Robert Baumert SJ
Gottes Volk 2/91
Obnovljeni na sliku Stvoritelja
Brak i beženstvo prema (sv.) Pavlu
„U početku nije bilo tako“, odgovori Isus na pitanje zašto je Mojsije obvezao muškarce da u slučaju rastave moraju dati otpusno pismo. Evanđeoski govor o braku samo u vezi s rastavom, može biti bolan, ali pitanje pokazuje na „tvrdokornost srdaca“ muškaraca (Mt 19,8). Isus stavlja prst na ranu da bi je mogao, nakon otkrivanja, izliječiti. Nakon istočnog grijeha krivnju prebacuju jedno na drugo, muškarac na ženu, žena na zmiju, a oboje, konačno, na Boga. Njihovo zajedništvo je razoreno, jer su raskinuli svoje zajedništvo s Bogom. Sada pokušava muškarac vladati nad ženom, a žena pokušava upravljati mužem. Konačno „lome“ brak i razilaze se.
Stvoritelj stoji pred svojim stvorenjem, a u njemu se ne može prepoznati njegova slika. On stoji pred prelomljenim zajedništvom, pred lukavstvom, prijevarom i međusobnim podjarmljivanjem. Razdor prolazi kroz sve odnose, ali isto tako i kroz svakog pojedinog čovjeka. „Svi su sagriješili, nitko nije pravedan“(Rim 3,12). Čak i ondje gdje ljudi s dobrom nakanom idu jedni prema drugima, moraju priznati da s njima nešto nije u redu, da sami ne mogu sve popraviti.
Zato se On „po kojemu je sve stvoreno“ spušta u stanje grješnika, da bi ljude obnovio po slici Stvoriteljevoj i otkupio ga za „novog čovjeka“ (Kol 3,10).
Otkupljena seksualnost
Odlučujuće je krenuti iz ove ljudske potrebe za spasenjem i bespomoćnosti. Samo onaj tko se isključio iz pokušaja samootkupljenja, prije svega, naivnog optimizma napretka, samosvjesnog aktivizma ili pseudo religiozne ideologije „novoga vremena“, samo taj će pronaći „uski put“ u život (Mt 7,14). Time se u Pismu ne misli na „neki život nakon smrti“, nego „vječni život“ koji već danas u nama želi poprimiti obličje (Rim 6,23). Poslanica Kološanima donosi pojedinačno: „Umrtvite dakle udove svoje, koji su na zemlji: bludnost, nečistoću, požudu, zlu želju i lakomstvo, koje je idolopoklonstvo“. Imperativ traži najprije indikativ: temelj je umrtvite da s Kristom umrete i uskrsnete (Kol 3,3-5).
Za poneke je činjenica da ovaj „katalog grijeha“ počima sa sesksualnim grijesima razlog da žele povući crtu da su ovi grijesi na poseban način zli. Drugi čak pretpostavljaju da ova splonost označuje i neprijateljstvo prema tijelu kao da je spolnost u sebi sumnjiva i manje vrijedna. No, ako se uzme da „požuda i zle želje“ obuhvaćaju mnogo više – oni se odnose na svaku vrstu neurednih težnji - i da „nečistoća“ stoji kao suprotnost „svetosti“ , bit će upravo upozorenje pred samoosamostaljenjem ljudskog života požuda, uključujući i seksualnost. Nije sumnjivo to da čovjek u sebi osjeća spolne nagone, nego to da se on odvraća od svojih odnosa s Bogom i zato postaje „požudan“. To je bilo „nekad vaše stanje.“ Svatko ima u sebi, već od rođenja, tog „starog čovjeka i samo ga Krist može učiniti „novim čovjekom.“ (Kol 3,7-10) Tako i naša seksualnost treba otkupljenje.
Nenamjerno na ovu pomisao mnogi uzdrhtaju, jer se plaše da će im nešto biti oduzeto, jer se radi o njegovoj „biti“ (substanciji), jer on odmah pretpostavlja „zabranu.“ No, Pavao govori jednim drugim jezikom. Korinćani su od njega naučili da mogu mirno jesti meso žrtvovano bogovima, jer sve pripada Gospodinu ( usp 1 Kor 10,23-32). Poneki iz toga izvlače zaključak da imaju slobodu ići k prostitutkama. Pavao reagira: „hrana dospijeva u trbuh, a seksualno zajedništvo pogađa cijelu osobu“. (1 Kor 6,12-20) Onaj tko vjeruje je povezan s Bogom dušom i tijelom, kako se može sjediniti s jednom prostitutkom? Kao ud tijela ima dijela na njegovom uskrsnulom životu i s njim je „jedan duh“, što znači da je on, u svojoj tjelesnoj egzistenciji, po Duhu Svetom ušao u jedno „duhovno“ jedinstvo. Pod „duhovnim“ ne misli Pavao na nešto „duhovno ili viši dio“ čovjeka, nego naziva ljude duhovnima ako su, u svim životnim područjima, pročišćeni od Duha Svetoga i njime prožeti: “Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga.“ (1 Kor 6,19)
Pri tome Duh Sveti nije neki strani gost, nego prožima cijelo ljudsko biće, on želi oblikovati sve njegove udove (Rim 6 13,19), njegove misli (Rim 12,2) i njegova djela (1 Kor 10,32). Zato se ne smije seksualnost promatrati odvojenu od Duha, nego u jedinstvu s njime. Kako je „smrtno“ odvajati seksualnost od Boga, ljudi doživljavaju kad zajedno bude život, ali sebe ne vide u stanju ili spremnosti, nositi plod. Postaje jasno, u ubijanju toliko nerođenih života, kako se u našem društvu postupa sa životnim snagama. Stravična statistika pobačaja je posljedica samosvjesnog, „autonomnog“ ophođenja sa seksualnošću.
Početak leži kod doživljaja mladog čovjeka, koji otkriva svoju seksualnost i ponekad osjeća kao da ga ona „tjera“. Pita se: zar ne mogu slijediti ove nagone ako su mi ugodni? Zašto trebam s time čekati? Zar to nije nešto lijepo što je Bog stvorio da s time postupamo isto kao npr. s jelom i pićem ili sportom?
Pred neko vrijeme sam pročitao u jednom časopisu: „Blagoslov se ne prepoznaje odmah, na prvi pogled, kao blagoslov. Bog ga često umotava u neugledno, čak i grubo pakiranje. Onda tu vrijedi – kao i za božićne poklone – ljubavlju i strpljenjem razrješavati čvorove, špagu uklanjati, ukloniti pakpapir, vunu i drugi omot i konačno naći ono što je u dobroj namjeri netko izabrao“ (Gottfried Naether) I što je posebno osjetljivo, mora biti na poseban način dobro zaštićeno! Koliko mogućnosti nosi u sebi novorođeno dijete, prigoda i energije za mnoga desetljeća, ponekad i za veličanstvene uspjehe. To sve počima iz jednog još nježnijeg početka, iz ljubavi dvoje ljudi koja opet raste iz različitih, često vrlo tihih doživljaja mladih ljudi, koji ne samo da polako otkrivaju tjelesne činjenice, nego još dublje u sebi osjećaju potrebu za jednim partnerom.
To je poput zrna gorušice, kojega Isus bira kao sliku za Nebesko kraljevstvo: cijeli život jednog čovjeka i njegovi izvanredni uspjesi nastaju iz nježnog početka. Možemo se samo diviti kako je Bog dao ljudima osjetljiv i dragocjen poklon. Čudimo se onda da on to štiti „oštrim“, odrješitim zapovijedima? Prije bismo se trebali čuditi da se on usudio dati u ruke ljudima takav poklon. No, on čovjeka uzima tako ozbiljno da mu je povjerio svoje najljepše stvaralačko djelo i za to osposobio mlade ljude. Jer u svakom djelu rođenja su ljudi suradnici Božji. Kako postupamo s Bogom i s drugima?
Otkupljeno partnerstvo
„Stvori Bog čovjeka na sliku svoju, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27) Stvoritelj ima u sebi oboje: muško i žensko, ali na jedan božanski način. Zato mu ništa nije strano u nama, nego nas potiče da otkrivamo njegovu sliku u nama i da je razvijamo: „Plodite i množite se.“ (Post 1,28) Tako Bog podari ljudima ljubav jedno prema drugom. „Oboje, Adam i njegova žena Eva su bili goli, ali se nisu stidjeli.“ (Post 2,27), jer ih je Bog zauvijek povezao: „ Zato će ostaviti čovjek oca i majku i prionuti uza ženu svoju“ (Post 2,24). Tako je Bog stvorio nerazrješivi brak kao prostor u kojem se mogu razviti njegove stvarateljske snage.
Unutar braka bi normalno i trebalo gajiti i spolno zjedništvo. U 1 Kor 7,1-5 piše Pavao
muževima koji, s obzirom na novo duhovno iskustvo, teže prema suzdržljivosti; oni trebaju suzdržljivost izvršavati samo u dogovoru („ek symphonou – u simfoniji“)sa ženom i to samo povremeno, naime onda kad su oboje na ovaj način vođeni Duhom. Oni pripadaju jedno drugome i ne smiju uskratiti partneru što su mu, u biti, dali. Uočava se: Pavao ne govori da partner može bračno zajedništvo zahtijevati kao „zadaću“, nego svaki mora biti spreman za drugoga, jer mu je to obećao. Razumljivo se pretpostavlja da se ovaj čin odvija u primjerenoj atmosferi osobne ljubavi. Vjernik nije dužan dopustiti da ga partner u braku zloupotrebljava ili obescjenjuje, on je, naprotiv, dužan takvo što, po mogućnosti, sprječavati, jer se bračni susret mora odvijati „u Gospodinu“ (1 Kor 7,39). Samo On može seksualnost otkupiti i nju izvesti i osloboditi sebične požude, u ljubav i strahopoštovanje. Ako Pavao računa s tim da se bračni parovi povremeno suzdržavaju, to je kao i kod posta – pomoć da se prirodna požuda duhovno integrira, da bi sve moglo postati onim što je i stavljeno u sliku Božju: konkretizacija i utjelovljenje zajedništva u Kristu.
Postupno shvaćamo zašto je Bog stvoriteljsko sjedinjenje muškarca i žene zaštitio brakom. I ako još ne shvaćamo, onda mu moramo vjerovati da ovo dolazi iz njegove ljubavi. „Ne suobličujte se ovome svijetu“, kaže Pavao (Rim 12,2). Bez Duha Božjega nitko ne može shvatiti ljubav. Imamo li snage biti drugačiji nego naša okolina? Od koga želimo naučiti ljubav, od „djece ovoga svijeta“ ili od Isusa Krista?
Za ljude koji traže seksualno zajedništvo izvan braka Pavao kaže: „Tijelo nije za bludnost, nego pripada Gospodinu, a Gospodin tijelu." (1 Kor 6,13) Pavao to opravdava time da smo mi udovi Uskrsloga. „Smijem li uzeti ud Uskrsloga i učiniti ga udom prostitutke?“ Nije sve isto kako postupam sa znakovima ljubavi. Ako ih raskinem od cjelovite povezanosti s partnerom, onda to ruši moj odnos s Kristom, s drugim udovima njegova tijela i prema meni samome i posebno čovjeku kojemu se predajem, a da mu se stvarno ne predajem. Tada ne darujem zaista sama sebe, nego samo trenutak, jednu gestu-čin, jedan osjećaj – i je li to znak ljubavi, ili želje za posjedovanjem?
Ako muž i žena u Kristu postaju više „novi ljudi“, onda se to neće opažati (pokazivati) samo u seksualnom zajedništvu, u užem smislu, nego u njihovom kompletnom zajedništvu. U Ef 5 ,18-25 se kaže: „punite se Duhom!...Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! ...
Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu!...Žene svojim muževima kao Gospodinu!...Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu...“ Djelovanje punine Duha je kad kršćanski bračni drugovi susreću jedno drugo „kao Gospodina“ i tako ispravno pronalaze međusobno jedinstvo. Ako oboje paze na vodstvo Duha Svetoga, postat će na sliku Stvoriteljevu „obnovljeni“ – kao muž i žena.
Otkupljeno društvo
Naravno da u ovom tekstu iz Ef 5 ostaje jedna nejednakost: dok se kod žena jasno govori da se trebaju „podložiti“, to se ne ponavlja i kod muževa. Što onda u retku 21 znači ono „podložiti se jedno drugome“? Da li je kod muževa „podlaganje“ da ljube svoje žene „kao Krist“ koji se učinio slugom sviju? Sadržajno se na to misli, no ostaje upitno želi li pisac spomenuti ovo „podlaganje.“
Tu je ljubav muža, koji je „nadređen“ kao što je Krist nad Crkvom i koji se iz ove pozicije saginje. „Muž je glava /početak žene“ i ovaj redosljed se, prema Pavlu, ne može preokrenuti. (1 Kor 11,3 i 7-9). I Ef 5.23 navedenom rečenicom potvrđuje da se žena treba podložiti.
Ovdje trebamo razlikovati neke stvari. Pavao ne daje ove dvije izjave zbog njih samih, nego ih donosi kao dokaz jednom za uređen,e bogoslužja, drugi put za ispravan red u obiteljima. I konačno se ovo može promatrati kao patrijarhalno strukturirana kućna zajednica. Ovaj model društva se nalazi, kako u Bibliji, tako i u helenističkoj Grčkoj i Pavao to ne dovodi u pitanje, nego jednostavno od toga polazi. Njegov neposredni izričaj ili princip koji stoji u pozadini cilja na sljedeće: pazi na red ljudske zajednice (društva) i u njemu zauzmi svoje određeno mjesto. Pavao ne pita da li je taj red u sebi ispravan ili promjenjiv, nego kako kršćanin u tom društvu mora živjeti svoj život, svoje biti kršćanin.
I ako se ovaj model nalazi u Pavlovoj Bibliji, našem „Starom savezu“ opet imamo pitanje: zar i tu nije nereflektirano postavljeno kao samo po sebi razumljivo.Patrijarhalna struktura se tu stvarno manje propituje, kao i u Novom savezu. To nije postavljeno kao sadržaj Objave i tako nije određeno za sva vremena. Sigurno se dugo vremena Biblija krivo razumjela. Ipak postoje teološke izjave kao ova: ako postoji kraljevstvo, onda se nositelja mora poštovati (Izr 24,21; Mudr 8,2). Ovdje je slično kao u prvom poglavlju Biblije: razlikujemo negdašnju sliku svijeta – koja ne odgovara našem znanstvenom pogledu – i teološku izjavu koja se mora prenositi, u povijesti o stvaranju, kao Božja objava. Tako je društveno uređenje, za pisce Svetog pisma, samo materijal kojim se prenosi temeljno kršćansko držanje. Pri tome se ne dovodi u pitanje samo društveno uređenje, ali ga se niti i ne opisuje. To Bog prepušta razvitku. Bog je Bog povijesti i on dovodi ljude na ono mjesto na kojem on stoji. Tako je u svakoj situaciji moguće biti kršćanin.
Ništa i nitko nas ne može spriječiti živjeti kao kršćani. Time počima jedna druga vrsta razvitka: Pavao ne ukida ropstvo, ali podsjeća robove na njihovo dostojanstvo u Kristu. Tako on ne želi ženu podložiti, niti je orobiti, nego da ona uzme svoje mjesto iz slobode u Kristu. Ako socijalni partneri susreću jedno drugoga u Kristu, jednog će dana opaziti gdje je njihovo „pravilo“ nepravilno. Ako kršćanski bračni drugovi vide u partneru Krista, onda ga ne mogu zloupotrebljavati, niti svoje duhovne, fizičke ili društvene prednosti da bi druge podložili. To je opomena poslanice Efežanima. I ako to budu živjeli, oni će jednoga dana opaziti da oni svoje odnose s drugima moraju drugačije urediti. Da je to tako dugo trajalo – i još uvijek traje - sve do takozvanog „kršćanskog zapada“, osjećaj za pravno izjednačavanje žene, ovisi, sigurno, o sporosti razvoja tako duboko uvriježenog stava. No, to nije, ni u jednom slučaju istodobno povijest grijeha, pa i grijeha kršćana, koji se ovdje, nepravilno, pozivaju na Ef 5, kao da je tu Pavao rekao da muž treba stajati iznad žene. To „da će muž vladati nad ženom“ (ne: treba!) je u Post 3,16 posljedica grijeha, a ne Božji sveti poredak! Duhovna opomena ženi u Ef 5, u zadanim uvjetima prihvatiti svoje mjesto u društvu, je vrlo često zloupotrebljavana. Pavao je mislio: s obzirom na Isusa Krista oba partnera bi trebala biti spremna jedan drugome služiti i tako se jedno drugome podložiti (Fil 2,2-8)u slobodi i ljubavi. Ali ako drugi iskorištava ovu kršćansku poniznost, onda je to isti grijeh kojega se čini u odnosu na Isusa kad ga se gura sa strane.
Ipak, ovdje leži tajna našega otkupljenja: Isus mijenja naša srušene odnose prema Bogu i prema drugome, ali ne istim sredstvima podlaganja kao mi, nego time što on to doživljava na svom tijelu i tako iznutra obnavlja. Tko je s Kristom prošao kroz smrt i uskrsnuće, zna da je spašen Kristovom ljubavlju.
„Židovi i Grci, robovi i slobodni, muževi i žene“ nemaju nikakvog prava za biti-u-Kristu (Gal 3,28). To ne znači da bi se razlike trebale rješavati silom, nego da svaki otkupljenik ima svoj vlastiti pristup k Bogu. Bez uklanjanja razlika, Bog postavlja jedno drugo mjerilo: „Tko je među vama prvi, taj mora biti sluga svima“; „Tko vrši volju Oca mojega, taj mi je brat,sestra i majka“. Kako netko napušta svoje „pravo“, tako će drugi biti svjesniji svoga dostojanstva, usprkos činjenici da je podložan. Rob će se osjećati „u Kristu oslobođen“. Kako ovo, na duži rok, mijenja povijesni pogled, ostaje od vremena Novog zavjeta prepušteno povijesti – jasno u spoznaji svake ograničenosti društvenog „reda.“ „Novi život“ počima u osobnom odnosu pojedinca s Bogom i ljudima. Onda može biti da se u jednom patrijarhalnom uređenju, živi u velikoj mjeri međusobnog strahopoštovanja, bez vladanja nad drugim. A i u jednom partnerski orijentiranom društvu ima mnogo nasilja i izrabljivanja i dalje se vodi rat spolova pod krinkom „prava na jednakost.“
Ispravno je svako društveno uređenje treba štititi ljudsko dostojanstvo, koliko je to moguće. Ipak, odlučujući moment leži u temeljnom držanju ljudi, gdje se i takva pravila trebaju ponovno „relativizirati“, to znači da ih treba postaviti u odnosu prema Isusu Kristu. Tu, u otkupljenju po njegovu Duhu, leži izvor života. I ako se čovjek ne podloži ovom pozivu, sve su ostale njegove aktivnosti u društvu, na neki način, ugrožene. Jer u Kristu se odlučuje spasenje ili nespasenje ljudi. Pod vodstvom Duha kršćani moraju razmišljati da su, u slici o glavi (to je slika) sadržane bitne antropološke oznake. One sigurno nemaju smisao nekakvu patrijarhalnu društvenu strukturu postaviti za sva vremena. Naprotiv, ondje gdje se drugoga susreće „kao Gospodina“ naći će se mjera koja se neće moći obuhvatiti ni jednim „zakonom.“
Otkupljeno roditeljstvo
Ukoliko je u Pismima sadržan put za razvoj odnosa među partnerima, slično vrijedi i za odnose između roditelja i djece. I ovo je danas zahvaćeno velikom promjenom u odnosu roditelja i djece i na nama je da te odnose mjerimo prema živom odnosu s Isusom Kristom. Najprije „da djetetu“ je prema Novom Zavjetu nešto po sebi razumljivo. O planiranju obitelji Biblija ne govori ništa. Ovo pitanje se mora ravnati prema određenim zaključcima. Isto tako Biblija nema nikakav odgojni ideal. Uvijek se, s obzirom na djecu, navodi određeni zahtjev za poslušnošću - prema 4. zapovijedi Božjoj, ali i da roditelji prema djeci imaju određene obveze: „Vi očevi ne potičite na bijes svoju djecu“ i ne „omalovažavajte ih da ne budu obeshrabreni“. Pazite na ono što oni mogu podnijeti (Ef 6,1-4¸Kol 3,21). Više se u Novom zavjetu ne može naći o našem pitanju, osim da se sve treba odvijati „u Gospodinu“, poticaj: „Neka vas Duh Sveti ispuni“ (Ef 5,18;6,1; Kol 3,20).
To ne smije biti samo formula, nego treba biti živa povezanost s Kristom u svagdašnjici da bi mogla postati mjerilo u životu. Čitajmo i razmatrajmo Sveto pismo, da li je to moguće? Razgovaramo li međusobno o našem životu s Kristom? Govorimo li jedni drugima što on nama znači i gdje mi opažamo djelovanje u našem životu? Djeca su vrlo otvorena za pravo svjedočenje vjere roditelja - tu gdje su oni ukorijenjeni u njihovoj ljubavi. Oni brzo uočavaju da li je vjera roditelja živa ili oni to „samo tako govore.“ No, postoji i za roditelje bolan doživljaj granice koja nastaje iz slobode mladih ljudi. Isus ne provodi svoju poruku ljubavi pedagoškim, društvenim ili Crkvenim sredstvima prisile, nego ostavlja svakoga u njegovoj slobodi (Iv 6,67) pa i ondje gdje ga to košta vlastitog života (Iv 13,25). Tako postaje našim Otkupiteljem.
Što ako – to nije baš tako rijetko – djeca i mladi žele pokazati roditeljima svoju vjeru, a onda ih se ne razumije? I to je Isus doživio, on je odbijen od mnogih među rodbinom, u svom rodnom gradu i u svom narodu. Njegov odgovor je bio: „Nisam došao donijeti mir, nego mač. Došao sam razdijeliti oca od sina i kćerku od njezine majke.Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan (Mt 10,34-37).
Tko, naprotiv, u svojoj djeci prepoznaje „Gospodina“, osjetit će vrlo brzo Božju darežljivost. Tada postoji zajedništvo koje nadilazi krvno srodstvo, „jer tko vrši volju Oca mojega, on mi je brat, sestra i majka.“ Onda je Isus središte obitelji i njegov Duh stvara zajedništvo „koje svijet ne poznaje.“ (Iv 14,17-27) Zato roditelji trebaju blagoslivljati svoju djecu u ime Isusovo (Mt 19,15) i svi jedni za druge moliti Duha Svetoga. Ne pokušavajmo izaći iz svega vlastitim, neotkupljenim snagama, jer se tako samo može postati bez Duha. Vjerujemo li da nam Bog daje svoga Svetog Duham ako ga za njega molimo (Lk 11,13)? Tako živi svaka ljubav između bračnih parova i roditelja i djece iz ljubavi koju oni primaju od Boga i njemu je iskazuju. To onda znači ono što Pavao govori da je brak „charisma“, poklon ljubavi Božje (1 Kor 7,7). Onda se svaki ljudski odnos uređuje iz ljubavi koju Bog daruje.Time sve ljudske vrijednosti prelaze na drugo mjesto pa i sami partnerski odnosi. Ne kao da bi kršćanski bračni drugovi bili drugog reda, nego jer Bog mora biti središte za svakog čovjeka – bilo da je oženjen ili ne - inače će partner ili druge vrijednosti postati idol (božanstvo) onoga JA. Tko prihvaća sebe i svoje iz ruke Božje, taj onda pokušava dati sebe i svoje.
Otkupljena „samoća“
Pavao je čovjek koji je Božju ljubav doživio tjelesno i koji zna da sposobnost ljudi za tjelesno predanje Bog prožima svojim Duhom. „Proslavite Boga u svojim tijelima“ (1 Kor 6,20) – ovu rečenicu piše Pavao u vezi pitanja o spolnom odnosu. Uočljivo je da on ovdje odlazak k prostitutki ne suprotstavlja odnosu supružnika, nego potpunom odnosu čovjeka s Kristom. To pogađa kako oženjene, tako i neoženjene. U svakom slučaju seksualnost izražava – cjelovitu i potpunu potrebu čovjeka za jednim TI – u Kristu nalazi svoju puninu. Tako Pavao može govoriti da se vjernik povezuje s Uskrslim, kao što se muž povezuje sa ženom ( Rim 7,4) i da je on – Pavao - doveo zajednicu Kristu kao zaručniku (2 Kor 11,2) da se ona s njim sjedini u Duhu Svetom. To ima nešto s utjelovljenjem Božjim, tako da od onda ljubav prema Bogu čovjeka još potpunije zahvaća i ne dopusti pasti u pogansku kultnu prostituciju. Pavao to pokazuje, na neki način, izrazom „ničega ne imat“ (1 Kor 7,29). Svaki kršćanin pripada najprije Bogu, tako da i oženjeni „na neki način nemaju zajedništva s partnerom“, što znači da oni trebaju svoje zajedništvo tako gajiti da više vole pripadati Kristu, nego partneru.
Ovo „na neki način ništa“ treba biti zajedničko svim kršćanima, a za neke je i i izrazito.U beženstvu zbog kraljevstva Božjega treba se, ovome svijetu očitovati da je Krist najdublje ispunjenje svakog čovjeka. Ne kao da bi samo oni u beženstvu trebali živjeti potpuno predanje – to treba svaki kršćanin - nego oni moraju ovo potpuno predanje živjeti na jedan specifičan način. Njihov „poziv“ se sastoji u tome da oni, zbog načina predanja Kristu, pronalaze dublji mir ako „žive samo s Kristom“ u dubljem osobnom odnosu. Njihova čežnja za ljubavlju je, na neki način, usmjerena prema Kristu i on je ispunja u potpunosti tako da ne žive s nekom osobom u bračnoj zajednici. Drugi, naprotiv, osjećaju po svom odnosu prema Kristu, kako ih ta ljubav upućuje na partnera. To je temeljna struktura „obaju poziva“ .
Prije nego što se pokuša mlade ljude motivirati za „duhovni poziv“ – tko može tako lako reći koga Bog izabire?- trebamo svim mladim ljudima na to ukazati – da svaka odluka, bilo za brak ili beženstvo, u konačnici, mora dolaziti od Boga. Zato je zadaća sve ljude dovesti dotle da žele svoj život staviti, s povjerenjem, u Božje ruke. Dakle, temeljna opcija treba biti za Boga (neki to nazivaju „životno predanje“). To je temelj (baza) na kojoj treba prepoznati kojim putem netko treba živjeti ovo potpuno predanje, jedni u braku, drugi u beženstvu (usp 1 Kor 7,7). U „doživljajima“ poziva je sadržan i poziv na cjelovito predanje.
Zbog duboke vrijednosti osobnog odnosa s Kristom Pavao ističe, u 1Kor 7, da nitko ne smije donijeti odluku za beženstvo pod bilo kakvim pritiskom. Bilo bi opasno da mladi čovjek na putu u svećeništvo, beženstvo samo „uzme zdravo za gotovo“, a da to u sebi ne „prožvače.“ Kod Pavla se motiv za izbor beženstva nalazi u „da bi bili slobodni za službu.“ Inače bi područje osobnog odnosa bilo prikraćeno. Na odricanje od ljudskog partnerstva može se odgovoriti samo jednim drugim „TI“ odnosom i to takvim u kojemu je integrirano seksualno područje. Glavni motiv treba biti: „svidjeti se Gospodinu“(1Kor 7,33 sl). Gdje to nije živo središte, ne radi se o beženstvu „zbog kraljevstva Božjega“, a onda takve nejasnoće rađaju okamenjenjem, ogorčenjem, zamjenskim zadovoljstvima ili lomom.
Jedno je drugo pitanje treba li karizmu beženstva postavljati kao preduvjet za svećeništvo. Novozavjetna Pisma tome ne daju nikakvog temelja. Da bi se ovdje našao put, kojim Bog danas želi voditi, Crkva mora intenzivno moliti za vodstvo Duha Svetoga. Takva molitva je ozbiljna onda kad ne isključuje otvorenost za nove putove. Što se bolje očituje ova jasnoća, življeno beženstvo u Crkvi može jasnije biti znak temeljnog držanja koje je prožimalo stare kršćane i mora biti vlastito svim kršćanima, naime najprije i potpuno pripadati Kristu.
I koliko više pojedini kršćanin nauči ovo „beženstvo srca“, ono „na neki način ne imati“, tim bolje će biti nadvladati izvanjske okolnosti ako mu se naredi suzdržljivost ili beženstvo. Zar to nije poziv pronaći svoje mjesto u novom odnosu prema Kristu? U našoj zajednici živi ne mali broj onih koji takvim putem idu i to bez zaštite „počasnog naslova“ svećeništva ili redovništva. Zar njihov život nije jedn od izvora sakrivene snage u Crkvi?
Kad Pavao s nježnošću i duhovnim strahopoštovanjem pokušava naći neki temelj za poziv u beženstvo u mladoj Crkvi, onda to ne čini iz nekakvog osjećaja. On je u našem slikovitom govoru tako jasan da mu se ne može predbaciti mržnju prema tijelu ili strah od seksualnosti. Daleko je on od toga da „sublimira“ seksualnost, to jest da je otuđi od naravnog bića i učini je čisto duhovnom (kako se to često govori). To bi bilo zamagljivanje. On, mnogo više, polazi od toga da je čovjek tako zahvaćen Duhom i njime prožet da po njemu i ljudska seksualnost postaje mjestom i izričajem Duha.
„Otkupljenje“ seksualnosti kod neženja se događa tako da on gleda na cijeli odnos s Kristom, ne isključuje je iz života, nego je s Bogom uzima u život. Sve što ljude pokreće, bilo u srcu ili mašti, treba ukazivati na Stvoritelja, da ga Bog nauči promatrati život svojim očima.
Ako se neki takav čovjek, u svojoj nutrini, osjeća od Boga prihvaćenim i ljubljenim, raste u njemu snaga s jednim Božjim „Ti“, snaga podnositi odricanje od ljudskog ispunjenja, a da zbog toga ne bude ogorčen. To pretpostavlja bolan proces sazrijevanja. Ali tko ga prihvati, sve više će znati da je sasvim prihvaćen od Boga i da mu je dragocjen, da s njim postaje jedno u Duhu Svetom i da se u njegovu tijelu odsijava Božja slava.
Otkupljena ljubav
Tako je živi odnos s Kristom temelj (baza) za jedno otkupljeno zajedništvo. Otkupljeno je ljudsko po božanskom, a ne obratno. Krist je došao da ponovno omogući prvotni plan Božji: tako ljubiti kao na početku, još više - ljubiti kao on. „Mudri“ i „realisti“ ovo smatraju iluzijom. Ipak „kod Boga nema nemogućih stvari“, ali samo kod njega. Mora se dakle dogoditi čudo. Bog želi sve naše potrebe, pohote, strasti, čežnje probraziti po svom svetom Duhu i pri tome pokazati što je prava ljubav. Nije to lagan put. On je živio svoj (zemaljski) život i traži od nas da umremo „starom čovjeku.“ Umjesto da gledamo na odricanje i patnju, trebamo vjerovati u uskrsnuće koje sada želi početi, a treba se dovršiti na Sudnjem danu. Što čovjek u odricanju položi u ruke Božje, to mu Bog vraća preobraženo i besmrtno. Želimo li ovu obnovljenu ljubav prihvatiti i živjeti? Onda ćemo staviti cijeli život u Božje ruke i čvrsto ustrajati da njemu pripada i moje tijelo, moja mašta i želje moga srca. Jer me stvorio na svoju sliku, on shvaća sve što me pokreće i može mi sve objasniti. Zato mu pokazati trebamo sve što nas pokreće i o tome s njime razgovarati. Želje, požude se time mijenjaju i ulaze (integriraju) u jednu veliku cjelinu. Prije svega, od njega primamo naše dostojanstvo, jer on ne smatra niskim ništa od onoga što nas pokreće, nego nam želi sve, u svom svjetlu, rastumačiti i objasniti smisao svih naših čežnji i potreba. No, shvaćamo: treba strpljenja, vremena, tišine s Bogom kad o svemu s njim razgovaramo i zahvaljujemo njemu, našem stvoritelju.
Pavao ne kaže samo: „Tvoje tijelo (tvoja cjelovita ljubav) pripada Gospodinu“, nego i „Gospodin je podložan tijelu i s njim povezan.“ Ti si svojim tijelom postao Gospodinovo vlasništvo i hram njegova Duha. Zato mu dopusti da ti pokaže putove ljubavi i ne plaši se da ćeš biti na gubitku, da ćeš biti prikraćen. Naprotiv, ući ćeš u dubinu ljubavi „kakvu svijet ne poznaje“. Bog će ti pokazati ljepotu i skladnost prave ljubavi, što znači sreću. No, to možeš naučiti samo kod njega. Zato „Tijelo pripada Gospodinu“. On pozna tvoje potrebe i borbe i poziva te da s njim govoriš o svim svojim čežnjama, željama za ljubavlju i nježnošću i da mu sve to pokažeš. Onda on polako, korak po korak, oslobađa sve tvoje tvrdoće, nestrpljenje i čini da sve postaje sve ljepše. Onda u dubini ove boli raste sposobnost za ljubav koja dolazi iz uskrsnuća. U ljudima za kojima „žudimo“ prepoznat ćemo najednom Krista, a onda u njemu sretati i druge ljude.
Pođimo Kristovim putem i dopustimo mu da otkupi našu seksualnost. Molimo ga za oproštenje gdje smo bili slabi i povjerimo mu da on izliječi dubine našeg ranjenog srca. Onda nećemo sebično posegnuti za jednim čovjekom da bismo ga učinili „partnerom“, nego ćemo biti sposobni Bogu prikazati partnera i njemu ga darovati ili poći s Isusom putem bezbračne ljubavi – „svatko kako ga Bog zove“ (1 Kor 7,17). Onda ćemo imati dragocjeno otkriće kako je lijepo kad je Isus prisutan u svim djelima i odnosima.
Konačno, shvatimo zašto nas Sveto pismo opominje pred seksualnom neurednošću. Ne da bi seksualnost bila nešto loše, nego upravo zato, jer je nešto dragocjeno, ona je simbol i znak onoga najvećeg u čovjeku: sposobnosti ljubiti. Ako ona nije u redu, to je znak da čovjekova ljubav kako prema Bogu, tako i prema ljudima treba otkupljenja. Božji „red“ počima ondje gdje mi u braći i sestrama, u partnerima, djeci ili roditeljima susrećemo Isusa. Tako po Duhu Svetome učimo ujedno
upoznati Gospodina i upoznati jedan drugoga,
ljubiti Gospodina i ljubiti druge,
sviđati se Bogu i drugima,
pripadati Bogu i pripadati drugome,
živjeti Gospodinu i živjeti za drugoga,
nositi s Gospodinom i podnositi drugoga,
radovati se u Gospodinu i radovati se drugima
i s drugima.