Obitelj nije pošteđena rasprava u svakodnevnoj politici i javnom životu. Diskutiraju se i propagiraju alternative za obitelj. S druge strane, očekuje se sve više od  zajedničkog obiteljskog života i to sve opterećuje članove obitelji.  Ova kriza ne štedi ni vjerski život obitelji, ni prenošenje vjere.  Vjera se skoro i ne vidi u zajedničkom životu obitelji.  Neke sociološke promjene u obitelji treba uzeti kao katehetski izazov.

           

• 1. Diferenciranje i segmentiranje života.

 

U obiteljski strukturiranom društvu  obitelj, tvori životni prostor u kojemu rad, borba za kruhom, odgoj djece i organiziranje slobodnog vremena idu zajedno. Sve veće napredovanje industrijalizacije vodi k izgradnji društvenih dijelova s njihovim zakonima, vrijednostima i svim drugim zahtjevima. Tako je danas radno mjesto postalo osnovni životni prostor, odgoj djece više nije u obitelji, nego u vrtiću, školi, zajednicama mladih. Članovi obitelji se, često puta, i ne zadržavaju u obitelji (društva, politika, firme, Crkva). Tako imamo situaciju da pojedinac mora odlučiti koliko će se vremena zadržati u obitelji, a koliko u drugim društvenim dijelovima. Pri tome se opaža da ovo stanje više ne prihvaća stare zadaće, ne prenose se i ne prihvaćaju religiozne vrijednosti. Ne pokazuje se nikakva neprijateljska klima prema Crkvi, nego se primjećuje nekakva relativna ravnodušnost u pogledu prenošenja ovih vrijednosti. Ruši se, do sada postojeće, jedinstvo kršćansko-antropološke socijalne zadaće između obitelji i socijalizacijskih nositelja. I zbog toga što ovi, sekundarni činitelji, kao potpora i prateća pomoć padaju, prenošenje kršćanskih vrijednosti je u temelju poljuljano. Pojedinac ne dobiva svoj identitet preko jedne sveobuhvatne grupe, nego svoj identitet mora tražiti i zadržati u suprotnosti  više socijalnih grupa koje više nisu u jedinstvu, nego često puta, u velikoj suprotnosti.

            Za kršćanina to znači da živi u različitim ulogama i različitim društvenim sredinama. Članstvo u Crkvi je jedan vrlo mali djelić njegova života, a i taj će dio gledati analogno prema drugim dijelovima života po sistemu korist - cijena - račun, bilo da je praktični ili rubni katolik. Obojica imaju danas istu želju posjedovati nekakav životni svijet, gdje oni sami mogu biti svoji, bez drugih zadaća. Njima je njihov privatni život - svetinja. Tu se doživljavaju kao subjekt.

Tu se Crkva prihvaća u njezinom sektoru, svećenika se prima kao takvog, prijateljski, koristi se crkveni servis kao takav pa i onda kad popušta aktivni život. Crkveno angažirani vjernik će dnevno doživljavati da se takav (angažirani) način života uopće ne traži. Tako se prakticirajući kršćanin sukobljava sa činjenicom rascijepanosti vjerskog života u Crkvi.  To opterećuje i vjerski život u primarnoj grupi, u obitelji. I katehetski dobro osmišljeno pitanje: kako ću kod kuće postaviti vjeru, promatra se (i doživljava) kao nedopustivo miješanje u privatnu sferu.

Danas je znanstveno dokazano da se prenošenje vjerskih, religioznih vrijednosti odvija i u kompleksnom društvu, u prvom redu, u primarnoj grupi - u obitelji.  S druge strane se ne smije previdjeti da zbog pritiska različitih okolnosti  i izmijenjenih uvjeta ovu ulogu vrlo malo vrše ili je nikako ne mogu izvršavati. Sve manje djece, mjereno prema postotku krštenih, raste u obiteljima s kršćanskim nazorom. Na njihovo prvo pitanje zašto - izostaju oni odgovori koji im omogućavaju stvaranje jednog čvrstog kršćanskog svjetonazora.  Ispadanje ovog religiozno crkvenog oblika  nije nikako jednostavno ispadanje, nego je vakuum kojega će ispuniti drugi činitelji socijalizacije. Tako nastaje, s obzirom na predaju kršćanstva, jedna suprotna socijalizacija koja ne mora biti prema Crkvi neprijateljska, ali je, sasvim sigurno, vrlo ravnodušna prema njoj.

Diferenciranje života  ima mnogo više veze s činjenicom da je nastala  nekakva nesigurnost. Promijenjeni uvjeti života dovode u pitanje zahtjevne oblike života. Sve se više kritiziraju tradicionalni načini kršćanskog odgoja. Zbog diskusije o načinu odgoja, roditelji su nesigurni i više ne znaju kako se trebaju ponašati. Parole kao što je emancipacija i partnerstvo  stoje im kao propagirani uzori, a da nemaju nikakve veze sa životnim iskustvom, vlastitim predodžbama svijeta i za njih predvidljivim načinima uređenja vlastitog života. Iz straha da bi mogli učiniti nešto krivo, ili da bi bili mladi i moderni kao i njihova djeca, mnogi roditelji prihvaćaju način ponašanja svoje djece i njihove argumente, a da, nasuprot tome, ne mogu ništa reći svoga vlastitog. Pri tome se dolazeći naraštaj više prihvaća kao slobodoumno držanje, nego kao nezainteresiranost.

Kršćanski roditelji trebaju biti, za svoju djecu, oni s kojima će njihova djeca učiti o životu i za život. Biti će katehetski djelotvorni samo onda ako žive iz vjere. Oni bi trebali koristiti obiteljske mogućnosti da kroz vjersku pomoć daju i životnu pomoć. To znači da oni moraju s djecom razgovarati, saslušati ih, s njima uređivati stan, moliti i slaviti, dakle činiti sve ono što čini obiteljski život. Ovdje su roditelji ovisni o pomoći i poticajima da bi mogli ponovo otkriti vjeru i Crkvu. Kateheze za roditelje, obrazovanje roditelja trebaju ponuditi pomoć da se stvarno prihvati vjersko iskustvo kao životna pomoć da bi se moglo druge i same sebe kritički promatrati, kao i temeljne odgojne metode.

 

• 2. Redukcija na osnovnu (temeljnu) obitelj

 

U granicama obiteljski strukturiranog društva, obitelj je stvarala zajednicu života u kojoj je bilo mjesta

za više obitelji i generacija. Osnivanje nove obitelji se promatralo kao povećanje stare, velike obitelji preko novog para. Taj zajednički život je donosio i određene poteškoće, ali i neke prednosti; mlada obitelj je u velikoj obitelji našla potporu. Velika obitelj je pružala i zajedničke vrijednosti. U jednom takvom životnom prostoru bila je vjerska tradicija na poseban način garantirana preko često doživljavanih vjerskih svečanosti kao: krštenja, krizma, prva pričest, vjenčanje, bolesničko pomazanje i sprovod.  Ponovljeno doživljavanje krštenja, ponavljano slavljenje prve pričesti ili krizme, doživljaj smrti ljudi i rođaka djelovale su kao stalni katekumenat. Kroz takvo ponavljanje dijete je raslo u vjeri i Crkvi.

            Zbog činjenice jedno ili dvoje djece u današnjim obiteljima, takve svečanosti postaju pojedinačni slučajevi i oni nikako ne mogu biti neprekinuto rasvjetljavanje potrebe Crkve, a s druge strane ti događaji skoro više nikako ne prožimaju obiteljski život.  I ovo „minimaliziranje" slučajeva u današnjoj maloj obitelji se pokazuje djetetu kao potpuno nepotrebno i suvišno. Pa tako i slavljenje svečanosti kroz Crkvenu godinu kao Božić, Uskrs - advent, korizma,  kao i slavljenje nedjelja u malim obiteljima stvaraju više problema, nego u velikima, jer garanti tradicije kao djed i baka  ne postoje, jer više ne žive  zajedno s mladom obitelji. Pa čak i sa građevinske strane  - posebno u gradovima, stanovi ne predviđaju  suživot više osoba, a još manje generacija.

            Tokom vremena se povećao broj generacijskih konflikata: životni interesi najmlađih, mladih i starih se toliko razlikuju  da je praktično nemoguće očekivati da bi oni živjeli zajedno. Konačno, uočljivo je i ono što moderni sociolozi govore: „podvorbena funkcija obitelji" starijih osoba potpuno nestaje i prebacuje se na društvene ustanove. Starački domovi i seniorski centri zauzimaju mjesta koja su nekada imale obitelji.

            Kroz ispitivanja i vlastito iskustvo znamo da su i stariji sami htjeli izaći iz obitelji  i sami živjeti svoj život. No, nitko ne zna da li su te odluke uistinu dragovoljne ili su donesene pod pritiskom  „klimatskih promjena" i osjetljivosti mlađe generacije. Treba naglasiti da se ovdje ne radi o promjeni jedne sociološke uloge, nego i o njezinom potpunom nestanku. Zar nema boljeg načina naučiti biti star, nego ako čovjek ima oko sebe ljude koji tu starost žive u jednoj obiteljskoj tradiciji utemeljenoj na duhovno i duševno zdravoj i bogatoj generaciji, koja mladima može darovati ono nutarnje bogatstvo. Oni su stupovi tradicije. Ta se tradicija sastoji od poštovanja i cijenjenja starijih, dolazi do izmjene osvjedočenja i iskustava doživljajem  zajedničke radosti i tuge, ukratko, dolazi do  zahtjevne klime  koja stvara povjerenje prema životnim očekivanjima, koja ovako ili onako dolaze na dobro.

            Danas sklopljene obitelji imaju manje potpore od njihove okoline. Mladi se parovi ne žene u jednu obitelj,  nego se žene kao pojedinci iz dviju obitelji i stvaraju novu obitelj koja sada ima samo dvije generacije: roditelje i djecu (osnovna obitelj). Partneri često dolaze iz različito strukturiranih obitelji i tako stoje pred zadaćom razviti vlastitu obiteljsku strukturu. A to je povezano s mnogim poteškoćama i tako obitelji postaju dugoročni problem. Dolazi do konflikata koji svoj izvor imaju u pojedinačnom partneru što dovodi do toga da mladi parovi mogu zajedno živjeti i raditi samo uz neprestane diskusije.

            Kršćanski mladi bračni parovi stoje pred zahtjevom kako će urediti svoju svakodnevnicu i blagdane, u radosnim i žalosnim trenucima da bi to bio doživljaj Boga. Obiteljska kateheza i kršćanska slika obitelji bi trebali dati poticaj kršćanskoj obiteljskoj kulturi. . treba osmisliti trenutke koji omogućuju evanđeosko udisanje, kao i kulturu prihvatljivog i razumljivog međusobnog života: zajedničko jelo - kao poseban oblik obiteljskog zajedništva, organiziranje godišnjih i životnih svečanosti koje su, zapravo, pripovijedanje povijesti.

            Takve šanse se otvaraju kroz krsnu katehezu koja se ne zadovoljava tumačenjem samog obreda, nego promatra sve životne probleme sa stanovišta vjere i posebno se bavi religioznim odgojem djeteta.

            Postoje razni sastanci za roditelje gdje se nastavlja započeti razgovor za krštenje, razgovori kao prva mogućnost vjerskog zajedništva s najmanjom djecom. Upravo rad s roditeljima, već od vrtića, može poticati roditeljski rad na odgojnom i katehetskom planu i to kroz zajedničko gajenje (vrednovanje) običaja, posebno kršćanskih, blagdana: pjesmama i molitvama, biblijskim pripovijestima  (katehetske službe riječi). Ako se ostvari aktivno  uključivanje roditelja u uvođenje djece i mladih u Euharistiju, pokoru i krizmu može se ponovno uključiti roditelje u razgovore o vjeri. Pri tome treba dopustiti da dođe do izražaja njihova vjera pa i nevjera, to jest njihovo vlastito iskustvo sa vjerom. Uključivanje roditelja u pripravu djece za prvu ispovijed i pričest bi ih dovelo do ponovnog oživljavanja nedjeljne svete mise, Uključivanjem roditelja, kao kateheta, učvršćuje se odnos roditelji - dijete, tako da zajednički i roditelji, i dijete, uređuju životni prostor djece i o tome raspravljaju.  Roditelji, u pravilu, puno drže do toga da im uspije odnos dijete roditelji. U tom vidu leži veliki motiv za roditelje da se upuste u ulogu vjeroučitelja.

 

• 3. Privatizacija obitelji

 

Ovdje se mora uočiti  povijesni razvoj iz jednog obiteljski strukturiranog društva, koje se sastojalo od

proširenih obitelji k jednom, subkulturno organiziranom društvu koje se sastoji od subkulturnih sistema kojima pripadaju i osnovne obitelji, kao i vrtići, škole, ustanove, poduzeća, društva i partije (stranke). Upravo ovo pokazuje da se obitelji ne mogu izolirati,  nego ih se uvijek i ponovo nalazi u procesu izmjenjivanja na svim razinama te da se i različite razine dužnosti međusobno isprepliću ili čak dolaze u konkurenciju. A ova ograničenja najprije prelaze s obitelji na pojedince. To se vidi na malom primjeru ručka. Kako domaćica mora organizirati ručak tako da uzima u obzir različita vremena vrtića, škole, ustanova i sl., jasno je da se u današnjem društvu obitelj mora ravnati prema drugim, izvanjskim okolnostima, a ne obratno.

            Diferencirano društvo prema različitim dijelovima života i rada, ekonomije, politike, odgoja, prosvjete, zdravstva - svaki od tih ima svoje zakonitosti i vlastite zahtjeve - mogu čak učiniti bolesnim i ugroziti život. Ono što je mnogostruko vrijedno, što treba učiniti, što me čini zadovoljnim i sretnim često puta se razlikuje od onoga što se treba učiniti i što vrijedi na radnom mjestu, među kolegama, u krugu prijatelja, u obitelji i Crkvi. To sve, očito, vodi do prekinutih odnosa: ljudi u prekinutim odnosima žive za sebe (tko sam ja?) pa tako prekinut odnos prema drugima postaje prekinutim odnosom prema životu.

            Ovo poništavanje života traži i svoje nove pokrete za ozdravljenje, kao npr. (psihoterapeutski pokreti) savjetovališta, koja različitim terapijama pokušavaju protumačiti odnose pojedinaca prema sebi i drugima; pokreti za mir koji su nastali iz opasnosti i brige za novi odnos među ljudima; ekološki pokreti  koji žele popraviti poremećene odnose prema prirodi u kojoj živimo.

            I privatizirajuće tendencije bi mogle probuditi obrambene reakcije pojedinaca za obranom vlastitih životnih područja. Po strogom dijeljenju životnih segmenata će se i obitelj sve više potiskivati u sferu privatnoga. Obitelj tako postaje mjesto osobnog susreta i razvitka, gdje pojedinac ima svoje ime, gdje može naći i urediti svoju slobodu. U središtu stoje vrijednosti:  intimnost zajedničkog i bračnog života i nastojanja za ispravnim odgojem djece.

            Nerijetko će ove male obitelji  biti neizlječivo preopterećene ovim očekivanjima. Dolazi do žestokih konflikata, jer ova mala obitelj od tri ili četiri člana i ne može odgovoriti tolikim brojnim očekivanjima.  Nerijetko mladi, pa i bračni drugovi  napuštaju ovaj mali krug obitelji da bi u nekom drugom, partnerskom odnosu mogli ispuniti svoje temeljne želje za prihvaćanjem i slobodom, da bi tako našli neki funkcionalniji svijet.

            U svakom slučaju, Crkva bi trebala ovdje ući djelotvorno, ona bi trebala poticati ovo postajanje subjektom, više nego plakati za nekakvim dobrim običajima.  Religija ima šanse samo ako ljudima pomaže postati subjekt i pomaže u životu preko komunikativne prakse, a ne daje ljudima osjećaj da će biti upotrijebljeni u određenom smislu. Otkrivanje pojedinaca kao samovrijednih je nešto što je donijelo novo vrijeme, ali ima svoj temelj u vjeri: po njoj je pojedinac nešto jedinstveno, u život pozvano Božje stvorenje, koje ima svoje ime  i koje je tim imenom pozvano. Ipak, napredovanje individualizacije  u našem društvu rađa opasnost izolacije, osamljenosti i otuđenja (pa i u braku) i dovodi do ogromnih problema u odnosima.

            Dušobrižniku su važni ljudi i uspjeh ljudskih odnosa (veze). Dušobrižništvo mora, u katehetskoj pripremi, odgovorno predočiti bračnim drugovima kako vjera u Boga, koji je u Isusu zauvijek postao bliz, djeluje mijenjajuće na pojedine ljude i na čitave zajednice. Upravo naša sadašnja, mala obitelj na odlučujući način živi od prihvaćajućih, izdržavajućih, opraštajućih odnosa (veza) u kojima se Bog sam može doživjeti, jer jedan partner je sakrament za drugoga, osobno mjesto povijesnog i vremenskog saopćavanja  ljubavi i vjernosti Božje. Pripravljajuća i prateća kateheza za brak u dužem vremenskom roku, u obliku temeljnog produbljivanja vjere, kako vjera pomaže životu u braku u razumljivoj komunikaciji, u drukčijem, ljudskijem rješavanju problema u međusobnom prihvaćanju i pomirenju  - ovdje izgleda nezamjenjiva! Bilo bi dobro ispitati u koje bi se obitelji  i grupe mogla ugraditi nova zadaća.

            U pripremi za brak kršćanski bračni drugovi stavljaju svoju kompetenciju na raspolaganje i to jednostavno kao partneri  u razgovoru, koji se u svom gledanju i iskustvu stavljaju u pitanje.

            Vrijedi u radosti i u nadi, žalosti i strahu slušati ljude da možemo, upravo u bračnoj, obiteljskoj katehezi, dati onu pomoć, koju ljudi sada bitno trebaju.  Bračni parovi koji svjesno žive svoj poziv i koriste prednosti koje svaki od njih posjeduje  kroz brak, prate i po tome daju poticaje za novo osmišljavanje  i razumijevanje braka. Tako onda mogu sudjelovati u župama kao subjekti u katehetskoj službi.  S druge strane, u budućnosti će biti potrebno,  u pripravi za brak,  više razgovarati o ulozi zajednice. Pripravu za brak u obitelji, partnerstvu i sposobnosti veza i odnosa treba učiti u mladosti, treba praćenje braka u svim fazama i proširenim obiteljima, isto kao i pastoral rastavljenih i slično.

           

• 4. Katehetska integracija u pastoral zajednice

 

Božje spasenje je tako dano da živa vjera djeluje u živim grupama, obiteljima, župama, te da s jedne

strane bude znak (sakrament) svijetu - a to znači da vjerni kršćani, koji u sakramentima primaju nova životna usmjerenja  Isusa Krista, mogu to stvarno i u zajednici doživjeti. I zato ne smije ostati pastoralna utopija  pridobiti u župama kršćanske obitelji koje bi mogle, nakon nekog vremena,  reći: Mi kao župa (zajednica) - a ne samo župnik - slavimo s roditeljima krštenje, prvu pričest, krizmu njihove djece, mi pripremamo susrete roditelja, uređujemo katehetske službe Božje, preuzimamo djecu u vođenju prema sakramentima, pratimo mlade bračne parove.  Ako se ovakvo poimanje ukorijeni u zajednici, onda  se neće moći reći da su vjera i sakramenti samo privatne stvari koje se tiču malog broja ljudi i župnika.  Onda se i roditelji uče i ponašaju kao subjekt prenošenja vjere u situacijama njihovog kršćanskog roditeljstva.

            U situaciji dijaspore u kojoj stvarno kršćanin živi, u nekakvoj napetosti između radnog mjesta, škole, susjedstva, u društvu uopće, obitelj će biti uistinu važna kao početak životne i vjerske povijesti. I zajednica će biti važna kao zajedničko mjesto  svih obitelji koje će se tu okupljati da bi se međusobno poticale u vjeri. Evangelizirane obitelji  i zajednice će tada iznositi vjersku pouku iz podijeljenog vjerskog i religioznog znanja i tako stvarno preuzeti  svoju ulogu posrednika  vjere i znanja. Na taj način će doći do zajedničke brige za jedno prenošenje vjere u vremenu prikladnome ne samo za prenošenje vjere, nego i za izjednačavanje nakana roditeljske kuće, zajednice i škole.