Knjiga Izreka iz koje je uzeto današnje prvo čitanje nastajala je tijekom dužeg vremena. Pojedini dijelovi su nastajali u različitom epohama, a velika većina u vremenu poslije egzila (oko 500 g. prije  Krista) . Nešto je uvedeno i kasnije, sve do helenističkog vremena. Kako se tu hvali Salamon, sin  kralja Davida, zbog njegovih mudrih izreka (usp 1 Kr 5,12-14) zato predaja njemu pripisuje ovu knjigu.

Glavni izraz u ovoj knjizi je uosobljavanje  mudrosti (hebr: Chochama; grč. sophia; lat: sapientia). Ona je prvo Božje stvorenje (usp. 8,22-36), još i više: Bog sam je graditelj kozmosa, a mudrost je istodobno arhitektica, ona je bila kod svakog Božjeg stvarateljskog djela. Tako je gospođa Mudrost ona u kojoj sam Bog uživa. Njezin ples ga veseli. Je li tu lik Mudrosti otvorio, u židovstvu, vrata onomu što će  kasnije, u kršćanstvu,  biti nauk o Trojstvu?

Ne zaboraviti: najvažnija crkva u pravoslavlju je bila posvećena Mudrosti - „Aja Sophia „ u Konstantinopolu, danas Istambul.

Jer se mudrost predstavlja kao Žena, jer je u velikoj većini jezika mudrost ženskog roda, vrlo jasno je da knjiga Izreka završava pohvalom ženi. Ako se kao tema današnjeg čitanja uzme žena, onda bi bilo dobro, kao podlogu, prijeći cijelo čitanje.

Apostol Pavao je osnovao zajednicu u Solunu (oko 50. poslije Krista) . Poslanica Solunjanima je najstariji novozavjetni spis uopće.  Odiše situacijom skorog drugog dolaska. Prve zajednice i sam Pavao su bili čvrsto uvjereni da  će Gospodin,  nebeski Krist, vrlo skoro doći  da bi uveo kraljevstvo Božje na zemlju i dovršio svijet.

Ova  misao i uvjerenje o konačnom pojavljivanju (paruziji)  dolaze više puta do izražaja:

-          u izražaju „dan Gospodnji" je kao zora, koja najavljuje  dan koji se budi. (Izraz dan Gospdnji

se naslanja na starozavjetne izjave ).

-          U slici lopova u noći - ova slika nosi u sebi moment iznenađenja, kojega koristi svaki lopov, inače ne

bi imao nikakve šanse.

-          U slici o iznenadnim strašnim bolovima, koji mogu doći trudnoj ženi.

U svim trima slikama je sasvim jasno da se Solunjani  ne mogu uzdati u sigurnost (usp  „mir i sigurnost" r.3a), nego trebaju, svakoga časa, računati s Kristovom pojavom. Pri tome paruzija može biti povezana s „propašću" kojoj nitko neće umaći. (r 3 br) ako ljudi žive bezbrižno. Zato apostol opominje na budnost i

trijeznost. (usp r.6)  On to čini upotrebljavajući  suprotnosti:

-                    u tami, noć, mrak

-                   dan, sinovi svjetla, sinovi dana (rr 4,sl).

Kršteni, kršćani, kojima je upućena ova opomena, žive u svjetlu, nekršteni u tami (možda se ovdje naslućuje sukob sa gnozom) .

Očekivanje  ponovnog Kristovog dolaska nas povezuje sa kršćanima iz Soluna, jasno s razlikom u vremenu: kad govorimo o očekivanju prvih kršćana blizog dolaska, mi govorimo o dalekom očekivanju.

Inače, blizina može značiti i zapanjenost (nešto mi se približava), a daljina može značiti nedostupnost (nešto mi je daleko). Ovo bi trebalo doći do izražaja u homiliji.

Tekst o talentima  ima svoj vrhunac u završetku. Zato čitati cijelo, ne skraćeno! Nekoliko informacija:

-          talent je bio najveći novac rimskog carstva, radi se o puno novca.

-          Gospodar koji polazi na put, „predaje" talente svojim „slugama". To nisu robovi, nego radnici koji imaju kompetencije kako treba postupati sa novcem.

Ovi trebaju baratati s novcem skoro na čisto kapitalistički način.  Pri tome bi se prispodoba loše shvatila ako bi se promatrala sa strane financijskog uspjeha i isplativosti.  Ovdje se radi o zauzimanju za dobrobit odsutnog gospodara i to potpunim predanjem i snagom. Ova prispodoba ide u red Isusovih govora u kojima traži skoro neljudske napore za ulazak u kraljevstvo Božje. (usp Mt 7,13). Osuda trećeg sluge ne dolazi zbog neuspjeha, nego zbog njegove plašljivosti,  pasivnosti i manjka zauzimanja.  Možda je prva Crkva  vidjela u Gospodaru koji ide na put, odsutnog Kyriosa i čiji dolazak očekuje. Možda povratak Gospodarev „nakon duže vremena" (r 19) ukazuje  na zakašnjenje paruzije koju je trebalo prevladati.

Homilija bi trebala malo razmisliti kako bi danas izgledalo potpuno zauzimanje u našem društvu, potpuno zauzimanje za Boga, evanđelje Krista (značenje talenata u smislu  sposobnosti koje treba razviti ne pogađa stvar, to bi više odgovaralo Pavlovom učenju o karizmama - 1Kor, 22)

Gospodin koji će doći u slavi, neka bude sa svima vama!

****

Liturgijski tekst ulazne pjesme govori, a to nam i Gospodin govori danas: " Ja mislim misli mira, a ne ugnjetavanja. Ako me zazovete, ja ću vas uslišiti i izvesti vas iz svih krajeva vašeg zarobljeništva." Prorok Jeremija je ove riječi napisao kao poruku nade i utjehe za Jeruzalemce koji su, na silu, bili odvedeni u babilonsko ropstvo. Naše ropstvo je danas jedne druge vrste. U kratkoj tišini se sjetimo što nas je u prošloj sedmici, uistinu, zarobljavalo, što nam je prouzročilo bol i strah. Donesimo to pred Boga, jer on misli misli mira, a ne ugnjetavanja.

****

Sve što je Bog započeo, dovest će i do sretnog završetka. Bog, stvoritelj svih stvari i ljudi, će dovršiti svoje djelo u ljubavi i milosrđu, kao što ga je u ljubavi i započeo. Božja pravednost je njegovo milosrđe. I ovo milosrđe će trijumfirati na sudu. Život i životni put ljudi su upravljeni prema ispunjujućoj radosti pred Božjim licem.  Život kršćana u današnjem vremenu mora u sebi nositi ove tragove buduće slave. Živimo u svjetlu povjerenja u Boga, više nismo izručeni smrti i noći. Bog nas naziva prijateljima i jača nas na tom putu.

Bog daruje odvažnost za život. On nas ne gubi iz vida, pa i onda kad zalutamo. On nas traži u ljubavi i ozdravlja nas u svom milosrđu. Pred njime želimo priznati našu grješnost.

Dobri Bože, ti si nam darovao talente da bismo mogli živjeti kao djeca svjetla i nositi svjetlo u tamu ovog svijeta. Zato te molimo:

Zahvaljujemo ti, o Bože, da si nam u Isusu objavio naše talente. On nam pokazuje kako u životu moramo postupati. On je naš temelj, on nas nosi. Njega želimo slijediti sada i u vijeke.

Gospodine, puno si mi povjerio,

život sa svim njegovim silama.

Vrijeme da mogu raditi,

tvoju riječ koja me uči.

Tvoju ljubav koja  me zahvaća,

i ljude da ne budem sam.

Povjerio si mi i svoje kraljevstvo,

da prema njemu idem,

usprkos svim silama

koje mu se suprotstavljaju.

Mnogo si mi povjerio, Gospodine.

Kako mogu odgovoriti tvome povjerenju,

kad poznam sve svoje slabosti?

Ne ostavljaj me sama,

ti si me povjerio sebi samom

i dao mi svoga Duha.

Ti me tješiš i jačaš

da mogu svakog dana raditi svoj posao,

jer ti ideš sa mnom.

Ne, ne ostaj stajati

Božanska je milost, dobro započeti.

Još veća je milost, na dobrom putu ostati.

A milost iznad svih milosti je, ne pokleknuti,

i onda kad si umoran i satrven, naprijed prema cilju ići.

Ako bi se danas upitalo sociologe koje su prevladavajuće slike žene u našem društvu, vjerojatno bismo čuli vrlo različita mišljenja i odgovore. Tu je slika atraktivne žene, koja zna upotrebljavati svoju atraktivnost i dobro je koristiti.  Visoko na ljestvici stoji nevezana , dinamična, žena, uspješna u karijeri, u državi i društvu. Sigurno bi se spomenula i žena i majka. Pri tome bi se opazilo da bi  kod takvih žena na daljnje pitanje  rekle da nešto „smeta"  njihovom zanimanju, a to je „domaćica."

A ipak izjava „Osmero djece, a ipak sretna" pokazuje , kako jedna uspješna žena u zvanju sada svjesno ili nesvjesno se ostvaruje u obiteljskom životu. Ako bi neka žena, ponosna i s puno humora, dodala: „Uspješno vodim malu obiteljsku firmu!", onda bi ovo priznanje bilo protuteža vladajućoj slici i trendu. I dobro je tako! Ipak ostaje problem da se mnoge žene osjećaju prisiljene odlučiti se između zanimanja i obitelji  ili da se odluče uzeti na sebe neželjeni teret obitelji.  I ne baš tako mali broj drugih svjesnih žena koje su pale pod diktat mladenačke ludosti, se moraju zamisliti.

Ovo se pitanje drukčije promatra kod nas, nego na zapadu. Žene su preuzele mnoge uloge u Crkvi, od vođenja pjevanja do vođenja župnih ureda. I brojne druge pozicije su zauzele žene. No, treba reći i to da je, u prosjeku, mnogo veći broj žena na bogoslužjima nego muškaraca. Posebno je mučna situacija u onim zemljama gdje se raspravlja o mogućnosti svećeničkog ređenja žena. Ne vjerujem da se  ovo pitanje neće, i kod nas, početi postavljati.

Vratimo se današnjem čitanju iz Knjige mudrih izreka, u situaciju od prije 2000  i više godina. . Najprije treba naglasiti činjenicu da se, u jednom strogo patrijarhalnom svijetu, razmišlja o ženi. Kako su pisci knjige došli do te ideje? Hebrejska riječ za mudrost glasi „chochma" i ženskog je roda, kao  i u hrvatskom - „ova" mudrost. U razmišljanju i meditiranju o tome što je mudrost i što bi trebala biti,  ona dobiva, u Izraelu, sve više i više konkretne obrise, postaje kao neka ženska figura, žena (gospođa)  mudrost, koja pripada Bogu, pred njim se igra, pleše i razveseljava ga (Izr 8,30 i sl.) - iznenađujuća izjava. Žena koja u našem čitanju dobiva pohvale izgleda kao zemaljsko predstavljanje nebeske žene - (gospođe) mudrosti.  Što se govori o toj ženi?

Pođimo redom kako se opisuje ta žena.

Na prvom mjestu  pjesma govori o njezinoj pouzdanosti i povjerenju: „Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati," govori se u r.11. Između nje i muža postoji  odnos vrlo dubokog  povjerenja. On se može na nju osloniti, može joj se povjeravati, on može potpuno na nju računati.  Može se potpuno prepustiti i osloniti, i može kod nje on biti potpuno on - bez straha. Ako neki muž nađe ovakav mir kod svoje žene, ovu uravnoteženost, onda je to za njega velika dobit kao što se to govori u našem tekstu. On dobiva sigurnost i iz toga izlazi nova snaga.  Ovakvo opuštanje, na nekoga se osloniti, na nekoga se nasloniti netko može samo onda ako ga drugi prihvaća i nosi kad je to potrebno. Međusobno povjerenje i obostrano pouzdanje su bitni za odnos muškarca i žene.

Na ovo povjerenje žena daje svom mužu odgovarajući odgovor i to dokazuje svojim djelima: „Ona mu čini dobro, a ne zlo sve dane života svoga!" U ovim jednostavnim riječima  je izrečeno sve što ljudi očekuju jedni od drugih i što bi ih moglo učiniti sretnima.

Daljnja pohvala žene je zbog njezine marljivosti: „Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama svojim. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno." (r. 13,19) Odnosi su danas drugačiji, ali smisao rečenog je da treba i mora se ženi nešto povjeriti. Ovdje se ne radi o samo žaljenju, ona nije poput princeze na grašku, ona može raditi, uzeti stvari u ruke i uređivati - bilo u kući za obitelj ili izvan kuće u zanimanju.  Ona je marljiva žena, obiteljska poduzetnica što u ono vrijeme nije bilo baš jasno i ističe se iznad svih žena.

To pokazuje sljedeći opis  idealne žene: Ona nije isključivo samo za svog muža i za djecu, ona se danas ne bi predala samo svom zanimanju.  Ne, ona ima smisla za druge, izvan obitelji i rodbine.  Ona je socijalno angažirana. I zato ju se uzdiže: „otvara ruku potrebnome i pruža ruku siromahu." (r.20)  To je prednost žene da su otvorene i osjetljive za probleme drugih ljudi, više nego su to muškarci. Ova pohvala, na neki način, obvezuje žene da to njeguju, da idu kroz život otvorena oka i srca i da  ne previde potrebe i nevolje ljudi gdje su one stvarne, nego da im, otvorenih ruku, pomažu. To je žena koja rado pomaže, koja to rado čini uza sve obveze koje ima.

Pohvala ženi završava jednom temeljnom mudrošću: „lažna je ljupkost, tašta je ljepota. Žena koja se boji Boga zaslužuje hvalu!" (r.30) To zvuči provokativno u našim ušima. Da li takva riječ uopće odgovara našem vremenu?  Zar se, danas, ne bi nabrajale neke druge prednosti koju bi neku ženu činile tako poželjnom da čovjek želi s njom uvijek živjeti? Zar ne bi trebala neka žena, prema današnjim zamislima društva, biti rasna, dobrom figurom, vitka i seksi,   zar se ne vrši, s prevelikim zahtjevima ove vrste, neizmjerni, bez srca  pritisak na žene ako sve moraju izgledati kao tridesetogodišnjakinje?  I zar nisu vrlo česte posljedice toga nezadovoljstvo, duševna nestabilnost neuravnoteženost koja opterećuje cijelu obitelj? Tekst gleda stvari sasvim drukčije  i vrlo realistično: „lažna je ljupkost, ljepota prolazna." Tko svoju ženu ljubi samo dok zadovoljava mladenačke porive, taj nikad iskreno nije volio svoju ženu.

Od jednoga možemo poći sa sigurnošću: kad bi se danas propitivalo javno mišljenje kakve vlastitosti i osobine  treba imati jedna žena, onda sigurno izraz „strah Božji" ne bi došla u obzir ili vrlo, vrlo rijetko.  U idealnoj slici, kako to naše današnje čitanje pokazuje, „strah Božji" tvori temelj za sve drugo i to je vrhunac pohvale: „ žena koja se boji Gospodina" zaslužuje pohvalu. „ Žena koja se boji Gospodina zna  ugoditi mužu i biti marljiva - uza svo poštovanje  drugom načinu gledanja- nisu zadnje vrijednosti. Najodlučnije mjerilo je svidjeti se Bogu. U tome se sastoji „strah Božji" i upravo to joj dopušta da bude pouzdana, povjerljiva, marljiva, puna snage i osjećajna.  Ova idealna biblijska žena zna da život je koji se ne živi po volji Božjoj, u konačnici, varljiv. U toj spoznaji i takvom ponašanju se nalazi njezina mudrost.

Žena koja je ovdje opjevana  je, bez sumnje, nešto posebno. To izražava tekst, odmah na početku:  „Tko će naći ženu vrsnu?" (r 10a).  Da, gdje se može naći? Trebalo bi je na daleko tražiti, jer se ne nalazi u svakoj kući i sasvim sigurno, ne na svakom uličnom raskršću. Takva žena je nešto jedinstveno.

Ipak, ova pohvala se ne može i ne smije ograničiti na privatno. Pjesma zahtijeva više od priznanja: „Hvalite je zbog ruku njezinih i njezina djela, neka je hvale na gradskim vratima." (r.31)  Gradska vrata su nekada, na orijentu, bila okupljališta ljudi gdje su se izmjenjivala mišljenja, tu su se čule vijesti, tu se održavalo suđenje, tu se stvaralo javno mišljenje koje su određivali muškarci i  gdje žena nije bila tema razgovora.  I žena koja pokazuje ovakve vlastitosti i kvalitete zaslužuje pohvalu i divljenje u javnosti, njezin dobar glas se treba proširiti i izvan zajednice. I tako ona ne pripada samo svome narodu, nego postaje uzorom mladim generacijama.

Danas i mnogi kršćani rado čitaju horoskope. A možete samo zamisliti kako su pogani pokušavali dokučiti svoju sudbinu ili budućnost preko zvjezdanih znakova ili  životinjskih pokreta. Mnogi kršćani odlaze raznim gatarama, bacanju karata. Drugi opet, na razne načine, hoće znati nešto o završetku svijeta i o datumu propasti čovječanstva. Tako je to danas, tako je bilo i prije 2000 godina.  Bilo je tako i u zajednicama koje je Pavao osnivao, vrlo znatiželjnih među kršćanima koji su željeli znati točno vrijeme ponovnog dolaska Sina Božjega i propasti svijeta.

Pavao drži takve znatiželjnike nekršćanskima. Pravi vjernik je budni i trijezni realist koji je, u svakom trenutku, spreman za kraj koji dolazi, bilo svjetske povijesti, bilo njegove vlastite životne povijesti. Baš danas je svakome jasno da završetak vlastitog života može doći tako iznenada, neočekivano, nepripravljeno, kao što nam to svakodnevno govore izvještaji o nesrećama i katastrofama.

Ne postoji nikakva garancija sigurnosti, kako za  sveopće stvorenje, tako za pojedince ili zajednice. Život je u neprestanoj opasnosti, opkoljen mnoštvom faktora nesigurnosti i rizicima opasnosti. Kod mnogih ljudi ova nesigurnost i opasnost izaziva strah i malodušje. Kod vjernika je to drukčije.

Oni su trijezni i realni. Zato od početka računaju sa opasnostima i nevoljama, sa smrću i koncem svijeta. Točno vrijeme ih puno ne interesira. Može biti vrlo blizu ili prilično daleko.  Oni su uvijek spremni za konac i dan dolaska Kristova.  On će doći neočekivano, poput razbojnika u noći. Neočekivano, ali ne bez nade,  jer vjerni kršćanin se uzda u svemogućnost Božju i njegova Pomazanika - Krista, koji nas neće napustiti, nego je uz nas u vrijeme opasnosti. Bog, hridina našega spasenja, vođa na našim stazama daje nam nadu, povjerenje i sigurnost.

Zato se vjerni kršćanin neće tako lako prepustiti iluzijama i udaljavanju od stvarnosti. Kad drugi govore: Mir i sigurnost! onda iznenada nad njih dolazi propast, a oni se osjećaju tako pogođenima i iznenađenima. Vjerni kršćanin se ne dopušta prevariti, ni iznenaditi kao od noćnog razbojnika. Prati znakove vremena, kako društvene, tako i političke, kulturne i vjerske događaje, drži ruku na pulsu vremena i kritički se pitajući prati razvoj društva i svijeta. Kršćani su trijezni, stvarni, kritični i budni.

Za razliku od kršćana, spominju se oni za koje se govori da „spavaju kao ostali." Ovdje nije riječ o spavanju u noći. Nego, time se karakteriziraju ljudi koji idu kroz život zatvorenih očiju, koji ne prepoznaju znakove vremena, koji ozbiljno ne shvaćaju bijedu milijuna ljudi, koji vide samo sebe i svoje vlastite probleme, koji nemaju nikakvog pogleda u sadašnje nevolje, niti imaju ikakve vizije kako urediti budućnost.

Oni su kao oni koji spavaju, jer ne idu ususret svijetu budnih očiju, a niti vide šanse koje donosi dan, niti ih prihvaćaju ozbiljno. Takvima se suprotstavljaju  oni trijezni i budni, koji računaju sa stvarnostima života i koji se povjeravaju Božjem spasenju i njegovoj svemoći, koji će poslati svog Isusa da k njemu dovede svijet, preko suda pri njegovom ponovnom dolasku.

Ovo iskustvo možemo dobiti tokom našeg života. Tu je netko, svojim nastojanjem i svojom marljivošću, izgradio svoju malu egzistenciju, sagradio kuću, prištedio novca. I sad baš misli uživati plodove svoga rada. Onda dolazi nesreća, u bilo kakvom obliku, bilo kroz bolest i smrt. Kako se stranice sudbine iznenada okreću kod velikih diktatora. Pogledajte samo, od Napoleona, Hitlera, Staljina do Causescua. No, isto tako je i kod mnoštva malih ljudi koji su računali na slična osiguranja života, a na kraju se pokazuje da su činili račun bez krčmara.

Pavao nas opominje, u ovim rečenicama svoga pisma, da se čuvamo takvih razočaravajućih i samozavaravajućih životnih planova. Želi nas potaknuti na čvrsto povjerenje u Boga i Krista. On slijedi upute i napomene koje je, u brojnim usporedbama i prispodobama, rekao veliki učitelj, Isus iz Nazareta, neumorni putujući propovjednik. Sjetimo se lažne sigurnosti bogataša u Lk 12, 13-21.

Upoznati znakove vremena, a ne spavati bila je velika zadaća zemaljskog Isusa.

Isus počima više prispodoba riječima: «Kraljevstvo je nebesko kao...« Ali ova prispodoba ne govori ništa kako je u kraljevstvu nebeskom, nego govori kako je  sa životom ovdje, na zemlji. Nije to jednostavno praktična svjetska mudrost, nego ovdje dolazi do izražaja situacija ljudi. Tema ove prispodobe je čovjek pozvan u kraljevstvo nebesko.

Da bismo mogli shvatiti i rastumačiti ovu prispodobu,  potrebno je staviti pred oči svaki detalj i  sveukupnu prispodobu. U našem slučaju radi se o »gospodaru«, sigurno nekom bogatom veleposjedniku ili trgovcu koji ima sluge. Sluge su ovisni zaposlenici, kako bi se danas reklo. Nisu imali nikakve šanse za otkaz i ipak su imali određena prava. Oni su imali u kući sve potrebno za život, a za to su trebali raditi.

U pročitanoj prispodobi ovaj posao je pun odgovornosti. Sluge su postavljeni za upravitelje dobara. Novac im je predan s puno povjerenja dok je gospodar otputovao za duže vremena. Blago koje im je povjereno i nije tako maleno. Jedan talent srebrnog novca danas bi se mogao preračunati u dobrih pola milijuna eura. Sluge su  dobili na upravljanje, jedan oko dva i pol milijuna eura, drugi milijun eura  i treći pola milijuna eura.

Vlasnik ovog novca je otišao za mnogo godina. Vrlo lako se moglo imanje udvostručiti kod dobrog financijskog menadžera. Za petnaest godina bilo bi se to povećalo dvostruko pri kamati od 5% i kamate na kamate. To zapravo i nije bila neka velika briga i opterećenje, kako su postupila prva dvojica.

Oni su samo dobri upravljači dobara. Treći sluga je dobio samo »pola milijuna eura« na upravljanje, »mnogo manje od drugih«. To ga je strašno mučilo. Nije uočio da se baš puno mora mučiti. Nije uopće htio početi konkurirati  drugima. I zato je sluga jednostavno zakopao novac i okrenuo se svom poslu, a da se nikako nije brinuo za povjereno dobro.

Gospodarevo ponašanje nakon povratka je razumljivo. On je računao na još veće bogatstvo. I na kraju, sluge koji su povjerljivo upravljali novcem, bit će primljeni u veliki koncern i bit će im povjerene odgovorne dužnosti. »Dođi u radost Gospodara svojega«, tako to zvuči. Sluga koji ne samo da nije zaslužio, nego je čak zlobno izgovorio svoje opravdanje, završio je pripadati firmi. »Bacite beskorisnog slugu u tamu, tu će plakati i škripati zubima."

Ova prispodoba govori za sebe. Ponašanje gospodara koji je svojim slugama povjerio takvo blago, možemo više nego razumjeti. I potpuno je ispravno.

A što onda prispodoba ima sa kraljevstvom nebeskim? Sigurno je da je  kraljevstvo nebesko ova blizina Boga punog ljubavi i ispunjenje života. Blizinu Boga što označuje kraljevstvo Božje sebi ne može darovati ni jedan čovjek čije ponašanje nije potpuno ispunjeno povjerljivim davanjem i primanjem. Samo ovo povjerenje omogućava Bogu da nam otvori pristup u svoju blizinu - svoju vlast.

Prispodoba nam jasno daje do znanja da naš život počima jednim preduvjetom povjerenja. Blago koje Gospodar povjerava slugama je sasvim osobno povjereno blago.

To je kao kad bi otac obitelji poklonio sinu svoj kompjutor da bi, konačno, sin sam mogao stati na svoje noge. Kod tolikog povjerenja jasno je da se otac brine. Upravo kompjutor mi je odlična tema: kakva mi je čudesna stvar poklonjena, kako bih o tome bio ovisan, a s druge strane kako bih bio neodgovoran ako ne bih ništa pametno i korisno pisao.

U zbilji: nama je povjeren život. I kad postanemo toga svjesni, može biti vrlo potresno, jer ćemo brzo opaziti gdje zakapamo ono povjereno blago  ili ga čak zloupotrebljavamo. Moje vrijeme je meni darovano, ponekad i vrijeme drugih ljudi. Moje naravne sposobnosti i stanje su meni darovani. U školovanju, zvanju, politici, svugdje se susrećemo s činjenicom da nam je to blago darovano. Djeca su povjerena roditeljima, ali i braći i sestrama.

Sv. Pavao piše (1 Kor 4,7; 7,2) da trebamo tako stvari u svijetu posjedovati kao da ih nemamo, jer je sve to u odnosu na nadolazeće Kraljevstvo tako prolazno. To je ponašanje. Stvari promatrati kao da su nam povjerene i trebamo ih držati u zahvalnosti i strahopoštovanju, pred svakim i pred stvarima i pred samima sobom.

U redovničkim zajednicama pojedinac ne posjeduje ništa, ali je pojedincu i zajednici sve povjereno. I mi bismo trebali od njih naučiti da tako jasnije živimo u Crkvi i da bude znak onoga što Crkva vjeruje.

Blago nije kraljevstvo nebesko. To je slika našeg života. Ali ako naš život čitamo  po ovoj usporedbi, onda se i nama otvara kraljevstvo nebesko, jer ne živimo više za sebe i za vlastiti režim, nego smo svjesni da nas od početka prati onaj koji nam daruje povjerenje - Bog.

"Otkriti neotkrivene talente.  Umjetnici iz hobija izlažu svoja djela". - Pod tim motom se pozivaju mnogi koji u slobodno vrijeme stvaraju, da svoja djela pokažu drugima. Bismo li se mi ufali slike koji sami naslikamo, predmet kojega ispletemo i slično pokazati na jednoj izložbi? Sigurno se zatvaramo u sebe i govorimo: pa moje slike nisu tako lijepe, pa ima i ljepših djela, a neću se blamirati.

Otkriti neotkrivene talente - možda ste bili na kakvoj izložbi tih stvari, kako su vaše kolege napravili prekrasne slike, ili kako krasne figure izrađuje ovaj ili onaj. To nikada nismo ni zamišljali....

A tko se tada ne bi sjetio vlastitih planova: zar nisu učitelji crtanja ili neki drugi govorili: "Dijete ti imaš talenta za to." A onda je nedostajalo interesa,  ili kasnije vremena, pa je taj talent, za duže vrijeme, bio pokopan. A sada, sada se čovjek više ne ufa i dolazi do izražaja poslovica: "Što mali Ivica nije naučio, veliki Ivo neće naučiti nikada."

Otkriti neotkrivene talente! Da li uopće znamo kolike sposobnosti se u nama kriju? Nismo li, zapravo, slijepi za mogućnosti koje se u nama kriju, jer ne želimo istupati izvan ustaljenih putova naše svagdašnjice? I zar mi ne bismo odbacili onoga koji bi nam rekao " Ti možeš, ti imaš osjećaj za to, ti imaš talent....?"

Današnje evanđelje nas želi potaknuti da naše svjetlo ne stavimo u nekakav sud, "pod skale". Ono nas želi potaknuti da pustimo da naši talenti dođu do izražaja. Ono nas želi potaknuti da učinimo nešto novo, a da ne želimo znati za posljedice, da  ne znamo idemo li se kupati, ili brati jagode s trnja. Slušajmo još jednom riječi evanđelja: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek otiđe na putovanje...." Polazna točka ove usporedbe je Kraljevstvo nebesko,  mjesto Božjeg vladanja. Talenti koji se dijele u ovoj usporedbi imaju veliku ulogu. U njima se radi o našoj vjeri u Isusa Krista i u kraljevstvo Božje, u kraljevstvo mira i života u punini. Po ovoj vjeri u Isusa Krista naša vjera dobiva tlo pod nogama i ono će "govoriti".

Otkriti neotkrivene talente!  I vjera u Isusa Krista je jedan talent. Mi ga ne možemo ni učiniti, ni kupiti, niti na silu dobiti. To je čisti dar Božji. On nije samo dar, nego i zadaća. Nije smisao toga dara da mi našu vjeru zakopamo ili da ga stavimo u zadnji kutak srca, da mu se ništa ne dogodi. Treći sluga je, s obzirom na kraljevstvo Božje, upravo ovu grešku napravio - on nije svoj talent riskirao, nije ga bacio u igru. Inače, nije on u stvari bio loš, njemu se ne može nikakvo zlo prigovoriti. Zbog svog okamenjenog nutarnjeg držanja, zbog njegovog straha, da nešto ne riskira Gospodin ga naziva nekorisnim slugom. I zar Isus nema pravo? Zar naša vjera nije jedan beskorisni  talenat  ako ga ne "bacimo u igru"? Jadna novčanica koju nikad ne izvadiš iz novčanika, ostaje samo mrtvi kapital. - Što vrijedi svijetu ako je u nama svjetlo, a nikome to svjetlo i toplinu nismo darovali? Ostat će onako hladno i tamno kako je i bilo.

Život Isusov nam pokazuje kojim bi putovima trebao ići onaj tko pusti da se, do granica, razvije njegova vjera, njegovo povjerenje u Boga. Upravo njegovo nutarnje držanje daje mu šanse da uvijek traži i stvara životne projekte: on je sposoban za djela koja mu njegovi prijatelji i poznanici i ne povjeravaju. Svi oni gledaju to očima zakona, a on gleda svijet očima ljubavi. Poput Isusa: on ne zove grješnike da ga slijede, nego on ih traži, sjeda s njima jesti i po tome mnogima padaju kao mrene s očiju. Po Isusu oni uče, na novi način, gledati na svoj život. On im otvara oči za bogatstva novih životnih mogućnosti koje su, skoro potpuno, bile prekrivene. Što je Isus učinio, zašto je posvetio i riskirao sav svoj život i na koncu zbog toga platio smrću na križu - i zbog toga cvjeta i širi se vjera u Isusa Krista, rast vjere, nade i ljubavi.

Otkriti neotkrivene talente! U ovoj usporedbi o talentima Isus želi ispraviti krivi kut naših gledanja. Nemamo mi samo talente u umjetničkom, sportskom, znanstvenom, tehničkom, muzičkom smislu. Mi trebamo svoju kršćansku vjeru promatrati kao talent, kao veliko blago. I primjer Isusov nam pokazuje gdje da stavimo na vagu taj talent, da nam ne donese samo gole kamate, nego nam otvara sasvim nove i nedokučive životne šanse i mogućnosti. Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji ima hrabrosti iz svoje vjere izaći, pregažene konce napustiti, a svoje vlastite niti istkati s puno mašte. Takav čovjek će doći na ideju sa susjedom se pomiriti, pa ako i godinama dugo stoje nasuprot najrazličitije suprotnosti. I svakom od nas  vriju Kristovi talenti. Dopustimo da nas Isus prožme, da hrabro i neokamenjeno radimo. On ima povjerenja u nas. A pitanje je imamo li mi povjerenja u njega?

Naš život, dragocjeni poklon, za čiji razvitak mi jednom moramo odgovarati.*

Naše vrijeme nije neograničeno

Na kraju Crkvene godine smo pozvani da razmišljamo o svom životu. I doduše, u pogledu na kraj, na savršenstvo, trebamo razmisliti o našem životu. Pogled na savršenstvo života znači pogled na vrijeme koje leži iza nas, na životnu povijest koju je svaki čovjek proživio i  življenje što još leži pred njim.

Nama je darovano jedno posve određeno životno vrijeme. Sadašnje godišnje doba nas upravo poziva da si uzmemo vremena i razmislimo o našem životu, kao ljudi i kršćani. Vaše vrijeme nije neograničeno - kaže Isus - i vi ne znate kada će doći kraj. Razmislite o tome što će biti kada se svakom ispuni određena mjera njegovog vremena? Da li će to biti ispunjeno vrijeme? S konačnim dolaskom Boga, tako kaže Isus ljudima, bit će kao s jednim čovjekom koji je išao na put: Pozvao je svoje sluge i povjerio im svoj imetak. Isus kaže ovdje: «Tvoj život, vrijeme tvoje životne povijesti je dragocjeno dobro Boga koje ti je povjerio».

Prvo što treba reći kada, s pogledom na kraj, razmišljamo o svojemu životu, glasi: Moj život, život svakog pojedinca je važan i to je dragocjeni poklon Božji. Trebam ovo ohrabrenje za svoj život. Tko mi, uopće, u našem vremenu,  kaže: Ti si važan, dragocjen i skupocjen, pun mogućnosti za oblikovanje i razvitak? Kako teško i zagriženo se ljudi moraju boriti kako bi shvatili da je njihov život važan i značajan, da su dragocjeni i skupocjeni - i kako su velike, u ovoj borbi pretrpljene, ozljede i razočaranja. Čovjek je često smatran objektom računice kojega se gura amo tamo i odbacuje kada počinje gubiti svoju upotrebljivost i korisnost.

Koliko ljudi se cijeloga života bori za nedostižni osjećaj samovrijednosti; nikad ga nisu imali, niti su osjetili: Ti si dragocjen i skupocjen kao onaj koji  jesi, kao ona koja jesi.

Pozvan sam sagledati svoj život kroz pitanje: jesam li važan i dragocjen? Mogu li ja gledati svoj život, kao jedno skupocjeno dobro?

I je li vjera da me Bog tako vidi snaga u mojemu životu koja je jača nego sve dvojbe u meni, nego sva razočaranja u mojemu životu, svaki razarajući osjećaj biti bezvrijedan i nedragocjen?  Je li vjera u Boga koji mi je povjerio moj život kao dragocjeno dobro, jača nego strah od besmislenosti mojega života?

Bog mi vjeruje time što mi povjerava dragocjeno dobro, meni i svakomu, jedan posve osoban život i osobnu životnu povijest.

Jednom je dao pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan, svakom po njegovoj sposobnosti. Kod Boga nema neznanih ljudi, već je svaki pojedinačno sa svojom, posve  osobnom životnom povijesti. Mogu li ja o svom životu, s pogledom na njegov kraj, razmišljati kao meni povjerenoj, zahtjevnoj, osobnoj i jedinstvenoj životnoj povijesti? Pozvan sam razmišljati o svojim sposobnostima i mogućnostima za razvitak života, tako kao ona dvojica koji su rasli s povjerenim talentima.

I ja se trebam upitati: Što sam ostavio ležati? Nije li sada krajnje vrijeme, hrabro i sa spremnošću na rizik, razviti moje mogućnosti za život? Mi smo u iskušenju, upravo danas, odmjeravati se s nedostižnim uzorima. Koji su moji darovi i sposobnosti? Kako stoji s mojim strahovima u životu i od života?

Hrabrost treba biti samo malo jača od straha. Naša mala ljudska povijest je utopljena u veliku povijest. Mi nosimo teret i krivnju drugih, drugi nose našu krivicu. Ali naša krivnja je utopljena u pomirenje koje nam je Bog poklonio kroz Isusa Krista.