1.     Dodirne točke naviještanja i liturgije

a) "Bog je u dolasku"

Ova tema karakterizira adventsku pripravu na Božić. Odredbe o uređenju Crkvene godine to jasnije govore: "Adventsko vrijeme ima dvostruki karakter: to je, s jedne strane, priprava na božićne blagdane s njihovom uspomenom na prvi dolazak Sina čovječjega k ljudima. A s druge strane, adventsko vrijeme treba, zbog ove misli, pripraviti srca ljudi na drugi dolazak Kristov na kraju svih vremena.  (br.39)

b) "Bog s nama"i "Bog pred nama"

Svaki bi kršćanin trebao stalno imati pred očima da je put prema cilju, prema ispunjenoj slavi Božjoj, dug put, pun zapreka i poteškoća. Radi se o temeljnom opredjeljenju. Drugi dolazak Kristov trebamo neprestano imati pred očima i neprestano ga pripravljati. Advent je prvotno bio, u Španjolskoj i Galiji (u 5.stoljeću), četrdesetodnevna priprava  (po uzoru na 40 dana korizme) za blagdan Bogojavljenja (6.siječnja) i tako se od blagdana sv. Martina (11.11.) pripravljalo posteći (pokora) nutarnje za blagdan "Objavljivanja Gospodnjeg". Jer se nedjelje nisu uzimale kao posne (8x2= 16), dolazi se do broja 40. (56 dana minus 16 = 40)

Pastoralno liturgijska napomena

Prva nedjelja došašaća u čitanjima svih triju godina prožeta je eshatološkim motivom - Spasiteljevim dolaskom na koncu vremena. Druga i treća su prožete osobom Ivana Krstitelja. U našem predbožićnom vremenu pravo mjesto ima pripovijedanje o njegovu rođenju koje počima šest mjeseci prije njegova rođenja, susretom oboje djece u krilu majki, kod "Pohođenja". Ovaj se događaj nekada slavio u kvatreni petak prosinca, a danas na četvrtu nedjelju godine C. Odrasli Ivan sada propovijeda na rijeci Jordan, poziva Izrael na obraćenje i krštenje i malo dotiče ono što mi, pučki, slavimo na Božić. Ova figura je postala centralnom osobom došašća u jednom kraju i vremenu kada je advent bio četrdesetodnevna priprava na blagdan Bogojavljenja, a koje se razumjelo u krštenju Isusovu na Jordanu. Ovaj blagdan je cilj našega adventskog puta i, ne bez razloga, blagdanska misa Bogojavljenja počima: "Ecce advenit!" S vremenom je blagdan Božića postajao je, sve više, pravi cilj došašća, a Ivan je zadržao svoje mjesto kao "junak" i "vođa zaručnice" koji Crkvu vodi k jaslicama i križu.

Slavlje obiju srednjih nedjelja došašća nam može pomoći da sačuvamo blagdan Božića od ganutljivosti i spoznamo radost i ozbiljnost blagdana rođenja Onoga koji na svojim ramenima nosi svjetsku vlast i silu, koji sve to nosi svojom svemogućom riječi koja čisti duše od grijeha i sebe stavlja s desne veličanstva Božjeg - što se, na žalost, na božićnim misama loše i nerazumljivo naviješta.

Misno slavlje

Pozdrav:

Gospodin, koji želi doći u naša srca, neka bude sa svima vama!

Uvod:

Prva adventska sedmica je za nama, danas slavimo 2. nedjelju adventa. Oko nas već vidimo znakove Božića koji se približava: božićne jelke, ukrasi, pjesme, svijeće i darovi - u javnosti se mnogo govori o njima. Treba napisati čestitke, spremiti pakete, sve to do Božića.

"Pripravite put Gospodinu", tako glasi proročki poziv iz današnjih čitanja. Time se ne misli na pripravu za Božićno slavlje u vanjskim okvirima, nego se ovdje mnogo više misli na osobno obraćanje Bogu koji se želi roditi u svakom pojedinom čovjeku. Njemu pripraviti put u našem svijetu može značiti: uzeti malo vremena za osobnu molitvu i čitanje Svetoga pisma; može značiti: tražiti put pomirenja i oproštenja, stvarati opuštenu atmosferu i ozračje mira, napraviti posjetu koju smo davno trebali napraviti i prihvatiti ljude kakvi jesu. Nekad je Ivan Krstitelj išao zemljom da bi najavljivao Sina Božjega, danas je na nama da pripravljamo put Gospodinu u ovome svijetu.

Molitva vjernika:

Gospodine Isuse Kriste, nada u tvoj dolazak povezuje brojne ljude. Sada želimo moliti zajedno i jedan za drugoga:

* Za sve koji imaju vlast: podari im razboritosti da traže putove mira, pravednosti i jednakosti za sve ljude, molimo te.

*  Za sve suradnike u Crkvi: podari im radosti i oduševljenja u pripravljanju puta za dolazak Gospodnji s vjerničkom zajednicom, molimo te.

* Za one ljude koji su zalutali na krivim putovima, daj da spoznaju svoje zablude  i mudrosti da nađu pravi put, molimo te.

* Za one ljude koji čekaju na oslobođenje i spasenje: podari im strpljenja do ispunjenja njihovih nadanja, molimo te.

* Za ljude koji žive u strahu i nevolji: daj da ne zdvajaju, nego da osjete pomoć drugih ljudi, molimo te.

* Za naše pokojne koji su pred nama išli i sada očekuju konačno spasenje, daj da im Gospodin otvori vrata raja, molimo te.

Dobri Oče, ove i sve neizrečene molitve donosimo k tebi, po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Meditacija:

Netko će možda doći

danas ili sutra.

A mi smo u žurbi

imamo pripremiti mnogo toga

što nam donosi tjelesnu radost.

I doći će netko

tko neće pitati za naš kruh,

niti za naše vino,

on sam nas poziva

želi za nas biti kruh i vino.

I netko će doći

tko šutljivo podnosi svu bol

i za svakoga je spreman.

Mi trebamo spoznati

da svjetska žurba

ne vodi u vječnost.

I netko će doći,

danas ili možda sutra.

I što će nam koristiti

naša besciljna žurba

i traženje svega i svačega

ako nam je za spas dovoljna

samo Betlehemska zvijezda.

Katrin Kayenburg

Propovijed

1.

Pokaži nam pravi put

Zborna molitva nam govori da Bog daje mudrosti za spoznati pravi put. On nas treba odvesti u zajedništvo s Kristom usprkos svih zemaljskih zadaća i briga.

"Zemaljske" zapreke

Problem koji prati naše suvremenike, ne samo kroz advent, nego i kroz cijelu godinu: oni promatraju cijeli svoj život, sa svim njegovim zadaćama, kao zapreku na putu prema Bogu. On sanja o pobožnoj redovnici, koja živi samo za nebo daleko od svih briga i poteškoća, o pustinjaku koji ne pozna ništa osim molitve i to smatra pravim putom do Boga.

Kršćanski uređena svagdašnjica

U stvarnosti, Bogu trebaju služiti upravo moje svagdašnje nastojanje, vjerno ispunjavanje poziva, zauzimanje za obitelj, ali i za pravdu u javnom životu, moja pomoć siromašnima i bijednima. Ovdje, na ovom području, trebam pripraviti put da Bog dođe k svom narodu kroz teško svagdanje nastojanje da se stvore novo nebo i nova zemlja gdje će boraviti pravda. Upravo u adventu, sa svim njegovim predbožićnim stresom na poslu, u obitelji želim se podsjetiti, u tom mojem mučnom poslu, upravo na ovu stranu.

Spasenje dolazi od Boga

Tko je pažljivo slušao današnje čitanje, izvor odakle smo uzeli citat, taj zna da u pozadini svega stoji radosni poziv: Tješite moj narod! Gledajte ON dolazi! Pripravite mu put. Narod koji živi u progonstvu, porobljen, neslobodan, ugrožen doživljava: Bog dolazi u našu bijedu, izbavlja nas iz našeg tjesnaca, spašava nas od zla. Zato nas, s pravom, poziva nakon radosnog usklika aleluja prije evanđelja: ne samo sagradite ceste, nego gledajte radost koju Radosna vijest temelji u povjerenju da će svi narodi vidjeti spasenje Božje. Nije, dakle, to naša zasluga, niti naš uspjeh. Očekujemo, dakle, novi svijet spasenja u kojem će se postupati pravedno, vladat će mir i doživljavamo to ovdje, u ovom nedjeljnom okupljanju da je to, ne samo obećanje, nego je već i počelo. On nas vodi, kao pastir, na pašnjake i nosi na ramenima i sakuplja nas rukom snažnom i mišicom jakom.

2.

Naša sadašnja situacija

"Bog je u dolasku", ova se poruka i danas među vjernicima teško može prihvatiti. Životno iskustvo nam čak govori suprotno - "Bog je u nestajanju". Društveno gledano, vjera u Boga sve manje vrijedi. Bog ima sve manje djelovanja u svim društvenim porama, pa čak se i u Crkvenim krugovima doživljava kao "da se Bog povlači". Pa i pogledom na našu osobnu životnu povijest i životni doživljaj i osjećaj, vidimo da je sve manje ljudi blizu, a sve više daleko od Boga.

... u vrijeme Deuteroizaije...

Poruka "Bog je u dolasku", iako je napisana jakim tonovima i s ushićenjem, ipak ostaje strana ako se ne priključi na povijesni temelj. To mi izgleda više kao neka propovijed koja pojašnjava i posadašnjuje vjersku situaciju prvih slušatelja proroka, nego da bi mogla zahvatiti današnje slušatelje. U propovijedi se ne ide za tim da se vrlo utješne riječi proroka nekako osjećajno dotaknu, nego ih treba poslušati  kao poruku koja jača nadu i vjeru.

Slušatelji Deuteroizaije su bili Izraelci u babilonskom sužanjstvu. Zemlja otaca, Obećana zemlja je bila izgubljena. Kralj odveden u ropstvo, Hram, kao znak Božje prisutnosti među njegovim narodom, je bio razoren do temelja. Židovski se narod osjećao izbačen iz svoje religiozne predaje i tradicije. Temeljne i nosive stvari  su bile više u povijesnom sjećanju, nego u stvarnosti. Velika je bila napast da se padne u malodušje. Upravo u svom religioznom identitetu narod je bio u dubokoj krizi. Velika je opasnost bila da se približi i da prihvati nove okolnosti pa i u vjerskom životu. Osim toga, u ovom času, su babilonska božanstva izgledala mnogo jača nego Bog Izraelov - Jahve. Uz to dolazi i gubitak državne samostalnosti koja je narod duboko obeshrabrivala i činila nesigurnim. Progonstvo je donijelo i duboku vjersku krizu. Može li se zaboraviti u temelju bitka na Boga, Jahvu? Zar se ne bi trebalo prikloniti novim babilonskim bogovima? Velika je bila napast da se prikloni i prihvati  kultura i vjera nove okoline.

U ovoj situaciji vjerskog poremećaja odjekuje poruka Deuteroizaije. Narodu kojemu je duboko u "kostima" bila sumnja u Boga, treba "govoriti srcu". Ova poruka tom narodu, usprkos svemu i sumnji u Boga i razorenom Jeruzalemu, treba donijeti radost. Ova radosna vijest glasi: već se u pustinji gradi put Gospodinu. Jahve je onaj koji gradi spasonosni put izbavljenja prema domovini.  Da se bregovi i doline trebaju izravnati je znak da se gradi "Put Gospodnji". On će se pred svim narodima pokazati kao onaj koji vlada nad svima. Dogodit će se dolazak Božji. "Gledajte: evo Boga vašega, dolazi sa silom" (r 10) kao jaki pastir (r.11). On "sakuplja" i "nosi" i "pažljivo vodi". Naizgled nemoćni, za mnoge već nepostojeći Bog, on će pokazati svoju moć u povijesti.

U svom propovijedanju Deuteroizaija se suprotstavlja poganskom svijetu i doživljaju svojih slušatelja. On ne ponavlja ono što su drugi pred njim propovijedali. On se ne podsjeća samo izraelskih čvrstih tradicija. Snaga njegovog propovijedanja se temelji na kritičkom suprotstavljanju doživljenoj stvarnosti. Time dobiva novi pristup vjerskoj tradiciji svoga naroda. On se ne stidi ni "posuđivanja" nekih religioznih babilonskih običaja. Naprotiv, pomoću postavki babilonskog kulturnog svijeta koje su Izraelci živjeli i koje su postale jedan dio njih, on dobiva neke nove postavke za navještaj vjere otaca. Na taj način, on vlastitu tradiciju ponovo čini razumljivom, u pravom smislu, atraktivnom. Deuteroizaija zahvaća predstavke iz svijeta vjere koja konkurira Izraelu, njih ugrađuje u vlastito shvaćanja vjere i tako ih čini "ne štetnima". Tako njegovo naviještanje postaje stvarna pomoć u pobjedi izraelske vjere nad štetnim i razarajućim utjecajima okoline.

To ćemo razjasniti primjerom: u Babilonu su Izraelci doživjeli slavljenje babilonskog vrhovnog boga, Marduka, s čijim su kipom išli naokolo na novu godinu da bi tako pokazali pobjedu nad silama kaosa, kao i obnovu njegove kraljevske moći. Za tu se procesiju gradila posebna svečana cesta, neka vrsta "svetog puta". Na ovo se nadovezuje Deuteroizaija. Kod njega se radi o cesti "za našega Boga", o "Jahvinoj cesti" po kojoj će izraelski narod izaći iz babilonskog ropstva i tako doživjeti novi "izlazak". Bog će izvesti svoj narod u slobodu. Navještaj ovog novog izlaska se ne događa ponavljanjem, Izraelu već poznate, tradicije Izlaska, nego u "posuđivanju" i suprotstavljanju iskustvu veličanstvene Mardukove ceste". U slici "Jahvine ceste" Deuteroizaija dovodi staru tradiciju izlaska do izražaja i tako ujedinjuje, dapače prevladava, iskustvo Babilona. Tako će povratnici iz babilonskog sužanjstva postati pozvani glasnici radosti, koji će Jeruzalemu moći naviještati novi početak. Tada će se dogoditi ono "utješno". Skriveni, Bog kojega mi više ne doživljavamo, je ipak tu - ima moć zahvaćati u povijest. I taj Bog je u savezu sa svojim narodom.

Poruka nama danas

Zar i danas mnogi ljudi ne doživljavaju odsutnost Boga u svijetu kojega određuju druge sile (božanstva)? Što je danas s našim Bogom? Što on čini? Što je s njegovim "dolaskom"? Zar se mnogi ljudi, dan danas, u vezi Boga, ne nalaze na "suhom", u pustinji? Koliki su se već prilagodili novim okolnostima i tako je polagano, nečujno nestala vjera u Boga?

Danas se ne trebamo tužiti, nego trebamo ozbiljno prihvatiti i sagledati, kao i u vrijeme Deuteroizaije. Može li propovijed krenuti iz uvjerenog srca i progovoriti srcima i reći im da se upravo u takvoj situaciji Bog pokazuje kao Bog s nama  i objavljuje nam se na našem putu? Da čini mogućim i ono što je nevjerojatno, da on može otvoriti novi, ispunjeni, spašeni život posred ovog našeg bespuća? Vrijede li činjenice Božjeg dolaska u Isusu Kristu u modernim "doživljajima progonstva" i tako učvršćuju vjeru? Da li je "utjeha Izraelova" u Isusu Kristu doprla do nas: naš Bog je mnogo više "ispred nas", nego "za nama".

3.

Tematska propovijed

Poruka Ivana Krstitelja

Je li Ivanova poruka....

Ivan Krstitelj je zadivljujuća ličnost. Njegova markatna, izazivajuća osobnost je obilježena žestinom judejske pustinje u kojoj i djeluje. Njegov nezamjenjiv profil i danas je zanimljiv i privlačan, isto onako kako je bio zanimljiv i privlačan ljudima onoga vremena. Treba zapaziti: ljudi dolaze k njemu, ne ide on k ljudima. Oni dolaze. I to da odlazak iz Jeruzalema k Ivanu kroz Judejsku pustinju nije bila nikakva ugodna šetnja. I to da im nije pružao nikakve srcedrapateljne pripovijesti. Oštro i zajedljivo govori ljudima: "Zmijska legla, tko vam je rekao da ćete izbjeći sudu koji dolazi?" (Mt 3,7; Lk 3,7) U odijelu od dlake i kožnim pojasom stoji poput Ilije, čiji dolazak je židovski puk očekivao prije dolaska Suda. Ivan je uvjeren: posljednji su dani. "Jači" je već u dolasku. Njemu treba pripravljati putove, onako kako je to govorio Izaija. No, to je skoro nemoguća zadaća, izgraditi ravni put kroz bregovitu judejsku pustinju. I ovdje Ivan ostaje neumoljiv. U nepobitnom realizmu izgovara osudu nad ljudima, osudu koja i ne može biti drukčija s obzirom na Sveca koji ima doći. Zmijsko leglo je ljudski rod, rod grješnika, izgubljenih, zla na pretek.  Zato je i odgovarajuća slika budućnosti koju daje Ivan. Ono što dolazi je sud. Sjekira je već položena na korijen stabla. Sudac već drži vijaču u ruci (usp Mt 3,12; Lk 3,9.17). Oštrim rezom reže Ivan sva samozavaravajuća nadanja koja, pozivanjem na Abrahama i na pripadnost izabranom narodu, odvode pogled od vlastitih loših stvarnosti: "Ne govorite imamo Abrahama za oca. Bog može Abrahamovu djecu podići i iz ovog kamenja."(Mt 3,9 Lk 3,8) Ivan otvara jedinu mogućnost da se izbjegne sudu koji dolazi: "Obratite se, donesite plodove obraćenja." (Mt,3,8) Ali iz krštenja, koje on naziva krštenje vodom nasuprot krštenja ognjem (Mt 3,11; Lk 3,16) ne izvlači Ivan nikakvo pozitivno obećanje spasa. Prvotna i glavna Krstiteljeva poruka je Sud, a ne poruka spasenja, ali su, u svakom slučaju, međusobno ovisne.

Po kršćanskoj vjeri...

Ivan je osoba koja začuđuje. Ima li on ili njegova neumoljiva poruka, za nas i naš život, još ikakve važnosti? Ima li kakve vrijednosti danas slušati njegove propovijedi u našim crkvama? Je li ona, za nas koji slijedimo Isusa, a ne Ivana Krstitelja, još od ikakve vrijednosti?

Stvarno, situacija se, s Isusom, temeljito promijenila. No, on ne dolazi u obliku nemilosrdnog suca, koji će spaliti pljevu ognjem i posljednjim udarcem sjekire oboriti stablo. On nije došao da prelomi napuknute trstike, ni da ugasi stijenj što tek tinja. (usp.Mt 12,20) Došao je i sjedio za stolom s grješnicima. Nije donio zasluženi sud, niti na novo odgodio sud. Sigurno je Isusu bilo stalo do posljednje šanse ljudima. Tu šansu nije vidio tako kao što ju je Ivan nudio u šansi krštenja vodom. Još više, Isus naviješta da se situacija za ljude promijenila pa i ako su zaslužili sud. Jer Bog se odlučio, nasuprot ove bezizlazne ljudske nepravde, za konačnu (eshatološku) ponudu spasenja i nudi je svima. Ono što se od ljudi traži je neodgodivo prihvaćanje ovog neočekivanog, nezasluženog i neponovljivog poziva i ponude. Isus ne propovijeda obraćenje kao posljednju šansu pred sigurnim sudom, nego vraćanje spasenju kojega je Bog, iznova, ponudio ljudima, možemo reći takozvanoj "generalnoj amnestiji." Po tome je Isusova propovijed propovijed spasenja, a ne suda.

Je li time premašen Ivan i njegova poruka? Prva kršćanska zajednica nije bila ovoga mišljenja. Ona je preuzela Ivanovu propovijed i prenosila je dalje. Nije vidjela nikakvog problema u "Jačem" kojega Ivan najavljuje i u Ivanu glasnika koji mu pripravlja put (usp Mk 1,2). Evanđelist Matej ide čak tako daleko da stavlja Ivanu u usta poruku: "Kraljevstvo nebesko je blizu."(Mt 3,2) Kod Isusa se ne nalazi ni slova kritike o Ivanu. Naprotiv, naziva ga "najvećim rođenim od žene." (Mt 11,11; Lk7,28) Ne odbacuje Ivanovu poruku suda, nego je ne stavlja na prvo mjesto i ona dobiva sasvim drugu funkciju. I za Isusa sud i dalje vrijedi. I njemu je jasno da je čovjek zao i da je, kao takav, u sukobu s Bogom i da zbog toga zaslužuje sud. Tek kad se ovu "Ivanovsku poruku"shvati i prihvati potpuno kršćanski, onda se shvaća i Isusova "Radosna vijest" koja ne sakriva zloću ljudi, nego i grješnicima, dapače još jače rečeno čak i grješnicima, nudi spasenje.

Prevladana....

Čini se da smo mi kršćani potpuno zaboravili ovu dimenziju. Naglašavamo da smo "djeca Božja". Time govorimo ono što smo mi stvarno, ali stidljivo prešućujemo odakle dolazimo: iz zla, zloće, koja je do sada označavala sve generacije ljudi na zemlji. Opasnost ovakvog prešućivanja postoji u nerealnom samoprecjenjivanju, u učvršćivanju farizejskog principa uspjeha u religioznoj praksi i nekoj vrsti podcjenjivanja Boga, kome jedinome treba zahvaliti za spasenje svijeta i ljudi.

Možda je naše vrijeme zrelije za Ivanovu poruku, jer nakon dužeg razdoblja naivnosti - pa čak i dobrih ljudi koji su bili uvjereni da je ljudima sve moguće učiniti pa i spasenje ljudi i njihove budućnosti, slijedi razočaranje i otriježnjenje. Stojimo pred svjetskim problemima, ljudi su podbacili i sve je veća mogućnost da sasvim krivo učine i tako približe ljudima sveopću katastrofu. Nasljeđe Ivanovo danas je očito: čovječanstvo je zmijsko leglo.

Za nas kršćane to nije nikakav razlog za pesimizam. Tek kad ozbiljno prihvatimo poruku suda Ivana Krstitelja, moći ćemo izmjeriti što je kršćanska nada. Jer mi kršćani, usprkos svemu, vjerujemo u budućnost, ne spas čovjeka kojega mi sami činimo, nego spasenje po onome u koga imamo potpuno povjerenje.