Ono što nam je potrebno  je više nego  katolički moral

 

Crkvu se, u kontekstu zlostavljanja,  optužuje zbog njenog seksualnog morala. To je isto kao da bi netko htio ukinuti vatrogasce, jer je jedan od  članova podmetnuo požar. -  biskup Andreas Laun

Salzburg (kath.net)
            Katolička crkva je, barem u Europi i Sjedinjenim Državama, pod  šokom, s obzirom na gotovo svakodnevna otkrivanja  zlostavljanja djece od strane svećenika i ostalih zaposlenika u Crkvi. Osim toga, tvrdi se, osim vrlo malo iznimaka,  da  Crkva želi samo "prikriti". No, Crkva daje  do znanja da je u dubokom šoku zbog onoga što se dogodilo, a isto tako je istina:

            To je užasno što se dogodilo, bilo zlostavljanje,  ali isto tako i prikrivanje. Papa Benedikt XVI. se sam angažirao u posebno teškom slučaju u Irskoj da, zajedno s biskupima, raspravi o krizi. I jedva  se tko usudi, na neki način, „braniti"  Crkvu da ne bude sumnje da  brani ono što se dogodilo, to jest ono što se ne može braniti. To se ne može i stvarno ne smije, ali dublja analiza problema je nešto drugo od prikrivanja.

            U tom smislu: mnogi od onih koji pribijaju Crkvu na stup srama su licemjeri. Prvo,  iz svega  traže kako bi mogli optužiti Crkvu. A žrtve, međutim, jedva se spominju:  niti način kako im se može pomoći ili kakva bi trebala biti stvarno dobra prevencija. To je uočljivo iz činjenice da se u medijima govori  samo o katoličkim prijestupnicima, a ne i o onima iz drugih vjerskih skupina, pa čak ni o onima koji dolaze iz drugih slojeva društva.

            Čovjek se pretvara da ne zna da je bilo seksualnog zlostavljanja, ne samo u svim razdobljima povijesti, nego i među svim ljudima, u svim slojevima društva. Otuda pitanje: Zašto su samo katolički počinitelji zanimljivi? Što je s drugima, i iznad svega: što je sa svim ostalim žrtvama drugih prijestupnika, a ne samo  katoličke? Zaslužuju li da imaju makar malo suosjećanja?

            Prije nekoliko godina, policija je otkrila tri prekršitelja, koji su preuzeli dječju pornografiju s interneta. Jedan od njih je bio svećenik, drugi je bio sudac, treći djelatnik javne vlasti. Spomenut, u novinama, je bio samo svećenik. Zašto? Samo u iznimnim slučajevima možemo pročitati izvještaje kao što su da je, u SAD-u, pedijatar zlostavljao više od 100 djece i tako su izašli na vidjelo njegovi postupci.

           Iznad svega, potrebno je govoriti o "strategiji"  koja vrlo jasno ukazuje  koliko su neki ljudi zainteresirani, u prvom redu,  ozloglasiti Crkvu a  ne  lošu stvar samu, a time ostavljaju i žrtve na cjedilu. U istaknutim novinama u Austriji, stoji ovih dana,  na prvoj stranici: „Razmišljajte  o seksualnom moralu" I ovo, kao poticaj, po mišljenju autora: „Ogroman problem Crkve je "potiskivanje nagona" u Katoličkoj Crkvi".
            I onda, kakvo bi on rješenje ponudio? Puštanje svih nagona? „Da je seksualna revolucija  zahvatila Crkvu,  onda tu možda ne bi bilo toliko uskraćenih ljudi u njihovoj prirodnoj spolnosti, pa ne bi  zloupotrebljavali povjerenje  djece kao ventil za svoje nagone." Dalje, autor je "potresen tvrdoglavošću kojom muškarci u Rimu brane mišljenje da je seksualnost  koncept stvaranja i da je tako to nešto pozitivno. " Oni bi trebali malo promisliti kakve patnje nastaju zbog Vatikana.

            Pa, malo to boli vidjeti, kako se čini, da sam  autor nije zainteresiran za problem, a čini se zainteresiranim. Da li stvarno tako malo pozna  nauku Crkve,  ili se  nije ni potrudio upoznati je? I kakav je moral tako olako preporučene „seksualne revolucije.  U tzv „Sexkoffer" koji još uvijek vrijedi  u mnogim školama u Austriji, kao osnova za "sex obrazovanje", postoje samo tri jasno identificirana "standarda, seksualne moralnosti '": čuvati se  neželjene djece, spolno prenosivih bolesti, ne činiti seksualne prijestupe. Kraj, to je sve! Zar je sve ostalo je u redu, dozvoljeno i možda čak preporučljivo - vjerojatno kao "ventil nagona", za zadovoljenje   "prirodnih nagona", nad čijim gospodarenjem ne moraju govoriti „jasno" ili nepotrebno? Ili je za to dovoljan strah - motivacija da ne dođe do neželjenog djeteta, kazne, bolesti? Je li to temelj divne "moralnosti", koja je plod "seksualne revolucije"? Kako je  nedjelotvoran moral koji počiva na čistom strahu stvarno bi trebalo biti poznato.

            Treba razlikovati odricanja i potiskivanje nagona. Oni nisu identični. Zatim bi trebalo pitati: Što treba Crkva mijenjati u smislu seksualne revolucije?  Ono "ne" za preljub, "ne" za homoseksualnu praksu, "ne" za seksualnu aktivnost s više partnera, "ne" za pornografiju? I opet: kad bi Crkva  i promijenila "moral" razmišljajući  u smislu gore navedenog  autora, da li itko ozbiljno vjeruje  da bi tada u svijetu  postojalo manje seksualnog zlostavljanja?

            Recimo otvoreno: Crkva naučava zapovijedi Božje, ona nema nikakvih ovlasti mijenjati ih, jer su to njegove zapovijedi, a ne njezine. A ako netko misli da su ti zakoni  koji se mogu, na kraju, pročitati u srcu svakog čovjeka, krivo protumačeni, onda taj mora  doista pokazati da vrlo dobro pozna Crkvenu nauku.Sve ostalo je neozbiljno.

            Dakle: naravno da biskup Mixa iz Augsburga ima pravo kad ističe da preseksualizirano društvo, od seksualne revolucije,  nije nikako smanjilo ili ograničilo zlostavljanje, nego ga je još i ohrabrivalo, tako da je ušlo i u Crkvu i zarazilo neke članove Crkve.

 

 Ono što nam je potrebno nije  manje katoličkog  seksualnog morala, nego još i više,  s jedne strane, bolje prenošenje (komunikacija), a s druge strane razmišljanje o tome kako onima koji vide u djeci seksualni objekt, pomoći razviti kontrolu ovog nagona, kako pravovremeno otkriti ove krive sklonosti  i njih pravovremeno udaljiti od zanimanja koja im pružaju "priliku" da bismo zaštitili djecu od tih potencijalnih počinitelja, a i njih  same pred sobom.

              Optužiti  Crkvu, u kontekstu zlostavljanja, zbog nauka je isto kao da bi da bi netko paušalno optužio vatrogasce i htio ih dokinuti, jer je jedan od članova  podlagao požar (a poznato je da je bilo takvih pojava) ili da drugi vatrogasci, usprkos uzbuni, nisu htjeli izlaziti na požarište. No, ono što mi trebamo  je opsežna analiza problema, gdje treba istražiti uzroke,  o počiniteljima, o opasnim  ideologijama, načinima  prevencije, kako pomoći žrtvama, a i što se događa s počiniteljima.

            Jednostrano optuživanje Crkve neće pomoći nijednom djetetu, osobito zato se Katolička Crkva,  u ovo vrijeme, trudi više od gotovo bilo koje druge institucije ili religije  i  nastoji se suprotstaviti problemu, u dubokom stidu zbog onog što su učinili neki od njezinih članova ili tolerirali, ali i jakom, probuđenom voljom brinuti se za bolju budućnost. Svatko tko govori samo o katolicima  i na taj način skreće pozornost na katolike, taj okreće pažnju od drugih  počinitelja i sredina i na taj način ih prikriva ili zataškava.

Ovo je univerzalna ljudska napast, a služi neprijateljima Crkve.

            Ovo je također nekakva strategija   "zaustavite lopova".  Budući da nitko, ni vjera, ni država, ni druga ljudska institucija ne može spriječiti da postoje ljudi s pedofilskim tendencijama i da je takvih bilo i bit će ih, i da mnogi popuštaju svojim nagonima i stavljaju ruke na djecu i mlade, cilj svih ljudi ispravne spoznaje i dobre volje mora biti kako osigurati bolju budućnost, to jest kako spriječiti zlo, kao i druge grijehe i zločine, preko preventivnih mjera, odvraćanjem,  kaznama i moralnim poukama, a isto tako učiniti ono minimalno što je moguće. To je manje od onoga što svi želimo, ali jedino moguće, što smo obvezni i pred Bogom, i pred savješću. Uz pomoć Božju i njegovih zapovijedi.

 

 

 

NOVIH SEDAM SMRTNIH GRIJEHA

 

Katolička Crkva ide u korak sa duhom vremena globalizacije. Tako objašnjava, ovih dana ,biskup Gianfranco Girotti,  koji je u Vatikanu specijalist za pitanja ispovijedi. Crkva želi onu listu od sedam smrtnih grijeha preraditi i prilagoditi modernom društvu. Na jednoj konferenciji je  biskup Girotti predstavio novu listu sedam smrtnih grijeha. Evo te liste:

• 1. trgovanje drogama i njihovo uživanje
• 2. zloupotreba djece i mladih
• 3. uništavanje okoliša
• 4. prostitucija
• 5. manipuliranje genima
• 6. trka za dobiti (profitom)
• 7. luksuz

  

Zlostavljanja također u privatnoj elitnoj školi

Nakon katoličkih škola na red su sada došli i privatni internati.  U Hessischen - Odenwaldshule  koja se smatra UNESCO- vim uzor modelom,  dječaci su godinama seksualno iskorištavani i zloupotrebljavani. Djeca su bila,  među ostalim, određivana i za  „seksualne usluge" ili prepuštena gostima za iživljavanje.

 

                Bivši učenik pripovijeda da bi ih redovito u jutro budili milovanjem genitalija. Osim toga  su bili, za vikende, raspoređivani za pružanje „seksualnih usluga" i prisiljavani na oralno općenje. Učitelji su prepuštali djecu gostima za seksualno iživljavanje. Učenike se tuklo, opskrbljivalo alkoholom i drogama. Osim toga, poznat je slučaj kad učitelj nije reagirao na grupno zlostavljanje jedne učenice.

                S obzirom na 100 godišnji jubilej škole, ponovno je optužio negdašnji učenik vodstvo škole, pripovijedajući doživljaje zlostavljanja u  70 - tim godinama, navodi se u internetskom priopćenju Kaufmanna:  „Odenwaldshule priznaje dugogodišnje zlostavljanje školskih štićenika od strane odgojitelja, u povijesti škole i prihvaća ovo žalosno (traumatsko)  iskustvo kao dio njenog identiteta."

           Privatna Odenwaldschule u Heppenheimu, sa skoro 200 učenika, je UNESCO-va model škola. Brojna javna lica su bili učenici te škole. Među njima  političar  zelenih Daniel Cohn-Bendt i Klaus Mann. Poslovni magazin „Capital" proglasio je, 2005. školu kao najbolju školu s višim razredima gimnazije u pokrajini Hessen.