U prva tri stoljeća kršćanstvo nije poznavalo, osim Uskrsa, nikakve godišnje svetkovine. Tek u 4. stoljeću počeo se, u Rimu, slaviti 25. prosinca kao blagdan rođenja Kristova. Nešto ranije, počelo se na Istoku i u nekim područjima na Zapadu slaviti blagdan Kristove objave (Epiphanie). Oba blagdana su nastala iz sve veće potrebe da se događaji spasenja razvijaju u povijesnom smislu pa i da se pojedine postaje Kristove povijesti slave kao blagdani. Pri tome se vide jasne paralele s Uskrsnim krugom blagdana: pred blagdan rođenja i objave postavljeno je vrijeme priprave (advent - došašće). Dobilo je i vlastitu osminu (oktavu), k tome i blagdansko vrijeme (božićno). Odgovarajući završetak - kao Duhovi uskrsnom vremenu - božićnog vremena bio je blagdan Prikazanja u hramu (Svijećnica - 2. veljače). I bogoslužje Božićne noći se može usporediti sa uskrsnim bdijenjem.
Za razliku od Uskrsa, Božić i Epiphanie nemaju korijena u židovskom kalendaru. Oni ne slijede, poput Uskrsa, mjesečevu godinu, nego sunčevu, imaju određeni datum i tako prekidaju sedmodnevni ritam rada i odmora (odstupanje od nedjelje). Ovo različito kalendarsko ukorjenjenje oba kruga blagdana dovodi do poznatih poteškoća dijeljenja cijele Crkvene godine. Božićni i Uskrsni ciklus svake godine treba prerasporediti.
I m e
U najstarijim latinskim izvorima svečanost se zove : Rođendan gospodina našega Isusa Krista (Dies nativitatis - natalis - Domini nostri Iesu Christi) od toga, u romanskim jezicima, dolazi naziv blagdana: Natale (talijanski), Novidad (španjolski) Noel (francuski). Germanski jezici to kažu drugačije: Weihnachten (posvećena, sveta noć - njemački), Christmas (engleski), Kerstmis (nizozemski). Božić (hrvatski - mali Bog ) ukazuje na samo otajstvo blagdana. U bizantskom obredu se naziva Utjelovljenje Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista.
Biblijski temelj
Pretpovijest: pripovijest o rođenju, prema tumačenju bibličara, ne spada u najstarije predaje Evanđelja. Ipak, Lukino pripovijedanje o Isusovu djetinjstvu je imalo je utjecaja na razvoj božićnog blagdanskog kruga. Povijesti Isusovog djetinjstva prethode izvještaji o rođenju Ivana Krstitelja. Anđeo naviješta rođenje sina ostarjelom svećeniku, za vrijeme službe u Hramu (Lk 1,5-25). Njegova žena, isto tako starija, bila je već u šestom mjesecu trudnoće kad je anđeo Gabrijel navijestio Mariji rođenje Sina Božjega (1, 26-38). Marija posjećuje Elizabetu i ostaje s njom tri mjeseca (1,39-56). U te izvještaje ugrađeni su najljepši odlomci evanđelja: anđelov pozdrav Mariji - Zdravo Marijo, (1,28-33), Elizabetin pozdrav, koji se kasnije povezao s anđelovim, 1,42; Marijin hvalospjev Magnificat (1,46-55) te Zaharijin hvalospjev Benedictus (1 67-79).
Isusovo rođenje
Lk 2,1-20 pripovijeda povijest rođenja. Zbog poreza, za vladavine cara Augusta trebali su svi popisati pa su Josip i Marija, koja je bila trudna, pošli u Betlehem, odakle je Josip potjecao. Dijete je tu došlo na svijet u siromašnim okolnostima: kolijevka su bile jasle. Anđeo naviješta događaj pastirima (ovdje je mjesto anđeoskog Hvalospjeva Gloria in exselsis deo). Pastiri posjećuju dijete i šire o njemu glas. Nakon osam dana dječak se, prema židovskom zakonu, obrezuje i daje mu se ime (2,21). Isto tako prema židovskom zakonu, dijete je, nakon 40 dana, odneseno u Hram da se tamo „prikaže". Ovdje Šimun izgovara svoj hvalospjev Nunc dimitis 2,29-32). Pripovješću o dvanaestogodišnjem Isusu u Hramu (2, 4-52) zaključuje se Lukina povijest Isusova djetinjstva.
Isusovo djetinjstvo prema Mateju
Na početku se Josipu, u snu, ukazuje anđeo, koji mu govori da je njegova zaručnica trudna po Duhu Svetome (1, 18-24). Rođenje Isusovo se spominje samo kratko (1,25). Na široko se opisuje dolazak mudraca s Istoka i zloća kralja Heroda (2,1-12), bijeg u Egipat roditelja s Djetetom (2,13-15), pokolj djece u Betlehemu (2,16-18) i povratak obitelji u Nazaret (2,19-13). Označavanje vremena kraljevanja Heroda (2,1) i pojavljivanja zvijezde koju su slijedili Mudraci (2,2) su prigoda za spekulacije o datumu Isusova rođenja.
Utjelovljenje Riječi
I Ivanovo evanđelje počinje „božićnim" tekstom u kojemu se govori o utjelovljenju božanske Riječi, logosa, s jasnim razumijevanjem da se radi o Isusovu dolasku. (Prolog Ivanova evanđelja 1, 1-18). Pripovijesti o djetinjstvu nedostaju kako ovdje, tako i u Markovu evanđelju.
Povijesno
O nastanku blagdana Božića postoje dvije hipoteze:
Hipoteza proračuna
Ona polazi od toga da su kršćanski teolozi raznim proračunima došli do dana 25. prosinca kao dana rođenja Kristova. Prema jednoj predaji 25 ožujka se držao prvim danom stvaranja. Neki povezuju taj dan s danom Isusove smrti i začeća - a neki i rođenja - kao danom početka novog stvaranja svijeta. Ako je Isus začet 25. Ožujka, onda se danom rođenja mogao smatrati 25. prosinca. Oba datuma nisu jednoglasna u starim tekstovima. U nekima se govori o rođenju, a ne začeću i povezuju ga sa 14. nisana. U nekim krajevima se držalo da je rođen u svibnju (posebno 20. svibnja). U drugima se spominje 28. ožujka kao dan rođenja i smrti.
Hipoteza povijesti religije
Ovdje se polazi od toga da se rođenje Isusovo, 25. prosinca, povezuje sa svečanostima nepobjedivog boga sunca (natale solis invicti) kojeg je uveo car Aurelian 274. godine i postavio neposredno nakon zimske obratnice sunca. Misli se da su kršćani tom blagdanu dali kršćanski smisao time što su istoga dana slavili rođendan Isusov. To se moglo povezati s biblijskim izjavama: Mal 3,20 naziva budućeg Spasitelja „Sunce pravde", a Ivanovo evanđelje ga naziva, više puta, „Svjetlo svijeta" (1,19;8,12). Možda je pokršćanjenje ovog blagdana došlo u isto vrijeme kad se dan Gospodnji kao dan Sunca počeo slaviti kao dan odmora i blagdan.
Širenje blagdana
Možda oba faktora, pokušaj da se izračuna dan Kristova rođenja ili kršćanskim prihvaćanjem blagdana sunca - su utjecala na širenje ovog blagdana. Brzo širenje blagdana na Zapadu je, možda, imalo veze s borbom Crkve s arijanizmom; liturgijski se počelo slaviti kad je Bog postao čovjekom da se i tako suprotstavi arijanizmu. Na Istoku se blagdan počeo slaviti uz Epiphanie, koncem 4. stoljeća. Još kasnije su ga prihvatili Egipat, Jeruzalem i Palestina. Jedan armenski lekcionar iz 415.g. ima, na 25. Prosinca, spomen Jakova i Davida. I danas armenska Crkva ne slavi rođenje Isusovo na 25 prosinca, nego 6. siječnja.
Anđeosko, pastirsko i ljudsko bogoslužje
Uvriježilo se u Rimu, a kasnije na cijelom Zapadu da se za Božić slave tri božićne mise: u ponoć: - Anđeosko bogoslužje, u zoru - Pastirsko bogoslužje, a u danu - Ljudsko bogoslužje. Taj običaj potječe iz Rima. Najprije je bilo samo jedno bogoslužje koje je držao papa u uobičajenu uru (9 sati) u svetom Petru. U 5. stoljeću je došla k tome još jedna misa u st. Maria Maggiore u ponoć. Toj misi je bio uzor Jeruzalem. Uvečer, uoči 6.siječnja sakupljali su se vjernici u Crkvi rođenja u Betlehemu i išli, u procesiji, u Jeruzalem. U sv. Mariji su u kripti ispod oltara gdje se čuvaju relikvije jaslica, izgrađene jasle pa je lako shvatiti ovu sličnost s Jeruzalemom. Od šestog stoljeća je bio običaj da papa iz sv. Marije Velike, na putu za Vatikan, svrati do crkve svete Anastazije i tu slavi Misu, vjerojatno iz prijateljskih odnosa prema carskom dvoru, jer je mjesna Crkva toga dana (25. prosinca) slavila i svetu Anastaziju.
Mističari srednjeg vijeka su običaj slavljenja triju misa na Božić tumačili kao „trostruko Isusovo rođenje": Rođenje od Oca prije svih vremena i svijeta, rođenje Sina Božjega od djevice Marije, tajna utjelovljenja Sina Božjega i konačno rođenje Sina Božjega po Duhu Svetome u duši svakoga od nas.
Razdioba tema
Naizmjenično prihvaćanje blagdana Bogojavljenja i Božića u bizantskoj i rimskoj Crkvi imalo je za posljedicu dijeljenje pojedinih sadržaja. U Rimu, kao i u Sjevernoj Africi, Božić je najprije bio sjećanje na poklon Mudraca i pokolj djece u Betlehemu - teme koje su kasnije dodane Bogojavljenju. Na Istoku je krštenje Gospodinovo konačno određivalo sadržaj Epiphanie. U središtu Božićnog blagdana je došlo do izražaja otajstvo Bogočovještva kako su to opisali veliki koncili stare Crkve pa je blagdan bio sve više obogaćivan po uzoru na starijeg „rivala" - Bogojavljenje. Prema bizantinskom obredu, Božićni blagdan je počinjao noćnim bdijenjem, koje je starozavjetnim tekstovima podsjećalo na uskrsno bdijenje. Iz Novog zavjeta se čitalo Heb 1,1-12 i Lk 2,1-20. Za jutarnju službu Božju se čitalo Mt 1,18-25, a Gal 4,4-7 i Mt 2,1-12 su davali ton blagdanu.
Značenje
Božja objava u Isusu Kristu
Rođendan, odnosno slavlje rođendana u razmišljanju antike je mnogo više, nego sam spomen na rođenje jednog čovjeka. Izraz može značiti - ondje gdje se radi o vladarima i božanstvima - i čašćenje, objava, razvijanje moći, pa i pobožanstvenjenje. Na poseban način to pokazuje ime blagdana koje dolazi od epiphaneia i theophaneia: a to je u antici zančilo vidljivo pojavljivanje nekog božanstva ili njegova svečana posjeta. Vladari su se slavili kao bogovi pa je njegovo pojavljivanje u gradovima kraljevstva bio blagdan. (A.Adam 122). Ako je nastanku Božićnog blagdana kumovao pogansko rimski blagdan „nepobjedivog boga sunca", može se smatrati da su kršćani, od početka, u takvom smislu promatrali rođendan Kristov, a ne samo kao puko spominjanje činjenice. Božić sudjeluje na teološkom sadržaju blagdana Bogojavljenja. U obje svečanosti kršćani slave objavu Božju u Isusu Kristu, njegov dolazak na svijet: rođen od žene, podložan patnjama, prolaznosti i smrti. Oni slave samo osiromašenje i poniženje Boga kao dokaz i potvrdu njegove božanske moći. Kao što je u starini vladar u svojoj epiphanie razvijao svoju moć, pokazivao i potvrđivao, tako pokazuje Bog u eppiphanie svoga Sina, svoju stvarateljsku i otkupiteljsku moć nad ovim svijetom.
Čudesna razmjena
Utjelovljenje Sina Božjega nema svoj smisao u sebi: ono ima za cilj otkupljenje ljudi i cijelog stvorenja iz vlasti grijeha i smrti. Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao dijete Božje. Kršćanska teologija je svela tajnu Božića upravo na tu formulu. Govori se o „čudesnoj razmjeni" koja se ovdje događa: Bog se odrekao, u svom Sinu, svoga veličanstva, odložio je atribute svoga božanstva i umjesto toga uzeo je na sebe bol, prolaznost i smrt, kako je rekao Martin Luther: „U naše siromašno tijelo obuklo se vječno Dobro". Smisao ovog Božjeg osiromašenja je dovođenje nazad i pomirenje s ljudima:
Božja ljudskost
Upravo vrlo ljudski uvjeti Isusova rođenja o kojima govori Luka, neprestano su zapošljavale pobožnu maštu i apstraktni govor o utjelovljenju ovdje dobiva svoj lik. Očaranost mnogih ljudi koja izlazi iz Božića i ide zajedno s tim što je prodor Božje stvarnosti, na vidljiv način, ušao u svagdašnjicu ljudskih događanja i okolnosti i o tome se pripovijeda, opjevano je i slavi se. A istodobno ova misao „čudesne razmjene" Boga i čovjeka upućuje na Uskrs: jer po Isusovom rođenju počima njegov put prema križu, počima žrtvovanje.
Majka Božja
I nikakvo čudo da je pobožna mašta dala puno mjesta, već vrlo rano, Majci Božjoj, o kojoj govore već evanđelja. To spada u ljudskost koja gradi temelj za vidljivo Božje djelovanje: da Isus, poput svakog čovjeka, ima majku koja ga je začela, nosila, rodila, hranila i postaje sasvim vidljivo kako je Bog blizu ljudima, kako se on s njima ljudski povezuje.
Svjetlo svijeta
Već od početka Božiću pripada na poseban način tema svjetla. Utjelovljenje ostvaruje i tumači to da svjetlo dolazi na svijet (Iv 1,4.7,9 i 3,19 i druge) i rastjeruje tamu svijeta. Vječno svjetlo dolazi i daje svijetu novi odsjaj, koji svijetli usred noći i nas čini djecom svjetla. Martin Luther(GL 130)
Bogoslužno slavljenje
Katolička praksa
Prema novom Misalu bogoslužno slavlje Božića (Svečanost rođenja Gospodinova) počinje misom bdijenja (na Badnjak navečer). Dok misni tekstovi za Badnjak u jutro imaju sve oznake došašća, tekstovi večernje Mise (ta se misa slavi na Badnjak bilo prije ili poslije I. Večernje Božića .ili poslije) imaju već Božićne teme. Dok dnevna molitva govori o čekanju blagdana našega spasenja, molitva nad darovima i zaključna molitva uzimaju već temu „utjelovljenja". Evanđelje govori o Isusovom rodoslovlju i navještaju rođenja (Mt 1, 1-25) ili skraćeno (1, 18-25).
Slijede tri Božićne mise: u svetoj noći, u zoru i po danu. Uz to stoji: „Na Božić, svi svećenici mogu slaviti tri mise, ili koncelebrirati, ali samo u odgovarajuće vrijeme." Na noćnoj misi se čita Iz 9, 1-6 („Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan"), Tit 2,11-14 („Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi") i Lk 2, 1-14 (prvi dio Lukinog pripovijedanja rođenja). A zborna molitva uzima temu svjetla: „Bože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom." Molitva nad darovima tematizira „čudesnu razmjenu" po kojoj se mi izjednačujemo Kristu. Evanđelje mise u zoru uzima drugi dio Lukine povijesti rođenja koja govori o dolasku pastira. Čita se Iz 62, 11-12 (Recite kćeri Sionskoj, evo spasitelj tvoj dolazi) i Tit 3,4-7 (Pokaza se dobrota i čovjekoljublje Gospodina našega). Molitve tematiziraju (zborna, nad darovima i pričesna) utjelovljenje Riječi božje i i bogočovječnost Kristovu. Dnevna misa ima u središtu evanđelje o utjelovljenju Riječi Božje (Iv 1,1-18). Čita se Iz 52,7-10 („Svi krajevi svijeta vidjet će spasenje Boga našega). I Hebr 1, 1-6 (uzvišenje Sina). Teme molitava su „čudesna razmjena" i dovode u vezu rođenje Kristovo i ponovo rođenje vjernika, „...da budemo sudionici božanstva tvoga Sina, koji je uzeo našu ljudsku narav" (zborna molitva).
Dok se u Vjerovanju izgovaraju riječi: „I utjelovio se po Duhu svetom",tri Božićna predslovlja imaju teme: Krist, svjetlo, obnova svijeta po utjelovljenom Sinu Božjemu i čudesna razmjena.
Evangelička praksa
Kod evangelika redovito božićno slavlje počima s Božićnom večernjom na Badnju večer. Običaj seže još od reformacije. Da bi se izbjeglo „neredovito vrijeme", zamjenjivalo se polnoćnu službu s večernjom u predvečerje. Ponoćka koja je prethodila noćnom bogoslužju prebacila se na jutro samog blagdana. U nekim krajevima je i danas jutarnje bogoslužje glavno obilježje blagdana. Negdje se može održati uz Kristovu večernju ili je potpuno zamijeniti. Za obje prigode nudi svezak II Luteranskih Agendi (1960) Čita se na Kristovoj večernji: proročanstva Mih 5,1-3; Iz 9,5-6; 11,1-2. A Lukinn izvještaj o rođenju čita se u tri odlomka. Na ponoćki se, umjesto ovoga, čita Jer 23,5-6, Ez 37,24-28 i Mt 1,18-25. Osim toga postoji formular za bdijenje na Badnjak s čitanjima iz Post 2 i 3, Mi 5,1-3, Iz 9,5-6, Iz 11,1-2, Jer 31,31-34, Lk 2,1-10. Novi red tekstova za čitanje i propovijedi predviđa Tit 2,11-4 i Lk 2,1-20 za Božićnu večernju. Proprium se može izmijeniti za Božićnu noć (Rim 1,7; Mt 11-17, 18 -21 i 21-25. Uočava se da sve više evangeličkih zajednica slave Božić bogoslužjem u Božićnoj noći.
Zanimljivo je da se, još od Reformacije, Božićno slavlje proteglo i na drugi i treći dan iza Božića. Ono što je bila kod katolika osmina Božića, kod evangelika je spomen na takozvane „comites Christi" (pratioci djeteta Isusa) - 26. Stjepan, 27. Ivan evanđelist, 28. Nevina dječica. Luteranska Agenda od 1955. prihvaća ovaj princip. Ona prihvaća također tri božićne mise: u noći, u zori i po danu, ali im daje drukčija zajednička imena Sveti Božićni blagdan I i Sveti božićni blagdan II i naglašava da se drugi formular može upotrijebiti i na sv. Stjepana i na Božić. U praksi se uzima kao drugi dan Božića i time misa od božićnog dana pa je spomen sv. Stjepana potisnut. Novi red tekstova za čitanje i propovijedi naznačuje da su oba formulara izmjenjiva. Prvi formular ima čitanja Tir 3,4-7 i Lk 2 (1-14)15-20; a drugi predlaže Heb 1 1-3 (4-6) i Iv 1,1-5 (6-8) 9-14.
Običaji
Mnoštvo narodnih običaja za Božić ukazuje na njegovu najveću popularnost
Postavljanje jaslica
Od davnine su jaslice vrlo obljubljene - figurama prikazano Isusovo rođenje - tu je, u društvo malog Isusa, pobožna mašta postavila: njegove roditelje, anđela, pastire, kraljeve i životinje. Običaj ide već od stare Crkve. One prave jaslice dolaze iz 13.stoljeća, kada je porastao interes za povijesnim (i ljudskim) detaljima povijesti Isusovog djetinjstva, što je izazvalo nove pobožnosti i prakse. 1223. Franjo Asiški je, u Grecciu, slavio svečanost jaslica, što je postalo uzorom sličnih slavlja na drugim mjestima. U 16.stoljeću se jako proširilo pravljenje jaslica. Najprije su bile postavljane u crkvama, a od 18.st. počele su se izrađivati i u obiteljima.
Jedan drugi oblik pobožnosti se iskazivao kroz kipove malog Isusa - kojeg se redovito - jako kitilo i postavljalo na oltar (usp. Praški mali Isus ) „Bornkindl" predstavlja evangelički odgovor na ovakvo kretanje.
Kolijevka malog Isusa i igre
S ovim u vezi je običaj „Isusove kolijevke". Kolijevka s lutkom - koja je predstavljala malog Isusa bi se postavila na oltar i ljuljala. Pri tome su se pjevale pjesme koje su, prema sadržaju i ritmu, određivale samu radnju. „Josipe dragi, Josipe moj, pomozi mi ljuljati kolijevku..." „Isusova kolijevka" nije bila sastavni dio liturgije, ali se prakticirala nakon ponoćke.
Neograničenu i rastuću popularnost su dobile razne „Pastirske igre". Razvile su se paralelno s „Prikazivanjem muke" ili su ih imitirale. One su se čak ugnijezdile i u liturgiju time što su se neki dijelovi čitali u dijalogiziranom obliku, a onda su se odijelile od liturgije i osamostalile. Počeci su u 11. ili 12. stoljeću. Prve, sačuvane i od liturgije odijeljene, Božićne igre potječu iz 13. st. Ne radi se tu samo o događaju rođenja i poklonu pastira i mudraca, nego, prigodimice, i pokolj djece u Betlehemu, i bijeg svete obitelji u Egipat.
Negdje se scenski prikazivao bijeg svete obitelji kao „magareća svečanost" (često 14. siječnja). U liturgijskim pozdravima i aklamacijama imitiralo se magareće njakanje, a posebno nakon otpusta, s trostrukim ia. U slično slavlje je spadalo i „karnevalsko slavlje" koje se, u 11. stoljeću razvilo u božićnom vremenu.
Nešto slično ovome je „Quempas" koje je imalo svoje liturgijsko mjesto na ponoćki. Djeca i učenici bi se razdijelili na 4 strane crkve i naizmjenično su pjevali, svaki zbor jedan redak, bilo latinskog ili njemačkog teksta „Quem pastores laudavere"(Koga su pastiri slavili). A zajednica je odgovorila, nakon svake strofe Quempasa, drugom božićnom pjesmom.
Božićni pokloni
Darivanje za Božić ima svoj korijen u darivanju djece i obitelji za sv. Nikolu (6. prosinca). Od 1535. se Martin Luther trudi prebaciti taj običaj za Božić. Darove nije donosio sv. Nikola, nego sv. Krist, kasnije mali Isus (Christkindl).
Božićno drvo
U božićnom drvu povezuje se simbolika svjetla božićnog slavlja sa simbolikom života (životno stablo, zimzelene grane). Vrlo rano svjedočanstvo za božićno stablo okićeno zvijezdom i svjetlima je na jednom bakrorezu od Lucasa Cranacha starijeg, iz godine 1509. No, simbolika drva ide mnogo dalje. Već u predkršćansko doba stabla su igrala važnu religijsku ulogu - kao simboli života, kao sjedište božanstava. U kršćanskoj tradiciji stablo iz raja zemaljskog je imalo važnu ulogu, a na poseban način stablo križa na kojem je Krist umro. Plodovi života našli su svoje mjesto u mističnim skazanjima. I od ove tradicije dolazi običaj kićenja božićnog drva jabukama, orasima i kolačićima svake vrste. Kićenje božićnog drveta svijećama dolazi iz istočne liturgije, iako se može domisliti i vlastiti razvoj.
U nekim krajevima, umjesto božićnog drveta, postavljala bi se božićna piramida s prikazom događaja rođenja Kristova i drugim scenama iz Starog i Novog zavjeta.
Božićne pjesme
Popularnost božićnog blagdana iskazuje se u bezbrojnim pjesmama, koje božićno otajstvo opjevavaju pučki, a kasnije i sentimentalno. Hodanje, uz pjevanje božićnih pjesama, spada u božićne običaje. Kao što muka nalazi svoje mjesto u crkvenoj glazbi, tako je i božićno otajstvo zastupljeno u brojnim djelima (usp. Johann Sebastian Bach „Božićni oratorij").
Napomena: Prijevod iz knjige Karl-Heinricha Bieritza: das Kirchenjahr, str. 165 -168. Zato se ovdje ne opisuju božićni običaji pravoslavlja, a isto tako se ne spominju brojni naši običaji. U mojim župama: paljenje božićne vatre „Badnjok", bilo pred crkvom ili u obiteljima. Procesije po crkvi s „ditićem", kao i njegovo ljubljenje. Specifičnost božićnih jutarnji, koje nestaju, kao i kolendranja koje je potpuno nestalo.