Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
a) Božje spasenje u Isusu Kristu
Božje spasiteljsko djelovanje u Isusu Kristu (4. korizmena Iv 3,14-21) se, u Ivanovu evanđelju, pokazuje vrlo dramatično. Dok se u čudu dara u „Kani galilejskoj" (Iv 2, 1-11) pokazuje punina spasenja, u čišćenju Hrama (Iv 2,13-22) se, znakovito, označuje konačni sud. Suprotnost između vjere u objavitelja Isusa Krista (u radosnoj sceni Kane galilejske) i nevjere Židova (u borbenoj sceni u Hramu) je jasna. Ima samo jedan „ili- ili". Božje spasenje se može naći samo u cjelovitom Isusu.
b) Škola vjerovanja
Ako se misli da su ove tri nedjelje (3-5) posvećene, na poseban način, postupnom uvođenju kršćana u najdublji dio vjere, onda je katehetski karakter korizmenog vremena jasan. Pripravnici na krštenje će se djelotvorno uvesti (krštenje, krizma, pričest) tek ako osjete da se pravi put k Isusu može naći jedino u njemu samome.
Prvo čitanje: Izl 20, 1-17
Deset zapovijedi su statut saveza kojega je Bog sklopio s izraelskim narodom na Sinaju. Moto oslobođenja na početku (r 2) čini ih uputama za održavanje slobode. Narod kojega je Bog izveo u političku slobodu, treba postati, preko deset zapovijedi, zajednica koja počiva na povezanosti s Jahvom i zajednički živi u slobodi. Jer sam ti se dokazao kao osloboditelj, ne smiješ opet služiti drugim bogovima (1-3 zapovijed), jer sam ti stvorio uvjete i pravo da živiš u slobodi, treba se kod tebe i po tebi ova sloboda štiti kod drugih ljudi (4-10). Sve pojedinačne odredbe, s ovog stajališta dobivaju svoju težinu i svoj cilj.
Bog, kojemu nam je Isus otvorio pristup, nije nikakav drugi Bog osim Boga deset zapovijedi. Bog čiju volju Isus ispunja sve do križa, je Bog koji želi oslobođenje ljudi po Isusu. Što je započeto izvođenjem Izraela iz Egipta postaje konačno u križu i uskrsnuću Isusovu.
c) 1Kor 1,22-25
Kontekst: uznemiren zbog vijesti o svađama i napetostima u korintskoj zajednici (r.11) koje su nastale zbog precjenjivanja ljudske nauke i krstitelja (r 12) Pavao opominje svraćajući pažnju na temeljnu istinu kršćanske vjere - poruku križa, koja nije nikakva ljudska mudrost, nego Božja.
Nasuprot Božjoj mudrosti širi se pokušaj ljudskog samonaučavanja. Na Božju se objavu ne smiju stavljati nikakvi uvjeti kao što to čine Židovi koji traže „potvrdne znakove" (usp Iv 2,18,23) ili Grci, kojima samo „mudrost" razuma vrijedi kao temelj prave spoznaje. Tome nasuprot, kršćani ispovijedaju poruku križa u svoj njegovoj težini. Raspeti Krist koji je židovima „sablazan", a poganima prava ludost, je Božja mudrost u osobi. Spasenjsko značenje njegova križa je, po njegovu uskrsnuću, jasno objavljeno.
d) Iv 2,13-25
Za razliku od sinoptičara, Ivan stavlja čišćenje Hrama na početak Isusovog djelovanja. Za shvaćanje ovog izvještaja bitno je pitanje teološkog pogleda evanđeliste. Perikopa se, nakon kratkog prijelaza, nastavlja na pripovijedanje o Kani. Oba pripovijedanja crtaju, u naglašenom kontrastu, početak Isusovog samo objavljivanja tamo u Galileji, ovdje u Jeruzalemu . Vjeri učenika (rr 11.22) ovdje se suprotstavlja nevjerno držanje vodećih Židova (rr 18.20). K tome dolazi mnoštvo željno čuda, ali kojemu manjka prava vjera (r 23-25). Evanđelist želi, kod prvog nastupa u Jeruzalemu, otkriti vjersku situaciju u centru židovstva i tako pripraviti na odlazak.
Naš tekst se dijeli na tri dijela:
Redci 13-17 opisuju akciju u Hramu (čišćenje Hrama). Tu je sve bilo u punom pogonu pred blagdan Pashe: prodaju se životinje za žrtvu, mijenja se novac za hramski. Kada Isus tako postupa, onda oduzima kultu njegovu materijalnu bazu. Riječi koje tada govori, Isus govori u svijesti svoga sinovstva. Njegova osoba, za Ivana, stoji u prvom planu ovog događanja (usp Mk 11,17). U podsjećanju na redak Pisma shvaćaju učenici prijetnju koja se ukazuje: Revnost za kuću Božju će ga koštati života. (evanđelist upotrebljava, za razliku od psalmiste, futur!)
Redci 18-22 govore o reakciji Židova i Isusov odgovor na to koji uključuje vjerovanje u pravi smisao njegova postupka. Po prvi put ovdje nastupaju „Židovi" (hramski čuvari) koji će kasnije biti nevjerni i vrlo žestoki Isusovi protivnici. Oni uzimaju prigodu traženja znaka što će se na drugim mjestima naglašavati kao nevjera Židova (usp 6,30) Ovdje se radi o potvrdi božansku vlasti zbog koje čini to djelo, a pitanje vlasti dolazi kod sinoptika odmah iza čišćenja Hrama, kod Marka se čak na to i odnosi (usp Mk 11,27-33). Kad Ivan iz pitanja o vlasti čini traženje znaka, time zaoštrava pitanje vjerovanja.
Isus odgovara zagonetnom, višeznačnom izjavom. On misli, prvotno, na svoje tijelo. U Ivanovom formuliranju riječi o Hramu imaju neko na svoje suzvučje (dvoznačje) : grčka riječ za „sagraditi" je ista kao i za „uskrsnuti" (usp isto „u tri dana". Židovi to shvaćaju izvanjski stvarno , kao i kod drugih Ivanovih nesporazuma (usp 3,3; 4, 15.33). Po tumačenju evanđeliste (r 21) riječi srušiti i izgraditi dobivaju sasvim kristološki smisao: Isus predaje dragovoljno svoje tijelo na uništenje, ali će u roku tri dana opet biti otet smrti. Osim toga, postat će jasno da je raspeti i uskrsli i uzvišeni Gospodin novo „mjesto" štovanja Boga.
Smisao riječi je učenicima postao jasan tek nakon uskrsnuća. Ono „sjetiše se" učenici povezuje r.17 sa 22 i pokazuje da Evanđelist cijeli događaj tumači nakon uskrsnog razumijevanja. Isusova riječ nastupa od ispunjenja i tako učenicima ova akcija u Hramu dobiva sasvim novo značenje. Konačno, događaj u Hramu postaje objava njegove slave (usp 2,11) kojoj se priključuje onaj koji vjeruje.
Redci 23-25 zahvaćaju pitanje vjere i vode prema razgovoru s Nikodemom. Zbijeno se govori da je Isus u Jeruzalemu učinio čudesa i da su mnogi povjerovali u njega. Zbog božanskog poznavanja ljudi, Isus ovu vjeru zbog čudesa gleda kao nepostojanu vjeru.
Perikopa o čišćenju Hrama jasno ukazuje na prelazak židovskog kulta na osobu Isusa Krista, koji po svojoj smrti i uskrsnuću postaje novi hram. Zajednica nastala poslije Uskrsa u njemu nalazi pravo mjesto susreta s Bogom. Središte njihove vjere je Bogoslužje, a time i uzvišeni Isus Krist.
Misno slavlje
Pozdrav:
Gospodin koji nas želi pozvati u svoju slobodu, neka bude sa svima vama!
Uvod
„Tko živi u blagostanju, lako zaboravlja Gospodina." Ova riječ koja potječe od velikog i svetog odgojitelja don Bosca, na poseban način, vrijedi sada u korizmenom vremenu da nas potakne na razmišljanje. Jer i mi možemo kazati: „Tko posti i ne troši (konzumira) bez ikakvog razmišljanja, bit će otvoren za Isusa Krista." I tko je stvarno našao Isusa Krista dobio je i životni pravac koji vodi ravno k Bogu i k ljudima. Povezanost s Isusom Kristom je temeljni uvjet za našu povezanost s Bogom i za našu ljudsku zajednicu „kao narod Božji". Zajedništvo s Kristom gradi zajedništvo kršćana.
Molitva vjernika
Bilo bilijepo pjevati Bože daj mir jedinstvo ili dio završnih zaziva litanija svih svetih: Da se dostojiš.....!/
Gospodine i Bože, tvoje riječi imamo pred očima i u ušima, zato te molimo:
Za sve koji se ne brinu za Božje zapovijedi i lakomisleno preko njih prelaze, molimo te,
Za sve koji se lijepe samo na slova zakona i nemaju nikoga tko bi im rastumačio smisao, molimo te
Za sve koji se ravnaju i žive po Isusovim riječima i djelima, molimo te
Za nas sve da se iznova okrenemo Božjim zapovijedima i uvijek nađemo ljude koji će nam pomoći obratiti se, molimo te
Za naše pokojne da iz tame smrti uskrsnu na život vječnoga svjetla, molimo te
Gospodine, smiluj se svima nama da nađemo put k tebi. To te molimo po Kristu, Gospodinu našemu.
Propovijed
a)
Korizma ne znači manje jesti, piti, ne znači mučenje sebe i škripanje zubima, nego sakupljanje umjesto rasipanja, koncentracija na središte našega života. Potrebno je izaći iz besmislenosti, a uputiti pogled prema bitnom.
Tekstovi treće korizmene nedjelje nas vode u središnju poruku kršćanske vjere: Isus Krist nas je konačno otkupio i oslobodio po svom križu i uskrsnuću. Spasenje koje Bog ljudima želi u njemu je sasvim prisutno i susrest će ga onaj tko u njega vjeruje. I to samo u Bogu i ni na koji način drukčije ili drugdje. Ovaj smisao daje evanđelist Ivan Isusovom nastupu u Hramu. Pri tome tako zaoštrava pripovijedanje o čišćenju Hrama i svodi ga na kontrast vjere i nevjere, pa i nas poziva da razmislimo o našoj vjeri i nevjeri u Isusa Krista. Zato i mi trebamo sebi postaviti pitanje o središtu našega vjerovanja. Oni kojima je povjereno propovijedanje se potiču da odlučno i jasno pokazuju da je Isus Krist jedini put k Ocu. Time stoji i pada naša vjera. Time se ona razlikuje od svih mogućih predodžbi o Bogu i drugačijih pokušaja pristupa k Bogu.
Evanđelje nas najprije suočava s pitanjem jesmo li, u biti, sposobni vjerovati u vremenu u kojemu se toliko govori o sigurnosti. Sigurni rezultati su preduvjet da netko prihvati ono što sluša ili mu dolazi u susret. I ako ima što reći, onda duboko zahvaća naš razum je li on svoje življeno uvjerenje utvrdio čvrstim dokazima ili nekim polovičnima pa mu zbog toga ne mogu pokloniti povjerenje. Živjeti u sigurnim odnosima je ono što velika većina od nas želi i za čime ide. I ako mi moj životni partner više ne može pružiti sigurnost, hoću li zaboraviti na vjernost prema njemu?
Ako Isus ne vjeruje u ono povjerenje koje mu ljudi daju samo zbog čuda jer „znao je što je u ljudima" onda prebacuje problem vjere kao središnji problem ljudi. Vjera ne dopušta nikakvu polovičnost. Ono što Isus sigurno zna je to da su ljudi potpuno nepouzdana bića, što se upravo pokazuje s obzirom na njegovu sposobnost i mogućnost vjerovanja. Isto mnoštvo koje mu se sada zbog čuda divi, to će ga mnoštvo na križu ostaviti na cjedilu. Zato se ništa ne razlikuju od njihovih vođa koji otvorenim traženjem znaka demonstriraju svoju nevjeru. Biti sposoban vjerovati u Krista znači moći biti vjeran usprkos svim nesigurnostima, moći se osloniti na križ. Za Isusa nema nikakvog drugog dokaza za njegovu moć osim križa koji vodi uskrsnuću. Tko je jednom doživio oslobođenje po križu, on zna da se ono više ne može izgubiti, jer je Krist uskrsnuo. Za takvog će uskrsni i proslavljeni Gospodin biti središte života. I to ga oslobađa usprkos svim prisutnim tminama, strahovima i besmislenostima .
U Ivanovu evanđelju je vjera usmjerena, uvijek i samo, na Isusa Krista. Nisu vjerniku dane sve moguće „istine", nego samo povezanost s Isusom Kristom koji je put, istina i život! I tako postaje za nas jedini put. (Iv 14,6) U sukobu s modernim svijetom kršćani se suočavaju s diskusijama o ljudskom ne dostojanstvu, o sumnjivom moralu, o upitnost, nepogrješivosti nekih izjava da se ova ili ona dogma više ne slaže s današnjim svijetom. Koliko vidimo danas rasprava i sukoba u našoj domovini, među partijama ove i one vrste, a bez obzira na dezorijentiranost i brige. Sve je to plod toga što kršćani sve manje vjeruju jedinom svjetlu koje obasjava kršćane u svijetu. Ovo izgleda središnja spoznaja, koja se manje tiče pojedinaca a više vjerske nauke koja se nalazi tamo negdje po strani, a pravi je putokaz za naš život. Ako imamo „imamo" zajedništvo s Isusom Kristom, onda „imamo" i život. A naše zajedništvo s Isusom vodi u zajedništvo s Bogom i međusobno. U približavanju Velikom tjednu i Uskrsu naš post nas može oslobađati da možemo iznova otkriti ovu životvornu povezanost s Isusom Kristom da se na nama ostvari što je krštenjem započelo: novi čovjek koji je u Kristu vidljiv.
1.
Potreba za čudom i ljubav za istinom Uz 1. Kor 1, 22-25
Svađa među učiteljima
Imaju li čudesa snagu dokaza? Priča židovska predaja: kod jedne diskusije u nekoj školi, gdje se radilo o pravilnom tumačenju zakona, rabbi Elliezer je iznosio sve moguće prigovore, ali nije puno uspijevao. Konačno, pribjegao je čudesima. Na njegovu riječ se drvo rogača samo presadilo stotinjak metara dalje, blizu nekog kanala gdje je bilo vode, no njegovi protivnici se nisu pokazali time baš oduševljeni. Na to reče rabi Elliezer: "Ako sam u pravu i moje riječi istinite, neka to dokažu zidovi ove škole." I nagnu se zidovi da je prijetilo rušenje. No, rabi Ješua zavika zidovima i reče im: „Ako se učenjaci svađaju u vezi stvari zakona, što se to vas tiče." I nisu se srušili zbog časti rabbi Ješue, ali nisu se srušili ni radi časti rabbi Eliezara, nego stoje krivi do dana današnjeg. Rabbi Eliezar nije popustio, nego se obrati k nebu i stvarno se s neba začuje glas koje reče: „Sumnjiva pitanja treba riješiti kako govori rabbi Eliezar." No, drugi rabini odgovoriše: „Zakon nije na nebu, (usp Pon zak. 30,12) nego je predan narodu na brdu Sinaj i od onda ne odlučuje nikakav nebeski glas, nego većina ljudi na zemlji." Kasnije rabbi Natan sretne proroka Iliju i upita ga: „Što Bog čini ovoga časa?" On odgovori: „Smije se i govori: moja djeca, moja djeca su me pobijedila."
Židovstvo gladno čudesa
Vrlo zanimljiva priča, ali što ona ima zajedničkog s našom poslanicom? Opominje nas na oprez kad baratamo s Pavlovim riječima 'Židovi traže znakove.' To zvuči vrlo globalno, a odnosi se na čudesa, ali kao općenito predstavljanje tadašnjeg židovstva, može teško nam služiti prema ovim gore riječima. Na pravi nas trag može odvesti zapažanje da su Židovi od Isusa tražili čudesa kao potvrdu s neba, ali on ih nije činio, nego je odbijao (usp. Mk 8,11). Sigurno se, u oba slučaja, mislilo na dokazivanje Isusovog božanskog poslanja, da je ovaj čovjek iz Nazareta stvarni poslanik Božji. Na ovu, čisto ljudski razumljivu, potrebu za osiguranjem, Bog odgovara na svoj način, koji je izazovniji (provocirajući) nego li bi bila moguća šutnja. Kao jedini znak Božji uzdiže se križ na Golgoti.
Tako dolazimo do druge Pavlove tvrdnje da je navještaj raspetoga za Židove sablazan (skandal) . Ipak trebamo malo preciznije pogledati. Smrt na križu je barbarska i užasna smrtna kazna, ali ne i vjerska sablazan. To može biti u židovstvu ako se razmišlja prema knjizi Ponovljenog zakona gdje piše: „Proklet svaki koji visi na drvetu" (Pnz 21,23) Ali to se nije činilo za neprijatelje iz vlastitog kraljevstva koje su Rimljani vješali na križ. Tek kad se poveže da je raspet možebitni Mesija, posljednji poslanik i vjesnik Božji, skandal za pobožne uši postaje grozan.
Grčka „filozofija"
Nasuprot Židovima Pavao stavlja Grke, to jest pogane da tako obuhvati sve ljude. Kako ih je Pavao opisao lakše je razumjeti. Traženje istine bi trebalo za njih biti tipično. Filozofija zapravo, po značenju riječi, nije ništa drugo, nego traženje istine i to je grčko iznašašće. Pravilnim vođenjem misli oni žele razjasniti svijet i ljudski život sve do posljednjeg kutka. Odmak od propovijedanja raspetoga izgleda nepremostiv, a posebno ako se uzme u obzir ono što je jednom rekao glasoviti Cicero: „Ružna riječ križ treba biti daleko od tijela rimskih građana, od njihovih misli, ušiju i očiju." Pa je i naučavanje o raspetom Otkupitelju sasvim neprihvatljivo.
„Treća" veličina
Nikakve šanse za križ? Pavao pozna još jednu, treću grupu koja nastaje iz obje grupe čovječanstva. To su pozvani, to jest oni koje je Bog pozvao iz dosadašnjih životnih okolnosti, koji su dopustili da ih njegov poziv susretne, koji su postavili novu ljestvicu vrijednosti i pokušavaju, preko Raspetoga, dobiti novu božansku snagu i mudrost. To se ne događa bez prihvaćanja uskrsnuća Kristova, iako o tome nema govora ni u našem tekstu, ni u okolnim tekstovima. Uskrsnuće se ne smije krivo shvatiti, kao neki „sretni završetak" ili jeftino otkupljenje. Ono nikako ne želi odvojiti od križa svu njegovu težinu i oštrinu.
Npr. umjetnost počima predstavljati križ tek u vremenu car Teodozija I. (379-395) kada je križ konačno zabranjen kao oruđe smrtne kazne. Od tada poznamo križ kao predmet pobožnosti ili, što je još gore, kao neki ukrasni predmet. Tek kad možemo razumjeti židovsko odbijanje i grčko klimanje glavom da je križ komad židova i komad pogana, ili drukčije rečeno, jedna moguća snaga protesta protiv križa se nalazi u nama. I ostaje nada da će Božji poziv u nama biti jači nego ovaj protest protiv križa.
2.
Pretpostavka da netko može čitati moje misli je vrlo neugodna. Previše tajni, poteškoća i nerazjašnjene misli kruže glavom. Dobro da nitko ne može vidjeti u glavu.
Isto tako je činjenica da ni mi ne možemo onima, nama nasuprot, gledati u glavu i izvor mnogih nerazumijevanja. Razgovaramo jedan s drugim, ali ne razumijemo jedan drugoga. No, često razlog tomu nije da su nam misli drugoga sakrite, nego zato što su nam strane.
Stran - znači mi to ne želimo razumjeti. Niti to želimo prihvatiti kao istinu. To razbija naše lijepe poglede. Ne možemo tako lako osuđivati druge. Niti sebe malo povući u promišljanje. Mi ne želimo komunicirati s onima koje smo označili, jer se više volimo družiti s onima koji su nam simpatični. I to zato što ne želimo razumjeti - inače bismo trebali tražiti oproštenje.
Neki put i sami sebe varamo u drugom pravcu: smatramo nekoga ispravnim, ozbiljnim i nesebičnim, a da taj to doista nije. I tada ne crvenimo brzo: puštamo da nas onaj drugi, bolji, poučava - svakako ne želimo se blamirati.
Jer konačno se radi o nama samima. Postoje tamna mjesta u našem srcu, u našem razumu i našim mislima. A onda smo radosni što smo zaboravljivi. I radosni smo što nitko ne može čitati naše misli.
„A Isus je znao što je u ljudima..."Bog nas pozna, pa i naše najtajnije misli. Pa čak i ono što nama samima ostaje tajno, i ono što smo već zaboravili. Pa čak i ono što mi sami sebi ne želimo priznati. Bog nas pozna bolje nego mi sami sebe. Isus zna što je u ljudima.
Sad bismo se svi mi trebali pošteno zacrveniti. Jer na sudnji dan će biti sve poznato i objavljeno, ama baš sve!
Ima ljudi koji bi sada mogli napustiti Crkvu i reći: Plašim se ovog sveznajućeg. Ne želim nikakvog Boga - policajca. Ima ljudi koji zbog stida odbacuju Boga, čak počimaju mrziti Boga.
No, Bog se ne zadovoljava time da sve zna. On iz toga povlači svoje zaključke i postupa, a to je konačno ono odlučujuće.
S jedne strane slušamo prvo čitanje: „Ja sam Gospodin koji te oslobodio, koji te izveo iz kuće ropstva." Radi se o oslobođenju: deset zapovijedi - a ne nikakvi kazneni zakoni. On nam ne pokazuje, kao u nekakvom ogledalu, koliko smo zli. Ne, on nam pokazuje put kojim bismo trebali ići.
Bog pozna našu nutrinu - zbog toga se ne okreće od nas, nego dolazi k nama i želi nas osloboditi - kao što je oslobodio Izraela - iz kuće ropstva u zemlju slobode.
A Isus u evanđelju - On zna što je u ljudima. On zna da bi naše tijelo trebalo biti hram Duha Svetoga, a zna i vidi kakva smo stvarno špilja razbojnička. No, on ne bježi, nego ostaje. On se hvata posla, otklanja što je na fasadi i napasti, sve mete i čisti.
A to boli, to znači odbaciti ono što smo zavoljeli. Gledati na svoje vlastite grijehe.
No, to je još uvijek bolje, nego da nas Bog policajac pozove na račun (to ne bismo ni preživjeli)
Postoji i obećanje za hram, koji je naše tijelo. „I u tri dana ću ga opet sagraditi"
Dopustimo Bogu da nas obnovi. A plod će biti veličanstven. Amen
Čišćenje Hrama - uzor za korizmu - biti slobodan za Boga
Kao mladi student bogoslovije u Đakovačkoj katedrali sam godinama promatrao sliku kako Isus tjera trgovce iz Hrama. Na toj slici lica trgovaca su bila lica ondašnjih kanonika i biskupovih savjetnika i tajnika. Ne znam što me na toj slici privlačilo da je uvijek iznova promatram. Možda činjenica da Isus tjera iz Hrama baš one koji misle da su osigurali mjesto u Crkvi.
Kad bi Isus danas došao u našu crkvu, ne bi se toliko ljutio, tako vjerujem, na naše limuzine, koje nam čak i služe ili nekim stvarima kojima poljepšavamo službu Božju. Mnogo više bi se ljutio na ravnodušnost ljudi koji se imenuju kršćanima prema drugim ljudima.
Srdio bi se na naš odnos prema kršćanstvu. Što bi sve on istjerao iz ovog hrama: sigurno one koji nikad ne dolaze u crkvu, a traže crkveni sprovod.
Izbacio bi iz Crkve, kao svoje zajednice, sve one koji preko sprovodne mise ostaju vani. I on, na mom mjestu sigurno ne bi dopustio takvo vrijeđanje svojih svetinja.
Izbacio bi i one roditelje koji se ništa ne brinu za vjerski odgoj svoje djece. Kao da ti kršćani nisu svjesni onoga što je rečeno u Bibliji: "Zar ne znate da ste vi hram Božji i Duh Božji prebiva u vama . A tko uništava (ruši) hram Božji, toga će Bog uništiti. Jer dom Božji je svet, a to ste vi!» (Kor 3,16) Izgleda kao da ovdje roditelji, a ni svi mi, nismo svjesni ovih riječi. A one su strašne. Jer ne odgajati djecu u vjerskom smislu, znači ne graditi, nego rušiti taj hram Božji.
Da bih mogao samoga sebe prihvatiti potrebno je redovito "čišćenje hrama". Isus je simbolično postupio: uklonio je iz hrama sve što tamo ne pripada. Ovaj hram je također i Crkva. I Crkva mora misliti na sve ono što je u prošlosti opterećivalo. Jedan korak je napravio i papa Ivan Pavao II. kad je molio za oproštenje za sve što je Crkva, kroz povijest, krivo učinila.
Svatko od nas se mora pitati, s obzirom na vlastiti život: koje stvari su se u meni nakupile da opterećuju moj odnos prema Bogu?
Što ja skupljam u sebi da ruši moj odnos prema Bogu? Prevladavanje prošlosti ne smijem samo tražiti od političara - moram sam, kod sebe, time započimati.
I ovdje vrijedi kao zapovijed: da li je u mom životu na prvom mjestu Bog i da li visoko poštujem slobodu drugoga?
I ovo osobno čišćenje hrama služi, kao i zapovijedi, istome cilju - radi se o slobodi, da budem slobodan za Boga, njegovu riječ slušati, da ponovno vidim njegovo djelovanje u svijetu.
( kako izgleda ono biti slobodan po odbacivanju starog tereta da mogu ugledati pravo lice pokazuje nam primjer / Misli 9//9/ Promijeni se, i promijenit ćeš svijet
Sufi Bayazid pripovijeda o sebi:
"U mladosti sam bio revolucionar. Jedina moja molitva Bogu je glasila: "Bože daj mi snage da preokrenem svijet."
Kad sam bio u punoj snazi života i kad je protekla polovica moga vijeka, a da nisam ni jednu jedinu dušu promijenio, promijenila se moja molitva: „Bože, daj mi milost da preokrenem sve one koji su sa mnom povezani, moju obitelj, moje prijatelje."
Sada sam starac, moji dani su izbrojeni i kasno sam spoznao koliko sam bio budalast. Sada je moja jedina molitva: „Gospodine, daj mi milost da se obratim. Da sam tako molio, možda moj život ne bi bio promašen."
Zapovijedi - putokaz u oslobođeni život
Zapovijedi su nama upućene, da budemo slobodni. One ne žele biti nikakvi lanci, nego pomoć kako iskoristiti slobodu. Iza svega stoji trpeća ljubav Božja, Boga koji nam želi samo dobro. Zato u središtu zapovijedi stoji moj odnos prema Bogu - a ne bezobzirno ograničavanje moga života.
Ako ovo zadnje uzmem ozbiljno, onda je potreban samo jedan mali korak osobnog čišćenja hrama u kojemu ću odbaciti sve što opterećuje moj život i usmjeriti, u punoj slobodi, svoj pogled i život k Isusu, k Bogu.