjskom djelovanju (u riječi i djelu), čiju je milost i milosrđe Isus naviještao.  Tko sada - kako je to u našem tekstu-  na zlonamjeran način Isusa vezuje uz savez sa đavlom, ne čini jedno grješno djelo koje je moguće oprostiti, nego pokazuje jedno trajno držanje koje se protivi Bogu i niječe Isusovu bitnu povezanost  s „božanskim" područjem.  To je okorjelo odbijanje Božjeg djelovanja u Isusu Kristu, to je teološki rečeno  -  „habitus" koji se sastoji u trajnom  i  grješnom  odbijanju Božje ljubavi i milosrđa. Kada, kasnije, uskrsna zajednica  razmišlja o smrtnim Isusovim neprijateljima  (usp Mk 3,5), onda ovu gorku činjenicu može protumačiti da se Isusovo poslanje moglo preokrenuti - kako nas uči perikopa -  postoje krugovi koji su ga  „sotonizirali."  S obzirom na ovu Isusovu sudbinu,  moglo je rano kršćanstvo shvatiti neuspjehe i razočaranja.

(u odnosu na  A rr 20 sl) su oni koji vrše volju Božju (rr 31-35). Na mjesto tjelesno obiteljskih veza stupa  pripadnost „novoj Božjoj obitelji" koja u Isusovom nasljedovanju, u isto vrijeme, znači i nasljedovanje križa koje u životu ostvaruje molitvu iz Očenaša: „Budi volja tvoja!"

Milost i milosrđe trojedinoga Boga neka bude sa svima vama

„Svjetlo slave svijetli usred noći, tko ga može vidjeti? Srce budno koje ima oči."  To je riječ koju je izrekao Angelus Silesius  i želi nam poručiti da je Krist postao naše svjetlo na dugom i teškom putu, koje nas vodi u slavu Božju. Na putu nas često pritišće teret grijeha. I zato želimo naše srce sada otvoriti: neka nam Bog daruje bogatstvo svoje milosti i praštanja. Neka nam on pokaže pravi put k nebeskom Ocu koji je cilj našega života.

Tko ne vjeruje u istinitog Boga, taj vjeruje u svakakve gluposti. Priznajmo naše grijehe: suprotstavimo se zlu koje smo sami učinili, ono dobro koje smo propustili i sve to predajmo milosrdnoj ljubavi Božjoj.

Bože, naš Oče, po smrti i uskrsnuću svoga Sina slomio si moć zla. S povjerenjem te molimo:

Jačaj sve kršćane u njihovim naporima protiv zla da vrše tvoju volju, molimo te

Slomi vlast zla u našem svijetu i jačaj spremnost za mir i pomirenje, molimo te

Smiluj se ljudima koji su postali igračkom svojih strasti i izbavi ih iz tih muka, molimo te

Budi uz članove naše župne zajednice i ojačaj ih da se zauzmu za dobro, molimo te

Primi naše pokojne i probudi ih na vječnu slavu s tobom, molimo te

U tišini iznesimo i osobne molitve da nas Bog oslobodi zla...

Kriste ti si pobjednik, ti si kralj, Kriste, ti si Gospodin u vijeke vjekova.

„Pad", bezdan „Božje udaljenosti" vodi u paničan strah i povećava osjećaj krivnje ljudi.  Ispasti iz životne povezanosti s Bogom, uvijek, sa sobom donosi neopisivi strah ( oznaka današnjeg „od Boga udaljenog" svijeta). I na strahu počiva moć zla (Reinhold Schneider). Vražji krug počima: „Moj strah je strah za druge koji ne povlače nikakve zaključke iz svojih strahova."

Iz prvog čitanja treba biti „jasno uočljivo" da kraj povjerljive blizine Božje (raj zemaljski) vodi u bezbožni strah. Čovjek koji „stoji gol" pred Bogom postaje svjestan svoje krivnje.

Usporedba sa današnjicom: „Hibrid (oholost, samo uzdizanje, neumjerenost) koji nas tjera da ostvarimo raj na zemlji, zavodi nas  da pretvorimo našu dobru zemlju u pakao, kako to mogu učiniti samo ljudi za druge ljude. (Tužba filozofa Karla R. Poppera)

Mora nam postati jasna ozbiljnost situacije:

Što misle milijuni nekrštenih ljudi u istočnoj Europi o našoj kršćanskoj Crkvi? Vide koliko su siti (u blagostanju) kršteni na zapadu Evrope,  a nutrinu Crkve isto tako malo poznaju kao nekršteni na istoku. Nalazimo se u opasnosti masovno „huliti na Duha Svetoga", jer okamenjena srca bivaju sve tvrđa.  Hitno pozivanje da se priključe uskrsnoj radosnoj vijesti  (usp. drugo čitanje  2 Kor 4,13-5,1) jednostavno odlazi u vjetar.

Pa i takozvano tiho „napuštanje Crkve" može izazivati strah koji nikad ne može opravdati razlaz s Crkvom. S obzirom na nebrojene dobre pokušaje živjeti kršćanski, ne smije se izreći globalna osuda...

Nekad su Isusa „sotonizirali", danas mora Crkva probaviti ovu sudbinu.

Nekada se Isusa „krivo procjenjivalo" i sotoniziralo i danas Crkva mora pretrpjeti brojne nepravedne prigovore.

Najprije mora Kristova slika odgovarati u vlastitom srcu:  Jer samo „srce može zadobiti srca." Tri

temeljne stvari treba održavati (prema današnjim čitanjima) :

Samospoznaja je i za kršćane pravi put popravka, jer tako otvara svoje srce i dopušta Božji ulazak u njega. „Brigu za vrčeve traži Bog od ljudi, ali dar vode je potpuno njegova stvar (Berthold Lutz)

Betonski zid zatvorenog srca moglo bi se puno brže srušiti kad mi ne bismo bili tako neizmjerno ponosni (oholi).

(2) Životni smisao na ovom svijetu i životni cilj na kraju našeg zemaljskog vremena daruje nam se, u najvećoj mjeri, samo po Isusu Kristu. Ako svu našu nadu stavimo u uskrslog Isusa Krista (usp. drugo čitanje)  onda će izgradnja mosta između ovog svijeta i onog svijeta biti savršena. Isus ruši zidove i gradi mostove! Dopustimo Isusu Kristu da nas vodi k Ocu.

(3) Pazimo na sve ono  što Isus govori (u evanđelju) onima  koji spadaju u „novu Božju obitelj" „Tko vrši volju Božju, taj mi je brat, sestra i majka" (Mk 3, 35). Ovdje se nalazi mjerilo pripadnosti Božjem narodu!