Inflacija sreće, koju danas doživljavamo, nema ništa zajedničkoga s dobrim životom u klasičnom smislu riječi. Kolumna Dr. Alexander Kissler München (kath.net)

Njemačka izgleda zemlja sreće kao nikada. Toliko savjetovališta za sreću nije bilo nikada. Pred kratko vrijeme pojavio se TV- magazin s naslovom: „Novi oblici sreće“, novinski magazin s naslovom : „ Što je sreća?“, produkt konkurencije s naslovom „Sreća, sam napravi!“ I najčitanija knjiga te vrste, djelo jednog kabaretista, čita se s odličnim raspoloženjem - „Sreća ne dolazi sama.“

Čini se da je 21. stoljeće propisalo jednu novopogansku religiju sreće. Kao jadnik i bijednik izgleda onaj koji pred srećom sumnja u ljudska prava. Kakva čežnja ostaje nakon jednog sretno provedenog života? O tome je razmišljao već Platon u djelu „Država sretnih“. John Locke piše: Zar nisu svi ljudi rođeni „s čežnjom za srećom i strahom (odbacivanjem) od nesreće?“ Zar i kritičari sreće ne žele radije živjeti u sreći, nego u nesreći? Da, to žele. Ali ipak! Ipak, toliko reklamiranja sreće polako izaziva. Kakve je vrste sreća koja se javno nudi? Tjedni magazin Focus donosi naslov: „Čekić, grablje, kuhača“ – Nijemci otkrivaju radost uzimanja svog života u svoje ruke.“ U sredini se nalaze priče o „Lady i laminatu“ i savjeti za pravilno sijanje povrća. Sreća se prema „Focusu“ sastoji od zanimljivog ručnog rada raznim alatima do svih mogućih uređenja malih soba i poljepšavanja kućnog okoliša. To je sreća blizine, sreća malih stvari i malih prostora, sreća ručnog rada, sreća tehnike. „Spiegel“, nasuprot, obećava „Kulturnu povijest najljepših osjećaja svijeta.“ Osjećaj kad se čovjek opusti nakon učinjenog posla. I ovdje je sreća nekakva nutarnja nagrada, ali povijesno s pravom: cijeli svijet u malom prostoru. Tehničkom zahvatu naginje i miltimilijuner von Hirschenhausen. On je povjerio „Spigel“-u da je sreća „stvar vježbe“ i dakle „više u aktivnom radu, nego na plaži.“ U svim naporima za Hirschenhausena je prvotno: sreća. Konačno, u televizijskom časopisu „Gong“ sreća i odlično raspoloženje su identični. Ovdje se preporučuju četiri trika: više spavanja, više pokreta, više mišljenja, više serotonina. „Sreća se može hraniti“.. ako je dovoljno serotonina u tijelu, onda se osjećamo sretnima i uravnoteženima.“ Opet je tjelesna sreća, sreća. Ona je udaljena samo nekoliko milimetara od našeg nosa, vlastitog trbuha, vlastitog vrha zubi. Dakle sreća koju doživljavamo nema ništa zajedničkoga sa dobrim životom koji se, na klasičan način, shvaća kao dobar.

Nikakvo „beatitudo“ (blaženstvo) koje bi konačno završilo u krepost, nikakva savršena i dovršena radost u srcima, kako to formulira Boetius. Poslijemoderna sreća je petminutni odmor nakon ručka, instant osjećaj sa odmah-djelovanjem, poticaj za ego! Ova redukcionistička nauka o sreći je dvostruki mač. A k tome i politička stvar. Čeznuti za svojom vlastitom srećom i nju vezivati samo uz tijelo dovodi do „operacija sreće“ kako naslovljuje jedan list za mlade, operacije ljepote strahovito rastu – trebaju se svakome omogućiti i nikome uskratiti. Svi će biti pogođeni ako se iz ovog pojedinačnog počne rađati neki grupni moral. Jer tada nesretan nije samo onaj koji ruši igru i prijatelj razaranja, nego i neprijatelj društva. Nesreća postaje mrlja, zlo ako bi sreća bila rezultat nekog rada i uspjeha. Ne smije se imati nikakv „peh“, neće biti žalostan, nego „divlji.“ Trebalo bi se prijevremeno opskrbiti protiv žalosti, trebao je više „oraha lomiti“, više se kretati, više čitati od Hirschausena. Nesretan će biti onaj koji je zatajio, zato će upasti u zaborav: sreća nije pravilo, sreća će, usprkos svih nastojanja, ostati samo iznimka, zdvojno trčanje za srećom može izazvati i hraniti samo nesreću.

Kome je sreća najveća norma, trebao bi prekriti i najmanju koprenu boli da bude sveopće priznat. Sretan, ali određen kao stranac u djelu Aldousa Huxleya je zla utopija, sretni ali ne slobodni su posljednji ljudi koje je Nietzche zamišljao, a Tommaso Campanaela u Državi sunca opisuje sreću kroz jednakost, ali prijeti ženama koje se puno šminkaju smrtnom kaznom. Pa i ova crna boja se vidi u današnjim igrama na sreću. Istinu je rekao, jednom Hermann Burger, koji je vrlo tragično završio svoj život: „Nigdje nije zagarantirano da čovjek ima pravo na komadić sreće.“ Tko misli suprotno, stavlja nesreći u ralje nove robove.