Rođen sam na otoku Braču, Postira, baš kad je bio "koprifogo" (policijski sat... nitko nije smio izaći van, a ja izašao... kad su to vidjeli Talijani...kapitulirali. (To sam bio naveo kao razlog da mi se prizna boračka penzija) - propala Juga, propala boračka, ja ostao.

Rano djetinjstvo u bijedi, opterećeno nekim događajima, ubojstvo dominikanca o. Vjekoslava Marušića u Splitu, i napad na nadbiskupa Pušića u Postirima kad su ga tukli jajima.

Prvi put u životu sam vidio i jeo čokoladu koncem rujna 1949. Živo se sjećam svakog detalja. Imao sam 6 godina i 4 mjeseca.

U osnovnoj školi su izbacili križ iz razreda, učiteljica otišla... a mene privlači crkva, toranj, ministriranje.

U školi nas uče pjevati: "nosim kapu sa tri roga, borit ću se protiv Boga... ne borim se protiv Krista on je bio komunista...." ne pjevam, usta zatvorena, zbog toga dobivam "srdele" šibom po ruci.

1950. primam prvu pričest (još imam uspomenu - sliku koju nam je darovao župnik a i fotografiju). U žalosnoj uspomeni mi je ostao taj dan jer sam se nadao da ću tada prvi put obući duge hlače, no zbog siromaštva bio sam jedini u kratkim hlačama.To je odredilo moj kasniji stav. U to vrijeme sam bio krizman - sjećam se odgovora kojeg sam trebao reći. Naime biskup je tada krizmao svu djecu zbog nesigurnih vremena. Teška je noć bila za mene. Jer su došli uoči krizme i zaprijetili ocu da će izgubiti posao ako ja idem na krizmu....No o tome jednom drugom zgodom.

Zabranjuju procesije, ostale su samo tri: ona na Veliki Petak navečer, Tjelovska sa svojim oltarima i Gospa Karmelska.

Zabranjuju nam paliti vatre na sv. Ivana Krstitelja a ja sa društvom naberem šume (gluhača- biljka slična čempresu puno dimi i dim lijepo miriši) - zbog toga su mi roditelji dva puta bili kažnjeni. Platili su novčanu globu. Skačemo kroz plamen vatre, nije ostalo na meni niti jedne dlačice koja nije bila nagorena ili potpuno pregorena...Znalo se dogoditi da su neki sa krivog pravca skakali, pa sudar u plamenu i nikome ništa, osim po koja opekotina.

Na zapovijedane blagdane ne idem u školu. A polnoćka traje oko 4 sata. Divota Božja. Zbog toga sutradan dobijem sve jedinice. A otac kaže: Važno je da nisu zbog neznanja.

Nisam bio ministrant, jer nisam potjecao iz obitelji na koje je župnik bio bacio oko. Ali znao sam ministrirati: latinski, staroslavenski i po dominikanskom obredu. A kad bi župnik odlazio na put onda je misa bila u 4 i 15 u jutro. Ja bih otišao u crkvu, župniku poslije mise otišao kupiti kartu za brod, dočekao parobrod, dao mu kartu, a onda kući. Uzeo kortol (okruglu košaru s ručkom) i putevima kupiti friški gnoj (balegu od magaraca i mazgi koji su u jutro išli u polje) i kad bih nakupio onda bi to ispraznio u štalu, a za nagradu bih dobio krišku kruha, koju bih jeo neopranih ruku i nikada se nisam razbolio ni od kakve zarazne bolesti.

A bilo je zaraznih bolesti i mnogo je djece umiralo. Pa kad bi se pojavila bolest u kojoj kući ona zdrava djeca bi došla kod nas spavati. Mnogi su majci govorili da je luda što to dopušta. A ona je govorila: ako je Božja volja da se razbole razbolit će se onako i onako, a ona djeca koja su se razbolila s kim su se ona družila? A ni jedan od nas četvero braće nikad nismo bolovali od koje zarazne bolesti.

I otac se razbolio, morao je na operaciju - kamen u mjehuru - poslali su ga kući da umre. No, zalaganjem jednog liječnika dr. Josipa Škarića prebrodio je bolest.

Punih 6 godina pratim pokojnog župnika na Splitsku (župnik je jahao najprije na magarčiću kasnije na mazgi), ni sam ne znam koliko puta sam prokisao do kože. Na sv. Špirjuna - sv. Spiridion - 14.XII - (1952 ili 53) prvi put se vozim u kamionu - pao iz njega, skoro poginuo. No, nakon nesvjesti probudio se (i danas mi je ta slika pred očima) - nije bilo nikakvih posljedica.

1955. godine hvarska biskupija dobiva pomoćnog biskupa Andru Štambuka. Ali 40 dana nakon posvete iznenada umire. Sprovod mu je u Splitu, mene vodi jedan sjemeništarac sa sobom na sprovod. Umro je od posljedica udaraca koje je dobio 1952. godine na Malu Gospu kada su komunisti u Hvaru kod franjevačkog samostana napali njega i još nekolicinu svećenika. Sprovod je bio veličanstven, i nakon sprovoda smo išli u "sjemenište" (ono što je bilo ostavljeno biskupiji nakon zatvaranja od strane vlasti). I prvi put jedem punjene paprike. I rodi se misao: Pa ti moraš doći u sjemenište...

Bilo mi je tada 12 godina i tri mjeseca. Od onda me ta ideja nije ostavljala.