Često puta se događa da se u svagdašnjici  ne opaža, dovoljno jasno, naše temeljno životno opredjeljenje. Konture nisu dovoljno jasne i uočljive. A, usput, se pojavljuju brojna pitanja i poteškoće koje traže temeljit i hitan odgovor.

Što je temeljno određenje ljudskog života? Upravo u vremenima krize, osobnih nesigurnosti izranjaju takva pitanja i u odgovorima  daju mnoštvo mogućnosti i pokušaja, kako za pojedinca, tako i za sve ljude.

Pitanje koje postavljaju kršćani glasi: Koje je moje temeljno određenje kao kršćanina, koja je moja zadaća? Pavao govori o prisili koja leži na njemu: da naviješta Evanđelje. Sve što on radi događa se zbog Evanđelja. Temeljno određenje, za Pavla, je izgraditi put za Evanđelje k ljudima - Radosnu vijest: ljude dovesti u blizinu Božjeg spasonosnog djelovanja.

Isus je  svojim dolaskom (svojim utjelovljenjem) učinio vidljivim i opipljivim da se događa spasenje ljudi. Kraljevstvo Božje se događa ondje, gdje ljudi doživljavaju spasenjsko Božje djelovanje. Isus jasno pokazuje, u svom i po svom životu, da je Bog jedini izvor iz kojega čovjek može urediti svoj život.  Čovjek nije dovoljno jak po svojoj snazi i nije sam za sebe i po sebi, nego je stvoren na slavu Božju i treba svojim životom naviještati tu hvalu. Ova Božja slava i hvala će se očitovati ondje gdje čovjek, po drugim ljudima, doživljava spasonosno Božje djelovanje.

Temeljno određenje Crkve je - ovako promatrano - naviještati Božje spasenjsko djelovanje - stvoriti prostor za ovakvo Božje djelovanje i ostvarenje toga djelovanja.  Crkva je pozvana  potpuno živjeti od Boga i po Bogu i kraljevstvo Božje naviještati riječju i djelom.

Neka te Bog blagoslovi i ozdravi.

Neka u tvojoj bolesti bude uz tebe.

Neka te uzdigne i ako bude za to vrijeme i ozdravi.

Neka tvojoj duši daruje povjerenje.

Neka ti dade ako ti je potrebno,

da ti duša otpočine od nemira života tako dugo dok ti je dobro.

Neka ti dade, u pravo vrijeme, snagu

ustati i prihvatiti životne zadaće koje ti sada izgledaju tako teške.

Dao ti da upoznaš korijen i smisao tvoje bolesti i da upoznaš poruku koju ti daje.

Dao ti lijep osjećaj, tebi, da pravovremeno osjetiš što ti ide na bubrege, ili što ti škodi želucu ili što ti oduzima dah.

Jer on želi tvoje dobro, a ne patnju.

Neka ti to dade Bog Otac koji je stvorio život i Sin koji je ozdravljao bolesne, neka te on blagoslovi.

Naše čitanje je dio odgovora kojega je Job izrekao na prvi Elifasov govor i to onaj dio u kojemu Job govori o životnim nevoljama. Job je, kako nam ga knjiga opisuje, pobožan i pravedan čovjek. Ništa se, u njegovom životnom ponašanju, ne protivi  stvaralačkoj volji Božjoj. Job je tip čovjeka koji svoj život uređuje prema volji Božjoj. I baš njemu je život pretumban naopako što je išlo do granica ljudske izdržljivosti. U takvoj lomljivosti života, u takvoj bezizglednoj situaciji  Job razmišlja o životu uopće. Ovdje, u našem odlomku, nalazimo najprije općenitu izjavu o ljudskom životu. Za nekoga tko je, poput Joba, doživio toliko nevolja i patnji sužuje se životna perspektiva na same poteškoće i nevolje. Život je nevolja, stalna borba, borba za preživljavanje. Iskustvo prožima sliku života. U takvoj situaciji Job ne očekuje ništa više ni od Boga. Za njega povijest s Bogom izgleda da je došla do svoga kraja.  Sveukupan život je samo dah, jadan i brzo prolazni. Polazeći od svoje životne situacije Job razmišljanjem  dolazi do zaključka da je život neprestana borba,  ne nosi u sebi nikakvu sreću, niti stalnu sigurnost.

Drugo čitanje govori o Pavlovoj zadaći apostolstva. U 9. poglavlju prve poslanice Korinćanima Pavao vrlo široko govori o svom pozivu  na propovijedanje Evanđelja i stavlja zajednici u Korintu pred oči svoj apostolski primjer.  Svoj poziv naviještanja  Pavao povezuje sa svojim prvim pozivom u apostolsku službu kojega mu je uputio sam Isus Krist. Silu koja ga tjera povezuje s obraćenjem i pozivom. Ovo nas podsjeća na starozavjetne sudbine proroka.  Pavlu  ovdje nije ostao, tako reći, nikakav drugi izbor.

Prisila ovdje ne znači  sudbinu punu neizvjesnosti, nego je, kod Pavla, vidljivo suvereno  Božje postupanje u kojemu čovjek, cijelim životom, daje odgovor na Božji poziv. Pavao u slobodi izvršava Božji nalog koji ga pritišće i svakodnevnim naporima, koje ova služba sobom donosi, postiže sudjelovanje u Kristovim mukama.  Pavao kao apostol gleda u nasljedovanju suobličenost s Kristom.  Sloboda i neovisnost ne znače, za Pavla, ništa drugo nego obvezu na nepodijeljenu službu i zauzimanje. Pavao pledira i radi na tome da riječi poruke pogode slušatelje u njihovim životnim okolnostima, one im trebaju biti razumljive. Volju Boga, koji je konačno susreo ljude u Isusu Kristu, treba poštovati. Sloboda omogućava Pavlu da, na neki način, sudjeluje s drugima u postizanju njihovog konačnog spasenja.

Zadobiti mnoge je Pavlov motiv djelovanja. Mnogi ljudi su adresanti Pavlovog naviještanja,  a time i Božje riječi, no Pavao je dovoljno realističan da zna kako ne može dospjeti do svih, niti sve  obratiti.

c) Mk 1, 29-39

Ovaj se odlomak nalazi u Markovu evanđelju u velikom odlomku o Isusovom djelovanju u Galileji (Mk 1,14-9,50) Nakon poziva prvih učenika i prvog izvještaja o ozdravljenju evanđelist Marko izvještava o drugim Isusovim izlječenjima. Naš evanđeoski tekst govori o ozdravljenju Petrove  punice, ozdravljenju opsjednutih kao i Isusovom odlasku iz Kafarnauma. Nakon Isusovog napuštanja sinagoge odlazi u kuću Šimuna i Andrije i oslobađa Šimunovu punicu groznice.  Svojim čudesnim djelovanjima naglašava  djelotvornost svojih riječi, poruku o dolasku Kraljevstva Božjega.  Zadivljenost ljudi njegovim naukom i njegovom vlašću nastavlja se i u njegovom spasiteljskom djelovanju. Još iste večeri brojni bolesnici i opsjednuti u Kafarnaumu su, na svom tijelu, osjetili kako je djelotvorna i moćna Isusova riječ.

Isus jasno ukazuje da je u njemu i po njemu došla punina Božje ljubavi k ljudima.  I zato ne čudi da su stanovnici Kafarnauma htjeli Isusa zadržati , no pri tome se pokazuje samo njihovo nerazumijevanje. Isus želi, u svojim djelima, pokazati ljubav Božju prema svim ljudima. Zato Isus ne ostaje na jednom mjestu, nego ide unaokolo da i drugdje pokaže, na djelu, ljubav Božju. Isus je došao da s njime započne kraljevstvo Božje koje je obećano svim ljudima. Svojim povlačenjem na molitvu Isus jasno ukazuje da je konačno, po njemu, došla volja Božja, to znači Božja volja spasiti čovjeka.  Poruka o kraljevstvu Božjem koja se očituje u spasiteljskim djelima i oslobađajućim porukama Isusa Krista namijenjena je svim ljudima. Molitva je Isusova jedinstvena veza s Ocem i ukazuje na jedinstveni izvor spasenja, a to je sam Bog. Isus shvaća samo tako svoju volju i svoje poslanje, svoje djelovanje i svoje naviještanje.  Isusov život je prožet javnim nastupima i naviještanjima riječju i djelom, ali i onim jedinstvenim odnosom s Ocem, Bogom, kojega on traži u samoći i tišini.

Bog nam daruje svoj blagoslov, njegova milost neka bude sa svima vama

Svatko od nas je imao osjećaj praznine, osjećaj razočaranja i bezizlaznosti. Mnogo toga smo prožvakali, posebno ako se radilo o sitnicama. Ponekad razočaranje ide do u dubinu duše i srca, natovarilo je nekakav teret na naš život i na ljude oko nas. Tada više ne možemo preskočiti ni naše vlastite sjene. Ono što ipak možemo jest prihvatiti snagu od Boga, njemu se povjeriti da on vodi naš život i da ga ispunja pa bilo što se dogodilo ili što će se dogoditi. S njim naš život neće proteći u prazno.

I zato, s punim pravom, možemo baciti iz ruku sav teret i predati ga Gospodinu. Isus to sve uzima, njemu se obratimo puni pouzdanja...

Bog i Gospodin drži svoju vjernost prema ljudima. Zato mu se i usuđujemo iznijeti naše molitve:

Gospodine naš i Bože, u Isusu Kristu svome sinu, podario si nam vječno spasenje. Daj da budemo poslušni tvojoj volji i tako dostignemo puninu života. Po Kristu, Gospodinu našemu...

U predvečerje života bit ćemo pitani o ljubavi, piše Ivan od Križa.

Kad postane ozbiljno, kad dođe ono bitno. Kad budemo morali davati račun, kad budemo morali dati račun o našem životu, onda nećemo  biti pitani o tituli, putovanjima, službi  ili djelovanju, nego ćemo biti pitani o ljubavi. Ljubav se može na mnogo načina pokazati - kao milosrđe s prekršiteljima, kao utjeha žalosnima, kao dijeljenje s gladnima, kao pomoć potrebnima....

Bog nas neće prvotno pitati jesmo li pripadali progresivnima ili konzervativnima, nego jesmo  li ostvarili svoju vjeru samo iz ljubavi prema njemu ( a ne iz drugih razloga.)

Bog nas neće prvotno pitati jesmo li bili premalo apostolski aktivni, nego jesmo li mi bili aktivni iz ljubavi prema njemu (a ne po pritisku) ili jesmo li mi iz ljubavi prema njemu ( a ne iz komoditeta, nezainteresiranosti ili lijenosti) ne sudjelovali u takvim aktivnostima.

Bog nas neće prvotno pitati jesmo li mi satima molili, nego jesmo li molili iz ljubavi prema njemu.

Bog nas neće prvotno pitati jesmo li mnogo govorili, ili jesmo li mnogo šutjeli, nego jesmo li iz ljubavi prema njemu govorili ili šutjeli.

Bog nas neće prvotno pitati jesmo li zbog kojeg  pametnog razloga postili, nego jesmo li postili iz ljubavi prema njemu.

Bog nas neće prvotno pitati jesmo li živjeli kao svećenici, redovnici ili laici, nego jesmo li živjeli iz ljubavi prema njemu.

Bog nas neće prvotno pitati jesu li nam planovi ili djela uspjeli ili nisu, jer ono što nam čini život vrijednim nisu veliki planovi, ni djela, mnogo govoriti ili mnogo šutjeti, nego ljubav koja stoji iza tih čina. Ne može svaki čovjek mnogo učiniti, ne može svaki puno postiti ili satima na koljenima moliti, ali svaki može ljubiti. U večer našeg života bit ćemo pitani o ljubavi.

U 9. poglavlju poslanice Korinćanima Pavao više puta govori o plaći i dobitku. Time je sigurno došao do ušiju slušatelja u velikom lučkom gradu.

Kad se radi o novcu, slušaju nas i svi oni kojima druge riječi propovijedi izgledaju daleko od života. Svatko misli da se razumije, ponešto, u novac, iako je tema financija uvijek malo škakljiva za diskusiju. Vjerodostojnost dostojanstvenika i u Crkvi, i u državi ovisila je o njihovom odnosu prema novcu.

Ipak se Pavao morao braniti, ne zbog nekakve optužbe o nepravednom bogaćenju ili sakrivanju Crkvenih materijalnih dobara zbog privatnih koristi, njemu se predbacivalo što ne uzima ono što je određeno od zajednice da pripada misionaru i apostolu. Umjesto toga, ljudi su ga vidjeli kako u šatoru Priscile i Akvile, svojim radom, zaslužuje ono što mu je potrebno za život.

Zašto je on tako postupao? Zašto je trošio energiju koju je on trebao za apostolsku službu? Ili, zar je bio toliko ponosan da nije htio da ga zajednica uzdržava? Takva i slična pitanja su se postavljala u Korintu pa su neki članovi općine zbog toga dovodili u pitanje samoga Pavla i njegovu službu.

Pavao polaže račun o svom životu i apostolskom radu i kako shvaća svoje poslanje, ali i o svom odnosu prema novcu. Time nam daje primjer kako svojim kršćanstvom zahvatiti sva područja života. Duhovne odluke idu sve do novčanika.

Pavao ne niječe potrebu Crkvenih pravila da apostoli i Crkveni redovi dobivaju plaću od zajednice. Njegova praksa izlazi iz njegove posebne i osobne prakse. I ona se hrani njegovim iskustvom. Radi se o tome kako su Evanđelje i Isus Krist ušli u njegov život. I to se tako dogodilo da Pavao još uvijek stoji na tragu toga da ga je Uskrsli pozvao po imenu! Pavao je postao drugačiji. Njegovo poslanje i poziv je postalo drukčije, njegov život je dobio drugu vrijednost i mjerila. I to se onda odražava i u razmišljanju o novcu, i o nagradi i zaradi. Da, to je njemu vrlo važno. A što je neki novac prema onom što on sada radi? Njemu je nagrada da on smije služiti Kristu. Dobitak, to je njemu vrlo važno! No, to se ne vidi ni u jednom obračunu. Dobitak to su ljudi koje je mogao steći.

Po načinu kako živi, kao netko tko svojim rukama zarađuje kruh, može doći bliže siromasima i bijednima u Korintu, kao pravi učitelj.

Braćo i sestre, primjer duhovnog polaganja računa kojega je apostol tako jasno dao općini u Korintu, može i za nas biti poticaj da ispitamo svoju životnu praksu. Naše odlučivanje za Isusa Krista treba doći i do »novčanika« gdje će njegova ljubav sve određivati.

a) Bog je ljudima vjeran. Tokom povijesti Bog neprestano pokazuje da je vjeran i da se čvrsto drži saveza s ljudima, da mu je taj savez svet i neraskidiv. Čak i preko osobnih kriza, gdje ova vjernost izgleda da je zatamnjena, nejasna, Bog ostaje vjeran i na strani ljudi.  Bolest i patnja ne dijele od Boga, niti su znakovi Božje daljine, nego znakovi poziva na osobno premišljanje ovog odnosa vječnoga života u Bogu.

b)  Bog je izvor života. Na njemu i po njemu se temelji ljudski život.  Ovo određenje za ljude, ni u jednom slučaju, ne znači sužavanje života,  nego otvara i stvara nove i nesagledive mogućnosti života. Bog vodi ljude u slobodu i širinu, a ne u skučenost. Bog otvara nove životne šanse i mogućnosti: vjernik je pozvan da, s povjerenjem, prihvati ove Božje širine i mogućnosti.

c) Bog poziva ljude u službu oslobođenja i spasenja. Ljudi doživljavaju ovu spasiteljsku Božju blizinu i djelovanje po ljudima koje je pozvao. Služba naviještanja uključuje i doživljaj vlastite slobode i Božjeg prihvaćanja.  Tko je osobno u životu doživio ovu Božju ljubav i Božje prihvaćanje,  taj je sposoban ovu Božju ljubav naviještati drugima i dopustiti da se osjeti.  Bog može takav život pojedinaca tako preurediti da bude potpuno ispunjen i osmislen. Time će i ljubav Božja biti vidljiva.

d) Spasenje u Isusu Kristu. U Kristu je Božja ljubav obećana svim ljudima. Bolesni i svi oni koji su označeni bilo kojom patnjom, osjećaju po Isusu ovu  Božju ljubav. Njegovo kraljevstvo se pokazuje upravo ondje gdje ljudi doživljavaju spasenje života koji je i teško opterećen bolestima.

e) U »pogledu« na Isusa događa se »pogled« na Oca. Isusov odnos molitve s Ocem, njegovo savršeno i skladno upotpunjavanje volje i djela čine Božje djelovanje posebno uočljivim. Isus nas poziva da uskladimo svoj život i da ga uredimo u potpunom povjerenju u Boga. Po nama treba biti vidljiva ljubav Božja i uspješan će se život ostvariti u odnosu s Bogom.

f) Zadaća Crkve. Crkva ima zadaću, od Isusa Krista, a preko njega od samoga Boga, da nastavlja oslobađajuće spasiteljsko Božje djelovanje i da učini da se kraljevstvo Božje pokazuje sada i ovdje. Ova oslobađajuća i spasavajuća Božja poruka ne pozna granice, jer je Božja ljubav prema ljudima bez granica.

3.

Kako vam je kad čujete riječ "starački dom"? Što vam dolazi na pamet? Sigurno, prema onome kako se to vas tiče, mogu doći različiti stavovi prema staračkom domu, jer starački dom nije tema za mlade, o tome oni uopće ne razmišljaju. Ne znaju ni što je to! U starački dom nikako ne želim, mjesto gdje se šalju ostarjeli ljudi. Starački dom je zadnja stanica, tu odnesu i od tamo iznesu čovjeka. Starački domovi, u današnjem društvu, i nemaju baš neki dobar glas. Mnogi pokušavaju time napraviti dobar posao, dokle još ide. Sve manje je ljudi spremno dvoriti i pomagati stare osobe pa imamo i sve manje školovanih ljudi za to. Mladi se ne žele odlučiti za taj poziv.

Job govori  o nevoljama svoga života, koje postaju sve vidljivije kako postaje stariji. Došao je do granica. To opaža u tjelesnim  pobolijevanjima. Ništa više ne ide onako kako je prije bilo. Tjelesne i životne sile, sluh, mišići gube na snazi. Više ne mogu ono što sam mogao prije. Na početku se može i prikriti, ali jednoga dana sve izbija na svjetlo dana. Tijelo je postalo slabo. Više se i sam sebi ne sviđam. Sa mnom je gotovo. Konci mog životnog tepiha idu kraju. I tada se postavlja pitanje: da li je, uistinu, moj život bio vrijedan? Što sam učinio od života?  U večer našeg života bit ćemo pitani  o ljubavi, kaže sv. Ivan od Križa.

Naš Job izgleda da ima veliku nadu. Čezne za obećanom nagradom, za mirom. To mu daje besane noći i čini ga nemirnim. Augustin je već rekao: "Nemirno je, o Bože, srce naše dok ne otpočine u tebi."

Usred našeg ljudske konačnosti života koja se očituje kroz bolesti i smrt, Bog nam govori svoju riječ spasenja, ozdravljenja. On ne niječe našu želju biti čovjek, pa i onda kad želja za besmrtnošću i nepovrjedivošću animira pisce i režisere da snimaju brojne filmove i pišu knjige. Bog pozna naše granice i zato nam je potpuno blizu. Primjer za to je Evanđelje.

Dan pun ozdravljanja, kao onog Petrove punice i mnogih drugih bolesnika i opsjednutih koji su dolazili k Isusu i od njega očekivali ozdravljenje. Na početku svog djelovanja u Galileji Isus se očitovao kao ozdravitelj, kao spasitelj. Ali ga ljudi ipak nisu ozbiljno shvatili. Ostali su u sebe zatvoreni. I treba još vremena da bi se ljudi otvorili za onog spasitelja, za onog Krista koji će ih otkupiti, koji će im darovati vječni život.

Ozdravljenje Petrove punice je opisano vrlo škrtim riječima, a ipak dovoljno. Isus je ozdravio bez riječi. Činima: Isus joj prilazi, uzima je za ruku. I podiže je. Temperatura je napušta. Ona je opet sposobna izvršavati zadaće koje je trebala činiti. Tako jednostavno izgledaju ozdravljenja koja Isus čini: nikakva komplicirana medicinska tehnika, nikakvi precizno propisani lijekovi. Isus  ima oči za ono što je čovjek, zapravo i može svima nama biti uzor,  treba ići tamo i ne zatvarati oči pred problemom, dopustiti da netko osjeti toplinu i sigurnost, da osjeti: ti za mene nisi otpisan. U mojim očima ti imaš svoju vrijednost, pa čak i onda kad si se promijenio, kad sam sebi to ne vjeruješ.

A onda se može dogoditi da drugi bude podignut - u duhovnom smislu. Onda će on biti ponovno podignut, to znači imati svoju životnu radost, jer osjeća:  ja sam vrijedan, ja sam prihvaćen. A onda se dogodi da slavimo svečanost uskrsa usred dana.

Evanđelje može biti odgovor na iskustvo Joba koje smo čuli. Evanđelje nas poziva da iznova razmislimo o našim ljudskim granicama i kako s njima postupati. Ono nas poziva da  čovjeka prihvatimo u starosti, bolesti, u problemima. Staviti u središte čovjeka, a ne njegovu patnju i probleme i tako jedan s drugim postupati. U povjerenju i znanju onoga što je već  psalam 73 rekao:

"I kad oslabe moje tijelo i moje srce, Bog je moja utvrda i moja baština zauvijek."

U vremenu kada se, sa zebnjom, gleda širom svijeta na Srednji istok - i odluci o ratu ili miru - slušamo, u današnjem evanđelju, o različitim, gotovo posve običnim izlječenjima kroz Isusa, za nas,  na nepoznatim ljudima u Palestini.

Događaji svjetsko-političke dimenzije pogađaju mnoge od nas duboko - također i putem dnevnih medijskih prezentacija na radiju, TV i novinama. Pri tome ustanovljavamo vrlo brzo svoju veliku nemoć.

Slično, ali je ipak drugačije, kada iznenada bivamo informirani ili konfrontirani s ozbiljnim zdravstvenim problemima nas samih ili nama bliskih ljudi.

Tada poneka svjetsko-sigurnosno-politička dimenzija svoju gubi važnost. Osobna egzistencija ili ozbiljna prijetnja nama bliskim ili dragim ljudima prednjači u našem osobnom i umnom okružju.

Razgovori o zdravlju pripadaju najčešćim temama razgovora - prije svega kod starije generacije; ova tema stoji odmah iza, najčešće dragih, razgovora o vremenu i njegovim mijenama. Za održavanje zdravlja stvorio je naš socijalni sistem veliku mrežu ustanova. Područje treniranja sa svim za zdravlje unapređujućim ustanovama - samo da se spomene jedan primjer - cvjeta već nekoliko godina.

Našim rođendanskim i novogodišnjim željama je često puta priložena i želja za održanje zdravlja. «Najvažnije je ipak zdravlje», čujem uvijek ponovno od starijih ljudi kad ih pitam za njihove posebne želje.

Tako gledano,  današnja pripovijest iz Markovog evanđelja pogađa mnoge od nas posve konkretno i neposredno. Isus, sin Božji, od Boga poslani Mesija i Spasitelj, ne započinje svoju misiju velikom političkom ili teološkom proklamacijom ili jednim sigurnosno-političkim signalom za sve nacije i kulture na ovoj zemlji.

Ne, njegova prva pažnja posvećena je pojedincima, posebno bolesnima i zbog bolesti isključenima iz društva, siromašnima i također grješnicima. On propovijeda ovim ljudima koji su kao usamljeni primijećeni od Krista kao osobe, najprije kroz njegovu privrženost i kroz njegovo djelovanje. Čudo izlječenja - kako god ga mi moramo interpretirati -  dio su njegove konkretne propovijedi i njegove dokumentacije; tu je jedan koji ima moć, posve drugačiju moć. Tu je jedan, kojemu se radi o meni, o meni samom, a ne o jednom velikom kolektivu.

Naravno nije Isus - u vremenu svog javnog djelovanja - susreo sve bolesne, sve bolesne od lepre i sve siromašne i nije mogao sve podići.

Bolesti - fizičke, kao i psihičke - gledale su se tada, uvelike, kao Božja kazna i kao djelovanje moći smrti. Ophođenje Isusa s bolestima otvorilo je posve novi pristup k tome.

Moćna ozdravljenja bitna za čuđenje i razmišljanje su  «poticajni znaci» da, nas ljude, Bog oslobađa iz vlasti smrti, ali ne samo zemaljske. Oni (znaci) su strahovit zaokret od krivih i kratkovidnih pokušaja objašnjavanja.

Posebna ljubav Isusa Krista, njegovo obraćanje bolesnicima, prihvatili su učenici kao primjerno. U apostolskoj povijesti i novozavjetnim pismima slušamo o tome.

Ovo obraćanje, ova ljubav prema bolesnicima, potiče stotine tisuća kršćana, već oko 2000 godina, da pronađu novi pogled i konkretni prilaz bolestima i bolima. Htio bih spomenuti samo jedan primjer: kolike socijalne redovničke zajednice su se osnovale po Isusovom primjeru, te kroz svoje djelovanje i postojanje konkretno iskazale ljudima iskustvo Božje samilosti?

Ovo priklanjanje - u sljedbi Isusa - bilo je i jest temelj za našu današnju mrežu bolesničkih službi i zdravstvene njege.

Još nešto drugo: sakrament bolesničkog pomazanja je - do danas - jedan vidljiv znak ove brige za bolesne ljude.

Ali što nam još kaže današnje evanđelje?

Najprije, mi kršćani smijemo vjerovati u jednog «suputničkog i suosjećajnog» Boga, u jednoga kome se mogu obratiti u mojim slabostima i mojoj bolesti.

I to i tada kada postoji više pitanja, nego odgovora; također i tada  kada me muče pitanja «zašto»  koja me čine bespomoćnim.

Lik Joba u Starom zavjetu stoji za sve ove upite i stanja.

Vjerovanjem u Boga suputnika - možda i kroz bol - događaju se i danas čuda, nove orijentacije i ozdravljenja. Često puta samo time da  ja prepoznam i naučim drugačije se ophoditi s poteškoćama i nemoćima ili bolestima.

Da nam ova vjera u Boga suputnika i oslonitelja  može uspjeti, to vam želim naročito danas.